Ma samo idi ako ti se ide 🙂 ja sam otišao. ovdje skoro nikoga ne čekaju raširenih ruku. trebaš se dobro založiti za to što radiš. ali razlika je u tome što ti ovdje ipak netko daje šansu za napredak.
Odlično!! Objavili su tvoj post na jednom od portala, pa sam onda odlučila vidjet blog, a onda i pročitat koji post. Mogla bih za svaki ostavit komentar, al ovdje moram. Mašala!! I deset puta palac gore za ovo nedamiseraspravljatosvojimtetovažama stanje… tu se poistovjećujem s tobom!
hey, i ja sam otisla iz "lijepe nam nase", sve ovo sto si napisala definitivno je tako, samo sto sam ja bila (ne)svjesna zivota koji sam zivjela, sve dok se nisam odselila. moram priznati da mi fale dragi ljudi i uvijek ce mi faliti (emotivac u dusi) nije lako, ali nakon nekog vremena uvidis velike prevelike razlike sustava i stvarno se covjek zapita gdje sm ja to zivio.. sve sto zelis i o cemu mastas u svakoj normalno uredenoj zemlji je normalno, a mi hrvati zivimo nenormalni zivot. konkretnije u Austriji sam, ako je ogranicenje 30 onda je 30 ako vozis brzo ocekuj kaznu vec kroz par dana nema tete Slavice, nema susjeda nema korupcije moras platit ili zatvor, svatko vodi svoj zivot nikoga nije briga kako se odjevas, kako se sminkas, sto slusas jel ima tetovazu pirs svi sve postuju .. nitko ne zavire u tude zivote, osima naravno nasih balkanaca ukoliko ih upoznas. nezamislivo je da radnik ne dobije placu, to nepostoji. nema parkiranja na mjestu za invalide, ..jos puuno puno toga uglavnom drui svijet.. sretno vam, mislim da ne cete pozaliti
Možda s ovakvom pink kosom i uspiješ…..Ai, ko što ti reče u tekstu……..voliš imati svoje mišljenje ( pa i stil ) i ne nametati ga………, biti drukčija , ne biti dio opećeg mediokritetstva……..bla bla bla……..
sada si u pravim godinama da odeš i počneš negdje normani život. domovina je zemlja koja ti omogućuje da živiš kao čovjek, a ne mjesto gdje se čovjek slučajno rodi. naravno da će biti i teško, i biti će nostalgije, ali prednosti koje ćeš dobiti su daleko veće. a pogotovo je to dobro zbog djeteta – jer kod nas još jako puno godina neće biti "normalno". balkan ima svog šarma, ali ima i hrpetinu mana… tu je normalno da se čovjek "snađe" pa nešto šverca, fotokopira diplomu, zaposli ga "jaran" ili "rodijak", prevari sistem, ne plati porez, podmiti policajca… tko god može, treba otići i potražiti normalni život negdje u civiliziranom svijetu.
I ja sam jedan od mladih koji zele otici iz RH. Svatko stariji od 35 godina je toliko zatucan sa Domovinskim ratom da to nije za povjerovati. Ubij Srbina, zapali Srbiju, uvrede na sve strane, podcjenjivanja, svi su preveliki pametnjakovici u svemu, a nitko nije zaposlen. Drzava ne napreduje posljednjih 15 godina, svi samo izlaze na izbore i glasaju za opet neke politicare koji ce nas opet pokrasti, ne organiziranost,ne mogucnost napredovanja,ne mogucnost postizanja neceg dobrog u svom zivotu kako ne bi trebao biti zabrinut hoces li imati za kruh ili ne. Ne, ne kazem da "vani" tece med i mlijeko, ali tamo vani ljudi nisu odustali kao sto su ovdje,tamo vani ljudi imaju ciljeve za koje se bore,mi ih nemamo. Rijetko kad da ce te naici na ponosnog starijeg Hrvata koji ima zdrav zivot, koji ne pije i ne pusi i bavi se sportom o ide u teretanu, a ja to vidamo svaki dan u hotelu u kojem radim. Engleski, Finci, Njemci i mnogi drugi svaki dan su u teretani i drze do sebe. Zivot nam je postao jednolican. Posao cijeli tjedan 10-12 sati dnevno za minimalac, petak i subota za ludovanje u disko klubovima i u alkoholu i cigarama. Mladi su nam posatli toliko lijeni da im je bitno samo da nadu alkohola, skola, fakultet i diploma im nisu bitni. Ne da im se raditi nego radije ostaju kod kuce i vise po Facebooku dok se njihovi roditelji bore za taj kilogram kruha. Cijene kvalitetnih proizvoda rastu, a nase place iz godine u godinu padaju. Zakoni su nam tako uredeni da poslodavac smije gaziti radnika kako god zeli. Trgnite se malo,pokrenite se, postavite visoke ciljeve i krenote za njima. Samo tako mozemo uspijeti napredovati i prekiniti ovu stagnaciju koja traje 15 godina vec.
Svaka cast na osobnom i iskrenom postu. Osobno mislim da se uvijek i svugdje moze, moze se raditi od doma i super zaraditi danas ako govoris jezike (i to sam probala), moze se zaposliti u multinacionalki za veliku placu bez ikakve veze ali moras zivjeti u Zagrebu, govoriti strane jezike i imati neki 'jaci' faks.
Ne kuzim ovaj komentar @Ana Bonni 'izgubit ces sebe'?!! Izgubit ces sebe samo ako se zakukuljis u svoje malo selo i ne vidis svijeta, to je za mene limitiranje vlastitih kapaciteta. Imati ces dostojanstvo, imati ces lagodniji zivot, a kad ne moras razmisljati o prezivljavanju lakse je i posvetiti se bebi i uzivati u ljepotama kojih … pazi sada soka…ima i IZVAN Hrvatske.
Zivjela sam, radila i skolovala se u mnogim zemljama gdje je bolje (Amerika, Engleska, Spanjolska) i gore (Madjarska) od Hrvatske pa imam dovoljno dobru persektivu i dovoljno iskustva da ti kazem IDI, otvori krila, otvori um, oslobodi se gluposti i fokusiraj se na srecu sebe i svoje obitelji. Svijet je ionako globalno selo, sama biras svoj put i gdje ces i kako zivjeti. Budi spremna biti agresivna u poslu i raditi bilo sto i bilo koliko sati na pocetku, 'posao u struci' je izuzetno glup pojam koji te moze samo ograniciti.
Roditelje i prijatelje mozes uvijek posjetiti, ionako nije preporucljivo za mir u obitelji zivjeti pre blizu roditelja ;). Sada imas svoju obitelj i svoj zivot. U posljednjih 12 godina zivim po svijetu i od nostalgije nema ni N, nemam vremena biti nostalgicna, dodjem ljeti na more par tjedana i bude mi lijepo, vidim one koje volim, vidim i prisjetim se zasto sam otisla i opet uzivam tamo, kod kuce, u Barceloni.
Sretno tebi i tvojoj mladoj obitelji sto god odlucila! 🙂
Točno tako razmišljam, a ne znaš koliko mi daje nade kad to čujem iz usta nekoga tko je sve to već prošao. Kad čujem da nisam luda, nisam razmažena i, moj osobni favorit, ne mrzim Hrvatsku 🙂
Nemaš što čekati, prvi korak je najteži, sprovesti odluku u djelo ali se isplati. Meni je žao što sam dugo čekao, ali sam sretan jer sam otišao, u drugačiji svijet, u mnogočemu bolji. Samo hrabro i sretno, samo ti postavljaš granice svojih mogućnosti.
Sestro slatka,pakuj i t'eraj! Nova perspektiva,u kontekstu topic-a,se dobije kad covijek promjeni kut gledanja,u ovom slucaju adresu boravka.Kad je drek do grla,tjesis se sto ipak nije do nosa ali tek kad se rijesis dreka vidis da je ipak bolje kad ga uopce nema.
Setam Amsterdamom,Frankfurtom,Berlinom i gledam kako su ljudi ne optereceni.Ne optereceni rezijama,kreditima,kasnjenjem place,jebenom egzistencijom.Ne jase ih kojekakvi Zorani,Tomislavi,Ive i slicni drkafuzeri.Nema ustasa i partizana a ni cetnika da me docekaju iza svakog ugla,nema u toj mjeri kao kod nas seljacizma i uskih pogleda na svijet,nema toliko ne tolerantnosti prema drugom i drugacijem a ima vise reda u svim segmentima drustva. Meni su to razlozi zasto mislim zivjeti u Nizozemskoj a ne u HR.
Ja sam vec tri godine u Maleziji,soliram,nemam tu ni obitelji ni prijatelja ali ipak se da izdrzati. Tako da ces ti,uvjeren sam,uz obitelj biti sasvim ok,snaci se i imati normalniji zivot nego u HR.HR=lunatics have taken over the asylum. Sretno i pozzzz!
surya: "Ja sam vec tri godine u Maleziji,soliram,nemam tu ni obitelji ni prijatelja ali ipak se da izdrzati."
a bi li se dalo bez da napišeš/pročitaš išta na ovom jeziku? heh…
a više reda zasigurno ima tamo(dobro, ne u maleziji ali na eu zapadu), samo mi se nekad čini da previše reda učini zemlju dosadnom…npr. nakon posla odeš kući i tu stojiš do početka idućeg radnog dana…ako je život samo rad bez zezancije sa okolinom, onda super! odeš u austriju, njemačku il švedsku! ali ako se baš voliš smijati u njemačkoj, s kim ćeš? i na kom jeziku. pošto neko reče da u austriji ljudi ne pričaju o ljudima….."svatko vodi svoj zivot ".
i ja ne vidim na ljudima jesu bezbrižni il ne(što neko pomenu), i ne vidim te rajeve na zemlji gdje su svi sretni i nema samoubojstava itd. jedne tare posao, druge nedostatak posla. treći (u trećem svijetu) nekad i gladuju.
e da, majo ako odeš…reci nam šta viđo tamo vanka tj. nastavi blog. ali nemoj otić pa onda tamo radit one poslove koje ne bi ovdje. to malo ruši cjeli koncept.
btw. ovo "Dečko je zaradio pare? Krađa. Žena ima osiguranu egzistenciju? Sponzoruša."
je nekako loše ispalo. sponzoruše je nešto drugo. to je šporko i ne može se nazvati osiguravanjem egzistencije…svakako ne na duže staze http://www.bbc.com/news/magazine-33166550 kako završavaju te žene? nećeš naći zemlju u kojoj se to odobrava.
kako može žena uopće upotrijebiti izraz MILF, koji potječe iz najdubljih dubina muške gnusobe i pornografije? probaj definirat tj. prevest to na hr pa vidi šta ispadne i jel se treba rabit ta rječ? jel stvarno ženske rabe to? heh…imaš rječi druge, npr. "šlapa".
"MILF" je muška sex. fantazija, to nije vrsta osobe, to ne postoji. jer ako je ženskoj ta riječ kompliment, nešto opako ne štima u ovom vremenu. što se mora psovat u opisu žene, može li bit samo sexy il sl. (govoreći o ženskim pravima nema gore riječi koja objektivizira)
geez.
a kao lopez i beyonce ne možeš izgledati nit teoretski jer se tu radi i o genima. a i zašto bi, pa na toj "about me" slici, ti si puno ljepša od njih. nije sve u tim njihovim atributima (koji možda postaju i karikatura na nekoj granici..još malo pa će njihovi koncerti biti šta, pornjava?), mada nije bome nit u tetovažama.
i mislim da jedan dio tih ženskih "problema" ide iz toga da one imaju neku virtualno-maštovitu predodžbu šta muški vole a šta ne. eto taj trudni trbuh i njegovo skrivanje, jesu žene radile anketu kolko muških to možda voli vidjet? il je odmah trbuh=debelo? muški ne vide razliku trbuh/debljina? ne znaju da trbuh se smanji nakon poroda? te žene (koje se previše trude) bi trebale par minuta u muškoj glavi da im bude sve to jasnije, onda bi vidjele kako su muški jednostavne beštije…hehe…
btw. severina, facebook? are you serious? jesu to standardi? samo zatvoriš oči….
imaš u ovom svom postu dosta dobrih stvari i zdravorazumskih razmišljanja. vidio relativno nedavno reakciju jedne žene na neku (u tv-prilogu) pre-našminkanu žensku u rodilištu(divljenje i odobravanje..a ova nema obrve i izgleda ko strašilo), i malo kasnije reakciju iste žene na neku stariju ženu koja pomaže djeci (prijezir). loše, loše stvari…
a to kakvu djecu podižu te sa štiklama uvjek i dekolteima, tek bi to bila zanimljiva tema….i dosta tragičnija od muške fantazije zvane MILF. (koja je trebala i ostati fantazija, a ne nešto čemu bi neke žene težile, ne na taj američki način gdje žene sexualno postaju muškarci pa tako onda i govore…)
napiso sam sestri nekad (pošto je gore pomenut i film):
"sa knjigom ti gradiš svoj svijet, sa filmom ti se čudiš tuđim svjetovima, ali oboje mogu biti otkrića"
drugdje sam napiso (rukom, u blok) "za mene je najbolje ulaganje knjiga ili gorivo: sa oboje se putuje!"
"kiklop" je dobra knjiga, ali loša nagrada! uliks je POSVE dobra knjiga.
ove koje si navela da ne voliš su u biti ljubići, to nisu baš prave knjige…
i da, ljudi ne čitaju, i onda ti koji čitaš (čitamo) ispadnemo čudni! lol! ono, znaš više riječi i koncepata, ideja, šta ti je, jesi pri sebi!!?? hehe…
vidio nedavno broj učlanjenih u knjižnicu u mojoj maloj provinciji. znao sam da nije dobro, ali 300-ak odraslih? i tu se dobro nasmijo!
to u vezi "moje knjige=najbolje" lako raskrinkaš, samo pitaš "zašto?", i onda poslušaš odgovor. i onda sve znaš.
"Ne morate mi sad tu glumit dr. Housa, znam da svi lažu, naravno da lažem – ali kad se maknem od onog temeljnog 'tramvaj mi je pobjegao pred nosom, pas mi pojeo zadaću i super ti stoji ta haljina', ne znam lagati. "
ja ne znam lagat i bez toga micanja. odjeća ne stoji sva svakome, pasi ne jedu papir, a kasnim uvijek… ali se štošta može prešutjeti.
"U 21. stoljeću to što si tetoviran ne znači ništa. Znači da si umjesto kupnje markirane torbe stavio tetovažu. I to je sve. Ali ne i u našoj okolini."
ne. što se više tetoviraš, više odudaraš, svugdje. (osim možda par afričkih plemena, ali to nije ta vrsta tetovaža)
ali ako te nije briga šta drugi misle o tome, onda te nije briga, jer njih promjenit nećeš, u americi se tetoviraju bikerice, u evropi punkerice (valjda) i onda odeš u ladicu…
negdje sam čuo da je to popularno u skandinaviji. pada mi na um da je dokoni um nečije igrališe, pogotovo dječji tj. tinejdžerski. šporkanje tijela bez dobra razloga. papir i ostalo bolje podnose slike od kože.
ali bila ti ispod burke il hijaba ja opet više slušam šta govoriš nego kako izgledaš…
e da, ne znam šta je balkan, ja na ovim prostorima vidim samo različito: ljude, običaje, religije, odnos prema tetovažama(?), stupnjeve tvrdoglavosti i ostalo…. jel balkanac netko iz rumunjske, bugarske, grčke, albanije? i šta on ima sa mnom? ja s njim kolko i s francuzom il nijemcom.
"misusovo" je rječ uništena, moj stari ju je uništio pretjeranim ponavljanjem.
može li se ovo ovako popravit "'Šta, ona tvoja kuma, kaj je ona BILA neka gotičarka? ili punkerica?' " hehe
ja sam samom sebi u ladici ako kopiram s televiziji i iz muzičkih spotova. a mnogi imali tetovaže! to nije moja ideja, isto kako nije duhan i štošta drugo.
e da "Kao i religija, seksualna orijentacija,politički stavovi i pare. O tome je pristojno ne pričati. O ne, sorry, zaboravila sam – kod nas se samo o tome i priča!"
ne vjerujem u zabranjene teme. i gdje god odeš ljudi će ti o tome dosta pričati. dobro, ako odeš u usa onda manje o prvo dvoje, ali PUNO više o zadnje dvoje. a u zabitima više o prvo dvoje jer drugo dvoje i nema….
Dobro, sta ti to zelis u zivotu? Da svi slusamo jednu vrstu glazbe..da smo svi alternativci.. da svi glumimo kulturu i smjesimo se jedni drugima kao na tvome voljenome zapadu.. da svi budemo iskreni (iskrenost je prevrtljiva i cesto bolna) Nitko ne zeli biti vjecno iskren, stalozen, pristojan itd.. Taj tvoj zapad je za mene neka vrsta ludila i bunila, a kad se vratim u ljepu nasu uvijek osjetim olaksanje tj. onaj osjecaj kad se otrjeznis,a boli te glava. Nacin zivota na sretnom zapadu je jednolican..ustvari imam osjecaj da je zivot kao u kavezu..Znas onu pjesmu (kuca poso poso kuca) tako ti je mala moja na zapadu,a ti mozes biti bjela kao onaj voditelj iz Rijeke,ali uvijek ces na voljenom zapadu biti neka niza kasta tj. neki stranac..pa ti predlazem tj sugeriram da ostanes tu di jesi i uklopis se u nas Hrvatski jal..,jer ko zna mozda za koju godinu pocnes slusati cajke… budimo realni nisi nikad ni mislila otici fizicki..nego samo tu i tamo odlutas mentalno npr. u Belgiju i sjetis se svih onih divnih umjetno (GMO) nasmjesenih ljudi, sjetis se uredjenih parkova..sjetis se kako svi imaju eura za trosit.. i onda se mentalno vratis u ljepu nasu i sva uplakana zaspes. Ljepa nasa mozda je iskompleksirana, vulgarna, prevrtljiva, homofobna,prljava, iskvarena, sablazna i jalna ali mala moja nikad neces toliko alternative naci na zapadu koliko imas u jednom cetvornom kilometru Hrvatske. Hrvatska je tebe stvorila, nametnula ti stavove..odredila je tvoje razmisljanje..tvoj nacin djelovanja…tvoju sudbinu (htjela ti to priznati ili ne) i nakon toga svega ti i dalje mentalno zelis napustiti svoju domovinu samo zato sto te Slavica prek reda uvela kod recimo doktora. Dobro razmisli o tome zapadu jer je i zapad postao jedan veliki bosanski lonac koji ce eruptirati prije nego vulkan Etna.. Zapamti ljudi su ljudi..malo smo napredni malo smo nazadni..malo vjerujemo pa malo ne vjerujemo, malo smo radikalni malo smo sekularni.. Hrvatska tvojim odlaskom mozda gubi,ali europa nista ne dobiva tvojim dolaskom. Evo pisem ti ja kao jedan obicni laik. Sretno
zaboravih nešto: blog je pisan u jednini, "želim otići". dobro, dijete je premalo da bi odlučivalo, ali šta želi muž, i šta ako on ne želi otići? ili se podrazumijeva da vi dvoje želite isto?
i da, korupcije ima svugdje i manjak jezika te eliminira iz bilo kakvih intelektualnih zanimanja. ali engleski valjda znaš štogod…
Moja poanta je i bila u tome da žene ne bi smjele težiti takvoj odvratnoj degradaciji kao što je žigosanje terminom MILF, ali tragično je što mnoge baš to rade. Zato je i nastao post jer ja u ovom pornografskom vremenu ne vidim svrhu toga i kako takav stav može biti poželjan, a kamoli superioran. Sve to povlači sa sobom teme poput one da kakvu djecu točno odgajaju majke koje same žele biti svedene na seksualni objekt – i to jeftin, da napomenem. Najgore od svega je što su žene to davno prestale raditi jer misle da to muškarci žele, one to rade jer se natječu jedna s drugom. Ali kakvo natjecanje… Kao što je milf trebala ostati prljava muška fantazija, jednako tako ni ne postoje ti 'muškarci' kojima se žele svidjeti takve žene. Ne znam, šteta je što odavno nije na cijeni pamet već vulgarna izvedenica iz loših porno filmova.
Pisan je u jednini jer su to moji razlozi zbog kojih želim otići. Njemu smeta puno sličnih stvari kao i meni, ali je poseban naglasak na profesionalnim mogućnostima. Ferovac je i želi više. Kad on poželi otvorit svoju dušu i pisat razloge, samo nek izvoli 😉 A pošto ima slobodna izbor, krenuvši od toga da je izabrao oženiti mene i imati obitelj sa mnom (baš kao i ja s njim) meni je nekako logično zaključiti da o svemu razgovaramo i zajedno donosimo odluke. Ne vidim baš kako bi to izgledalo da sam ja odlučila kupit stvari, a njega niti ne pitat ili, još gore, ucjenjivati ga da mora raditi nešto što on ne želi. Ali ponavljam, tekst je u jednini jer ja pišem ja, jedna.
ne, ja nigdje ne govorim da želim da svi budu isti, ja želim da se poštuju različitosti. a to je nešto što svi znamo da kod nas baš i ne šljaka. na papiru da, u stvarnosti nikako. možda si ti potpuno u pravu, ali jednako tako je ružno napoprijeko zaključiti da ja samo lajem, a ustvari sam razmažena treba koja neće nigdje mrdnuti. zašto bih morala ostati? da slučajno ne bih proširila vidike i naučila nešto novo? zato što su pojedinci zaključili da ovdje nisam ni pokušla samo zato što imam roza kosu i djelujem naivno? vjerujem da je veliko i dobro iskustvo u životu pokušat živjeti negdje drugdje pa i da je u domovini idealno jer puno toga možemo naučiti. a pogotovo kad ovdje ne cvjetaju ruže. zašto se ograničavati? i tko kaže da mora biti zauvijek? kao što me nitko ne može spriječiti da odem, ako ja tako poželim, ne može me nitko ni spriječiti da se vratim – ako tako odlučim.
Ima istine u svemu sto si pisala, ali ja sam ti samo htio objasniti da je bolje zivjeti svoj na svome.. naravno mozes ti otici,ali ako vodis obitelj to znaci da nema povratka… jer kad jednom osjetis onaj miris eura..to dugorocno zamagli sve ostalo ljepo u zivotu. Da treba prosiriti vidike i nauciti nesta novo..probaj za pocetak ako naravno mozes to financijski izvesti..da se preselis iz jednog dijela Hrvatske u drugi.
Hrvatska treba ljude poput tebe: pametne,skolovane, ambiciozne, hrabre, ljude koji zele nesta promjeniti… jer ljudi poput tebe cine razliku… ti sigurno ne bi bila toliko buntovna da si rodjena u nekoj bogatoj zapadnoj zemlji. Hrvatska te ucinila takvom kakva jesi,a ako volis sebe onda moras voliti i svoju domovinu bez obzira na sve njene mane. Mislim da boja tvoje kose (lijepa si nema sta) ne utjece negativno na ljude..boja je vedra i tom bojom razvedravas Hrvatsku 🙂 Jednom mi je jedan poznanik rekao odes 50 kilometara od svoje kuce, svoje ulice, svog grada i vec si stranac i to je istina.. Ja sam u ovih svojih 30 godina zivota hrpu puta bio stranac tj izgubio sam identitet. Kada jednom odes falit ce ti ono (misusavo)
Ajmo se kladit da neces otici? sad bi neka baba rekla (misusavio:)
Bravo Majo. Samo se zaputi u dalek svjet i ne boj se, nećeš propasti. Uvjerit ćeš se da je život vani bolji i pitat ćeš se zašto sam čekala i zašto nisam otišla ranije. Ja sam u Kanadi preko 20 godina i nema dana da sam zažalila. Zadnji put kad me uhvatila nostalgija, ljetovali smo u Hrvatskoj, ali tad mi je bilo jasno, da treba što dalje iz te države. Rodbina mi je još bila najgora. Za ne vjerovati. Da li si odlučila u koju zemlju bi otišla? Posjeti moj blog i ostavi komentar pa se možemo spojiti. Uvjek je dobro imati nekoga ko je prošao iseljenje da te savjetuje kod odlazka.
i4004 ima ih koji dodju u Kanadu bez da znaju beknut na Engleski, pa u manje od 3 mjeseca rade i govore i uspjevaju. A ti stoj di jesi jer sigurno za bolje nisi. Zna se koji i kakvi ostaju u Hrvatskoj.
Kakve propovidi ovaj "ograniceno" daje. Ajde otrijezni se. Ja sam u Kanadi preko 20 godina i nikad se nisam osjetila kao niza klasa, ko rob ili neki uhljeb. Evo da ti kazem samo u mom redu gdje sjedim na poslu ima ina iz Portugala, Kine, Vjetnama, Malazije, Madagaskara, Indije, Irske, i ja iz Hrvatske. Ima nas u firmi iz Rumunije, cak i Kosova, Hrvatske, Kolumbije, Meksika, Ukrajine itd. Zar mislis da smo svi robovi, uhljebi, druga klasa? Ne, svi smo ljudi i tako se prema nama i odnose, ljudski. Niko tu nije dobio posao preko veze, svi smo dosli na razgovor i svi smo pozvani da smo zaposleni. Zato ne bubetaj gluposti.
Firetulip sama kazes ima vas iz Portugala, Kine, Vijetnama, Malezije, Kolumbije itd. to je to multieticna Kanada. Ja sam radio sa kanadjanima bjelcima (navodno Francuzi) izvan kanade u naftnoj industriji i mogu ti reci da mrze dosljake…pogotovo ove narode koje si nabrojila izuzev mozda hrvata i iraca. Ja nisam spominjao Kanadu nego zapadnu Europu i tu se ne radi samo o visoj nizoj klasi nego o napustanju domovine i razlozima odlaska. Naravno ti si otisla 95godine znaci nakon rata vjerovatno iz nekog mjesta obuhvacenog ratom ili iz mjesanog braka to je moje misljenje ne mora znaciti da je istina. sretno ti tamo u Kanadi i kad ti je tamo toliko savrsenstvo opet ne razumijem sta se ne druzis sa tim kinezima, malezijcima itd nego visis na hrvatskim forumima. Ovo mi je najace "ne svi smo mi ljudi i tako se prema nama odnose ljudski" ,a tko se prema Vama odnosi ljudski ?? e priznaj da postoje slojevi drustva kao i svugdje!!! a vi ste za njih gradjani treceg svijeta koje donose ekonomsku stabilnost radeci poslove koje oni ne zele.
Tvoj tekst je prvo mjesto koje sam nasao gdje je netko drugi opisao taj osjecaj koji sam takodjer imao, kad mislis da nisi nekvalitetna osoba, ali dogadjaji oko tebe u RH navode na sumnju… Kao netko tko je prije par mjeseci uspio doci u Kanadu, mogu potvrditi da je tocno, i sto i drugi potvrdjuju, ono sto strazis naci ces u mnogim nacijama van Hrvatske, pogotovo zapadno i sjeverno od nje… Naravno da ce uvijek i svugdje postojati iznimke od uredjenog sustava, ali onaj osjecaj olaksanja koji si navela, istinit je. Kad ne trebas ispolirati 5 pragova i 12 shaltera da bi dobio potreban papir, vec postoji jedna institucija koja ti daje i produzuje i vozacku i zdravstvenu i socijalno, i koja te slika na licu mjesta, umjesto da ti trosi vrijeme putem do rodijaka koji tu blizu, i 'jeftino', radi slike za osobnu. I meni je zao sto nisam ranije skupio hrabrost, ali sad kad sam tu, renesansa, nema druge rjeci.
Razlika izmedju posla koji u RH netko ne bi radio, a u nekoj drugoj zemlji bi, je ta sto ne strepis za placu, ne osjecas se nize vrijedan radeci dok lopovi uzivaju, i na kraju dana zaradjujes dovoljno da svoje slobodno vrijeme mozes provesti kako god pozelis, jer postoji bezbroj izbora. Takodjer, nakon zivota u RH tijekom zadnjih 30 godina ne cuti ikoji od balkanskih jezika na duzi period mi ne pada tesko, a odmorio sam se ne znajuci cime se stadu pere mozak otkad ne pratim balkanske medije.
Odi, odi, odi, poslusaj intuiciju, srce, jer da je sve u redu, ti ne bi napisala ovaj clanak, ne bi imala sve te osjecaje. Odi, obogati se duhovno, uzdigni se iznad tog uskogrudnog razmisljanja koji oduvijek vlada na Balkanu. Odi, upoznaj svijet, raznolikost ljudi, razmisljanja, raznolikost svjetonazora. Obogatit ces se novim iskustvima, a to je vrijednije od deset fakulteta .I sjeti se da svako sam bira, svakog dana, svake minute, svakog trena. Izaberi radost u svemu sto cinis, izaberi zivot. Sretno! 🙂
Masta je jedan od problema u Hrvata. Sve se moze, samo triba zamislit. Ali kad drustvo kolektivno umisli da se ne moze, e to je problem. Izgleda da bi se uklopila u nas fenomenalni gradic koji nudi best of all worlds :).http://youtu.be/Aia9_fAaKKI
Draga Majo, upravo danas sam razgovarala o situaciji u Hrvatskoj sa veoma pametnim i cijenjenim čovjekom koji trenutno živi u Švedskoj. Sav naš jad, mržnja i podjele, sve posljedice rata i prošlosti od koje se velik dio ljudi ne može maknuti, sav nacionalizam golobrade mlađarije, sve je to ono protiv čega treba dizati glas. Činjenica je da svi šutimo dok smo god zadovoljni sa svojim životom ili nam je lakše gunđati iz fotelja i u kafićima. Mladi su ljudi uvijek bili pokretači veliki promjena, od francuske revolucije, ruske revolucije, hrvatskog proljeća '72 ili ustanka grčkih sudenata '73. Poanta je u tome što (ili tko) su im bili ideali. To čini razliku između domoljuba i nacionalista. Prava demokracija ne počinje u vlasti nego u nama samima. Ako mi nismo demokrati u svakom kutku našeg života onda vlada ne uspijeva. Ne možemo govoriti o jednakosti ako se u vlastitoj kući tako ne ponašamo. Ne možemo gaziti vlastite stavove zbog toga "što će susjedi reći". Ne smijemo dozvoliti da nas vode društveni tabui. Kada to preslikaš na homofobiju i nacionalizam onda znaš gdje su greške u ovom društvu. Ovo nije osuda tvojeg postupka. Ja ti želim svu sreću i uspjeh. Samo želim reći, ne smijemo šutjeti. U ljudskoj je prirodi da se osjeća ugodno kad se ne mora boriti i onda kriviti sistem koji služi moćnicima. Moćnici žele poslušne i kontrolirane ljude, a za to im je potrebno da posiju strah, pa tako i strah od toga što će susjedi reći. Onaj mali broj ljudi koji se bore i koje nije briga što će susjedi reći, oni korak po korak, bez obzira na prepreke, mijenjaju svijet. Naši glasovi moraju biti glasniji i ne smijemo odustati. Mlada generacija ne treba mučenike i vođe, vi ćete sami postati svoje vođe, ali morate znati da nema magićnih stvari koje daju odgovore na sva pitanja. Osobno mislim da si ti sa svojim postupcima i razmišljanjima jedna od tih ljudi koji mogu promijeniti stvari. Nije važno da li ćeš to napraviti odavde ili iz neke druge zemlje. Domoljublje se ne mjeri na taj način. Tvoj glas je glasan i već putuje uokolo. Ja želim da se njemu pridruži još mnogo uspavanih glasova, jer u protivnom ovoj će zemlji ostati samo mržnja i netolerancija. Želim ti svaku sreću i uspjeh.
Slucajno sam nasla blog i citam polako tekst po tekst uz kavu u kampu s pogledom na more i uzivam! Nisam ostavljala komentare jer mi se svako malo nesto pobrka na mobu, ali kao mama malog covjeka od skoro 3 godine apsolutno potpisujem sve napisano! Nemoguce je moci sve i to je ok! Ne vidim smisao u pretvaranju! Zalosno je koliko zena uziva u tom nekom osjecaju lazne nadmoci! Nekada su ne frustrirale majke koje na oko mogu sve i stizu sve, osjecala sam se jadno i nesposobno. Sad znam da je to sve totalni fejk. Trudim se i dajem sve od sebe, ali priznam da ne mogu, da mi treba odmor i dozvoljavam sebi da nisam savrsena majka i zena, da nekad upalim crtane kako bi se odmorila poslje posla, da mi obrve nisu savrseno pocupane svaki dan, da mi se skupi hrpa vesa ili da ofrlje obrisem prasinu i usisam! Odlican tekst, stvarno je vrijeme da si svi priznamo neke stvari koje su odavno javna tajna!
hvala na komplimentu, ali moram reći da ne mogu ispraviti riječ. znam da je kriva, ali pošto pišem u 'razgovornom' stilu (da ne kažem džiberskom) nekako ne mogu napisati pravilno. ima tih pravilnih riječi koje me jednostavno ubijaju i čak ih rađe izbjegnem nego napišem – tu ulazi i krompir, patike, poneko šta (umjesto što) i sl. znam da su krive, ali neka ostanu krive ahahahahaha 😉
Samo naprid bez straha I nervoze. HR se je dovela u situaciju di je ovaj odljev neminovan I sad mora platit prikladnu cijenu. Mozgovi I radna snaga odlaze dok nepotizam I korupcija ostaju dok se ne kanibaliziraju. Kao kad se tumor prisili da pojede samog sebe. Muz ce ti nac dobar posa da svojim fakultetom, jezik ces lako razvit a mala ce ti odrast u normalnom drustvu bez kompleksa. Doma se uvik mozes vratit ali odlazak ce bit tezi I tezi sta ga se odugovlaci. Sritno!
totalno se slazem s tobom kad sam rodila shvatila sam da je to najtezi posao koji postoji. posao koji nikad ne prestaje, nemas odmora od njega, nema bolovanja, itd. i uz sve to nemas sto da se zalis da ti je tesko jer onda nisi dovoljno posvecena… ma joj…
Činjenica je da sam se, kao mama dve bebe sa vrlo malim razmakom, pokušavala uklopiti, mislila kako nisam kul zato što ne želim da putujem sa tromesečnom bebom, što nisam želela iz kuće, pa i dan danas što se najbolje osećam kad radim od kuće. Ali, sad sam malo pametnija (valjda) i mislim se, to hell with it. Nismo sve iste, i ne treba da budemo. Hvala na još jednom sjajnom tekstu!
Točno tako sam se i ja osjećala – ljudi su me stalno izbezumljeno gledali kada bih rekla da jednostavno nemam potrebu raditi neke stvari. I onda sam ih ponekad svejedno napravila jer sam se osjećala kao E.T., kao pa ako je svima to super, mora biti i meni ili nisam normalna. I na kraju sam svaki put sebi pokazala da sam bila u pravu i da ZAISTA nisam imala potrebu to učiniti. Također se volim tješiti da sam u međuvremenu naučila 😉
Jedini dobri roditelji (ičiji) nalaze se na barem 200 km daljine. I nemaju ti broj moba. Ali, ali, ali, jedno je dobar savjet a drugo životna financijska realnost. I dobro se ti nosiš s time, bogme. Mene je bivša punica jednom htjela čak i tuć. 😀
Meni se cini da si ti onak malo lijena osoba previse razmisljas umjesto da zivis. Nemoj misliti da te vrijedjam i sam sam nekad takav bio..trzni se izadji iz tog zacaranog kruga i nemoj oplakivati svoju sudbinu. Napisi neki post sta te cini sretnom u zivotu..pa onda to procitaj sama sebi. Vjeruj mi imas takvu osobnost i odbijas zivjeti tu di jesi jer se jos trazis..sad i da odes u drugu sredinu tvoja se narav i osobnost ne bi promjenila. Imas dara za pisanje ali previse na "Dostojevski nacin pises" a ovo je dvadeset prvo stoljece. Prihvati sredinu u kojoj zivis i svako jutro osmjeh na lice..samim time ces se pokrenuti i tko zna mozda odes na mjesta o kojim sanjas ili ostvaris neostvarene zelje. Ustani lupi sakom od stol, opali samar muzu i krikni na sav glas 🙂
krasna dijagnoza ljudskog roda (nemoj se zavaravati da je drugdje drugačije, ista je meta samo drugi kut pucanja). ja lično ne volim tetovaže jer su u najmanje slučajeva odraz nečijeg stava, najčešće su pomodarstvo,kao i većina "modnih dodataka" što ne znači da bilo koga osuđujem. ovaj vaš tekst bih potpisala 100 puta, svaki put izmjenjujući samo objekt onog zbog čega se zazivlje misusovo.
Ja si stalno racionaliziram kako bi mi bilo lakše, ali da mi dođe ponekad da zapalim kuću (njenu, jelte), apsolutno dođe 😉 I svaka čast trpljenja takve punice! A ovo oko 200 km bih uvrstila u Ustav 😉
Ahahahaha puno toga je ovdje pretočno. Da, lijena sam i to mi je najveća mana, a toliko razmišljam da se prečesto paraliziram od straha 'što bi bilo kad bi bilo'. Radim na tome, ali malim koracima. Čekam da mi narastu muda 😉
😀 Moje iskustvo veli da što se više brineš, to si više brige stvaraš. Da, bit će izgrižena, bolesna, da prostiš zasrana i svakakva, a tzv. "stručne osobe" živo zaboli ona stvar, pa što bi ljudi htjeli, da njih par pazi na 30-ak dječurlije od kojih bi svako ubilo u pojam barem 3 odrasle osobe? 🙂 Ali to te sve čeka ionako. Ako sad imaš mama- ili baka-servis, sva socijalizacija onda ide kad krene u školu (socijalizacija: izgrižena, počupana, podrapana itd.). Prema tome, pomiri se i junački pretrpi. Hoću reć, Morana će to junački, jel'. 😀
Ma mozda ti nisi lijena osoba samo to jos nisi shvatila 🙂 ..Inace i sama sredina tj. monotonija ubije u covjeku svaku volju za ustati iz kreveta jel znas kako Crnogorac u jutro kaze? "da li da ustanem ili da odustanem" Dobro je razmisljati i naravno obaveze odgadjati..najzesce mi je kod dalmatinaca cesta izjava "dobro razmisli i prespavaj jer jutro je pametnije" ili ona "jugo puse sve sta si planirao danas odgodi za sutra" Ali tebi savjetujem nabavi muda jer ti nikad nece narasti osim u nekim kama-sutra pozama haha kad mislis da ti vi-se,ali nisu tvoja (salim se) Pokusaj si zadati neki cilj ovako naprimjer zelis Automobil (ili nesta drugo)..tipa sta ja znam (mislim da bi ti stajao mini moris) i onda svaki dan ponavljaj u sebi..zelim mini moris ili kupicu mini moris.. tako danima cak mjesecima i drugima to govori..kao da ga vec imas ..ono gotova stvar.. Samo pokusaj jer nebi vjerovala kako to covjeka pokrece kao neka energija i nakon nekog vremena ti se zelje pocninju ostvarivat (zapamti ne moraju ti zelje biti materijalne) to ti je kao ono ako stotinu puta ponovis laz,onda laz postaje istina.
p.s. Isprika na mom kraju svijeta tipkovnice nemaju C i C (kvacica i kvacica) 🙂
Hahaha bas osvjezavajce od tebe..mislim da svatko od nas ima jednog takvog rodjaka.rodicu ili prijatelja…tvoju rodicu se moze usporediti sa onim priglupim likovima koji se slikaju sa novcem,a nekad su bili sirotinja. Zao mi je takvih ljudi jer u nekim normalnim uvijetima proces bogacenja mora pratiti i proces inteligencije..doticna rodica u glavi je jos uvijek choban..bez obzira zivila u Parizu ili Londonu. Naravno sve krece od odgoja,a ta glupaca svoju majku je stavila u podredjeni polozaj i jadna zena se osjeca nesigurno u drustvu novonastale kraljice..,a ipak sigurno hvali tu istu svoju kcerkicu na sav glas di god moze kako je uspjela. Mislim kad tad u zivotu covijek se vraca korijenima jer mozes bosanca izbaciti iz Bosne,ali Bosnu nikad iz njega 🙂
Tužno je što čak i kad se razgovara, razgovara se sa svima osim sa onim s kim bi se trebalo prvo, ako ne i jedino – partnerom. 🙁 Sjajan tekst. Meni je trebalo 20 godina (sad već poduže razvedenog) braka da uopće i naslutim stvari koje si ti ovdje savršeno artikulirala.
Svaka cast….8 godina u braku…teško je …ali ima i svoje lepe stvari…najgore je ljudima koji misle da ce nastaviti bajku zabavljanja…a bajka postaje drama…samo se mozemo nadati haooy end-u…ali uz jako puno truda i trpljenja…
Svaka cast….8 godina u braku…teško je …ali ima i svoje lepe stvari…najgore je ljudima koji misle da ce nastaviti bajku zabavljanja…a bajka postaje drama…samo se mozemo nadati haooy end-u…ali uz jako puno truda i trpljenja…
Ja živim u nadi da samim time što rano detektiram problem, već radim na njegovom rješenju. I da će onda to dovesti do konačno sretnog suživota. Točnije, da će to garantirati nastavak sretnog suživota. Jer oni koji nisu (bili) u braku krivo mogu protumačiti da je moj brak loš. Ali nije. Samo je težak, kao i svaki brak. Kao i život u studentskom domu, npr. Što ne znači da ga ne bih ponovila 🙂
E teško je sve dok ne spoznas da jedno drugome sluzite kao ogledalo. Da, ogledalo u kojem možeš odabrati rasti. I dalje je teško, al slika je sve ljepša i veseliš se svakom napredku. I vlastitom i onom kod partnera. Nažalost ovo se najčešće ne dogodi prije nego što pošteno pljusneš, osvjestiš, skupis po podu svoje ostatke i ne odlucis da želiš uspjeti u inat samoj sebi. Putuj veselo, uzdaj se u Božju providnost i odmaraj u Njegovoj ljubavi… Avantura je vrijedna svakog truda. BTB
Maja Marich02/11/2017 at 22:39
Nina, hvala puno! Komentar je divan, a tako životan! Da, ustvari je žalosno što svi moramo prvo tresnuti da bismo otvorili oči!
Odlično napisano! Mi pripremamo Halloween za klince i njihove frendove iz škole i zapravo me zaprepastilo koliko nas je roditelja otpililo da oni to ne slave. Pa ne SLAVIMO ni mi. Samo koristimo svaku priliku za maskiranje i zabavu. Zanima me samo jel budu došli na Fašnik …..
ima to i crnih strana. Recimo dijete želi da rezbarimo bundevu. Super, nabavim ja bundevu. Napravimo nešto strašno naravno jer je ipak noć vještica. U tri ujutro frka, mali se boji bundeve, ja ju u gaćama iznosim ispred zgrade i gazim zgražajući pri tome susjede. I dalje se držim teorije da ih je zgrozio prizor uništenja jadne bundeve a ne mene u gaćama 😀
Moj muz i ja zarko smo zeljeli blizance, hvala dragom Bogu i genetici to se nije dogodilo jer bi danas bila u Vrapcu, pa smo plan malo izmijenili u zelimo malu razliku izmedu djece. Danas imam kcer od 22 mjeseca i sina od netom navrsena 3 i mislim da nam je to bio pun pogodak 🙂 I kod nas ima dana da mislim da sanjam koliko uzivam u svojoj djeci, ali i onih kada bi se najradije zabarikadirala u sobu i pravila da nista ne vidim i nista ne cujem. Srecom ovi drugi su rijetki 🙂 Sto se tice drugog, treceg, cetvrtog dijeteta, ne treba se zamarati drugima. Svako od nas najbolje zna svoje psihicko, fizicko i materijalno stanje… Kada bude pravi trenutak znat cete 😉
Planirali dijete jednog dana kad malo napravimo nešto u životu, zajebali se i dobili ga odmah (pa ono, što sad, kad je već tu, nek i bude…). Dijete ispalo super, ali sve ostalo ispalo… pa, dijete ti jako brzo pokaže kakav ti je zaista brak. Nije krivo, naravno, ali je katalizator neumitnog. Tako da, nikad nije uslijedilo drugo, a i bolje. Prezirem budale koje rade djecu kako bi si pokrpale brak – nema goreg sebičnog sadizma od tog. Sudim li po sebi, uopće nije bitno imaš li već dijete ili ne, nego naprosto u nekom momentu života osjetiš… želju, sposobnost i zrelost da ga imaš. Prvo, treće, svejedno. No nije nimalo svejedno imaš li s kime imati dijete. Djeca bi morala biti posljedica istinske ljubavi, a ne da si ih nabavljaš ko da su na rasprodaji – što užasna većina ljudi, nažalost, radi.
Upravo sam otkrila tvoj blog i čitam post za postom i kao da sebe slušam. Ja sam majka troje djece, sad su 7 godina stariji, a blizanci 5. Definitivno ne stignem apsolutno ništa! Trenutno mi je odlazak na posao odmor i vjeruj mi sve što mi daju raditi na poslu je piece of cake naspram obaveza doma! Još k tome je stariji krenuo u školu, a to je sasvim nova dimenzija obaveza. Cijelo vrijeme se brineš da li ih dobro odgajaš, da li im stvaraš kakve traume svojim deranjem, svađanjem sa mužem oko obaveza itd. A da ne pričam da nemam vremena za popričati s mužem, za neke romantične večerice, a o seksu da i ne pričam (zaspimo čim ih pospremimo u krevet). Da te utješim, bilo je puno bacanja po podu, puno neću (još toga ima), puno situacija kad su mi drugi govorili da su baš "živi" (čitaj:zločesti), puno situacija kad sam kavu popila u jednom gutljaju, kad sam nakon 5 minuta šetnje, sve utrpala u auto i otpeljala ih doma jer ih nisam mogla zauzdati… Kuća mi je puna prašine i to radim jedva jednom mjesečno, čisti veš je svugdje po stanu jer ga ne stignem spremati u ormar, suđe zna stajati danima neoprano u sudoperu, dok ne ostanemo bez čaša i tanjura, auto mi je mjesecima prljav jer nikako da dođe na red, ja često hodam nepočupanih obrva i masne kose jer je ne stignem oprati, a nokte nisam nalakirala sto godina, jer ko ima vremena čekati da se lak posuši… Eto nadam se da sam te utješila jer nitko nije svemoguć. Nas smo dvoje i djeca imaju svoje zadatke, ali nekad pomislim kako kod nas ima posla barem za još jednu odraslu osobu….
Otisla sam i da.. fale mi obitelj i prijatelji. I ako cu ikada ovdje imati obitelj falit ce mi sto svom potomku ne mogu pruziti svu tu siru obitelj preko oceana..
Sjajan tekst, ali sjajan. Kako si lepo sve objasnila – a ja samo klimala glavom i složila se, iako i ja sebe smatram modernom mamom. Prvih godinu dana su me drugarice zapitkivale – a jel' ti sad možeš da izađeš malo s nama uveče? Odgovarala sam – mogu, ali ne želim. Nisu razumele. Sada moj malac ima dve godine. Ja sam se vratil au formu, na posao, u društveni život nešto manje nego ranije, ali ne žalim se. Polako zaboravljam kako je sve to izgledalo prvih godinu dana, kad sam samo u njega gledala, samo njemu bila potrebna, i on mi bio jedina životna uloga. Iz ove perspektive, deluje mi neverovatna žartva koju sam podnela tada. Ali to uopšte nije bila žrtva – bila je to najbolja godina mog života, koja je otvorila najbolje poglavlje mog života – koje traje i dalje, zauvek. Jer sada sam mama. Ali ima nekog ludila, omamljujućeg i ošamućujućeg, koje nas u tih prvih godinu dana tako nenormalno veže za naše bebe da s razlogom pred zakonom bivamo neuračunljive. 😀 I znaš šta? Jedva čekam sve to da prolazim ponovo!
Brak će u budućnosti biti zabranjen zbog ugrožavanja ljudskih prava pojedinca.
Slično kao što se dogodilo sa ropstvom. Tada je ljudima bilo nezamislivo da ne postoji ropstvo kao što danas ljudi misle da je brak sasvim u redu.
Nažalost, brak nije kompatibilan sa našim fenotipima kao vrste (periodična monogamija i sl. ). Brak je forma organiziranja odnosa dvoje ljudi koji je nastao u jednom trenutku razvoja civilizacije radi ekonomskih, kulturoloških i sl. pritisaka i imao je svoje prednost. Sa napretkom civilizacije (veća obrazovanost, veća materijalna sigurnost pojedinca a prije svega žena, veća zaštita prava pojedinca od strane društva… ) svakodnevno vidimo da ta forma ima sve više nedostatak nego prednosti i polako odumire sa valjanim razlogom.
Sjećam se naše prve povraćanje/kakanje/visoka temp viroze ne ponovilo se 7 dana užasa 🙁 a počelo na staru godinu 🙂 prežive sve ali ti ostaneš kao da te kamion pregazio što fizički što psihički 🙂
Mi nemamo taj luksuz da budemo bolesne i ne možemo – od silne potrebe da budemo potrebne. Treba nam samo jačanje imuniteta, a to ćemo dobiti najviše od ljubavi. Srećan rodjendan preslatkoj balerini!
Sjajan tekst! Rekla si sve što i sama mislim. Doduše, više me nema na fejsu, ali sam vrlo aktivna na istagramu, i na blogu kačim fotke svog deteta – jer to je blog o njemu, pre svega. On je važan deo mog života i ja volim da to s ponosom pokažem. Vodim računa o tome da se ničega jednog dana ne stidi(mo) i verujem da će uspomene koje sada stvaramo (i) online biti i kasnije žive, zanimljive i da će ih voleti. Nemam strah od zloupotrebe baš zato što sam svesna da se od toga ne možemo zaštititi a i zato što prosto ne razmišljam na taj način. Ne bih kačila fotke koje bude pogrešne asocijacije, a svoje dete ne doživljavam kao objekat, baš kao što si ti rekla. Doživljavam ga kao osobu, koju od početka jasno i glasno učim da se zauzme za sebe i svoje stavove, svoje dostojanstvo.
Da nije zalosno bilo bi smijesno. I kod mene isto…nema posla nema posla i kada bude budu 3 – 4 jedva se nakanim da izaberem "najbolje opciju" onda me zovu iz 16-te firme nude med i mlijeko…i tako… zelim ti najbolje, znam kako ti je.
Kucanica sam vec 4 god(dvoje djece),i fali mi posao,znam da bih trebala uzivati sa djecom ali meni fale ljudi oko mene,razgovor i ostale stvari vezane uz rad.
Hej! moram priznati da je ovo tema o kojoj potajno razmišljam neko vrijeme. Ne znam jesam li kućanica ili ne. Formalno sam nezaposlena, nemam djece, imam psa i živim sa zaručnikom 🙂 Diplomirala sam upravno pravo, zatim specijalistički studij upravljanja projektima, u međuvremenu završila i tečaj za grafički dizajn, čime se sada najviše bavim. Bila sam zaposlena – radila sam posao u državnoj službi koji me nije ispunjavo i dala sam otkaz prije 3 godine. (Tada još nisam poznavala svog čovjeka.) Od tada sam svašta prošla sa sobom i sve više razmišljam koliko uopće ima smisla bit zaposlena žena majka, što namjeravam postati u neko vrijeme, i majka, a i zaposlena žena. Sve više imam odbojnost prema toj kombinaciji i sve više vidim koliko mi je život sada kvalitetniji, iako nemam svoje financije i nisam prihvaćena u društvu. (Da, svjesna sam toga.) E sad, stalno dolazim do par prepreka – prva je da nisi cijenjena kao žena koja je kućanica. To se nigdje (barem u našoj državi) ne priznaje. A druga je – što ako muž kroz neko vrijeme mora prestati raditi … nije više potreban u firmi, razboli se ili nedajboze nesto gore. Ili odlučimo da nismo više skupa (a ima i toga). Gdje sam onda ja? Zašto se ženama jednostavno ne plaća da postoje?? Daleko od toga da ne želim raditi, daleko od toga da ne znam ili nisam sposobna, daleko od toga da nemam stvari koje me ispunjavaju u kojima bih se voljela izgraditi. Užasno je teško biti žena koja ima obitelj i posao. Strada ili jedno ili drugo, a uvijek ona! Što se mene tiče nema ničeg sramotnog u donošenju odluke da ćeš biti kućanica. Jedino što je problematično je to što kao takvo biće nećeš biti podržana od društva tj. države. Ne govorim samo o osuđivanju i nepoštovanju, nego o okolnostima u kojima će se zahtijevati i jedno i drugo od tebe, a neće ti biti omogućeno da to i uspiješ. Jer, budimo realni, ima da pukneš! I tako većina žena (koje su bile te sreće i našle posao, još bolje ako rade posao koji vole i koji ih ispunjava) proživi život i kažu ti da što se mora se mora, kao su drugi tako je i ona … i tako ćeš i ti. No, ja se ne slažem sa tim pasivnim prihvaćanjem cijelog tog problema jer to ne rješava stvari i ne čini ženu jačom. Naprotiv, mislim da ju krši. A što se mene tiče, nisam donijela odluku niti da ću biti kućanica niti da neću 🙂 Zapravo radim na tome da imam svoje novce, jer je to – između ostaloga – zdravo za moje psihičko stanje, i radim na tome da se ostvarim u onome u čemu ja želim, a da istovremeno ne moram nekome ostaviti svaki dan 10 sati svog života. Baš me briga kako će me netko nazivati, kućanicom, bloggericom ili …
Uvijek mi bude drago kad vidim da su mi se ljudi otvorili, ovako, poput tebe 🙂 Točno znam o čemu pričaš i točno o tome i raspravljam – pomalo iz perspektive 'što bi bilo kad bi bilo' jer nikad ne znamo što život donosi, i da MORAM raditi, naravno da bih radila. Ali kad gledam iz pozicije u kojoj jesam sada, čini mi se da sam sasvim ok s tom idejom, ali me živciraju duđebrižnici kojima se moraš opravdavati. Iako, i za njih je lako kad sam ja na čistu sama sa sobom – ono što me UISTINU muči je – što ako se jednog dana, za 15 god, probudim i ne budem si mogla oprostiti što nisam radila. To mi je jedino što me još drži u nedoumici.
Obzirom da prvi put ostavljam komentar, prvo da kazem da sam savim slucajno naletila na tvoj blog i super je! 🙂 Jako zanimljiva tema opisana u ovom postu. Ja sam zaposelna mama dvoje djece, koja jos ima i 'poslic sa strane' Kada sam pocela raditi zaista sam volila svoj posao i uzivala sam ici na posao. Nakon sto sam dobila prvo dijete u onoj godini porodiljnog odsustva sam uzivala, ali sam ipak bila sretna sto se vracam 'u civilizaciju i drustvo". Nakon drugog djeteta uopste se nisam htjela vratiti na posao. Svaki dan proveden kao kucsnica mi je bio super i takav ritam mi je bas odgovarao. Medjutim, stanje u drzavi, krediti, djecije i nase potrebe ipak traze dvije plate u kuci. Trenutno nisam odusevljena poslom iako obavljam sve sto se od mene trazi i ocekuje (ali samo to, extra effort ne postoji) To ostavljam za nas (muzev i moj) posao koji me ispunjava. I da slazem se, trpi sve pomalo. Ali nekako smatram da je , barem za mene, tako sve super: finansijski smo u ovom trenutku sigurni, provodimo odredjeni dio dana odvojeno tako da se pozelimo i svi imamo nesto ispricati kad se vidimo, imamo zajednicko vrijeme, imamo vrijeme i zanimacije samo za djecu, ali i mama i tata imaju zajednicki interes kojim se jos vise nadopunjuju. Opet kazem to sam ja, to smo mi, a svaka zena/supruga/mama treba sama sebi posloziti obaveze i zivot 😉
Majo, sasvim te razumijem i slažem se sa svime što si rekla … a izgleda da nas muči i isto pitanje. Međutim, isto tako se može za 15 g. postaviti pitanje na kakvom poslu sam ostavila život, mislim da bi mi to bilo još gore. Sve u svemu, bitno je jesi li ok sa tom odlukom koju sada donosiš jer kroz protok vremena se ionako štošta promijeni, tako da se ne isplati razmišljati hoće li mi kasnije biti krivo, već da li je bilo koja moja odluka u skladu samnom, sada. Čini mi se da je duoMAMA to dobro savladala 🙂 … Neovisno o ovoj temi, blog ti je odličan, zanimljiva promišljanja i fenomenalan stil pisanja. I like it!
Uh! dobro si me nasmijala jer sam se (opet) našla u tvojim riječima, a taj proces od pranja ruku 15 puta samo u pola sata, u kombinaciji s usputnim kuhanjem juhice za ručak … hahhaha da! I ne znam zašto i dalje to radim? Mislim, pa dok god ja te kućanske poslove držim pod kontrolom, ispadne da ništa ne radim. Iako još nemamo djecu, osm štene jazavčara (koje je zahtjevno da ti pamet stane, ali kao što kažeš – sama sam si tako odabrala) razumijem te i prolazim kroz slične situacije. Inače me to jako živcira, ali čitajući ovaj tekst sam se stvarno uspjela nasmijati vlastitom stanju koje imam namjeru nekako promijeniti 🙂
firetulip, te pokušaje ad-hominem-a sačuvaj za te svoje kanađane kojima vjerovatno ne smiješ ništa reć pa dolaziš vamo flexat svoje virtualne mišiće….heh… ostaje ko želi i jer želi, a ide ko želi jer želi…promjenu il bolji početak. a za šta sam ja, to ti ne znaš.
majo, mene je više zanimalo kad je pat pozicija u raspravi vašoj, po čijemu bude na kraju? heh…npr. ja nisam neki tradicionalist da očekujem da muška bude zadnja itd. po meni bi zadnja trebala bit ona…bolja ideja. znači u tom smislu, a ne da bi ti morala bit neki glasnogovrnik obitelji, što ne bi.
evo na fox news o'reilly factor govori o beyonce i novom albumu. s druge strane neko reče da je u 20-ima u američkim filmovima bilo dosta vulgarnosti. sloboda je odlična, ali bi trebala imat neke granice, to je poanta mislim i tvoja i moja. sex. sloboda mislim da najbolje paše unutar 4 zida.
da, trebalo bi da ne postoje muškarci koji padaju na to, ali sjeti se gore da napisah da su muškarci jednostavne beštije, tu igra biološki instinkt tj. kolko se koji muškarac može oduprijeti čemu…a pošto je to biološki instinkt…heh….uostalom to ti muž može predočiti, mada je to teško staviti u riječi (jer tu i ne igra mozak toliko), to je zerkicu veće i od muškaraca i žena, jer to je ono zašto smo ovdje…priroda ima svoje načine, oni nemaju puno veze sa ljubavlju, vezama, iskrenošću i ostalim. priroda se kladi na instint i redovno pobjeđuje. nažalost. broj razvoda to pokazuje. većina ih je vjerovatno uzrokovana muškim instinktom.
ali je ženski pogled na to svakako simpatičan, idealističan.
a kako ljudi (tj. žene u ovaj slučaj) kopiraju (jer se tu radi o kopiranju neki trendova sa zapada tj. da sve više stvari postaje dopušteno), koga, kada i zašto, e to je već jedna druga i krajnje zanimljiva tema, ali bismo prvo trebali znati kako radi mozak…heh…
ja sam mislio..nekad davno…da su žene tu malo bolje od muških. tj. gore u psovanju. i jesu. ali sve manje i manje…hehe… muški se naljuti 10x više i lakše od ženske (jer ima puno više testosterona) pa nek psuje TADA. nek i ženska psuje kad se tolko naljuti, ali samo tada. (auuu…ovoga se ni biblija ne bi postidila!)
moja sestra ne psuje. ni njena kćer. tj. na to se može paziti i to se može izvesti, nije nemoguće. meni malo čudno i smješno gledat ženske koje ubacuju to (pre)često.
da sam ikad u životu čuo svoju babu da veli "Ma gdje je on? Gdje je? Gdje je taj je**ni konjo? Gdje?" krepo bih od smijeha na licu mjesta. lol! to bi mogo bit odličan monty python skeč, bakica koja dikod zezne koju riječ…
valjda se u nekim obiteljima psuje više od drugih.
kočijaši i lučki radnici i automehaničari moraju po defoltu bit ljuti ko risovi! hehe…
btw. zar superlativ nije "pre*ebeno"? lol! probaj to 'j' zamjenit nekim drugim slovom, pa vidi šta dobiješ…vrijeme je za igru riječima!
inače po mom mišljenju je psovka spasila mnogu ljudsku glavu tj. ispuhala bijes taman tolko da ne razbije onu drugu ljudsku glavu koja ju živcira. heh…a može čovjek pisati/govoriti bez ikakva psovanja, a naljutit drugoga (jer nalaže kojekakve bedastoće) više no da je stalno psovo i to žestoko…
dosada…dosade ljudima tuđe mane…ilitiga ono šta oni percipiraju manama (nekom drugom to mogu bit i vrline)…heh…i zato se ljudi rastaju. (a neko potpuno razumijevanje muškarci i žene nit ne mogu imati, ikada, predrukčije umreženi mozgovi) to nije samo odlika braka. brak je više kao neko kohezivno tkivo koje drži skupa, jer je, iskreno rečeno, tlaka počinjati iznova. većini.
u vezi ovoga što napiše my widget, ako brak odumire, odumire i civilizacija, jer je slabija ako se djeca odgajaju bez oba roditelja.
Maja Marich02/11/2017 at 22:41
Slažem se s tobom više nego s MyWidgetom – vjerujem da je ipak temelj (ovakve) civilizacije i zato je i dalje neophodan. Ne nužno u isonskoj formi, ali i dalje se društvo uvelike oslanja baš na brak
Odličan tekst! Puno razmišljam o svemu tome u zadnje vrijeme, brak me tek čeka i već sam nekako puna fobija 😀 al baš to što kažeš – s tim stvarima nikad ne znaš, nema pravila, nema korisnih vodiča primjenjivih na sve i svakoga, kako bude – sretno nam svima 🙂
…i tako grebucka moj muž svoju kćer po leđima, a gleda ga svekrva i kaže:"Pa šta ju drapaš? Bude se navikla pa ćeš ju stalno morati drapati po leđima.".(?!?) …ili ona, "navikla se (beba od 6 mjeseci) na ruke"…(?!?)..(trebala se valjda na krpu za prašinu već naviknuti i lamatati naokolo)
Kao da su djeca tu samo da što manje smetaju i da svi zadrže svoj komoditet u što većem postotku….uglavnom, i sama sam se često zatekla kako buljim u zid i razmišljam o tim stvarima dok mi dijete spava na rukama 😉
Odbrojavan još sitno do termina i baš san se jučer uvatila kako isprid muža mazin stomak i govorin 'ljubavi mamina' i 'ljubice moja'. Zašto ne govorin 'naša', ako ne kad san sama, bar kad smo skupa? To je bio prvi put u trudnoći da su mi moje riči zazvučale čudno :D. Nismo fer prema tatama, definitivno 🙂
Mi smo imali višegodišnje rasprave. Malo bi išao, pa se ne možemo dogovorit oko države, pa malo ne bi išao uopće, pa onda opet kao bi i tako u krug… Ali, evo, maknuli smo se s mrtve točke!
Da, mislim da je lakše odlučiti kada same sa sobom raščistimo da je to samo naša odluka, ničija sastrane. I da nema 'točnog odgovora'. Kako ide ona 'someones trash is somebodys treasure' ili tako nekako. U svakom slučaju, drago mi je da ima takvih poput tebe koje su pronašle svoje mjesto.
Slažem se apsolutno sa svim, ali moram ubaciti kratki disclaimer – moja mama nije bakica, već 'žena u najboljim godinama'. Ima 50, a izgleda barem 10 mlađe, molim lijepo 😉 To nije ni toliko bitno, naglašavam samo zato što je manje komični jer nije 'bakica'. Ali u duhu priče – imam ja i baku (moju, znači 70 napunila) koja isto kreše. Da ne bi ispalo da sam iz fine familije pa se ja pokvarila 😉
Hvala na komplimentu! Uvijek se obradujem kada vidim da je netko pronašao vremena komentirati i podijeliti sa mnom svoje mišljenje. Tome težim – dobiti feedback. Pogotovo kad mi taj feedback odgovara 😉
Koeln nije nista posebno velik. Ima milion stanovnika kao i Zagreb. Na spram jednog Istanbula koji ima 14 mil je Koeln kao i Zagreb, selo. Nevezano za to Koeln je bas lijep grad za zivjeti ni preveliki ni premali… Bilo mi je bas lijepo tamo zivjeti tocno prije 9 godina…
Meni je djelovao velik (baš kao i Zagreb kad sam tek došla), valjda zato što je sve novo i nepoznato. A vjeruj mi, ne možemo pričati o Zagrebu i Kölnu kao selu – dokle god je Slavonski Brod u konkurenciji 😉 Nadam se da će i meni biti lijepo kao što je bilo i tebi! 🙂
Ja gdje god naručim kafu u belom svetu dobijem krivo. Pijem produženu s hladnim mlijekom, a uvijek mi donesu neke bijele kave ili kap kave i pola litre mlijeka. Na Balkanu jedino uvijek potrefe, iako sam u Rumunjskoj dobio isto pola litre mlijeka i zrno kave. Valjda neke romanske fore.
Ubiše me s tom kavom, materem. Uvijek isto! Zaposlit cu se i faking ustedit soma eura i onda cu otic i kupit PRAVI ESPRESSO APARAT i necu nikad nigdje ici osim do balkona i nazad. Ali pit cu fine kave i amen.
Hahhahaa ova priča je tako identična mojoj 😀 Završila sam za učiteljicu, otišla za Njemačku i sad radim u kuhinji!!!! Vjeruj mi, ne može biti veće sramote 😀 Meni je super, tek da se zna, ali moja mama se svakodnevno nada da ću joj javiti da sam krenula dalje u školu, da ipak postanem nešto. Ne prođe naš godišnji u Hr bez razgovora o tome da sam se ja tako dugo školovala, a sad radim "tamo nešto". Da "to nešto" znači da imam mir koji nisam imala dok sam radila u školi (doživljavala sam slične situacije kao i ti), da imam super radno vrijeme, da svako popodne mogu biti sa svojom djecom… nije važno, važnije je da radiš ono za što si se školovao, pa makar ti se to zamjerilo skroz.
Uživaj u svom životu i svojim odlukama. Što bi falilo otvoriti mesnicu i biti zadovoljan ako je to ono što veseli? Ili prodavati sir i kajmak? Jedino mislim da je za redovnice malo prekasno 🙂
Isto sto vi prolazite, prosla sam ja prije koju godinu u Svicarskoj, gdje su, vjerujte mi, puno manje susretljivi i puno vise nacionalisti. Mogu vam pricati bajke, al mi smo zauvijek stranci u stranoj zemlji. Medjutim, kada osjetite dobrobit skolskog i zdravstvenog sustava i mogucu buducnost vase djece, nece vas biti briga ni govorite li, ni jeste li dorasli situaciji. I da, uvijek ce se jedan dio vas pitati jeste li mogli ostati u Hr, jer zivog covjeka se ne moze presaditi. Ali, znat cete se nositi s tim. Sretno!
Ja hoću iako sam zaposlena za stalno, ali muž neće voli Osijek više nego išta… tako da uživaaaj i za nas putnike koji smo eto primorani zastati na jednom mjestu 🙂
Žena koja samu sebe tješi i laska si da je vrat koji okreće glavu je ili jako naivna ili jako arogantna. Ona je ekvivalent muškarcu-šovinistu, samo se pretvara da je "lukavija" od njega i da su njezine slabosti zapravo snaga.
Moja mala obitelj i ja smo se takodjer doselili u Njemacku nedavno, nakon faksa smo dobili dobre poslove i kako smo i tijekom faksa iskusili zivot tu (razmjena); dosli smo. Vec prvih mjeseci struja svijesti bila mi je identična ovom tvojem gore napisanom! Tko se ikada usudio izbaciti tu glupost da "Nijemci ne uzivaju, samo rade!" Voljela bih mu vidjeti facu kad bi samo povirio u njemacke zivote. Ide se i u restorane, i kafice, i kina. Ali ne samo to! Jos k tome mali milijun stvari za koje postoji ponuda, koje si mogu i zele priustiti, putuju, bave se sportom, umjetnoscu, uce jezike, ulazu u ono sto ZELE. Da, zaista se svatko pita sto je to sto ja zelim. Kod nas svi misle da je centar svijeta – ispijanje kave u dva ista kafica u gradu. I, da, naravno – to svi zele 😛 Ja bas sad malo zelim tae-kwon-do i portugalski. Zasto ne 🙂 Pozdrav
Odličan post, svaka čast. Malo kasnim sa člancima ali tek sam otkrila tvoj blog pa čitam malo na poslu :D. Samo se ja ne slažem sa "Volimo se hvaliti jednakošću i gledati sirote muslimanske žene kako hodaju pod bremenom religijskih čednih prospisa." Ove koje ja znam nisu sirote, tako ih većina bira i ponose se time, zbog toga sve koje su odlučile same to muslimanke, opatice, neko iz drugih razloga šta znam, ima nas svakakvih, ok mi je. Meni su jedno krive za "Potlačene su i nemaju pravo glasa." jer si to same dopuštaju muškarcima, religijski one imaju veća prava, ali valjda je to, to..muškarci se prihvataju sa svim manama i mišljenjima ali žene, hmm?
Ako te mogu utješiti ja sam morala 20skinuti… do sada je otišlo 10 i sada sam u onoj fazi joj moram ali mi se nedaaaa a još 10 mora dolje…tako ovih sedam ćeš ti super 🙂 puse!
Ja imam… puno puno vise od 7 kila viska i plan ih je isto maknit ali… ne mogu se nikako naviknit na cesko voce i povrce. Sve je ili prezrelo ili staro. Znam da me život u Dalmaciji razmazio što se toga tice ali ne moguuu 🙁
Ooo, kakvog li osvježenja na ovu temu. Prvenstveno sam uživala u stilu pisanja. Bra-vo. Gotovo mi je drago što dijelimo istu dilemu jer sam iz tog razloga naišla na tekst. Od večeras imaš novog fana na blogu i nastavi pisati. A meni zauzvrat, drži fige za tromjesečje traženja stana koje starta 1.1.2017. PS. Ja imam namještaj, uskladišten u ZG i nisam znala što s njime kad muž i ja odselimo. Nadala sam se namještenom stanu, al možda ga vidim (primjerice, kuhinju) – i prije nego sam se nadala. U Njemačku stižemo na 2,3 mjeseca kod kuma i krećemo u potragu za stanom. Sve isplanirano. Ta nismo tupavci kojima taj rok nije dovoljan 😉 Čujemo se, puno pozdrava.
Ja poslao lebenslauf, firma mi odgovorila za 7 dana, došao i počeo raditi, oni mi pronašli smještaj. Ne treba mi soba sa stanom od 67 kvadrata, jer sam to imao u zg, i koristio sam samo wc, kuhinju i jednu sobu,sve ostalo je bilo u službi sakupljača prašine, tako da ove fore sa njihove ( njemačke ) strane ipak spadaju u kategoriju preseravanja koju su popušili od idola amera.Svaki vikend gledam penziće, koji se jedva kreću kako dolaze i odlaze tijekom dana, i mislim si da li i oni žive u ooooogromnim stanovima, koje nemogu koristiti bez pomagala, tipa štap za hodanje, onih kolica pomoću kojih hodaju na guranje,kojima još nisam zapamtio ime, ako da , da li ih koriste. Jedva se kreću pa čisto sumnjam. Svjestan sam da je pronalazak stana veliki problem, ali stvarno ne vidim smisao penthausa od 300 m2, u kojem sam bio ovdje, i života jednog para s djetetom u njemu. Čemu ? Tako da KISS i dalje ostaje moj moto života i rada u njemačkoj. Više o temi na http://www.rad-u-njemackoj.com Teti koja piše , puno sreće u pronalasku stana, lako ga je tražiti, ali još teže pronači. A da odete na selo ?
pa ja vam vidim jedino kao mogucnost stan naci u nekom mjestu gdje ste autom brzo povezani s radnim mjestom.Putovanje so 3o km posla je ovdije nesto normalno,a samo sretnici imaju posao na 5 minuta od stana ili imaju svoj posao-firmu u okviru svoje kuce,placa. Nesto na sto bih vas zelio upozoriti,nemojte da vam se desi ista greska kao nasim bivsim Gastarbeiterima kojisu jednom nogom zivjeli u DE,a drugom u Hrvatskoj i sire.Morate razmisliti sto i gdje zelite dalje zivjeti,egzistirati i raditi,stvarati i svoju kapitalnu sigurnost.Ja spadam u novu hrvatsku emigraciju koja uz znanje danas ima kako egzistencijalnu tako i kapitalnu sigurnost,a pored toga sam imao i maloga sina kojega sam sam podizao.Mozete mi se uvijek obratiti za neku pomoc ako zelite na moj e mail vlado68m@gmail.com…
Oooo, jako mi je drago čuti sve navedeno! I sve što imam za reći je – naaaravno da ćete naći stan, pa niste tupavci! 😉 Ne želim se ureći, ali izgleda da smo mi skoro-pa-pronašli stan! I izgleda kao ostvarenje mojih snova. Još samo moramo preživjeti jedan sastanak i to je to! (drž'te fige) Moj savjet – jako je bitno umrežiti se! Znači, svaki stan koji smo do sada vidjeli, nismo imali 5% šanse. Nitko ništa nije rekao, ali se 'osjetilo' da ih apsolutno ne zanima. Za ovaj stan (za koji držimo fige) smo saznali preko preporuke. Izdaje ga prijatelj od muževog kolege. I to je bilo dovoljno da budemo 'prvi na listi'. Znači, samo kontakti, preporuke, poznanstva – vjerujem da će i kumini kontakti biti dovoljni 😉 I drugi savjet – sve se može, ali pripremite lovu jer ovdje 'za svaki slučaj' košta puno više nego na rodnoj grudi. i SRETNO!! 😀
Hvala puno! 🙂 Proširili smo područje potrage, a od samog starta smo odlučili da nećemo biti old school gasterbajteri – ako odlučimo da hoćemo biti u Hrvatskoj, vratit ćemo se. Ali dok smo tu, gradimo život ovdje 🙂
jao dragaaaa, mi smo ti pokakali i popiškili pola Osijeka hahaha, Sve znam moja nije htjela kakati po par dana da smo na kraju pili onaj sirup za kakanje… sve je to ok dok vas nisu skužili haha :*
Ahahahaha drago mi je to čuti! 😉 Ali vidim da su oni skroz ok s tim – svi piške u grmlju oko parka i sl. tako da je više panika bila u mojoj glavi nego na igralištu. A za kakanje.. uf, znam već sve narodne lijekove i u glavi stalno računam koji dan, kada, koliko – da nam ne bi izmaklo kontroli.
Ovo stvarno kao da sam ja pisala,upravo sam o tome jutros razmisljala dok sam oplakala na masne tragove po plakaru u kuhinji. Ne šalim se. Dijete mi ima skoro godinu dana i ne dojim više.
Ahahaha, nije napravila ništa dok se nije pokakala ispod tobogana nasred parkića. Kao nitko koga znam. 😛 😀 Nasreću, mi imamo psa, pa imam uvijek pune džepove vrećica. Jednom se popiškila mrtva-hladna na pod u jaslicama, skinula gaće i gole guze sjela ravno u krilo nekom nepoznatom tati u odijelu koji je jadan došao po svoje dijete. Čeka me za pola godine ista avantura sa sinom. Već mi je slabo. 😀
Toliko svestrana i inteligentna osoba sa tako otvorenim, duhovitim, kreativnim pristupom pisanju i zivotu, kod kuce nije samo mama i na bilo kojem poslu nije samo radnik! Imate itekako radi cega biti ponosni i zadovoljni sobom, ne znam jeste li svjesni kakva je rijetkost takav duh danas! Neizmjerno zao bi mi bilo da vam ga stare, sive, dosadne zgrade, metode, procedure i isti takvi ljudi, uniste, nista Vi niste izgubili. I nije kasno poceti se traziti pa koliko god vremena, da covjek uspije biti zadovoljan. Evo mene u 30-im, radim i skolujem se od 18-e, dogurala do nekog vrha ambicija a ujedno i pritisaka, stresova, nemoralnih i nesposobnih ljudi i znate sta…krecem svojevoljno ispocetka. Uskoro u Njemackoj kao i Vi. Jedva cekam! I najvecu srecu, sto je najbitnije, imam kuci u obliku jedne mladje Morane. 🙂 Gledajuci oko sebe, shvatam da je vec time sto je neko pozitivna, dobronamjerna, obrazovana, pismena i vrijedna osoba potencijal: 'biti covjek' ostvaren. Sve ostalo dodje kad tad. Zelim Vam puno srece u buducim koracima i putevima koje izaberete! Razgaljuje me stvarno ovaj Vas blog! 😉
Mi smo prije 45 dana postali porodica sa troje djece 😉 i najbolji savjet koji ti mogu dati je da je najvece bogatstvo koje roditelji mogu dati djetetu su braca i sestre (ja imam jednog brata i oboje bi volili da nas ima jos). Uz to, vecina prijatelja koji su htjeli samo jedno dijete dobili su drugo sa velikom razlikom jer je ono prvo 'kukalo da hoce brata ili sestru' (sa mnom u porodilistu zena nakon 10 godina dobila drugo dijete jer se ono starije zalilo 'kako je jedino on sam') Apsolutno se slazem da postoji 1001 pitanje i dilema koje ti se mogu motati po glavi prije nego vidis drugi +, ali evo iz naseg iskustva sve se poslozi kada i kako treba. I najbolja utjeha za sve moje strahove je bila da se majcina ljubav mnozi, a ne djeli, i zaista je tako. U svakom slucaju sretno! 🙂
ma kakvo planiranje, da smo planirali i cekali da nam se stvari u zivotu posloze, ne bi bilo ni naseg prvog zlata, a kamoli sad druge bebe. s oboje sam zatrudnila nezaposlena, dok sam manijakalno trazila posao, da bih na kraju vec trudna dobila posao. dobro, jesmo mi htjeli i prvi i sad drugi put bebu, onda se skinula s pilule i nakon 6 mjeseci rekli kad se desi se desi. i iz treceg pokusaja je uspjelo. sad smo se zezali zapravo, i uspjelo je iz prve. i zapravo kolko se veselim tolko sam i prestrasena. jer sam straaaaasno umorna – 1.tromjesecje, tezak posao i idem vec na bolovanje za par dana, muz na terenu, prvi malac ima godinu i po i nije jos skroz samostalan i nocas nam je bas bila uzasno noc nakon dugo vremena i svasta mi se vrtilo kroz glavu dok smo nocas ne-spavali, medu ostalim stagniranje nepostojece karijere kako kazes i kako cu ja tamo s 33 godine dok novi malac navrsi godinu igdje naci posao u struci. (ali evo srecom danas radim od 17h pa sam barem odspavala jos 3 sata skoro kad sam ga odvela u vrtic) svasta mi se vrti po glavi, situacija nam je daleko od bajne, stalno smo u iscekivanju nekog posla vani i zeljene/nezeljene selidbe, koje nas je isto i strah i bit ce nam zao ovdje ostaviti sve drage ljude i rodbinu i na ljeto ce mi i sestra roditi treceg necaka/necakinju, ali opet nas tolko nervira i ljuti ova hrvatska drzava da nam se ovdje ne ostaje. a meni uskoro istice ovaj kratkorocni ugovor na poslu, hocu li poslije jos neku naknadu dobivat od hzzo-a, ne znam nista. sta ce bit ce bit. jaki smo mi! 😀 ne razmisljat previse o svemu tome, ako zelite bebu na posao i sretno!
Svaka čast! Mi smo za Božić hodočastili kod baka i deda, tako da zavidim na malom obiteljskom Božiću nadam se da ću ga i ja jednom upaliti1 (koliko god volim bake i dede)
te selidbe.. kad se sjetim. predzadnja selidba sarajevo-zagreb: potrpaj sve u mercedes karavan, sta ne stane ostaje (ostalo bi kod frendova pa bi oni busom poslali, ne bi bio bed al bilo je-ajde da ponesemo sve!). vozila sam se na straznjem sicu zaljepljena za prozor a auto pun da igla ne bi stala kak kazu. a zadnja selidba u samo 500m udaljen stan. ali: ja u 7. mjesecu trudnoce,muz taman taj vikend iznenada poslan na teren i brzo se snadi da mi netko sve pomagne spakirat,snijet s 3.kata i utovarit pa onda odnijet na 1.kat.. sve me strah kako bi to izgledalo da selimo van i to u prazan stan za razliku od svih proslih. jos ak se to kojom srecom desi uskoro, nadamo se, a ja opet trudna ili taman rodim.. bar necu moc i morat previse radit 😉 ja cu hodat po ikei i govorit to to i to haha
Smiješno je uvijek kad je drugi u pitanju! I meni je sad smiješan ovaj komentar, a znam da je meni bilo trenutaka kada mi više NIŠTA nije bilo smiješno! 😉 A sada vam držim fige – i za odlazak i za šetanje Ikeom i govorenje 'to, to i to'! 😀
Držim fige za sve navedeno! I selidbu i pronalazak sebe i zdravu bebicu. Ja sam jučer rekla mužu 'jao, kako mi planiramo ovo dijete i zabavljat i vodit u vrtić i kuhati i čisti i – IMAT BEBU?! A ti ćeš biti na poslu!!' pa smo se oboje smijali. Tako da mogu zamisliti tek strahove kad imate malo od godinu i pol. Ali iskreno vjerujem da je kod ovakvih stvari pametnije ne analizirati pretjerano jer nema generalnog rješenja. Ako želiš, posloži se, ako ne želiš, nađeš ispriku 🙂 A što se nepostojeće karijere tiče, sve više sam svjesna toga da me tu muči samo to što znam da u tuđim očima 'trebam nešto'. I onaj dio da 'ne daj Bože bude nešto', a ja nesposobna 😉
Ahahahahahaha umrla sam na ovo 'dijete mi ima skoro godinu dana i ne dojim više' – kao pismo Lastanu. Kao 'što nije u redu sa mnom'?! Imam loše vijesti – neće postati bolje. Tako da se obružajte maramicama, čini se da smo u ovom na neodređeno 😉
Ne mogu Vam se dovoljno zahvaliti na ovom komentaru! Stvarno me ostavio bez riječi i razveselio me skroz duboko, nekako do srži 🙂 Svaka čast i Vama na hrabrosti, želim Vam svu sreću na novom početku, svu sreću u Njemačkoj, a za 'male Morane' ne moram ništa ni dodavati – one su sreća same po sebi. Hvala Vam neizmjerno! 😉
Ahahahahaha a meni, eto, odmah lakše da ima i onih koji su gore prošli od mene! Iako, posebno poštovanje gajim prema takvim malim harambašama koji ne daju da im rigidno društvo slomi duh! Tko kaže da se ne može piškiti po podu u vrtiću?! Vidiš da može! Win APSOLUTNI! 😉
Jako dobar osvrt na tematiku o kojoj cesto razmisljam. Moja svekrva i dan danas rado prepricava zgodu kada sam ju mrtva-ozbiljna u strahu priupitala sto mi je ciniti ako mi se moje dijete ne svidi kao osoba? I da, smatram nazadnim razmisljanje da te veci broj djece rastace. Mislim da u svakoj (uvjetno receno normalnoj) zivotnoj situaciji postoji dosta prostora za rast i samoostvarenje. Kljuc je u ustrajnost, upornosti, prilagodljivosti i, naravno, potpori okoline. Sto se mene tice, nedavno sam rodila klinju #2. Ne mislim stati jos. Pa nisam se bezveze "načimala" za dvoje! 😉 A i dozivljavam da s njima uistinu rastem i ja!
Baš sam se ismijala na ovo o "piscima" sa facebooka, prepoznala sam ih par wannbe pisaca, rečenice zbrda-zdola, mi, ja ti, ljubav, sreća je korpa sa cvijećem i sl.
Maja Marich08/10/2017 at 15:00
??? ovaj komentar je tako genijalan – jer je istinit! ? ‘mi, ja ti, ljubav, sreća je korpa sa cvijećem’ ?? smijala sam se 10 minuta i hvala ti na tome!
Otkrila sam te prije dva dana kad sam čitala onaj post o traženju stana u Njemačkoj (budući da se i sama trenutno mučim s tim) i tvoj način prenošenja riječi na svoj blog me je fakat očarao. Mislim da nisam nikad naletjela na blog koji mogu čitati 3 sata bez prestanka 🙂 samo tako nastavi, tvoja iskrenost je osvježavajuća.
Maja Marich03/07/2017 at 12:08
Daria, hvala ti neizmjerno na ovom komentaru! Ovakve reakcije dovoljno su mi gorivo za nastaviti dalje :*
U slucaju bilo kakvih pitanja, pomoci, moralne potpore – samo se javi! 😉
INES19/07/2017 at 13:57
Hvala ti na svakoj riječi koju si napisala jer je bila iskrena i iz srca (to se osjeti, odnosno ja sam osjetila) . Zato čekam i uživam u svakoj novoj priči, zabilješci i slici koju objaviš pa nastavi dalje za svoj i naš gušt, pusa
Maja Marich19/07/2017 at 16:08
Hvala ti puno! :* Ljudima je teško objasniti koliko svaki komentar (kao i share) znači – nešto poput glumaca kad kažu da žive od pljeska. Jer teško je u virtualnom svijetu ocijeniti koliko te se zapravo čita, koliko su ljudi zadovoljni pročitanim i koliko uopće kvalitetan sadržaj nudiš. A s ovakvim komentarima se katapultiram na mjesec od sreće – jer nema većih komplimenata za autora od tog da se osjeti iskrenost. Hvala neizmjerno! 🙂
MPP14/07/2017 at 11:20
Moj malac je gurnuo curicu koju je svaki dan s veseljem dočekivao u vrtiću i da eto, što reći na to, zašto je to učinio… Smetala je njegovom najboljem prijatelju… Curica je bila žalosna, on je bio žalostan, shvaćao je da je učinio nešto ružno, ispričao se njoj… Došla sam u vrtić, sve čula od teta, ispričao se curici još preda mnom, ispričao se tetama i da onda dolaze njeni super simpatični roditelji i onda se ja pitam što ja trebam učiniti?! Ispričava se i njima i ja njima i mislim si zašto je baš nju morao, zašto je ikoga morao gurnuti, jesam dobro postupila, je li shvatio, naučio lekciju….?! Možda je to učinio za prijateljstvo, možda će i sutra netko učiniti nešto takvo za njega… Bitni smo i mi odrasli da shvatimo da je to samo početak učenja života, da je to “igra”, prejak zagrljaj, prejaka pusa… I da, bitni smo mi roditelji da ih učimo razlikovati dobro od lošega, da se zauzmu za sebe, ali ne na način da drugim naude, da im pokažemo vlastitim primjerom i možda najbitnije od svega da se mi roditelji ponašamo civilizirano i shvatimo da su maleni, da uče, da ih učimo i da se mi roditelji ne uplećemo u njihove svađice koje traju minutu i pol i poslije su opet prijatelji kao da ništa nije bilo….
Maja Marich18/07/2017 at 11:50
Baš to – nekako se uvijek ‘zakače’ oni koji se najviše druže. Očito je da se radi o dječjem svijetu i njihovoj komunikaciji, ali čovjek se ne može opustiti kada zna da je NJEGOVO MILO DIJETE tako postupilo. Ja se samo nadam da, koliko god si mi predbacujemo svašta jer ‘ne provodimo 18h dnevno u igri s mladunčadi, ali samo uz drvene igre i one koje pomažu u motoričkom razvoju, ali su dobre i za okoliš blablabla’, i dalje smo mi dobri roditelji – jer nas brinu ovakve stvari i zato ćemo ih, valjda, znati prepoznati kada/ako prestanu biti dječje. Dokle god je par minuta poslije sve ok, odmah mi je srce na mjestu! 😉
Darija17/07/2017 at 14:35
Ja uskoro trebam na daljnje školovanje i ne mogu dočekati da počnem raditi. Planiram 6 mjeseci platu štekati kući i pomagati svojima, a onda iznajmit garsonijeru, točno kako ti kažeš, dosta 25 kvadrata za početak. Samostalnost je ključ. By the way, znam da sam zakasnila skoro dvije godine na ovaj post, ali zaboli me 🙂 #misusovojezakon
Maja Marich18/07/2017 at 11:39
Ahahaha, neka neka, meni je vrlo milo kada vidim da su ljudi stvarno zainteresirani za moje postove. Pa čak i dvije godine stare! 😉
I da, slažem se – samo samostalnost i sve drugo će doći prirodno 😀
k21/07/2017 at 12:00
Uf, ja te kužim i moj malac već kuži da izbjegavam igrališta s puno ljudi. Iznimno rijetko sam uopće s njim na igralištu, uglavnom je muž. Ok, mogu popričati s nekom random osobom o vremenu i djeci, ali u principu mi se ne da i radije peglam doma. 😀
KATARINA26/07/2017 at 09:15
Draga Maja i foloweri,
niti jedna tema nije potrošena, ona traje u vremenu i budi u čovjeku raspavu sa samim sobom.
I zato je misusovo zakon!
Hvala Majo na pogledu na kaos u tvojoj glavi! (Imam i sama svoju porciju.)
Maja Marich26/07/2017 at 09:18
Hvala! ? Drago mi je cuti da nam se kaosi slazu! Lakse ne nositi se sa svojima, cini mi se. Da nam neki vjetar u ledja… a propitkivanje svega – moja velika boljka, ali toliko je dio mene da ne znam kako bih postojala da to nemam. Zato me uvijek cude oni koji se nikada ne pitaju. Samo idu. Tuzno, zar ne?
KATARINA26/07/2017 at 09:59
I drugi put!
(bez pretjerivanja, hvala tebi Majo)
Maja Marich26/07/2017 at 11:35
<3
KATARINA26/07/2017 at 12:42
Vječita dilema svjetskih putnika, kad svjet postane skučeno mjesto. Prvi put je stvarno sve najteže, svaki sljedeći je peace of cake.
Maja Marich28/07/2017 at 11:39
Nadam se da je stvarno tako. Jer stvarno ne bih željela ostati nigdje predugo 😉
KATARINA26/07/2017 at 12:43
svijet
KATARINA27/07/2017 at 12:02
Draga Maja i pratitelji bloga,
ja se tako znam osjećati i u pol rodnog sela. I onda se sjetim da je jedino stvarno na ovom svijetu promjena (moja životna istina), otplačem rundu i u nove radne pobjede (ili otplačem još jednu rundu, što mi se prije da).
Pozdrav auslanderima, svima! I ovim svojima na svome.
Bukvalno kao da si pisala u moje ime. Razumijem te u potpunosti. Selim u Frankfurt za par mjeseci i ne osjecam se kao da idem na kraj svijeta. Sve je to nase. 🙂 Zivjelo #misusovo !
What’s up,I check your new stuff named “Sami na pučini – #misusovo” regularly.Your writing style is witty, keep up the good work! And you can look our website about love spells.
Ninana24/09/2017 at 09:52
Žalosno je znati da, ne samo majke neće nikada uložiti trud u odgoj svojih dječaka, nego ni očevi. Isti oni koji su stajali goli u kupaoni. Zanima me flešbek tog frajera 20 godina nakon. I zanima me jel otac jedne djevojčice…..(sorryrazmišljam na glas).
Tebi hvala što si podijelila svoje iskustvo i na tv preporuci!
Maja Marich24/09/2017 at 17:25
Hvala na komentaru. I žalosno je to što sam ja uvjerena da, u njegovom flashbacku, nema ništa ‘diskutabilno’. On misli da je bio pastuh.
Ali seriju pogledaj svakako.
Ninana07/10/2017 at 21:51
Dugo, dugo sam bila pod utjecajem razmišljanja tipa ”nije da mi ovdje nemamo prijatelja, naravno da imamo, ali ljudi kod kuće ne razumiju da su to nekako prijatelji sa vremenskim rokom” i još uvijek se opirem stereotipu kako su Skandinavci hladni i nedruželjubivi (dečko i ja smo se odselili u Oslo) i onda me zveknulo….ček; koliko ljudi steknu prijatelje tijekom djetinjstva, osnovne/srednje škole, fakulteta, a koliko kad se zaposle i tijekom kasnijeg života. Kod mene prijatelji stečeni za vrijeme faksa naspram prijatelja nakon faksa idu daleko u korist ovog prvog. Moj brat najviše prijatelja ima iz vremena osnovne škole. Dečko iz djetinjstva….mislim da nije stvar ni u gradovima ni državama, ekspatima, domaćima, stranicima ….stvar je u nama. Starimo. Ne da nam se. Već smo formirani i oblikovani. Manje dajemo. Manje uzimamo.
Vaša Morana možda će sad stvorit neka od najznačajnijih prijateljstava u svom životu i ako se za 20/30 godina preseli negdje drugdje prolazit će kroz iste stvari kao vi/mi sada.
Trabunjam….
Enihau, volim čitat Tvoje tekstove, tuđe misli….lakše mi je s mojima 😀
Maja Marich08/10/2017 at 00:16
Hvala ti puno na ovom divnom komentaru! Ljudi ni ne znaju koliko i meni znači interakcija – znači da mi se ne vraća samo jeka! 😉 I totalno si u pravu za prijatelje, ja to mužu stalno govorim da si racionalizira kad mu je teško – koliko bih novih ‘životnih frendova’ imali da smo odselili u Poreč? A da ne govorim iz perspektive ‘koliko bi moje društvo bilo otvoreno za nove ljude i to one koji ne pričaju hrvatski, ali bi se intenzivno družili’?! Smiješno mi je već pri samoj pomisli!
Ustvari mi je žao što mi je teško objasniti koliko volim svaki aspekt ‘novog’ života, čak i povremenu samoću. Samo treba prihvatiti da je sve drugačije (a to je problem s ljudima ‘kod kuće’, oni su navikli da je sve isto, da se sve uvijek odvija na isto način). Imam osjećaj da sada ove prijatelje cijenim još više (a stare čuvam kao malo blago).
Nina08/10/2017 at 14:52
Odličan post. Tek sam počela čitati tvoj blog i zbilja mi se sviđa. Ja za samu sebe često u šali (a u svakoj šali ima nešto istine, kažu svi oni sa citatima hehe) kažem da sam snobica. Tu i tamo si priuštim neki komad šminke koji vjerojatno ne vrijedi toliko, pohvalim se novim stvarima na Instagramu (u pozama koji nisu ni malo stvarne i nastale su “spontano” iz trećeg pokušaja) i na kraju dana sama sebi kažem da sam blesava…al jbg, ponekad trebaš prihvatiti da si malo snobast i uživati u onom što te veseli.
Ja nemam ništa protiv toga da sam tu i tamo snobica i površna, dokle god znam svoje kvalitete, uvjerenja i dokle god sve što radim, radim sebi za gušt pa makar se nekad time i pohvalila 🙂
Btw, imaš novu čitateljicu 😉 Pozdrav iz Sl. Broda 🙂
Nije samo slovo na papiru kada se kaže da su brak i porodica osnovni stub društva. Morali bismo iznaći modus da gradimo zdrave, produktive brakove (u smislu da će individue iz tih brakova biti ostvarene ličnosti u raznim poljima, a njihova djeca također zdravi i uspješni članovi društva).
No, činjenica je da brak doista ljudima teško pada.
Pronašla sam se u dijelu koji opisuje “moraš”, odnosno očekivanja koja imamo jedni od drugih (a koja su opet nastala kao produkt društvenih normi, a ne produkt naših ličnih ubjeđenja i osjećaja da tako možemo i želimo). Previše očekujemo, i dajemo sebi pravo na to. Možda i ne bismo očekivali da drugi oko nas to isto ne očekuju, pa nam njihova očekivanja nameću pritisak. Kad bismo se samo mogli otrgnuti od toga. Npr. posjećivanje supružnikovih roditelja i porodice. Da, mi očekujemo da supružnik s nama posjećuje našu porodicu redovno (obično sedmično), ali i naša porodica očekuje to isto (obično svako ponaosob) jer je to postala norma, tako da njihova očekivanja potpiruju naša vlastita.
Imamo prijatelje Amerikance koji se vide sa svojim porodicama (roditelji, braća i sestre) jednom do dvaput godišnje. To je daleko od mojih poimanja i mojih ideala, ali zašto supružnici ne bi viđali svoju tazbinu jednom mjesečno umjesto sedmično?
Navela sam ovaj primjer, ali tu logiku bismo mogli primijeniti i na druga polja.
Maja Marich02/11/2017 at 22:43
Mislim da nam je to ‘moraš’ u glavi jedan od glvavnih kamena spoticanja na svim područjima, ne samo u braku. Koliko se čovjek osjeća slobodnim i … sigurnim kada jednom izađe iz tih granica i vidi da se ništa lše nije dogodilo. I dalje je normalan. I dalje život ide. A on ima mogućnost istraživati što to UISTINU želi u životu. Moj je problem što sam neodlučna tako da lako razbijam prepreke, a onda ne znam kamo dalje 😀
Meri10/01/2021 at 00:08
Sa svojih 30, od kojih 8 u braku, mogu potvrditi da je tezak, ali ne uvijek… svatko od nas kao pojedinac prolazi kroz razlicite zivotne faze i situacije, međusobno je vazno podrzavati se i gurati naprijed jedno drugo, kad jedan od nas posustane ili odustane, drugi ga motivira i potice, e tako ja to kod nas vidim i tako odlicno funkcioniramo.. ima tu i teskih zivotnih situacija, nema novaca, pa ima, ali nikad viska, hahaha, ima djece, ima divne svekrve i ne divne punice, gubitka posla, napretka na poslu i svega sto zivot nosi.. a sve nas to cini jos jacima i jos povezanijima, samo trenutno mogu primjetiti da kako su nam djeca maaalo veca vise se stvorilo tog vremena za nas i samim time odnos je bolji, a taj nas brak laksi, bas nam je super. Tako daa mozda i vas cekaju iza ugla ta neka ljepsa i laksa vremena ne tako teskog braka 😉
Maja Marich10/01/2021 at 14:24
Davno su iza nas ova vremena navikavanja na brak – tekst je napisan prije gotovo 5 godina ;). Ali volim stare tekstove dići iz naftalina jer, bez obzira što ja nisam više u toj fazi, možda nekome baš sad treba. I da, slažem se – brak je onoliko dobar koliko si ga napravimo takvim.
Zašto Majo, si tako proklto iskrena. Točno to mi je palo na pamet dok sam skrolala na svojem dječjem ajfonu i čudila se čemu toliki anatagonizam.
Pa to je samo dječja zabava. Moglo je isto tako biti i majmunovo ili obični četvrtak.
Ljudi su tako ubitačno dosadni, i u svemu traže preneseno značenje. #letshavefun
Marta09/11/2017 at 13:09
Majo, mi smo se preselili u Irsku prije tocno godinu dana imamo malu curicu od 2 i pol godine i preselili smo se iz slicnih razloga kao i vi. Moram ti reci samo da obozavam citati tvoje postove jer se uvijek mogu pronaci pa tako i u ovome. Moja cura je isto valjda najsretnije dijete na svijetu, obozava ici u vrtic i place kad ne ide, ima najbolju prijateljicu, prica eng i hr i bas se odlicno prilagodila ovdje. Ali u trenutcima kada je bolesna ili jako uznemirena jedino zeli svoju baku. Nitko ali bas nitko i nista nije bitno i uvijek jecajuci zove svoju baku koja je u Hr. I naravno da mi je u tom trenutku to prestrasno i pitam se jel li to sve vrijedno toga.
Trudimo se sto cesce ici u Hr i dode nam baka u posjet i onda se nekako situacija izbalansira i kao sto ti kazes vecinom bude sva napunjena ljubavi onda i 90% vremena je okej ali eto jos uvijek postoje ti trenutci kada se pitam sta nam je to sve trebalo. A o nedostatku baka servisa necu ni pricati. 🙂
Maja Marich09/11/2017 at 16:27
Hvala ti puno na ovom divnom komentaru. Meni najteže pada što mi je mama trenutno bolesna pa me i grize savjest, ali ni ona ne može doći kad joj padne na pamet. I zato, u najtamnijim trenutcima razmišljam isto – je li vrijedno?! Ono što funkcionira kao budali šamar je otvaranje bilo kojeg hrvatskog medija. Iste sekunde znam da nisam pogriješila i da nema šanse da odustanem. Jer sjećanje i emocije su napouzdani i varljivi – mi smo navikli već biti ovdje i emocije nam guraju roza naočale na nos dok nas uvjeravaju kako bismo u Hrvatskoj imali ‘sve ovo, a uz to još i bake i dide’. Ali to nije istina. Život u Hrvatskoj nije bio ni sličan ovome i to je jedino čega se trebam sjetiti.
I kupiti bakama češće avionsku kartu 😉
Drazena09/11/2017 at 15:09
I evo i dalje sjedim i vazem. Da odem ili ostanem? Da ga maknem od bakica i dede i svih ostalih? Da ostanemo u ovom trulom drustvu okruzeni svojima? Vazem! A i placem
Maja Marich09/11/2017 at 16:32
Hoćeš najiskrenije? Ja i dalje mislim da je ovo bila najbolja odluka u mom životu. Kao što vidiš, nije lagana i ne nestanu sva pitanja iste sekunde, ali život je ovdje toliko normalnij i dostojanstveniji da se to teško može opisati. Mentalni sklop je toliko slobodniji i bolji da vrlo brzo pomisliš ‘kako je moguće da smo godinama živjeli onako i mislili da je to ok?!’. Emocije su varljiva stvar i sačekaju te kad si najlabilniji – u tim trenutcima čovjek pomisli ‘što bi mi falilo šetkat po Zagrebu i piti kavicu s frendicama?’ A onda se osvjestim da nije život samo to i da nema te nostalgije koja može nadjačati osjećaj izigranosti, podcjenjivanja i nesigurnosti koje sam osjećala u Hrvatskoj. Kada bih se vratila – to znači da bih učinila medvjeđu uslugu sebi, a najviše svom djetetu. Ja se više zalažem za kupovanje više avionskih karata godišnje za baku 😉
Sretno vam bilo, što god da odlučite!
Sandra09/11/2017 at 22:10
Krasno napisano, pronalazim se u svakom slovu. Pozdrav iz UK, London.
Maja Marich10/11/2017 at 01:13
Hvala puno! ?
Düsseldorfčanka13/11/2017 at 10:42
Draga Majo, mi nemamo jos djecu, ali znam da jednog dana moji klinci ako ostanemo tu kao sto smo planirali, nece imati to iskustvo obitelji kao moj necak koji je odrastao s bakama i rodjacima. Ali ce imati opet svoje jedinstveno iskustvo. S druge strane, i ja sam bila netko tko je iz Bosne za vrijeme rata doselio samo s roditeljima, pa opet je sve bilo u redu. Naravno, obitelj nedostaje, prijatelji nedostaju, nije tako ugodno traziti nove prijatelje ispocetka, ali ja vjerujem da nas gradi kao osobe. A sto se tice kulture, samo uroni u nju. Isto kao i s jezikom, moras ga pokusati sto vise koristiti i slusati. Treba vremena, puno truda i odricanja.
Poštovana,
ne poznajemo se, ali uživala sam čitajući Vaš članak. Prepoznala sam sebe u nekim situacijama (posebno s autoritativnom mamom – ja sam imala takvog oca kojeg često (skoro nikad) nije bilo kući a kad je bio onda je glumio policajca jer je moja mama koja nikad ali N I K A D ni zašto nije bila kriva sve svaljivala na mene i “prala” se preko mene a onda je otac uredovao) ali isto tako i u odgojnim metodama. Moram napomenuti da sam samohrana majka troje djece (btw od tri različita oca) koje su toliko različiti po karakteru a i po dobi tako da si se sa svakim morao na svoj način nositi a samim tim i odgajati. Dok sam imala samo jedno dijete bilo je “lako” u odnosu na troje, ali bilo je velikih problema. Slijedom razvoda kako joj je otac negirao majku (odnosno meni nije dao dijete) nego ju je doveo nakon 10 mjeseci u takvom stanju da sam se dobro nakopala i naradila dok je nisam dovela u red. Imala je noćne more, grizla nokte, zadržavala stolicu, bojala se svoje sjene… S takvim djetetom ne smiješ primjenjivati nikakvu silu i snagu a trebaš je odgojit – kako????!!!. Jednom prilikom sam joj rekla da ću dat oglas u novine kako mijenjam zloću za dobricu – pa nije pričala sa mnom sedam dana. Sedam dana sam je uvjeravala da sam se zezala a čak i da sam dala takav oglas tko bi dao svoju dobricu i uzeo zloću – njen komentar je bio: a šta ja znam, ti si luda – svašta je kod tebe moguće.
Samo upornosti, ako znate cilj, kakvo dijete – osobu želite formirati i odgojiti u onom dijelu u kojem Vi možete participirati, samo naprijed. Progutajte knedlu (vesternovci bi rekli zagrizi metak) i nastavite dalje.
Ukoliko želite par savjeta (od iskusne mame) samo se javite…
Srdačan pozdrav,
Jasna
[…] sa sobom što duže.. O drugim mamama spretnih ručica već sam ukratko raspravljala u postu Čiji je to Božić uopće?, ali rado bih proširila vaše i svoje vidike. A vi sa mnom slobodno podijelite zanima li Vas […]
N25/11/2017 at 00:33
Imam jednu ovakvu kući, istu skroz. Situacija sa jaknom se ponavlja svaki dan, identična! Potpuno razumijem napore… ja sve čekam da ti prestane a moja ima skoro pet i ne da nije prestalo nego je to sve more advanced kako je ona pametnija…
a u isto vrijeme jedna mazna djevojčica, puna ljubavi, emotivna!
[…] dvije i pol godine napisala sam svoj prvi post na blogu. Napisala sam Volontirati neću, izgleda izrevoltirana još jednom odbijenicom u svom profesionalnom životu. I nije to bila bilo kakva […]
Samo Podoboljub08/12/2017 at 15:20
You deserve it (yes, you do).
Maja Marich08/12/2017 at 18:31
Thank you, thank you! 😉
Ana08/12/2017 at 16:24
Nisi napisala sto je za jezicnom barijerom, tj kako cete se sporazumijevati? Koliko dobro znas njemacki? PS. Jako mi je drago zbog tebe, neka vidimo da postoji i dobra strana zaposljavanja, makar vani.
Maja Marich08/12/2017 at 18:31
Hvala ti 🙂 Napisala sam da sam u redakciji koja je zadužena za Jugoistočnu Europu (čitaj: zemlje bivše Jugoslavije) što znači da radim na hrvatskom, a potreban im je i engleski. Njemački mi je dovoljan za sporazumijevanje, ali sam daleko od mogućnosti rada na takvoj poziciji (da je na njemačkom).
[…] Snovotvorcima, gdje sam morala odabrati SAMO dvije slikovnice za moju Moranu. Sjećate se da sam obećala pomoći s poklonima za sv. Nikolu, Božić i rođendane? E, to je to! Naravno, narudžbi sam pristupila […]
[…] Snovotvorcima, gdje sam morala odabrati SAMO dvije slikovnice za moju Moranu. Sjećate se da sam obećala pomoći s poklonima za sv. Nikolu, Božić i rođendane? E, to je to! Naravno, narudžbi sam pristupila […]
Johnb97215/12/2017 at 11:01
Hello, I desire to subscribe for this blog to obtain most recent updates, thus where can i do it please help. ckfefbbbcccg
[…] parametara, ne popustiti. I stvari se vrate u ravnotežu. Naučila sam da stvari koje su se promijenile imaju svoju svrhu. Naučila sam i da većinu stvari ne vrijedi forsirati. Ovdje ne mislim na […]
Contessa04/01/2018 at 15:07
Ajme Majko!
Sva srića da postoji Njemačka koja sve uspije “progutati”
Zimzeleni cvijet09/01/2018 at 00:05
Pronašla sam se u puno tvojih tekstova, ali u ovome najviše. Ovim dvjema caricama koje pratim otkad znam za sebe dodala bih još jednu – Milanu Vlaović, zbog koje dajem tjedno 15 kn samo da bih u Gloriji pročitala njezinu kolumnu… eto, toliko je dobra.
Zimzeleni cvijet09/01/2018 at 00:07
Znači, nisam jedina. Hura 😀
Zimzeleni cvijet09/01/2018 at 00:08
Često razmišljam kako je njemu. Rijetko se usudim pitati jer se bojim odgovora.
I got this site from my pal who told me on the
topic of this site and now this time I am browsing this website and reading very informative
articles at this place.
[…] nije to prvi slučaj takvog zadiranja nosa u tuđu intimu, jer već sam pisala o tome, kao ni prvi slučaj da me se to pitalo ovaj tjedan. Zašto baš ovaj tjedan? Pa, eto, zato što, […]
[…] ako mladim uplašenim trudnicama treba poticaja, evo vam ga ovdje, kada sam saznala što me to čeka i kada sam vidjela da nije strašno nego super kul odlično! […]
phymale11/02/2018 at 14:49
Ja sam par tjedana nakon saznanja toliko bila u panici da sam mužu/dečku rekla da idem napraviti krug po gradu i da on za to vrijeme spakira svoje stvari i vrati se svojima. Nakon povratka sam molila da se raspakira. Ispalo na kraju da bi bilo bolje da je otišao, ali to je druga priča.
Maja Marich14/02/2018 at 17:41
Ovo me i nasmijalo i rastužilo. ALi kužim paniku s početka. Ooooo kako kužim!
[…] O danima ne smijem niti razmišljati. Jer ona će se, kao i uvijek, prilagoditi, kao što već znate. A ja? Kako ću ja?! Ali to je strah o kojem ćemo neki drugi puta – kako pregrmiti i […]
[…] ono da se udaješ za život, a ne za muškarca (za one koji žele ponoviti gradivo, link je ovdje). A s vremenom mi je prepustio i svoje prijatelje. Ne šalim se, javljaju se meni i kad njega […]
[…] godišnjicu od prvog teksta kada sam to napokon imala muda priznati sebi i svijetu. U tekstu Žena, majka, ratnica obračunala sam se sama sa sobom i pripremila se za daljnji proces. Tako sam barem mislila. U […]
Bica12/03/2018 at 12:21
Odličan tekst draga M. Na žalost svi se tu negde,neko manje neko više pronalazimo…tako i ja.. Zagrljaj za tebe i tvoju mamu ❤
Maja Marich13/03/2018 at 00:11
Hvala ti! <3 Ne znam samo tješi li me ili rastužuje što se mnogi pronalazimo u takvoj tematici...
Ovakve stvari nas podsjećaju da je svaki trenutak dragocjen, i da ga trebamo proživjeti kako želimo, s ljudima koje volimo – hvala ti na tom podsjetniku jer, iako svi strepimo od gena kamenih, ima dana kad zaboravimo, kad gledamo serije pola dana i ništ’ nam se ne da.
Volim tvoje tekstove jer nisi optimist – danas te svi špotaju ako nemaš roze naočale, odmah si party pooper.
❤️
Maja Marich20/03/2018 at 17:13
Hvala ti <3 Ja se uvijek iščuđavam tim vječnim optimistima. Imaju li oni neku drugu vrstu života? Jer ja to ne razumijem. Čak štoviše, ja to NE ŽELIM razumjeti! Mislim da bih bila nadosadnija verzija sebe da sam 'klasa optimist'.
I baš to, treba se konstantno podsjećati da je vrijeme dragocjeno i da smo i sami takvi. Šteta je da samo prođemo kroz život i ugasimo se.
[…] stabilan podbradak nema pravog utjecaja na moj život. Čak i uz sve ono što sam pisala u tekstu Debela u srcu, uza sve ono u što zapravo vjerujem, ja i dalje imam problem sa vlastitim izgledom. I što ćemo […]
Hahahahha predobra tekst! Nadam se da cu, kao prava nemajka, uloviti vremena i procitati ostale tekstove, dok mi dijete spava a rucak ceka da se sam skuha 😉
Maja Marich29/03/2018 at 22:42
Hahaha, drago mi je da ti se sviđa što si pročitala. Zajedno smo jače! 😉
Marija22/03/2018 at 21:17
Naletim na ovo danas, a eto, baš je danas taj dan godina i pol otkad ga nema. I isto sam tako odjednom molila i sklapala svakojake paktove s okrutnim bogom i sjedila duge sate i željela da neki dani kad mu je bilo dobro traju zauvijek. Beskrajni dan.
I jasno sve bih dala za dan više, za minutu, za sat, naravno onih trenutaka smijeha, ispijanja kave, čitanja novina nikako agonije. Nevjerojatno koliko je vrijeme nemilosrdno. Sreća ne prati hrabre i opet ga sanjam da je tu, i mogla bih sve ispočetka samo da je tu, svu mučnu borbu, zamijeniti mjesta, štogod. E da je.
Sva ova litanija je samo zbog onog dobro poznatog i najtežeg – osvijestiti i cijeniti sada.
Maja Marich29/03/2018 at 22:43
Srce mi je prepuklo dok sam ovo čitala <3 Kažu da vrijeme ne liječi sve rane, mi se samo naviknemo. Na žalost.
Marija22/03/2018 at 21:31
Čituckam postove unatrag pa kasnim s komentarom 🙂 Mi nemamo plan otići već dapače pokušavamo nešto izgraditi, ali dok me sputavaju i varaju i dok gledam ovu kaljužu u kojoj se jedva pomičem uz najbolju volju i resurse iskreno se pitam za koga? Hoću li svoju djecu u stvari pretovariti pokušavajući im osigurati budućnost, nabiti im grižnju savjesti jer eto radim za njih? Želudac me boli od pomisli da sam uzalud, s najboljim namjerama u stvari uložila u pakao. Uvijek si u dilemi kako god okrenuo. Mislim da si dobro učinila za sebe i za svoje dijete.
Maja Marich29/03/2018 at 22:46
Imam mračne trenutke, dakako, ali vjerujem da sam učinila dobro. Jer gledam društvo koju je okružuje, gledam sistem, ljude, mentalitet – i ne mogu pobjeći od osjećaja ‘spasili smo se na vrijeme’. A vi koji ste ostali – vrijeme će pokazati radi li se o ludosti ili hrabrosti. Samo se nadam da neće biti nepopravljive štete. I to kažem u najboljoj namjeri <3
Maja15/04/2019 at 22:57
Joooooj Majo! Ovaj tekst je genijalan! Dala si mi odgovor na pitanja koja si moj mozak već neko vrijeme vrijeme vrti ko pokvarenu ploču, a ja mu ne znam dat odgovor na njih. Baš nekak kad čitam tvoje štivo nađem sve što mi treba!
Evo ja sam danas nabasala slucajno na blog, citam na sta naletim, dobro je. Svidja mi se sto ides ravno u glavu. U mojoj glavi, tvoje ravno u glavu je najbolji izbor. Ne moze ti niko nista 🙂 Sretno s pisanjem, sretno u zivotu.
Sanja
Maja Marich29/03/2018 at 22:47
Hvala ti puno, Sanja! Ja drugačije niti ne znam osim – ravno u glavu 🙂
CouchPotato02/04/2018 at 13:36
Svaka čast,
međutim istina je da velika većina školovanih ljudi koji ne znaju jezik ne mogu očekivati ponude iz snova kao u Vašem slučaju.
Pogotovo ako nisu tehničke struke. Početak je uvijek težak. U početku možda neki posao za minimalac ili nešto iznad minimalca (oko 1000 eura neto). Dalje ih čeka mukotrpno učenje jezika i nekakvo napredovanje do možda 1.500 eura.
Barem za one koje ja znam.
Ali to je još uvijek bolje nego sjediti bez prihoda kod kuće u Hrvatskoj. Ako čovjek ima 5.000-6.000 kn prihode i riješeno stambeno pitanje tada selidba po meni baš i nije neka opcija.
Maja Marich03/04/2018 at 21:40
Ja sam bila spremna raditi bilo što. I pripremila sam se na sve vrste mini-joba, početnih pozicija, čak sam i završila tečaj za njegovateljicu. Ali eto, dogodilo se sreća! Kockice su se posložile bolje nego sam mogla i zamisliti i toga sam svjesna. Samo je osnovna razlika u tome što mi se ovdje tako nešto moglo dogoditi dok u Hrvatskoj nije ni dok sam i rukama i nogama pokušavala opstati.
Jedino se sa zadnjim odlomkom ne mogu složiti. Mislim da je to jako individualno. Imam mnogo prijatelja koji također vjeuju da mogu imati dobar život sa svim što ste Vi naveli gore. Ali ja nisam jedna od tih. Ja sam si na vrijeme priznala da nije samo stvar u stanu i plaći, za mene je stvar i u zakonima, politici, ljudima i mentalitetu. Ja jednostavno više nisam vidjela ništa za sebe u Hrvatskoj. I poštujem one koji misle drugačije. Vjerujem da su jako sretni oni koji su se pronašli ‘na rodnoj grudi’. Ali ja nisam jedna od tih.
CouchPotato05/04/2018 at 13:06
Mislim da ljudi trebaju biti pragmatični i ne idealizirati njemačku ili neke druge zemlje. Ja sam se dobro upoznao sa neefikasnošću, aljkavošću i administracijom i u njemačkoj.
Recimo njemačku bankovnu karticu njemačka pošta mi je tri puta gubila. Postoje podatci po kojima je poslano i tu nema greške. I onda se može zamisliti kako mi je bilo. Prihode imam, ali kartica ne dolazi, ne mogu doći do gotovine, nemam niti internet bankarstvo. I to je trebalo biti u pošiljci. Ali imam i troškove. Radim preko Zeitfirme u drugom gradu, plaćam hotel, a u onoj Sparkasse možeš dići novce na šalteru samo u općini u kojoj si otvorio račun. Na kraju sam sa zadnjih 20 Eura u novčaniku morao otputovati u tu općinu i dići novce na šalteru. Poslije je konačno stigla i kartica.
Upravo sada gledam. Njemačko mirovinsko osiguranje mi je poslalo najmanje 20 stranica na birokratskom njemačkom jeziku sa nekoliko vrsta upitnika. Do prije godinu dana bio sam obrtnik u Hrvatskoj i kad sam zatvarao bio sam najviše sretan zato jer sam mislio kako sam se riješio administracije. 🙂
Početkom ove godine sam se konačno riješio porezne prijave u RH, ali sada me čeka njemačka Finanzamt i porezna prijava u njemačkoj.
O svojim iskustvima sa “uhljebima” u njemačkoj bih mogao isto, ali mi se sada ne da.
Nažalost kod nas je već poznato da imamo troškove koje ostale države nemaju. To treba financirati i to netko treba platiti. I tu smo debelo nekonkurentni. O tome svi znaju. Prevelik broj umirovljenika, glomazna administracija, crkva na državnoj sisi, korupcija. I imamo još jedan strukturni problem da svagdje gdje je politika prisutna od državnih, javnih poduzeća, preko škola, fakulteta, ustanova, bolnica na čela uporno se guraju podobni koji su u pravilu u najbolju ruku mediokriteti. A mediokritetima opet odgovaraju drugi podobni mediokriteti koji ne mogu predstavljaju prijetnju njihovom položaju i “stručnosti”.
I tako da polako tonemo. Poduzeća propadaju, ljudi umiru u bolnicama od banalnih bolesti, fakulteti gube rejting. I iako u hrvatskoj sunce ljepše sja moram priznati da me je strah kada se vraćam na odmor u RH. Evo u veljači kolega, 46god. je umro od sepse kao posljedica upale slijepog crijeva nakon što je proveo dva mjeseca po bolnicama.
Dokle smo došli i gdje idemo?
Maja Marich25/04/2018 at 12:12
Apsolutno se slažem s tobom. Zapravo mi nisu ni jasni ljudi koji u svemu očekuju nekakav idealizam, utopiju. To ne postoji. Moja percepcija Njemačke može nekima zvučati pretjerano pozitivno, ali je činjenica da je to MOJA percepcija, temeljena na MOJIM iskustvima. Koja su, na zvu sreću, bila vrlo pozitivna. Do te mjere da stalno čekam da se nešto dogodi da me ‘otrijezni’. Ali postoje teški dani, neljubazni službenici, zavrzlame s jezikom, navedena birokracija i sl. Mislim da je svima, koji uopće razmišljaju o Njemačkoj, bitno objasniti da je Njemačka i dalje samo bolja, funkcionalnija verzija Hrvatske. Ja nisam otišla ‘mlatit lovu’, ja sam otišla tražiti drugačiju verziu života. Uređeniju. I to sam i dobila. Ali, naravno, postoji uvijek i ona druga strana, gdje ljudi u Hrvatskoj toliko idealiziraju Njemačku da ja sada dobijem napade kada kažem bilo što negativno o Njemačkoj, a oni se zgražaju jer, ZAMISLI, u Njemačkoj nešto ne funkcionira ili funkcionira loše. Ili pada kiša, recimo.
[…] je sve sa trudnoćom. Nakon što je prošao prvotni (poprilično komični) šok, bila sam oduševljena. Trudna sam ostala kada sam ja to željela, prvi puta u životu. Ne onda […]
Može se samo promijeniti naslov i ovo sve vrijedi i za Split. Najviše oboljelih od raka u Hrvatskoj, naslovi po medijima govore o epidemiji!! raka u Splitu i okolici. Na prosvjedima niti 100 ljudi, a šetnice pune… i onda sam ja “luda” i previše brinem i ko da je drugdje bolje
Maja Marich25/04/2018 at 12:20
Ali zato je puno kad treba prosvjedovati protiv konvencije koju ni ne razumiju. Ne želim kvariti veselje, ali da – drugdje je bolje
Valerija08/04/2018 at 17:04
Čovjek je SAMOPOIMA putem svog tijela, stvara sliku o sebi, ta slika direktno utječe na to kako se osjeća u vezi sebe, ta slika utječe na samopouzdanje, svijest o sebi putem tijela utječe i na ponašanje i identitet, te željeti biti lijep nije niti taština niti plitko.
Otkud vam ideja da sebe nazovete “taštom” ako želite lijepo izgledati? Otkud ste to izvukli?
Taj pojam u vezi fizičkog izgleda je biblijski moral, gdje je bolesna Biblija u kojoj npr. piše da homoseksualce treba kamenovati, u kojoj piše da su žene izvor svog zla i ispod muškarca kojem se trebaju podčiniti, tako je taj isti biblijski bolesni moral osudio ljudsku težnju ljepotu kao “taštinu”, a biblijski i originalno taština znači ispraznost.
Želja za ljepotom je 100% pozitivna univerzalna urođena ljudska karakteristika i to nije nikakva taština.
1. We’re Programmed to Desire Beauty
Beauty is important to everyone. Even the outstanding Eleanor Roosevelt said “I only wish that I had been prettier.”
This is not vanity. Evolution has programmed us to try to look beautiful. Neanderthals mixed vividly colored cosmetics, and sculpted seashell jewelry. Ancient mummies reveal that primitive orthodonture used catgut to straighten teeth and close gaps.
Evolutionary psychologists assert that trying to look beautiful is partly about sexual courtship. Looking beautiful is delightful to see, plus it can show skill, intelligence, and ingenuity.
Whether or not people who beautify themselves are aware of it, making themselves beautiful has also resulted in bonding them together socially: another aspect of evolutionary survival.
Maja Marich25/04/2018 at 12:21
Eto, sami ste odgovorili odakle mi 😉 Ali pokušavam se nositi s tim. I to puno lakše uz Vaš link. Hvala!
Valerija30/04/2018 at 15:44
S čim se pokušavate nositi? 🙂 S tim što volite biti lijepi? 🙂 Zašto bi se netko trebao nositi s tim? 😀
Inače u životu je korisno imati kritičko mišljenje, znate. 🙂 Naime, prije negoli su nastali ljudi, nisu postojali pojmovi. Pojam je izmišljotina ljudskog roda, stvorena subjektivnim zaključcima, razmišljanjima određenih umova. Zato što neki pojam postoji ne znači da ima veze za ZDRAVIM mozgom. Ima dosta u potpunosti izmišljenih subjektivnih pojmova oko nas koji se ne temelje niti na jednoj objektivnoj činjenici. Tu je onda potrebno kritičko mišljenje. Težnja ljepoti se u Kršćanstvu osuđivala (i vjerojatno se još uvijek osuđuje, njihovo učenje se neće promijeniti niti kada već pola zemlje odleti u neke druge galaksije) kao taština tj. ispraznost, taština je riječ koja etimološki u svom prvom značenju znači ispraznost, tako imate izreku popiti lijek na tašte, ili u medicini tašto crijevo što znači prazno crijevo. Naravno, Kršćanstvo bolesno kakvo jest misli da ovaj život valjda treba provesti klečeći, ne živeći ga, dotično bolesno Kršćanstvo zagovara isključivo duhovni život (koji niti ne postoji, nego je isto njihova izmišljotina) te prezire sve fizičko, pa tako i ljudsko tijelo. U Kršćanstvu se dan danas zabranjuje npr. vježbanje i voljenje svog tijela i osuđuje se kao taština tj. vanity što u religiji znači i self-idolatry, znači idolatorstvo, 😀 kada netko sebe voli više od boga. 😀 To su u potpunosti termini izmišljeni sukladno kršćanskoj bolesnoj filozofiji.
Željeti biti lijep je normalna ljudska potreba, jer ljudi imaju svijest i doživljavaju sebe i putem svog tijela. Samopoimanjem stvaramo sliku o sebi, koja direktno utječe na samopouzdanje, ponašanje i identitet. A putem tog tijela i izgleda nas doživljavaju i drugi. Nema ništa plitko niti površno u želji da se bude lijep. Površno je isto subjektivan koncept, a površno bi bilo od 10 elemenata koji te čine baviti se samo jednim, a u potpunosti zanemarivati sve ostale. Ljudi se bave svim stvarima koje ih čine i kojih su svjesni. Imamo i pamet, obrazujemo se, imamo i tijelo – uljepšavamo se, imamo i sposobnosti – kuhamo, trčimo itd. itd. https://www.nytimes.com/1981/09/01/science/effects-of-beauty-found-to-run-surprisingly-deep.html
Propitivanje kršćanskih dogmi, kršćanskog bolesnog učenja je nešto što je odavno trebalo napraviti. Ispiranje mozga nije moguće uz kritičko mišljenje! Lijepi pozdrav Maja!
[…] čemu šokantan, stresan ili katastrofalan. Baš poput onih kada smo tek došli i o kojima sam već pisala. Ali ja sam bila izvan sistema. Meni je trebao taj jedan dan predaha, jedan dan vraćanja sistema […]
Mama jedne bebice23/04/2018 at 17:53
Jedan od boljih tekstova koji sam pročitala u zadnje vrijeme. ????
Suosjećanje veliko. I slažem se nismo samo jedna stvar i ne smijemo si to dozvoliti.
Maja Marich25/04/2018 at 12:22
Hvala ti! Najgore je što nam stalno nabijaju grižnju savjesti jer želimo za sebe više od samo osnovnog.
Jelena25/04/2018 at 08:49
Super napisano!
Maja Marich25/04/2018 at 12:22
Hvala 🙂
Maja Marich25/04/2018 at 12:23
Hvala ti 🙂
Marina27/04/2018 at 10:38
Točno se sjećam kao da je bilo jučer kad mi je prijateljica izjavila kako ona neće dijete dati u vrtić jer nije ga rodila da ga vrtić odgaja. Pomislila sam si pa možda je i u pravu, ali to nije moj poziv. Svaka čast onima koji mogu, po meni je to zbilja “zatvor”. Volim svoje dijete najviše na svijetu, ali moje dijete treba svoje društvo kao što ja trebam svoje. Moje dijete treba svoje obveze kao što ja trebam svoje, pri tom ne mislim na kuhanje, pranje i peglanje. Volim svoj posao i volim svoju obitelj, ali to ne znači da sam rob istoj.
Maja Marich28/04/2018 at 10:12
Ja se u potpunosti slažem s tobom. Nisam za skraćeni porodiljni, meni je puna godina baš trebala (sve ranije bilo bi mi prerano), ali nakon toga je bitno nastaviti sa životom. Ne mogu znati kako će se život tvojoj prijateljici razvijati, možda je ona jedna od rijetkih koju će to ispunjavati do kraja života. Ali sve slučajeve koje ja znam – redovno su završili fijaskom, frustracijom, projiciranjem svojih ambicija i dubokim nezadovoljstvom.
Žena s jednim prezimenom. Njegovim.30/04/2018 at 10:31
Istina koju si žene rijetko mogu priznati, a kamoli je izgovoriti na glas! Hvala! 🙂
[…] normalno obučenu (da ne kažem obuvenu) ženu svijet pokušava izgurati iz pop kulture? Sjećate se mog nabrijanog teksta o curicama na sexy biciklima? Odjednom, u svakoj seriji bez obzira na tematiku – žene nose cipele na petu. Nema veze je li […]
Anchurica08/05/2018 at 14:02
Fenomenalan tekst. F e n o m e n a l a n. Rekla si sve sto ja mislim makar nisam ni znala da to mislim niti sam se bavila tim mislima, a bas svakakve pojave pa i pizdarije thinkam i analiziram. Samo sto ja ne zapisujem.. ?
Maja Marich08/05/2018 at 19:25
Pa hvala ti puno! Evo me, crvenim se pred ekranom 😉
M10/05/2018 at 06:37
Sjecam se da su mi se suze slijevala kada sam ne tako davno citala ovaj tekst a sada 2 tjedna nakon otkrica kako mojoj mami nema pomoci i ima ogranicen rok trajanja, ovaj tekst nosi neku ogromnu tezinu, more novih suza, knedle velicine stijene u grlu…
Tek smo na pocetku bitke kojoj unaprijed znas kraj a ja se vec sad na kraju svakog dana raspadam i pred zoru skupljam komadice da polijepim krhotine da novi dan izguram…zbog nje, zbog njene male unucice, zbog njenih roditelja, dvoje jadnih starcica koji su ovisili o njoj i koji jos ne znaju taj strasni ishod…
I dalje postoji jos neki mali plamencic nade za nekim cudom ali ga doktori svojim prognozama uspjesno svako malo i sve vise i vise gase…
Ne znam…toliko je toga sto bih ja htjela a toliko je malo vremena… 🙁
Maja Marich11/05/2018 at 11:18
Ovo mi je tako teško, tako žao čuti. Ne mogu ti reći ništa pametno osim da nada zaista postoji dokle god se imate prostora boriti. Ja sam u prosincu bila spremna svaki dan dobiti poziv da moram hitno kući, da moram organizirati sprovod. Najozbiljnije. Situacija je bila TOLIKO ozbiljna i TOLIKO grozna. Ali zaista, samo pola godine kasnije nalazimo se u skroz suprotnom paralelnom svemiru! Mama je toliko bolje da ja ozbiljno vjerujem da će uskoro biti u stanju ona nama doći u posjetu! Naravno, i dalje nisam nerealna, kod raka se to uvijek može promijeniti preko noći i toga sam svjesna. Ali ti želim reći da nada uvijek postoji. S druge strane, ja sam rano ostala bez tate tako da ti moram reći da se ipak i na to moraš pripremiti. Jer nikad ne znam. Grozno je to za čuti, ali gledaj to kao šansu da barem zadnje dane provedete zajedno – nešto što ne biste mogli u slučaju naglog odlaska.
Što god da se dogodi, želim ti samo more snage. To je ono što ti treba u obje situacije. Nadam se da će ipak krenuti na bolje. Drži se!
Alka Internacionalka10/05/2018 at 13:02
Živim i radim već nekoliko godina u Njemačkoj, a živjela sam i u drugim zemljama Europe.
Koliko god da je ovaj post lijepo sročen, nisu navedene bitne informacije, npr. da li se radi o stalnom ugovoru na neodređeno, o privremenom poslu, itd. Dobija se nerealan dojam da je u Njemačkoj lako dobiti posao u struci, što je daleko od istine. Kao stranac ostaješ uvijek stranac, a to znači da osim ako nisi dogurao do pozicije visokog stručnjaka, da će lokalni radnik imati prednost. Uvijek postoje iznimke, npr. to su internacionalne kompanije, ali u njih je jako teško ući i treba imati određene kvalifikacije koje hrvatski fakulteti uglavnom ne nude.
Samo zato što je Hrvatska kao država totalno rasulo, ne znači da su druge države uređene i da se u njima “lako” živi 🙂 (iako svakako lakše nego u Hrvatskoj)
Isto tako, važno je na početku odmah odbaciti ikakve snove o integraciji i sl. To vrijedi možda jedino za djecu, koja će proći kroz lokalni sustav školovanja, ali nikako za odrasle ljude. Jer je to naprosto tako. Ne čini državu samo ekonomija, već jezik, kultura, mentalitet. S obzirom da si nova u Njemačkoj, razumijem početni entuzijazam jer to su svi prošli. No jednom kad prođu godine, kad čovjek počne plaćati poreze, sudjelovati u društvu kao punopravni član, onda vidi sva lica društva, ne samo ono vanjsko. Inače, Njemačka za europske pojmove uopće nije posebno uređena država, dapače. Kao država je također jako konzervativna, npr. tek ove godine su odobreni homoseksualni brakovi i sl. Nekome to možda nije bitno ili ga se direktno ne tiče, ali govori o mentalitetu. Isto tako, nijedan stranac kojeg znam, a družim se u krugu visokoobrazovanih ljudi na visokim ili višim pozicijama, nije se “integrirao” u Njemačku na način da je postao skoro pa “lokalac”. To su dva svijeta, koja koegzistiraju i toleriraju se, ali se rijetko miješaju. Iznimka su djeca, ako prođu kroz njemačke škole, kao što sam već rekla.
Uživaj u Kolnu i trenutnom toplom vremenu!
Maja Marich11/05/2018 at 11:03
Meni je jasno da sam imala sreće, ali prvenstveno je tekst napisan kako bi se na primjeru vidjelo da su takve stvari zaista moguće ovdje. Jer meni (ako ste slučajno pratili blog i ranije) to nije bilo moguće u Hrvatskoj. A tamo nisam bila niti stranac, niti imala problema s jezikom, imala diplomu i sve ostalo. Ovo je tekst koji se referira na stari tekst koji pokazuje suštu suprotnost Njemačke i Hrvatske.
Sa svim ostalim moram se složiti – od sistema koji nije savršen, od asimilacije za koju ne mogu posvjedočiti (ali vjerujem da nije besprijekorna), problema s jezikom i sl. ALi opet moram napomenuti da je moj blog svjojevrstan dnevnički zapis. Nije zamišljen kao objektivan vodi kroz proces useljenja. Da je takav, tekstovi bi bili PUNO drugačiji. Ali su ovi zapisi i dalje apsolutno istiniti, što znači da ne uveličavam, ne cifram, ne bojam u rozo. Eventualno ponekad karikiram (ali to nije u ovom tekstu). Moje iskustvo je zaista u potpunosti pozitivno i ne mogu se žaliti kada nemam argumenata za to.
A što se početnog entuzijazma i integracije tiče, tu opet ne volim previše ulaziti u rasprave iz samo jednog razloga – jer su VRLO subjektivne. Što je za nekoga integracija, za drugoga nije. Što znači ‘biti punopravan član’? Ja se, recimo, ovdje osjećam puno ‘punopravnije’ nego što sam ikada bila u Hrvatskoj. A to je možda samo zato što je Hrvatska bila prema meni loša, a ne zato što je Njemačka savršeno dobra, ako me razumijete 🙂 Neki od nas nemaju problem sa potpunim stapanjem u društvo. Logično mi je zaključiti da neću nikada biti lokalac – jer ja zaista nisam lokalac. I to se ne može promijeniti. Moje odrastanje, moje okolnosti i zaleđe su drugačije. Ali da, istina je da uživam u entuzijazmu koji me već drži dobre 2 godine (nepune) i vjerujem da je do multikulturalnog društva. Vjerujem da je i tu velika razlika od grada do grada. Također, za entuzijazam se neću ispričavati – što dulje traje, to bolje! A bogzna da, ako krene nizbrdo, uvijek možemo podići sidro i otići – negdje gdje će nas opet držati entuzijazam. Ja se samo nadam da ljudi koji čitaju moje tekstove razumiju da se ovdje zaista radi isključivo o mom iskustvu. Što znači da nije niti objektivno niti se postavlja kao ‘pravilo’. Ako se dobije dojam da ‘ima nade’, onda je tako jer sam ja tu nadu, u mom slučaju, pronašla! 🙂
[…] su se promijenila. Poprilično. Već i vrapci na grani znaju da je potrebno čitavo selo da odgoji dijete i na to sam se već osvrnula. I stojim uz to. Ali i suvremeni život se promijenio. Previše nas […]
Maisoncheche11/05/2018 at 15:47
Lajkam ti post na n-tu! Moram priznati kako tokom cijele trudnoće nisam bila neki zagriženi #soontobemom tip i kategorički sam odbijala istraživati i čitati po internetima o istoj tematici jer mi se činila preružičastom za ono što sam, iz osobne perspektive, smatrala realnim. Tek po odlasku na porodiljni i iznenadnoj količini slobodnog vremena i neprospavanih noći,jer križobolja u trudnoći, sam počela skrolati po IG i tako sam naletila na tvoj blog (valjda sam u 5 dana pročitala sve postove), pa onda na #internetmater.. sve do Supermama. Puno ste mi pomogle, i hvala vam na tome! Shvatila sam da je normalno osjećati se nenormalno 😀 Da ne moram osjećati grižnju savjesti jer sam radila do skoro samog kraja trudnoće jer eto,volim svoj posao i kolege, da je sasvim ok preispitivati se hoću li biti (dobra) majka i mogu li to uopće, da je u redu osjećati se ranjivom, sa strahom i manjkom samopouzdanja, jer jedno je imati sve pod kontrolom ovih 28 godina, no kada je prije 2 mjeseca došao moj mali čvarak sve se iz temelja promijenilo. I ja sam se promijenila… Nadam se da će M jednom reći da je imao #supermamu :))
[…] svađalica odrasta. I točno to je dio njenog karaktera koji najviše poštujem, na kojem joj najviše […]
marija26/05/2018 at 22:24
Ja imam dečke i sebe sam doživljavala kao boy mom. Ne mogu reci uvijek jer se nisam uvijek zamišljala majkom. U svakom slučaju vec obudovjelo kasnije me to zateklo a i sad me nekad iznenadi što sam nekome mama.
No netko mora odgojiti i dobre dečke, gentlemene za promjenu jer džentlmenstvo je danas zaboravljena stvar valjda u svjetlu priče o ženskim pravima su se muškarci našli ugroženi.
Proci ce još koja generacija prije nego se uspostavi ravnoteža
Marija29/05/2018 at 11:27
Dvije poslije 30, dva različita poroda. Što reći, svi smo različiti. Tašta jesam, i ne smetaju me cice koje vise ko afričkoj ženi jer push up sve popravi ali me smetao period velikoga dupeta. Sad, nešto više od pola godine nakon drugog poroda i blizu 40-te, znaš kaj, izgledam bolje nego ikad, kao da i nisam rodila.
Geni mogu biti bitch i blagoslov a tijelo te može iznenaditi. U konačnici ova kasnija trudnoća se bolje odrazila na mene i fizički i psihički.
Reći ću još da smo mi žene previše samokritične u svim pogledima. Ove moje viseće cice othranile su dvoje djece a ja ih jedva pogledam a kamoli zahvalim tijelu na savršenosti.
Maja Marich29/05/2018 at 19:33
Daješ mi nadu za dalje 🙂 Ali u potpunosti si u pravu – nikada se ne zahvalimo tom tijelu što nas nosi sve te godine kroz sve navedene promjene! <3
Anita04/07/2018 at 00:35
Divno i istinito napisano…♡
Nikolina29/05/2018 at 19:40
Moja mama je, na primjer, rodila nas četvero. Tek sad, na rubu 50-ih, izgleda fantastično. Bolje neg kad se udala. Ali kad je rodila mog brata, drugog po redu, izgledala je gore nego nakon četvrte trudnoće. Tako da, možda je četvero tajna za pravu liniju. 😀
Maja Marich04/06/2018 at 21:27
Ahahaha, ja ću uzeti taj savjet u obzir ako ti prvo iskušaš njegobu istinitost! 😉
Moja Majo sve smo mi na svoj kalup radene, od mame i tate i onda ni ne ocekujem da imam tanke listove jer genetski nema sanse! Ali znam da nakon dva poroda izgledam bolje no ikad, iako se to po ispijenom licu ne bi reklo! ☺️?
Maja Marich04/06/2018 at 21:28
Ja još uvijek ne izgledam bolje nego ikad, ali tko zna, možda poslije drugog… A što se genetike tiče – mama mi je i trenutno zgodnija od mene, a u njenu robu nikad nisam mogla stati. Dok s tatinom nisam imala tih problema. Tako da…
[…] i oca ona koja uvjetuje kasnije postavljanje granice u ljubavnim odnosima. Kao što sam imala i teoriju o muško-ženskim prijateljstvima. Znate ono, ako vas je tata imao u četrdesetima, nikad nećete smatrati da je netko tko je […]
Eve11/06/2018 at 17:07
Tekst je toliko dobar, ostavlja bez daha, bez riječi i vjerujem da kod većine nas budi neka – nažalost ružna sjećanja, ako ništa na prepričane slične situacije koje su doživjeli nama neki bliski ljudi. Mora se razgovarati o tome sa djecom, jednostavno MORA! A neki roditelji zatvaraju oči pred tim – iz nelagode, neznanja ili čak ravnodušnosti, što je zastrašujuće. Seriju ću obavezno pogledati, hvala na preporuci. A tebi svaka čast i bravo na ovoj odlično napisanoj i toliko važnoj ispovijesti.
Maja Marich14/06/2018 at 11:58
Hvala ti, Eve, na razumijevanju. I na dovoljnoj otvorenosti pri čitanju. To je, valjda, najteži tekst koji sam ikada napisala, ali sam smatrala da to moram učiniti. Jer dok djecu trubimo o nekim banalnostima kao što je držanje lakta na stolu ili jednadžba s jednom nepoznanicom, prečesto preskačemo one najvažnije razgovore. One koji se ne smiju preskočiti. A samo zato jer je NAMA nelagodno. Nadam se da ću zaista biti dovoljno svjesna njenog odrastanja da prepoznam kada je vrijeme za upoznavanje sa, na žalost, ružnom stranom ljudskosti. Jer vjerujem da se može zaštititi, samo ako zna protiv čega se bori.
Odličan tekst. Našim roditeljima i generalno tim generacijama je teško prihvatiti da dijete ima svoje mišljenje koje mi uvažavamo i želje koje ispunjavamo i da neće zbog toga postati razmaženi. Mnogo puta sam bila u situaciji da popustim u nečemu jer ona tako traži ali isto tako popušta i ona jer se dogovaramo što je nekim ljudima oko mene neshvatljivo jer se “mora znati ko je roditelj a ko dijete”. A ja uopšte ne vidim loše posljedice takovog odnosa, naprotiv. Između nas je izgrađen odnos povjerenja a ne strahopoštovanja jer šta mi vrijedi da me sluša ako me se zapravo boji
Maja Marich14/06/2018 at 12:00
Ne mogu se više složiti s ovim komentarom! Točno to – ako me se boji, to samo znači da ću biti sve manje uključena u njen život kako bude odrastala. A to ne želim. Želim biti tu i za dobro i za loše, a jedini preduvjet za to je kvalitetan odnos. Koji se gradi sada.
MARIJA13/06/2018 at 17:29
Ha, imala sam prvo dojam da si krenula negdje drugdje s pričom, ne Lolita priča, nego… nemam pojma. Nekud je krenulo a onda meni naprasno završilo s onim stereotipnim da su ljudi lijepi i iznutra. Jasno da jesu but who the fuck cares 🙂 Zezam se. Mislim da je ispravno samo “jasno da jesu”. A ovo s autoritetima, ima nas svakak’ih. Nikad me nije opčinio nitko. Nikad me nije bllo briga. Svaki pokušaj bivanja autoritetom na bilo koji način pa i najbenigniji kod mene je završavao u ćorsokaku. Nikad nisam upoznala nekog tko u konačnici nije bio ljigić (što se muškaraca tiče). Recimo ovaj prvi prof iz tvoje priče djeluje mi kao tipičan ljigić. Karizmatičan polupedofilčić. Nikad nisam upoznala muškarca koji je kopletna osoba… tako ću reći.
Maja Marich14/06/2018 at 12:07
Pa, onda sam možda ‘fulala ceo futbal’ jer nije mi bila namjera reći da su svi lijepi iznutra! 😀 Baš obratno – htjela sam reći kako mi se dogodilo u životu da sam shvatila da i autoritet u sebi može sadržavati seksualnu napetost. Jer do sada sam vjerovala da trebaš ‘voljeti nekoga tko je dobar’, ali dobrota nije ono što te privuče. Barem ne mene! Ono je bio prvi slučaj u mom životu da sam se ja mogla zamisliti, u paralelnom svemiru, kao dio najvećeg stereotipa studentica/profa. 🙂 🙂 I vjeruj mi, zaista nije bio ljigić. Raspravljala sam s kolegama o tome milijardu puta, i svi imaju samo i isključivo poštovanje prema njemu. A nema čak ni studenticu ljubavnicu! 😉 Šalu na stranu – ipak bi se dalo raspravljati na temu muškaraca kao kompletnih osoba. Ne želim biti prestroga, ali vjerujem da imamo mnogo zajedničkih temelja što se te teme tiče. J Nikad neću shvatiti kako smo došli do toga da ONI vladaju svijetom; takvi lako povodljivi mamini sinovi? 😉
Maja Marich09/07/2018 at 22:30
I think not – jer upoznala sam kroz život nevjerojatne primjerke muškaraca. U pozitivnom smislu. Šteta što su još uvijek u manjini, ali hej, mi mame smo tu da to promijenimo 😉
MARIJA17/06/2018 at 11:00
Ma ja sam fulala fudbal. Eto terminologije u skladu s trenutno najbitnijim događajima 🙂 Nekad, kad sam piskarala, znalo mi se desiti da počnem s nečim i onda me tok misli odvuče drugdje. Nekako sam imala dojam da si pisala tekst dok si istovremeno kontemplirala nad nekom temom pa te odvuklo.
Ova zadnja rečenica… istina… THEY rule the world. Ma na stranu to MI i ONI, ali nisu se baš iskazali u vođenju, ali znaš kaj, posvađat će se na pas mater ali kad imaju zajedničkog neprijatelja solidarizirat će se u čopor. Žene se nekako uglavnom manje solidariziraju. No, preširoka je tema za par rečenica van konteksta 😀
Znaš, htjela sam sinove jer im je lakše u životu i imam ih, sad je moje da ih odgojim u prave muškarce a ne mamine sinove. Mission impossible? 😉
[…] – kada sam to trebala. I da se razumijemo, ovdje Morana nije učinila ništa krivo. Moja svađalica ovaj put nije ona koja treba ispravke. Ona je samo naučila da prvo dolazi ona, a onda sve ostalo. […]
Darija17/06/2018 at 13:56
Ja, odmah da kažem, nisam mama, ali se iz nekog razloga slažem s tobom 🙂
Picture this. Nisam vidjela rodicu/tetku/prijateljicu barem 10 mjeseci. Konačno se sastajemo, a njen toddler skače svima prisutnima po glavi, urla i lupa nečim cijelo vrijeme i ne dozvoljava da itko progovori, osim ako je riječ o njoj/njemu. I tako cijelo vrijeme dok sjedimo. Bez pauze i bez obzira što IMA druge, malo starije (i tiše ) djece u blizini s kojima se može igrati. Mame, normalno, ni a , ni be.
Koliko god sam nekompetentna da o tom propovijedam, isto toliko me to i nervira.
Maja Marich09/07/2018 at 22:33
Kužim te. Ja, kao mama, mogu posvjedočiti da ima dana kada su djeca jednostavno u problematičnoj fazi i mora ih se pretrpiti. Ali puno češće se ne radi o fazi nego o zločestom djetetu/lijenom roditelju. I to je žalosno jer – ako ih voza sada, što će im tek raditi kasnije u životu?! Ima tu i onoga gdje se djecu dovodi na mjesta koja im nisu prilagođena, kao i onoga da se od njih očekuje da se ponašaju ‘kao veliki’, a oni to nisu. Tako da i dalje čvrsto vjerujem da je roditelj taj koji treba koristiti mozak 😉
MARIJA17/06/2018 at 17:43
Evo još jedna tema o kojoj opetovano razmišljam. Moja majka često kaže kako sam ja svašta radila sama od najranije dobi, Da, jer se nisu htjeli baviti sa mnom, u konačnici sam vrlo rano naučila čitati a i mnogo vremena smo sami provodili na ulici igrajući gumi gumi i graničara. A ovaj moj stariji ne može 5 min se zaigrati sam. Moram igrati nado, vježbati tae kwon do i non stop me žica da nešto radimo zajedno a ako kažem kasnije ili imam posla onda me i ucjenjuje (“zašto ništa nećeš raditi sa mnom”, “kaj ti mene ne voliš”). A i mlađi kreće tim putem. Vrtić, parkić, aktivnost, česta putovanja, razni rođendani uglavnom u igraonicama… dani su im ispunjeni do maksimuma, a roditelji rastrgani. Tek sad vidim da su moji roditelji imali bezgranično vremena dok smo mi đipali na ulici. Uglavnom, kao svaka loša majka lijepo mu kažem… slušaj mogao bi mi pomoći prvo napraviti xy ili igraj se sam i pripazi na bracu (dok mama pije kavu i piše ovaj post) i znaš kaj, fakat nemam grižnju savjesti. Bit će dobro pa nek mi zamjeri što nisam s njim stoti put odigrala nado i jada se budućem psihijatru.
Maja Marich09/07/2018 at 22:35
Slažem se APSOLUTNO! Mama se ne može sada igrati, ali možeš doći praviti ručak sa mnom. Win-win. S tim da s ponosom mogu reći da smo danas svečano muž i ja prvi put pogledali epizodu ‘ozbiljne serije’ dok je ona bila budna i kraj nas. Par puta je krenula uljetavati sa ‘ali meni je dosadno’, ali nismo popustili – ona kad gleda crtić, pusti je se na miru. Mi sada gledamo seriju. I evo, nitko nije umro u tih 40 minuta! 😉 Baš si mi samo trebamo dozvoliti da dišemo.
[…] koji će pomoći u tom osjećaju ‘Što ja to točno radim ovdje?‘ davno je napisan i teško da će se činjenice u njemu ikada promijeniti. Osjećaji još […]
Iskra29/06/2018 at 12:26
Hvala na ovom tekstu. Spremam se sa porodicom preseliti u Nemačku i slučajno nabasam na vaš blog (mada ne verujem u slučajnosti ? )i evo me sada čitam Vaše tekstove, dobijam motivaciju i punim baterije ❤ hvala
Maja Marich09/07/2018 at 22:36
Baš mi je drago da je tekst poslužio kao pozitivna inspiracija. Sretno!
Maja. Ja sam u holandiji i tu je ista stvar. Tvoja prica mi se svidja jer se 100% podudara sa mojom. Treba imati hrabrosti za takav korak a i odluciti se gdje se zivi. Zivjeti na dvije stolice je najgorja odluka koja se donese. Il me ljubi il me se okani.
Pozdrav
Maja Marich09/07/2018 at 22:38
Iliti što bi Bebek rekao: ‘Il me ženi il tamburu kupi!’ 😉 Hvala ti puno! I baš mi je drago kada čujem da sve više ljudi ima takvo pozitivno iskustvo. Naravno, vrlo često nije ni lako ni jednostavno, ali ja vjerujem da je, u konačnici, bolje.
Zrinka04/07/2018 at 06:52
Bok, prvo da ti kazem da je ovo moj prvi komentar ikad (a da autor nije netko od mojih prijatelja) ali toliko sam uzivala citajuci ovaj tekst – doslovno kao da citam nesto sto sam ja napisala – da ti moram reci HVALA, malo mi je lakse kad znam da nisam jedina koja se tako osjecam! Bacam se na citanje ostalih tvojih tekstova:) (Btw ja zivim zadnje 2 godine sa muzem i sinom u Berlinu, gdje ste vi?)
Maja Marich09/07/2018 at 22:39
Hej, baš mi je drago i nema na čemu! Počašćena sam komentarom, u tom slučaju 😉 Mi smo, također zadnje dvije godine, u Kölnu.
John06/07/2018 at 17:21
Maja. Samo jedna ispravka u tekstu u vezi ‘krvnih zrnaca’. Zasto ljudi koriste ovaj termin? Naime, svi znamo da su krvna zrnca postojala na ovoj planeti prije nego je i jedna nacija izmisljena. I nasi preci su postojali prije nego je i jedna nacija izmisljena. Znaci, nacija je izmisljeni ljudski kult, a krv je biologija, to nema veze jedno sa drugim. Inace, povezivanje nacije sa krvi je laz i temelj ideologije krvi i tla, znaci nacizma, vjerovala ili ne.
1. Geni, kao i krv, su postojali na ovoj planeti prije nego je i jedna nacija izmisljena.
2. Gene, kao i krv, je stvorila priroda bez utjecaja covjeka
3. Nacije je izmislio covjek, kao i plasticnu kesu, kompjuter, auto….. to nije stvorila priroda, to je umjetno stvorio covjek.
4. Krv imate istu samo sa uzom rodbinom a ne sa citavom nacijom, inace se nebi mogli zeniti
5. Dakle, nacija i religija, su dva izmisljena kulta, koja nemaju veze sa biologijom tj majkom prirodom
6. Gene, imamo 98 odsto jednake sa majmunima, dali mislite da se u tih 2 odsto toliko razlikujemo?
7. Inace temeljna laz povezivanja krvi i nacije, je ideologija krvi i tla, temelj nacizma
8. Geni postoje, ali se nemogu nazivati imenima nacija, jer su nastali prije toga i sa nacijama nemaju veze
9. Nacija je kult jezika, kulture, narodnih obicaja. To nema veze sa krvi. Ta propaganda da to ima veze sa krvi sluzi da bi se masama moglo upravljati i ratovati, da vas uvjere ako je onaj drugi ‘drugacije’ krvi. To je manipulacija. Jer da vam kazu kako je onaj drugi iste krvi, bilo bi vam teze ga ubiti u nekom ratu.
10. Ljudi se djele na krvne grupe. Gde ste vi vidjeli u bolnicama na onim kesicama sa krvi da pise ‘srpska krv’, ‘rvatska’, ‘nemacka’, ‘jevrejska’ itd..?
Maja Marich09/07/2018 at 22:48
Dragi, Johne!
Sve navedeno je točno i svaka čast na trudu. Ali odgovor na pitanje se već nalazi u startu – zašto ljudi koriste taj termin? Zato što se odnosi na metaforu za zajedništvo određene skupine, pjesnički klasificiranu kao ‘krv’. Jer – zašto ‘plava krv’? Nitko nema plavu krv i kao takva ne postoji. Ali je metafora.
U ovom slučaju (mog teksta i sličnih umotvorina) se misli na ljude koji imaju zajedničko zaleđe, kulturne temelje, koji su odrasli u sličnim uvjetima i uz to su vezani naučenim društvenim normama. A tek kad se malo odvojimo, vidimo KOLIKO društvene norme upravljaju našim životom.
Tako da još jednom hvala na opsežnom komentaru, ali ja zaista, ni u ludilu, nisam mislila da se krv dijeli po narodnostima ili nešto slično. Radilo se isključivo o metafori za zajedništvo. Emotivno i kulturološko zajedništvo. Ništa više.
Sanja07/07/2018 at 15:01
Bravo za ovaj iskreni i mudri članak! Mi moderni roditelji kao da smo izgubili ono najvrjednije, a što su naši roditelji još imali – zdrav razum. Hvala Vam što ste nas podsjetila na to!
Maja Marich09/07/2018 at 22:39
Hvala Vama na ovakvom komentaru! Bitno je da se sjetimo da smijemo disati 😉
Marija07/07/2018 at 16:34
Ko da sebe čitam s tim kavama. Probala sam prestati ali ne ide pa sam prestala s prestajanjem. Jutarnja kava mi je jedini i najdraži ritual jer tko s djecom ima vremena za rituale i to ne da me razbudi već jednostavno da me usreći, postavi u ravnotežu sa svemirom 🙂 Jedna kava je mojih 7 Tibetanaca
Maja Marich09/07/2018 at 22:41
Ja sam se preporodila od kada smo uzeli mali kućni espresso aparat. Odmah sam si popravila život i – ne pretjerujem! 🙂 Do te mjere da ozbiljno vani razmišljam je li vrijedno popiti kavu ili se mogu strpiti do kuće. Tako da ispravak netočnog navoda – imaju oni dobre kave, samo ju ne znaju napraviti! Srećom, mi znamo! 😉
[…] ću još jednom – možda je problem u meni. Možda sam i dalje Debela u srcu. Možda ja jednostavno ne razumijem zašto je bolje živjeti na kuhanim jajima i bijelom mesu, ako […]
Fenomenalan tekst. Prvi put te čitam i bas sam se oduševila! Ja sam jedna od onih mama koja je bila stalno i sve za decu, sa prvom dvojicom naročito. Imala sam i vremena za sebe, neka svoja interesovanja, druženja (dnevna) ali kad je došlo treće, nekako sam osetila sav teret majčinstva. Više nisam tako poletna da idemo tamo i vamo, mnogo više vremena gledam da provedem van kuće pa makar sedela sama i pila kafu, više bih da se družim, ma generalno, mnogo više da budem ja ja, ona koja sam bila nekad pre dece, u smislu interesovanja i načina na koje provodim svoje vreme….
Hvala za tekst i iskrenost. Ima tu još stvari koje su mračna tajna. Mislim da je jedna od njih intimnost i seksualnost, to kako se te stvari promene u braku i koliko smo i da li smo zadovoljne i zadovoljene i u toj sferi… Ali to je za neko drugo pisanje… Volela bih da znam koja je to IG mama koja je postavila ovo pitanje, rado bih je zapratila 🙂
Maja Marich23/07/2018 at 15:39
Mirjana, oprostit ćeš mi što ovako kasno odgovaram! Pitanje je postavljeno u jednom tekstu na supermame.hr (portalu za koji i sama povremeno pišem) tako da ih slobodno potraži. I hvala ti za pohvalu, to mi puno znači. Da, ja se stalno bojim imati još djece (iako ih želim) upravo zbog svega toga što si navela. A za seksualnost se slažem u potpunosti – već mjesecima pišem i brišem tekst o toj temi. Čekam da bude dovoljno dobar za objavljivanje. Nadam se da ćeš se i u tome pronaći – jer vrijeme je da prestanemo šutjeti oko onoga što nas muči! 😉
Bee20/07/2018 at 14:08
Ma naklon do poda za ovo.
Proucavah u zadnje vrijeme malo tu ekipu fitnessovaca koji prodaju svoje planove, i vec na same slike piletine, suhe rize, zobene kase i tune mi se grci zeludac.
Svaka cast tko moze tako dan za danom.
Mozda je moja dvogodisnjakinja lose odgojena jer ne zeli tri dana u tjednu jest lešo brokulu uz pileci file kuhan u vodi, ocito sam zakazala pri usadjivanju zdravih navika od najranije dobi, al isto tako koliko sam vidjela rijetki od njih su roditelji pa vjerojatno i ne razumiju problematiku prehrane djece, i ja sam ta koja je prije roditeljstva mislila da sto skuham ima da se jede. Malo sutra.
A mislim da je i moj muz sretniji uz zenu koja ce s osmjehom uz dobru zafrkanciju pojest cevape u lepinji, nego da nabrijana brojim zrna graska koja cu pojest uz 12.5 dkg lososa u 19.45 najkasnije.
A to sto nosim traperice broj 40, to mi ne predstavlja zivotnu dramu ako sam sama sa sobom poslozila neke stvari u glavi
Maja Marich23/07/2018 at 15:41
Ja sam prošla duuuug put do istog tog zaključka. I priznajem, i sada mi se dese mračni trenutci kada pomislim “ma bit ću gladna 27 dana, šta je to, ništa!” Srećom, razum (i glad) uvijek prevladaju! 🙂 Ali da, sve trebamo riješiti prvo s vlastitom glavom. Nakon toga, dupe nije nikakav problem 😉
MARIJA27/07/2018 at 15:43
Bila sam nešto nažvrljala ali mi nije prošlo. Htjela sam reći … ne bi vjerovala ima ljudi kojima su draži mahune na lešo nego švarcvaldica (moa). I te piletine i posni sirevi i sve na lešo ikad. Majonezu hejtam i ne jedem apsolutno nikad. NIje stvar discipline niti odricanja nego onog što organizmu odgovara. Jedem slatko svakodnevno, pogotovo uz kavu koju pak previše pijem. Volim i neslano, u kolače ne stavljam šećer jer mi smeta, ni u kavu također. U pokretu sam non stop, nikad nisam disciplinirano vježbala. Nosim traperice 27 tj konfekcijski 36 i generalno sam zadovoljna sobom ali su me i geni pomazili a to je najbitnije u cijeloj priči. Kad sam bila klinka (rane dvadesete) fetiš su mi bile krafne npr. i da, bila sam deblja da ne ispadne da imam trakavicu, jasno da dobijem na kilaži od slatkog & co , a onda me prošlo.
Organizam je tražio drugačije i iako se ničeg ne uskraćujem iz tvoje perspektive bi ispalo da se uskraćujem svega 🙂 Hoću reći, ako se želiš dotjerati iako pretjeruješ u samokritici naravno, onda kreneš mic po mic, a ne tako rigorozno odjednom. A s druge strane kakav si takav si, genetika je prokletstvo i blagoslov. Dobra si, zdrava si šta oš
Maja Marich30/07/2018 at 22:46
🙂 🙂 Mislim, apsolutno si u pravu, nemam tu šta puno nadodati. Ali mislim da prvo moramo prihvatiti to da je genetika tu zaista veliki faktor jer nema tog sistema po kojem bih ja ikada ušla u rifle 27. I to bi mi trebalo biti u redu – jer nisam tako građena.
[…] O sexu u braku smo davno raspravili. I raspravljat ćemo mi i dalje kroz razne šale i pošalice, čitat ćemo glossy časopise, spremati si škakljive članke ‘za kasnije’, ponekad kupiti komad rublja ‘za muža’ i generalno biti ok sa životom iza zatvorenih vrata spavaće sobe (ili otvorenih balkonskih vrata u kuhinji – ne znam ja šta vas loži, ali samo dajte). Ono o čemu se rijetko govori, piše, a možda i razmišlja, ona je osobna komponenta. Onaj trenutak u kojem same sa sobom moramo biti na ti što se tiče vlastitog seksualnog života, iskustva preferencija. Jer koliko nas je uopće otvoreno? Ne pričam sada o susjedima i frendicama! Koliko nas je uopće otvoreno pred sobom?! Dame i gospodo, došli smo do trenutka kada ćemo pričati o sexu s ljudima oko nas, ali o vlastitom mračnom umu i željama – ni pred samima sobom. […]
MARIJA30/07/2018 at 16:32
My two cents na temu. To o čemu pričaš je puno dublje na svim razinama a posljedično se tako žene ponašaju i u seksualnim odnosima. Ne znam kako je vani, ali znaš i sama da je ‘u nas” žena jednostavno manje vrijedna ako nije udana, ako nije rodila i ako se ne gleda kroz prizmu muškarca. Žene su si nedvojbeno i same krive za to jer prihvaćaju i dapače dobro se osjećaju u ulozi supruga a pogotovo uspješnoga muškarca (onoga kojega društvo smatra uspješnim jel). To ipak osigurava određen status u društvu. Znam hrpu žena koje su zadovoljne time što ne rade – ne samo da nisu zaposlene nego su uopće prestale raditi na sebi u svim pogledima u trenutku kad su rodile, jer hej, ostvarile su svoju svetu ulogu.
Nekad pomislim, sufražetkinje se u grobu okreću. Hrabre, pametne žene koje su se izborile za ono što hrpa žena svjesno gazi. Ne bi se pobunile ni da im se oduzme pravo glasa.
Maja Marich30/07/2018 at 22:51
Meni bude dovoljno kad krenu sa ‘ja sam za ženska prava, ali nisam feministica’… Toga sam svjesna i revoltira me na dnevnoj bazi. ALi sam ovdje htjela staviti na naglasak na to kako i mi koje mislimo da se borimo protiv toga, imamo sfere u kojima nam je trebalo pola života da uopće skužimo da se ponašamo ‘kako smo isprogramirane’. I zastrašujuće je dokle to ide.
MARIJA31/07/2018 at 09:33
Jasno, indoktrinacija se podrazumijeva 🙂 Ali manje me brine ova posljedična seksualna od one core a to je da smo manje vrijedne bez muškarca. Samo koje je to društveno stoglavo čudovište koje to misli i tako se ponaša kad to ne mislimo ni ti ni ja ni on ni ljudi s kojima se družimo (jer kao i mi smo ti koji činimo misleće društvo)… jel to ta famozna većina koje smo tek ovlaš svjesni, dok ne dođu izbori
Puno stvari je u životu lakše, da su svi ikad išli linijom manjeg otpora … kakav bi to svijet bio
Maja Marich31/10/2018 at 01:16
zastrašujuć? 😉
Višnja30/07/2018 at 22:05
U neku ruku dobiješ skroz drugu sliku sebe kad se prestaneš promatrati okom muškarac ili lećom konvencionalnog seksipila. Što je meni osobno strašna pomisao jer zahtjeva preuzimanje aktivne uloge i nosi daleko veću odgovornost. Nekad je lakše ići niz rijeku.
Maja Marich30/07/2018 at 23:19
Apsolutno je lakše. Ali – zar nije na kraju vrijedno svega?
Da. Mene je zapravo najviše zastrašilo saznanje koje sam nedavno osvijestila – da ljudi ne žele promjenu jer ‘zahtjeva preuzimanje aktivne uloge i nosi daleko veću odgovornost’. U svim segmentima življenja.
Esmeralda05/08/2018 at 10:14
Hvala na tekstu koji probija kroz dubinu duše. Pronađoh sebe u skoro pa svemu.
Odlican tekst – kao da citam svoje dnevne dileme I razmisljanja ovdje u Australiji
Maja Marich31/10/2018 at 01:15
Izgleda da smo svi puno sličniji nego što mislimo 🙂
Zrinka Kepe15/09/2021 at 10:26
Hvala na teksu dom je dom..to mi je prva riječ koja mi je upala u oči..sa vremenom se mijenjamo svi i “naši i vaši “ali od sebe ne možemo otići.I svog karaktera i mentaliteta ..a ovo dali ćemo ostati ili otići ..važno je ..ali možda našoj djeci jednog dana.Meni sa 47 nebitno..jer sam tu i došla da jednog dana bude drugoj generaciji možda bolje..ili ne..na njima je ..da imaju dvije opcije ..kad dođu na raskršće života.Zato ne krivim ni one koji odu natrag ni one koji ostaju i bore se.Rukama i nogama..Sve je u stavu.I u glavi.Ali srce nekad presudi..pa kako kome.
Naletila na ovaj tekst na fb, bas u pravo vrijeme. Htjela sam dijete, izborila se za njega I sad da se jos zalim kako mi je naporno… E da! ? Super post
Savrseno! Stvarno se nadam da cu svom sinu dopustit dosadu kad naraste jer se grozim kad vidim klince ispred ekrana stalno. Ma sigurno cu ga ja I stavit tako koj put kad mi pukne film I treba malo mira Ali se nadam da mi to nece bit pravilo. Ps. Pisem na mobu, pa zato toliko gresaka
Rodila u 34. Da, I ja sam onako kako se kaze sportski gradjena, nisam sitna. Mene je iznenadilo kako su se kile same stopile od dojenja. Bez vjezbe bez gladi.cak imam par kila manje nego prije trudnoce. Ali, ocigledno imam takav metabolism. Doduse, sigurna sam da cim prestanem dojit ce se par kilograma vratit. Da, treba vjezbati. Samo od kud mi energije? 😉
Maja Marich31/10/2018 at 01:13
Onda uživaj u tome što si jedna od sretnica i to je to! 🙂
Sanja24/08/2018 at 17:22
Draga Majo! Hvala ti na ovom predivnom tekstu. Kao da citam svoje misli. Upravo sam se sa obitelji vratila iz Irske nakon 3 godine. Nike tko nije probao nemozes docarati te neke osjecaje.
Maja Marich31/10/2018 at 01:12
Wow. Trebalo je hrabrosti i otići i vratiti se. Svaka čast i zaista vam želim da se pronađete 🙂
Maja27/08/2018 at 17:12
Znači, čitajući ovaj tekst pronašla sam se u puno puno segmenata…to si toliko dobro napisala,da sam na svaku napisanu činjenicu pomislila : “pa to i je baš tako kao da mene opisuje!”
Svaka čast, od nedavno te pratim i jako mi se sviđaju tvoji tekstovi i tvoje objave…
U dosta stvari se mogu poistovjetit s tobom…od selidbe iz HR za DE,traženja stana, majčinstva…..
Lijep pozdrav ti,Maja
I ja imam takvog muža, kojem ništa nije teško napraviti za dijete i koji je mene nagovorio da postanemo roditelji. Roditelji smo skoro 5 godina sada. Ipak, smatram, da imaju puno više slobode; da s posla odu na cugu a da ih nitko ništa ne pita, da općenito, idu kamo žele i kad žele. Mi to ne možemo, mi smo mame 24/7 i ja moram ozbiljnu logističku shemu složiti da bih mogla otići nekamo bez djeteta. Naša sloboda ne postoji u smislu kao njihova i upravo zato ih nitko ne spominje kada se radi o ozbiljnoj brizi za malu djecu. Ponavljam, muž mi je divan. Al ajmo bit realni :))
Maja Marich31/10/2018 at 01:10
Naravno da ne postoji. Mi zaista nosimo većinu tereta. Ali je činjenica da i oni prolaze kroz turbolentno razdoblje i često ih se odgura po strani kao da nisu tu uopće.
[…] šokantan, stresan ili katastrofalan. Baš poput onih kada smo tek došli i o kojima sam već pisala. Ali ja sam bila izvan sistema. Meni je trebao taj jedan dan predaha, jedan dan vraćanja sistema […]
Svaka cast Majo na realnom tekstu ! Izdvaja se u moru ‘leprsavih’ tekstova mladih mama (24h raspolozenih)
Maja Marich31/10/2018 at 00:58
Biljana, hvala ti 🙂
Danijela23/09/2018 at 14:21
Meni su kao maloj govorili kako sam lepa i stavljali na nekim lokalnim reklamama, i to mi dalo neki vetar u ledja( osnovna skola) , a onda u tinejdzerskom dobu mi neko tj . Moja tetka rekla da sam i dalje lepa ali kad bih imala tanji nos i prave zube bila bih jos lepsa, jos me proganja to . I bila je dovoljna jedna “tragicna” ljubav da ja utuvim u vuGla da je to bilo jer mi je nos debeo a zubi krivi.
Nadjimo umerenost u lepoti ali nemojmo govoriti da je nesto ruzno :/ .
Divan text!
Maja Marich31/10/2018 at 00:58
Baš tako! Ljudi ne razumiju da sve utječe na djecu, baš sve. I naglašavanjem ljepote/ružnoće sav naglasak stavljamo na to, a to je jednostavno krivo. Hvala ti :*
Hvala ti Majo na iskrenosti!!! Trebalo mi je vremena da sama sebi priznam to jer sam mislila da sam losa majka u stvari to je u redu. Moramo biti i svoji da bismo mogli biti i njihovi. Divna si!????
Maja Marich31/10/2018 at 00:54
Hvala ti, Milena! Ako sam i malo pomogla, neizmjerno mi je drago 🙂
Zeno, u sridu od prvog do zadnjeg slova.
Danas sutra kad napises svoju prvu knjigu (nadam se da o tome razmisljas) zelim imati jos topli i mirisljavi primjerak direkt iz tiskare, da se mogu potajice sakrit od djece i citat.
Maja Marich31/10/2018 at 00:53
Haha legendo, hvala ti puno! Ništa, ako se ikada dogodi takvo čudo – bit ćeš na popisu počasnih čitatelja 😉
Sara Velčić15/10/2018 at 19:10
Ovaj tekst, kao i svaki drugi koji sam pročitala mi je baš fantastičan. Sviđa mi se tvoj stil pisanja. Umirem od smijeha na većinu tekstova 😀 I prvi put vidim da je netko napisao baš ono što i ja mislim o pisanju. Volim pisati i imam potrebu pisati, ali već si to dugo, dugo pokušavam logički objasniti i ne ide. Pisati se jednostavno mora. Neobjašnjivo je. Bravo. 🙂 Samo hrabro naprijed!
Maja Marich31/10/2018 at 00:52
Hvala ti puno! Narod kaže da ‘što se mora nije teško’ pa ćemo onda nastaviti u tom smjeru 😉
Nikolina Martinović Magdić30/10/2018 at 22:38
Uh huh… Koliko naizgled slični uvjeti u sličnoj sredini, a kako smo drukčije sve rezonirali…. Kao dijete treće generacije privatnika itekako sam odgajana u duhu da nam ni država ni stranka ništa ne duguju, pa sam brzo batalila i fakultet društvenog usmjerenja koji sam isto birala srcem, shvativši jako brzo da se od ljubavi ne živi… Prekvalificirala sam se dvaput i još ću, a promijenila sam osam različitih zanimanja i svugdje se snašla, i nemam strah mjenjati opet kad mi posao dosadi. Ne mogu zamisliti da cijeli život radim u istoj branši! Ali ok, kao što rekoh kod mene svi freelanceri dok se to još nije tako fancy zvalo pa valjda malo i genetika.
Iako (još!) nemam dijete (i ne pišem blog!) , primjećujem porast broja majki koje nedostatak karijere (ili ikakvog posla) kompenziraju naslikavanjem djece. Ti zaista znaš pisati i to nije upitno, žao bi mi bilo da prestaneš.
Problem je što je mene IG nekidan preusmjerio na loše montiran video neke super cool mame koja je snimala dijete koje vodi zubaru i okulistu- niti poučno, niti zanimljivo, ustvari ne razumijem potrebu za takvim maltretiranjem djece i javnosti, ali da, očigledno je da je to postao neki trend. Ili kako se ovdje pita- vi radite ili ste Brodska mama?! XD
Ti si bar zabavna i nama koji nemamo djecu, a i realna si. Nego, skrećem s teme. Prošli vikend sretnem školsku koja je završila studij ekonomije, rodila dvoje djece, upisala medicinu u Zg i sad je peta godina faksa. Veli da je htjela dokazati sebi zbog sebe da može i da ju je u životu koštao samo nedostatak samopouzdanja. Želim i tebi puno sreće, uz mali osvrt na onu rečenicu “sustižu me koji su bili miljama iza mene”. Po kojim to kriterijima smijemo /možemo reći da je netko iza nas? Ne radi si pritisak (i sama sam tome sklona) ; uspjeh je relativna kategorija, a život nije natjecanje. Mislim da u ovo doba društvenih mreža previše gledamo tuđa posla, a sebe premalo osluškujemo. I to je jedna od većih boljki naše generacije. Sretno što god da odlučiš, a ljubav tvog pilića je neprocjenjiva!
Maja Marich31/10/2018 at 00:51
Djelomično si u pravu i hvala na ohrabrenju. Samo što ovaj dio s prekvalifikacijama nije išao u tom smjeru. Ja ne bježim od posla, a hvala bogu, niti prekvalificiranja. Hoćeš konobarenje, hoćeš diplome njegovatelja, hoćeš rad u trgovini ili nova ‘izmišljena’ internetska zanimanja. You name it, I got it. Moja obitelj nije bila dio privatnog sektora, ali je uvijek bila izrazito radnička. I oduvijek bez zaleđa. Tako da nikada nisam ne-radila (ma kako to izgledalo ljudima sa strane) i nikada nisam ništa dobila. Nikada nisam očekivala padanje s neba iz te perspektive. Ali sam se razočarala u nemogućnosti ostvarivanja u struci – ne zbog struke i statusa i ‘toga štot ja imam vakultet’ već zato što je to jedino što sam oduvijek željela i čemu se nesvjesno vraćam. Jer osjećam da je to ono što trebam raditi. O tome govorim. O emocijama. I naravno, uspjeh je relativna kategorija. Ja sam po svojoj procjeni trenutno ne pretjerano uspješna. A to što kategoriziram nečij uspjeh – kategoriziram ga isključivo u profesionalnim gabaritima. Nikada nisam bila osoba koja po tome ocjenjuje ljude.
Danijela31/10/2018 at 10:59
Hvala Majo na ovom tekstu! Ista smo generacija i s jednako radnog staza ? Iako moje okolnosti i razlozi nisu kao tvoji, osjecam istu paniku “sto jos nista nisam napravila”. I ja sam u skoli bila medju najboljima i s potencijalom, a na kraju sam nakon faksa jedina ja na trecem porodiljnom u pet i pol godina. Da ne bi netko krivo skuzio, to je najbolje sto sam napravila, ali koliko sam sretna na tom polju, frustrirana sam na profesionalnom. Zavrsila sam dobar faks s kojim, na srecu, nije bilo problema s trazenjem posla. Raduckala sam izmedju porodiljnih (sozr) al ja se tu nisam nasla i najteze mi je to samoj sebi priznati. Dok su drugi puni elana i nadobudni, ja si djelujem ko ispuhani balon. Niposto ne zelim odustati od svog zvanja, al se nadam naci neku nisu unutar koje cu profunkcionirati i na profesionalnom nivou. Dotad, dok je beba jos mala, jutrima smisljam sta bi, popodne panicarim ? lijep pozdrav, Majo!
Nikolina Martinović Magdić31/10/2018 at 11:10
Ne znam više što reći na tu temu posla u struci kad ni ne poznajem gotovo više nikoga tko radi u struci…Teško je kod nas ostati pametan kad je sustav nakaradno postavljen, samo stvarno mislim da se najbolje na to više ne obazirati jer mi potrošismo vrijeme i živce, a nije baš da ćemo pomaknuti planine… Mislim da fraza “imamo Hrvatsku ” vrijedi samo za odabrane, ali eto mi ostali to nismo skužili na vrijeme i tko nam je sad kriv. Onda opet , koliko bi čovjek bio sretan i sa radom u struci ako je npr. mala plaća ili toksičan kolektiv ( u SB doslovno toskini na sve strane)?! Tako da emotivno sam začepljena kad su u pitanju poslovi koje bih radila sa ogromnom ljubavlju i oduševljenjem. Mene osobno cijeli život vuče kultura, točnije menadžment u istoj. Kod nas nema mi fakultet za to ( dobro naša Sveučilišta su sva u rangu bolje ih izgubiti nego naći) , a o poslu da ne sanjamo. Tko mi je kriv kad živim u okruženju gdje za Guggenheima misle da je to mali od Mije švercera koji je oženio onu Švabicu :). Krivi roditelji koji su putovali s nama i plaćali satove klavira i jezika… To ti je nastavak na onu priču da ozbiljno razmišljam o preseljenju u civilizaciju.
Treba bježati odavde, a ti si uspješna po realnim, univerzalnim kategorijama. Zdrava si , lijepa , pismena, uredna, imaš slatku obitelj i nisi frustrirana/ zločesta. Tako da, you go girl! Generacija naših baba su većinom bile domaćice pa nitko nije smatrao njihov doprinos upitnim. Ili da parafraziram jedan stari Rudankin tekst- koja se to kobila prva sjetila brijati, natakariti na štikle i hendlati posao i obitelj 🙂 Pretjerujem, jasno ti je. Lijepo je raditi na sebi, učiti i istraživati… Uostalom, ništa nije nemoguće.
O profesionalnim gabaritima ne bih jer sam se preko nekoliko puta uvjerila kako mrtvi “profesionalci” zakenjaju stvari pa onda ispravljaju oni što imaju ili nemaju (krivi) vakultet. Mada se tješim kako je to isključivo Balkanski problem, kod nas je i šarafciger alat za najmanje deset različitih popravaka pa što ne bi novinar glumio istražitelja/ policajca/ suca/ socijalnog radnika/ sportskog komentatora/ nastavi niz.
Skao31/10/2018 at 11:29
Ja vec vidim face starijih generacija i cujem komentare sutra kada u podnevnim vjestima na hrt1 bude prilog kako mladi u hrvatskoj slave noc vjestica ?
A do prije par godina sam se samo nadala da mene kamera negdje nije snimila i da me mama ne prepozna ?
B31/10/2018 at 15:43
Poštujem vaš stav ali me, na svu sreću, nitko i ništa na ovome svijetu ne može uvjeriti u gore otipkane riječi. Po mom mišljenju, halloween je samo jedan od mnogih događaja kojima se nastoji ukloniti granica između kršćanstva i poganstva. Mene je Bog shvatio prilično ozbiljno stoga se sa istom ozbiljnošću i ja sama odnosim prema Njemu. Na vaše navedeno “simpatična prilika da se maskiraju i provedu još jednu zabavnu večer za pamćenje sa svojim ukućanima, djecom ili prijateljima” imam samo reći da se mnoge obitelji odlično zabavljaju i na najobičnije dane i datume. U tome i jest čar života. Bilo kako bilo, vaše su mi teme zanimljive i radujem se novima stoga ne bih voljela da ovaj komentar uzmete kao nešto loše. Na kraju krajeva, mišljenja o različitim temama između različitih ljudi su različita. Grozno bi bilo da je drugačije, zar ne?
Ana31/10/2018 at 16:16
Hm. Ja evo lično skroz poštujem sve sto si rekla ali to ne bi značilo da se zalažem. Kao prvo, naravno da zamo da Isus nije farbao jaja za uskrs, ona se farbaju zbog njegovog vaskrsneća. Tako da kada pričaš o tome trebalo bi da se o tome mnogo raspitaš.
Tkz. Noć veštica nije nastala kao početak zime, već slavljenja mrtvih i mračnog sveta. Sad, zašto su hrišćani (evo ja sam na primer pravoslavka) zauzeli taj stav – treba slaviti život a ne smrt, treba se predati Bogu a ne prerušavati se i njegovog neprijatelja.
A i samo glupi ljudi (da ih tako nazovem) ne veruju u veštice, Nečastivog i sl. Jer, po Bibliji, ako ima Boga on ima i svoje neprijatelje, kao i svoje saputnike.
I većinom verujući ljudi (ne svi, da se odmah ograničim) ne slave Noć veštica. A neki od njih (koji zapravo uopšte nisu toliko verujući) odlučuju da mogu da sole pamet ljudima koji ovo slave. Mnogi od nas se uopšte ne slaze sa njima. Jer nama ljudima nije dato da sudimo drugima. Tako da niko ne bi trebao da ismeva stavove drugih ?
Još jednom, ovo nije nikakav hejt nego samo moje misljenje o svemu ovome ❤
Pozdrav!
Katarina31/10/2018 at 22:51
Žao mi je zbog razočarenja – takoder ne poznajem osobu u mojoj okolini koja radi u struci – što uključuje i mene. Ali sam se uvjerila da je dio problema i u mojim očekivanjima (a znam gdje živim i znam da nemam veza) pošto je to izvor i razočarenja. Tako da sam odlučila plovit životom s osobnim ciljevima pa što bude, bit će. I stvarno sam primila puno dobrih prilika i završila radeći nešto što nikad nisam mislila da hoću. Tako da ti želim puno sreće i radosti na tvojem putu. Nema predaje! 🙂
Inače, stvarno lijepo pišeš. Radujem se knjizi s tvojim potpisom – o čemu god bila. <3
Klara02/11/2018 at 12:32
Upravo sjedim nad knjigama i u trideset i nekoj pokušavam naučiti novi jezik, prihvatiti kulturu i izazove svakodnevnog života u tuđoj zemlji. Ponekad to izgleda toliko teško da samo želim zabiti glavu u pijesak, a ponekad, pogotovo danas nakon tvog teksta shvaćam da je sve moguće, samo je potrebna volja i upornost. Mislim da smo imale veoma sličan životan put, ali najvažnije je ne prepustiti se i ne obeshrabariti, mi možemo sve ❤ Divni tekstovi svi od reda. Sretno u daljnjim izazovima
slažem se u potpunosti!! meni je najjače kad svi kažu joj zaljubila sam se u svoju bebu čim sam ju vidila, da, baš, onako plavu i krvavu, moj suprug i ja smo se samo pogledali i rekli , izgleda kao alien!:) a bio je baš slatki, i pravi je slatki vragolan! ali, nisam zanemarila svoje prijatelje i svoje hobije jer sam postala mama:)
Ja07/11/2018 at 10:31
Isto. Samo sto sam solo mama, nisam nigdje, iznenadilo me roditeljstvo, iznenadjuje me sve…i gradimo zivot ponovno u tridesetoj. Mozemo mi to;). Napisi tekst “Ja za 5 godina”:).
Snjezana19/11/2018 at 23:30
Vraćam se ponovo da ostavim komentar. Citam vec par i pronalazim se u par stvari ali sa malo drugačije perspektive. Naime od nove godine pocinjem raditi novi posao. Prilika o kakvoj sam prije par godine mogla samo sanjati. Znaci ispunjenje snova, u Njemačkoj doduše ? (to baš nije bio dio sna). Eh vidiš kako je tebe strah od neuspjeha na poslu mene je strah neuspjeha kao majka. Da li griješim što dijete stavljam na drugo mjesto i ostavljam ga svaki dan 8h samo sa tatom dok ja idem ostvarivati svoje snove.?Da li ce moja sebičnost imati negativan utjecaj na njega? Šta ako…? Šta ako…? Eh ti strahovi. Pokušavam se voditi idejom “sretna mama sretna beba” ali toliko onih “šta ako” mi visi nad glavom.
Jelena03/12/2018 at 00:09
Potpisujem svaku rijec. Uz Bozic, moj mali sutra slavi peti rodjendan. I ove godine smo darove uspjeli svesti na neku normalnu kolicinu. Nesto slikovnica, jedni legici, jedna igracka i 2 science kita (da se razumijemo njemu je i ovo previse i u ni u cemu od poklona osim jedne slikovnice s muzikom nije se bavio duze od 5 min). Nesto novca koji cemo iskoristiti za skolu klizanja i ostatak staviti na racun. Nakon toga dolazi Nikola, pa Bozic. Preko godine se trudimo ne kupovati nista osim slikovnica, ali vec pocetkom 11. mjeseca me pocne loviti panika od onoga sto dolazi i kud cu smjestiti jos i te stvari. Adventski kalendar imamo, ali je u njemu najcesce samo cokoladica, mandarina ili nesto za izradjivanje (flomici sa sljokicama, ljepilo…sitnice koje cemo utrositi na izradu necega), par dana bit ce papiric sa zajednickim izlaskom, odlaskom u Zoo, zvjezdarnicu i sl. Za Bozic zadnjih par g poklanjamo jestive poklone i to samo uzoj obitelji (bake, dede, djeca iz uze familije). Ne pecemo ni sto vrsta kolaca, niti potrosimo trecinu place za bozicni rucak. I znas sta, bas volim Bozic i uzivam u njemu…nije uvijek bilo ovako, bilo je godina kad sam bas morala ispeci osam vrsti kolaca jer kakav je to Bozic ako nemas bar 6, pa nema veze sto se nakon cjelotjednog napecanja u gluho doba noci jer ne stignes drugacije na sam bozic skrsis i razbolis…vjerojatno je sva ova razumnost (?) dosla nakon jednog provedenog u bolnici, ali…bolje ikad…
Jelena07/12/2021 at 23:54
Pravo u metu!
Kuda ide ovaj svet!
Osmeh, zagrljaj i lepa reč… to raduje i daruje!
Zagorka4204/12/2018 at 14:54
Lijepo napisano. Bozic je postao previse komercijalan. Nema tu vise ni B od pravog Bozica. Mi smo ponovno uveli slanje bozicnih cestitki. Ljudi nas, kad dobiju cestitku, zovu u soku i sa suzama u glasu jer smo odvojili vrijeme za pisanje i slanje. Jedne smo godine sami napravili cestitke doma. E to je tek izazvalo odusevljenje. I zato umjesto groznicavog trcanja po ducanima sjetimo se dragih ljudi danas, nazovimo ih, posjetimo, odvojimo malo vremena za njih. I budimo ljudi. Od krvi i mesa. A ne osobe iz reklama.
Ivana08/12/2018 at 14:35
Odličan tekst! U srž.
Anja12/12/2018 at 23:41
Hahahhahah prejako i istinito od rijeci do rijeci!
Totalno dobar tekst, rijetko dobar ali premalo kritičan. Ja bi malo zaoštrio … po novinama uglavno čitam karikaturalne tekstove, teške naivne besmislice. Prednjače lažne plačenićke kuće tipa VL ili DW, koji namjerno politički dezorjentiraju i unose lažne crno-bijele informacije s ciljem političkog portretiranja ove zemlje prema van. Taj portret Njemačke ne samo da je pogrešan već je i namjerno producirana lažna slika. Naime Njemačka nosi brojne probleme i sama po sebi nosi novi takoreć cijeli set problema o kojima ovdje ne piše nitko. Često se podvlači crta samo tamo gdje bi Njemačka bila bolja. Očigledno to je financijski bolja perspektiva međutim kvaliteta života ne svodi se samo na jednu varijablu a i ta je u sklopu današnjeg svijeta kapitala nešto prenaivna. Nije ni svejedno gdje se živi u Njemačkoj, izrazito su velike razlike između pojedinih regija. Ne mogu se nikako složiti s tvrdnjom “nema paralelnog života” niti što bi to točno značilo.. u kontekstu napisanog to bi bio gubitak informacije ? Pa i ne drži vodu, najkasnije u doba jeftinih letova koji traju u prosjeku sat vremena, nema nikakve potrebe za odricanjem od identiteta i za gubitkom informacije tj. udaljavanjem od ljudi u HR. To je i osobni izbor kao što je i osobni izbor dolaziti u stranu zemlju kao dibidus bez osnove jezika u nadi “boljeg života”. Najveći problem “Hrvata” u Njemačkoj je uglavnom da raznose neralno pesimističke i kritzerske stavove prema HR a na sva usta hvale svako sitnjarenje po Njemačkoj . .da im istu kobasicu iz Lidla prodaš u Hrvatskoj, pričali bi na sva usta ” da je preskupa” ili “da su prevareni”, ovdje pak zagule u kredite i prihvate rado i da im se svaka baba na šalteru unosi u lice. Mislim da novi EU – useljeni Hrvati nose punoo bolju priću ali da su ovi koji su došli prije EU, posve bijedna prića koju treba izbjegavati … oni nebi u 150 godina napisali niti jedan pismen tekst. Nijemci pak od svake sitnice prave strašnu paradu dok ne popiju pive, samo ali samo onda se pretvaraju u prasad… 🙂 Dijaspora ova starija prije EU, je uglavnom hrpa ljudi s kompleksima koji se nisu snašli ili su navikli svima lizat i sramit se … u DE su “Jugosi” i to prihvačaju a u Domovini beskarakterno “glume Nijemce” što god to značilo, a oni naravno “sve uvijek najbolje znaju”, dok ne popiju. Čak će vas ista ta dijaspora napasti svakom prilikom ćim nešto negativno (ali istinito) kažete o Njemačkoj, jer ovdje se stvara taj “neostvarni raj” -pod svaku cijenu, no što im i preostaje ? Sloboda mišljenja-da, ali samo tamo dokle je novinama propisano a u tim novinama dobro das ne cenzurira i loša vremenska prognoza . Dakle, skraćeno zaustavio bih se tamo gdje se radi o temeljnom identitetu, full-stop, no- go ni kao tema, filozofija tuđinaca nije bitna ni njihov pogled na stvari. Prigrlio bih svaki promišljeni ekonomski racionalni plan a iz svojih redova škartirao i Hrvate a i sve ostale koji ne njeguju dobar odnos prema “sebi”. Ne bih naivno srljao u “dobru Njemačku” vs. “Bad Croatia”, jer to je nova šizofrenija postala. I svima koji bi se podozrivo podrigivali Hrvatskoj, kao što to rado ćine u svim prilikama samo jedno: nemojte nikada ni dolaziti, s takvim kompleksima nemate kaj ni u Njemačkoj ni u SAD-u … a imate i šansu stajat iza svojih odluka i stvorit taj “raj” … pa ono keep the good work, while mouth shut ! (Još jednom svaka čast na tekstu )
Jasminka01/01/2019 at 18:18
Tako mi je drago da sam otkrila ovaj simpaticni blogic koji pratim skoro dvije godine.. i ja sam u svojoj 30oj odselila, kod mene je bio spleg okolnosti i sad se prekrizim svaki dan sta me zivot poveo na ovo novo putovanje. Bas sam se poistovjetila s ovim textom, pogotovo gdje kazes kako nostalgija jenjava.. ja mislim da je to potpuno u redu i zrelo i znaci da se dobro osjecas u svojoj kozi i da ti je dom tamo gdje se dobro osjecas i gdje mozes slobodno razmisljati i zivjeti sa svojim najdrazima. Ja sam na pocetku svoje avanutre u novoj zemlji, novog pocetka-od stvarno nule i jednog i pol kofera, stvorila sebi dom gdje se osjecam najbolje ikad. Imam i dalje par jako dragocjenih osoba u Hrvatskoj, naravno najbolju obitelj, ali na samu pomisao da se vratim me prode neka jeza kad se nazalost tako moram izrazit. Sve ovisi o nama i koliko smo spremni ne samo se prilagodit, nego koliko smo znatizeljni i koliko postujemo drugu kulturu. Svugdje na svijetu ima jako interesantnih i genijalnih ljudi i ja uzivam uciti od takvih. Nomad je rijec koju i ja upotrebljavam u svom opisu jer iako sam tip koji cijeni obiteljske vrijednosti, tezim skladu, stvaranju doma, ipak imam jako naglasenu potrbu za novim . Tako da mi nikad nije dosadno. Hvala sta pises ovaj blog. Jedva cekam tvoje nove postove. P.S. .odlicno si sazela pojam ” nomad u duši – živim za promjene na horizontu i volim taj osjećaj mogućnosti, neograničenog kretanja u svim smjerovima” Sretna i uspjesna Nova! 🙂
Maja Marich15/01/2019 at 19:24
Jasmina, hvala ti na ovakvom komentaru. Meni uvijek znači kada čujem da ima ljudi koji imaju slične svjetonazore mojima – što znači da nisam jedina i da ne izmišljam toplu vodu. Ja sam također nomad i drago mi je što sam na vrijeme naučila da ono najvrjednije nosim uvijek sa sobom (i vodam ih, jelte), a sve ostalo je zamjenjivo. I tako uzbudljivo za otkriti! 🙂
Beginica11/01/2019 at 13:49
Predivan clanak… sve tacno receno ni vise ni manje!
Maja Marich15/01/2019 at 19:22
Hvala ti puno 🙂
MarvelFan12/01/2019 at 23:28
Znaš koja mi je glazbena izvođačica super? Taylor Swift. Neću lagati, novinari vole pisati o njoj i postoji ta loša predožba o njoj (koja je čista glupost) no kada malo dublje zaroniš u njezin svijet i fanbazu i spoznaš da je pravi uzor curama svih uzrasta. https://twitter.com/IKTayWT/status/1083929020549554176 .Dok sam čitala tvoj post sjetila sam se videa sa ovog linka i osvježavajuće je vidjeti nešto ovakvo,normalno. Mogla bih esej i po napisat na ovu temu hahah
Maja Marich15/01/2019 at 19:34
Drago mi je da se slažemo 🙂 Da, Taylor Swift je i na našem repertoaru kad smo raspoložene za malo mirniju muziku. I baš sam zadovoljna tim izborom.
Samra21/01/2019 at 09:20
Sve isto, sreca mukica mi nekako odjednom prestade, samo skontala neki dan da je nema, preprepreumorna, krenula u startu sa vecom tezinom pa ni tu nisam bas optimisticna kako ce zavrsiti,da mi barem mognu stvari iz prve trudnoce ?, podmladak melje svu snagu iz mene,2godine i koji mjesec, one duracell zeke su smijurija za njega, a tu je i kuca i pas i druga polovina i ja, ako nista moramo jesti i to je dovoljno posla, da izvines na izrazu “oko guzice” samo. I najradije ne bih nikome nista ni govorila dok ne primjete, jesam rekla muzu naravno i mami jer ako sta zatreba da uskoci oko malenog a da ne moram petljati i lagati gdje cu ako idem na pregled npr..jer jako lose lazem, smorim se ziva dok smislim i izvedem predstavu.
Elem, gura se, definitivno drugacije nego prvi put, 2 god starija, teza i sa ovom hodajucom brigom i zanimacijom koja sve svoje budne sate meni posvecuje, ili ja njemu..obostrano je
Ne znam ja nista21/01/2019 at 13:48
Aaa.. Ja u prvoj nisam mogla uzivati. Sve su mi unistili. Muz nije bio kraj mene, sama s pametovanjima uze obitelji, strahovala za svaki mali grc. Sve u svemu, trudnoca po sebi je bila ok. Nisam imala mucnine. Tako da se ne mogu poistovjetiti. Al puno srece ❤️
Ps. Moja druga ce isto biti tajna prva 3 mjeseca. Prvi put nisam imala taj luksuz.
Ines30/01/2019 at 22:37
Odselila sam iz Hrvatske 2013. g., a u Njemačkoj živim od 2014. Otišla sam iz vlastite zemlje, da ne kažem domovine, iz istih razloga kao i ti: bila sam jadna, ali ne dovoljno jadna da bi mi država na ijedan način pomogla ili pružila odskočnu dasku za ulazak u svijet odraslih tj. svijet rada. Lijepo si opisala ovo o topovskom mesu i suosjećam s tobom jer sam i sama htjela raditi na fakultetu, ali to naravno nije bilo moguće jer su se uhljebili oni podobniji, umreženiji, s više veza i manje obraza, da ne kažem čak morala.
Ovdje u Njemačkoj radim u struci, na poslu za VSS, i pitam se zašto Hrvati u vlastitoj zemlji ne mogu imati ni ono osnovno, a to je pravo na rad za ono što si se školovao – jer ako je struka suficitarna, molim lijepo onda zatvoriti fakultete i prekvalificirati profesore svih suficitarnih predmeta!
Ipak, mislim da si u krivu oko neuhljebljivanja u Njemačkoj, jer toga itekako ovdje ima, ovo je jedna umnožena Hrvatska s mnogo sofisticiranijim i naprednijim uređenjem, gdje će se zbog veličine i masivnosti infrastrukture lakše naći mjesto za mnoge, ali sam po sebi sustav nije pravedan ni transparentan, kao uostalom niti jedan sustav, jer svaki se brine da prvenstveno održi sebe. Itekako ovdje ima uhljeba i domaći čovjek ima prednost na vlastitom terenu, samo što se to ovdje u zapadnoj Europi naziva umrežavanjem. U Njemačkoj ipak čovjek ima slobodu da radi i da zaradi, da mijenja poslove, da se upozna s više ljudi i više poslovnih prilika i da bude u žiži događanja, a ne na periferiji kao što je to u Hrvatskoj.
U tom smislu zadovoljna sam svojom karijerom u Njemačkoj, jer ovdje kao osoba ispod 30 godina imam više nego što bih imala kao triput starija u Hrvatskoj.
marija007705/02/2019 at 12:12
Probaj i treće :)… poso kuća djeca obveze… škemba, mučnine, slabost (manjim intenzitetom nego prošla dva puta ali nezaobilazno), ustajanje u 6, vrtić, škola, posao, ignoriram bolove dok se trudim obaviti sve isto kao i prije. Muž i ja zajedno pa que sera sera
S posla u rađaonu, to je plan. 😀
Tek sad ovo čitam, al ko muž i otac zahvaljujem…nije vama lako s nama muškima, tim više što smo na neki način zakinuti za taj transformirajući proces stvaranja života, majka je vezanija za dijete jer je prošla neviđeno čudo transformacija u cijelom procesu, a mi tek ko neki promatrači. Muž mora biti puno namjerniji da bi nadoknadio tu razliku.
A za svaki trenutak podrške koji daš svom mužu, on će postajati bolji primjer drugim muškarcima koji možda misle da je njihv posao gotov kad dođu doma s posla. A nije.
Hvala ti na iskrenosti
Valentina13/02/2019 at 15:34
Iskreno, ja sam isto učila njemački u školi, i 90%bezuspješno, znala sam se prestaviti i neke osnovne i banalne stvari, onda dođeš ovdje i udari te šamar realnosti i shvatiš da moraš, nisam imala ni stid ni sram pa sam pričala i rukama i nogama, kolege su uvijek bile susretljive i ispravljale me, nakon 3 mjeseca u De dobila posao u Rewe u mesnicici, i sve sam svladala! Sad nakon 2 godine pričam jako dobro čak i gramatički ispravno i to bez ikakvog kursa jer sa 2 posla i čišćenjem nije postojala šansa za kurs. I da, družim se samo sa našima, gledam samo našu televiziju, jedino na poslu pričam njemački, tako da sve su to izgovori i opravdavanje samog sebe u svojoj lijenosti.
Vedrana13/02/2019 at 20:56
Kako je Morana naučila engleski? Samo slikovnice i crtići ili bilingvalni vrtić ili ste vas dvoje nekako homeschoolali?
Pozdrav od jos jedne imigrantice koja jos uvijek nije naučila njemački! ?
Luc14/02/2019 at 08:42
Hvala na objavi! I pozdrav od buduce austrijanske studentice, koja isto tako mora svladati taj Njemacki
U potpunosti se slazem. Kao i tebi prva trudnoca mi je bila skolska, zdrava, jednostavna, ali svakako ne blazena. Za sad mi je i druga trudnoca ok, ali to ne Znaci da sam imuna na grozne zgaravice i mucnine i otecene noge I razne neobjasnjive bolove i legitimne brige o bebi, nasem zivotu, svom nesredjenom poslovnom statusu i sad nova briga:kako ce mi se sin mladji od 2g prilagoditi na brata ili sestru?
Niina26/02/2019 at 14:03
U potpunosti se slazem, imala sam trudnocu bez ikakvih tegoba,alii hej imala sam i 20 i kusur kg vise, nisam se mogla kretati kao prije, psihicki te to malo utuce. O onim djelovima daj da ti pipnem stomak i zasto nisi kupila ovo,a zasto si kupila ovo nema smisla ni razglabati,ljudi jednostavno guraju nos gdje mu nije mjesto. Svakom je trudnoca teska na svoj način!! Nekom je drama sto mora raditi,nekom sto mu ne daju raditi do kraja trudnoce.
[…] potrebi da se svidi svima i da zadrži epitet ‘sexy’ ispred sebe. Iliti brzo prijeći u MILF kategoriju. Ali postoji li […]
Vanja13/03/2019 at 23:16
´…a druga je špicerica sa stomakom kao accessorizom u previsokim petama, (pre)markiranoj odjeći, prešminkana i nekako žalosna u svojoj pretjeranoj potrebi da se svidi svima i da zadrži epitet ‘sexy’ ispred sebe. Iliti brzo prijeći u MILF kategoriju.´
Reagirala bi samo na ovaj dio teksta. Naime, nikako ne polazim iz pozicije osobne uvrijeđenosti jer nisam niti blizu toga da budem shvaćena kao šminkerica. Ja i šminkerice smo iz druge galaksije iako bi moja mama sve dala da nije tako. Ali ono što me smeta baš u ovom dijelu rečenice, a i nekako iskače u cijelom tekstu kada pokušavaš ´opravdati´ (i ne mislim na loš način nego činjenično- objašnjavaš nam svoju poziciju s koje krećeš) zašto želiš imati nešto od robe koju ćeš nositi u trudnoći i osjećati se ugodno u njoj, jest jako ružan woman ili danas ćešće nazvano mom shaming.
Ima jednostavno žena koje hodaju tako ovim svijetom našminkane i uređene da ti pamet stane. Ali zašto bi one zbog toga trebale biti posramljene da su žalosne u svojoj potrebi da zadrže epitet seksi? Zašto to možda jednostavno ne bi shvatili kao da smo sve drugačije i da kolko god da ja volim izaći u dućan u trenirci i zadržati svoj epitet ne-seksi dodatka kauču, tolko ima žena koje se vole urediti, brinu o modi, paze na svoj stil (uostalom i sama spominješ da ti je stalo do tvog osobnog stila), vole se našminkati, itd. Nazivati njih žalosnima jer su više vremena provele u kupaonici spremajući je meni woman shaming. Nisu sve žene kao ja, aleluja. Nisu sve kao one, praised be.
Ajmo malo podrške jedne drugima. Ne samo, ali pogotovo kad teglimo okolo te male izvanzemaljce šta rastu u nama, osjećamo se predebelo, naotečeno, kao da nismo svoje, a najmanje seksi. Ajde da onda ja ne čujem da netko komentira meni da sam se mogla bolje srediti da izađem van i ajde da ne čujemo druge da komentiraju: ˝Šta se ona tamo spi*kala, samo joj je stalo do toga da bude seksi. Eto ti nemajke!˝
Malo više međusobnog supporta i osnaživanja ne bi nam škodilo. Dan žena je bio prije samo 5 dana;)
Maja Marich13/03/2019 at 23:30
Drago mi je da si me opomenula jer mom-shaming je realan problem i sve se u nekom trenutku borimo protiv njega.
Ali smo isto tako svi ljudi što znači da nam se svima desi. Meni prvoj. I trudim se biti bolja.
Doduše, baš u ovom navedenom slučaju se čini da nisam bila dovoljno jasna – ja sam mislila da se naglaskom na “nekako žalosna u svojoj pretjeranoj potrebi da se svidi svima” može prepoznati da karikiram dva pola (od kojih niti jedan nije u potpunosti točan) i da, uz to, ovdje mislim na one koje to rade jer misle da moraju.
Šminkerice nikad nisu bile problem – imam prijateljice koje su nevjerojatno sredjene i (pre)šminkane u svakom trenutku svog života i to tako dobro nose. Jer su to one.
Ovdje sam se zaista referirala na pogrešan stav koji forsira od žene da bude kurva/svetica, krmeljava na kauču/božica seksipila i u visokom stupnju trudnoće.
Žao mi je što očito nije tako shvaćeno i što sam fulala s poantom – da zapravo pričam o pretjeranim društvenim stereotipima.
Ali tebi hvala za komentar. Naveo me na razmišljanje.
Vanja13/03/2019 at 23:44
Hvala tebi na konstruktivnom odgovoru.
Slažem se oko toga da društvo determinira žene (ne)seksipilom i time što se od njega očekuje. Ali upravo taj problem očekivanja od žena da budu svetice/kurve dovodi do toga da se okrenemo jedne protiv drugih i počnemo jedne druge procjenjivati koja je više žena/majka, a koja manje. Ne smijemo pristati da nam se stavljaju takvi stereotipe u usta i da ih mi dalje širimo, jer u konačnici – imamo i kćerke. Potrebno je kritizirati očekivanja koja nameću ženama da budu seksi i našminkane i u cijelom paketu čak i u visokom stupnju trudnoće, ali ne bi trebale kritizirati žene koje to rade.
Ali ok, Majo Marich, mislim da smo se shvatile 😉
Ivona25/03/2019 at 18:35
Da. Da. Da. To je to. Nema se šta tu drugo za reć. Slažem se s Tanjom, nikakva ljubav na prvi pogled nije bila. Nikakav preokret života u tom trenutku, kao sto se priča na veliko. I vrijeme zapravo (meni) tako sporo prolazi da me čudi zasto on jos nije krenuo u školu (a nema ni dvije godine). I ne, ne znači da mi je ružno i da imam loše trenutke sa svojim djetetom, pa se sve odvija sporo. Već je vrijeme relativan pojam. I jedva čekam da krene u vrtić i da ja počnem radit, jer eto. Zelim vrijeme za sebe i dr stvari koje su mi isto bitne u zivotu. Bit SAMO mama ne zelim i neću!
Bravo Majo ❤
Maja Marich14/04/2019 at 12:51
I to je najveća lekcija koje naše društvo nikako da nauči – da svaka žena ima pravo na tu odluku bez da mora ubaciti popratno ‘ali i dalje volim svoju djecu najviše na svijetu’. Neke mame ne žele više na posao, neke ne mogu dočekati povratak, a nekima treba nešto između. I niti jedna nije ‘u pravu ili prednosti’. Sve su jednako sposobne donositi odluke za sebe <3
Marija1101/04/2019 at 08:25
Meni je treća. Od početka maltretiram muža da mi je dosta i da ne mogu više. Mučnine me nisu zaobišle ni ovaj put, krećem se ko tuljan, slabost, često mi se vrti. Kroz cijelu trudnoću mi se vrti unatoč vitaminima, željezu & co. Inače uredna trudnoća, ali evo, danima ne izađem iz kuće jer mi jednostavno nije dobro. Radila sam inače punih 7 mjeseci. Nije mi problem reći da je meni cijeli taj proces mučenje. I puno manje pazim na neke stvari npr. popijem sirup za kašalj, pijem kavu, popijem jednom u dva mjeseca čašu vina uuuuu
Slažem se za žensku solidarnost, ne znam je li nikad manje, ali je vrlo vrlo loše. Uvijek usporedim s muškarcima, ne bi njih nitko rezao na živo 100%
Maja Marich14/04/2019 at 12:47
Baš tako. Slažem se sa svim. Ja imam osjećaj da i svaku novu trudnoću uvode još malo više ‘što sve trudna žena ne smije pogledati’ pravila, ali se zahtjeva od nje da bude efikasna kao da joj nije ništa. Od tog da me se ‘zamoli’ da upalu sinusa probam ispirati 23 dana slanom vodom umjesto antibiotika pa nadalje. I baš to – ja volim iščekivanje i obožavam prvo (pa ću valjda tako i drugo) dijete i nekad imam osjećaj dabih komotno mogla imati 4, 5, ali ako bi ikako bilo moguće premotati trudnoću. Prva mi je sva bila nesigurna i hodala sam k’o po jajima, a ova je samo iritantna (em umor, em stalne viroze, em nespavanje, mučnine i popratni sadržaj)
Marija1101/04/2019 at 08:51
Imam par dvoje- troje hlaca u koje jos stanem, nosim o netrudnicke traperice 🙂 i isto toliko majica. Jedan dan sam otisla na posao a jedne od hlaca su mi se poderale, jedne mi je frendica dala – prevelike, sve u svemu već sam bila preumorna i prebolesna za biranje, sređivanje a bogme i za peglanje odjeće za posao i sad uživam u tajicama doma. Da, ja sam ona koja misli da je kupovanje trudničke odjeće precijenjeno, još mjesec i pol nadam se izdrzati u tim jednim hlačama i dvije majice 🙂
Mom shaming je realan ali na temi trudničke odjeće mi je prebanalan.
Maja Marich14/04/2019 at 12:43
Super što možeš tako. Ja odjeću nikad nisam doživljavala banalnom već oduvijek kao produžetak ‘samoizražavanja’ i za mene je bitno osjećati se dobro u tome što nosim. A da bih to mogla – moram imati hlače koje mogu fizički zakopčati 😉
Kristina11/04/2019 at 16:27
Odličan tekst, iz duše 🙂 svaka čast na tako konkretnom tekstu. Sve sto piše shvatite kada ste vani. Rođena sam u Njemačkoj i živim sada u Hrvatskoj.
Mislim da je ljudima koji odlaze van u bilo koju zemlju u potpunosti nejasan pojam “kulturološke-emocionalne” zajednice. To gube svi kada odlaze van i tada tek shvate što su imali i izgubili.
Puno pozdrava svima!
Maja Marich14/04/2019 at 12:26
Hvala na ovom komentaru – ja to stalno naglašavam jer imam osjećaj da ljudi tu zajednicu stalno doživljavaju kao nešto bogomdano, nešto što se ‘riješi samo od sebe’. I onda im to bude najveći šok na koji se ne pripreme i često ostavi baš velike posljedice.
Ivana15/04/2019 at 12:08
Jojjjj nemoj te me plašiti, ali ipak imate manju djecu pa će se lakše prilagoditi. Moja kćer ima 10 godina i strah me stvarno kako će se prilagoditi na sve, jer sto god su starija djeca teze je… ali ipak pozitiva neka za njeno dobro i bolju budućnost… tješim se ili je stvarno tako?!!!!! Jojjjjjjjjj
Helena15/04/2019 at 14:18
Draga Majo,
hvala ti što iskreno izlijevaš srce, dušu i osjećaje u svoje tekstove. Gotovo se u svakome pronalazim. Gužvam te neke misli i osjećaje u sebi, ne znam što me muči i onda dođe tvoj tekst, taj melem na ranu. Baš to o čemu pišeš je ono o čemu bih i ja pričala, a ne pronalazim riječi, nemam snage i bojim se dirnuti tu ranu.
Prije 6 godina udala sam se u Švicarsku gdje se i rodila moja curica, sada trogodišnjakinja. I da, ovo o čemu pišeš je i moja stvarnost. Čitam, zatvorim oči i udahnem. Nisam sama, nisam jedina. Hvala ti.
Kija15/04/2019 at 19:41
Naša kćer je rodjena u Njemačkoj i ne bih htjela da je ikako drugačije. Ona još nije u toj dobi da joj nedostaju bake i djedovi, ali to i kad dodje, nekako ćemo se nositi s tim. Mi smo, kao i vi, u novoj zemlji stvorili dom. Volim otići u RH, muževi su u Sl.Brodu, moji u Zaboku i imamo hrpu prijatelja s kojima se onda vidjamo, družimo i pričamo kao da smo se vidjeli prošli tjedan jer What’s App nam je kanal kojim komuniciramo tekstom, zvukom i slikama. Ne žalim što smo ovdje jer znam da se sve isplati…i jučer..i danas..i sutra..
[…] davno pisala sam o snobizmu kao hobiju i zaista sam mislila da sam tada nešto znala. Nešto pametno uočila. Ispostavilo se da sam bila […]
Sani30/04/2019 at 17:02
Bravo, pametna zeno.
Kako znam da si pametna? Jednostavno. Slazemo se u razmisljanju o temi! 😉
Skao02/05/2019 at 08:52
4 slova… AMEN!!!
Odradila dvije trudnoće, dva različita poroda, dvoje različite djece ko nebo i zemlja, radim godinama u zdravstvu, s djecom od 0 do 18.
Ali nikad, nikad se još nisam okuražila djelit savjete i preporuke jer eto ja znam, slušaj mene, ja ću te spasiti. Zbilja ostanem u neugodnom šoku kad čujem kako žena ženi djeli savjete koji ponekad znaju biti i opasni, ali očito je lakše pitat susjedu nego nazvat liječnika, sestru, odgajatelja, učitelja.
Martina07/05/2019 at 02:40
Pozdrav! Odlično pišeš, rado čitam tvoj Blog, kao netko tko je 20 godina proveo u Njem te se vratio u lipu našu te u potpunosti kužim. Inače radim kao Online Tutor za Deutsch pa ukoliko imaš interesa nadolunit svoj Offline Kurs slobodno me kontaktiraj. Liebe Grüße
Martina Deutachalsfremdsprache10@gmail.com
Snjezana07/05/2019 at 17:31
Nervira što ljudi ne shvaćaju feminizam. Nije bit feminizam biti uspiješna poslovna žena, slobodna, bez djece, koja skače za vrat svakome tko kaže a protiv ženskog spola. Izbor! Da budemo mame ako želimo. Da radimo ako želimo! Ili da ostanemo kući sa 5+ djece! Da nam nitko drugi ne nameće svoje viđenje i “trebalo” stavove.
Ja sam jedna od onih koja je isto govorila da ne želi djecu pa imam jedno. O drugom još ne razmišljam jer sam zauzeta djetetom i karijerom, koja je moguća, pogotovo ako imaš potporu partnera. Volim vidjeti mame sa puno djece, jer one sjaje nekim posebnim sjajem i samo one znaju tajnu iza tog sjaja, ali isto tako volim vidjeti korporacijskog mogla koja krči sve ispred sebe od 9 do 5, a u pol 6 ide po dijete u vrtić i grli ga sa toliko ljubavi koliko netko ne može ni zamisliti. Svakom ono što mu odgovara! Nikome nisu potrebne kategorije i etikete.
[…] sam krenula pisati ovaj tekst, imala sam na umu mali dnevnik drugog tromjesečja. Kako sam ovdje pisala o prvom, tako nastaviti i o drugom. I onda sam shvatila da je to najdosadniji tekst ikada […]
[…] skratim priču – pet godina kasnije, našli smo se u Njemačkoj, sami nas troje i stomak koji sada zahtjeva malo temeljitiju pripremu. Prvi put sam bila šokirana, kao što znate, ali ovaj […]
Sanja24/05/2019 at 08:58
E ovo mi je kao vodic za autostopere ?? hvala ?
Ivana24/05/2019 at 09:03
Ja sam prošla carski u Njemačkoj..i nema nikakvih muka s ranom i ožiljkom…tj.ne znam kako je tebi bilo prvi put i na što točno misliš..,ja nisam imala ni konac..nakon 2 ili 3 dana ti skinu zavoj/flaster…i to je to…sada.nakon 2 godine.oziljak se uopce ne vidi… sretno!!!
Ana27/06/2021 at 19:48
Od skoro zivim u Nemačkoj i mogu vam reci da imam mnogo lose iskustvo, ovde ne znaju da mi izvade krv, savete lekara nisam dobila kao u Srbiji , pored svega sto mnogo vise imaju nemci ,ne znaju da rade u oktobru mi je termin i ogroman strah imam kako cu se poroditi posto su mi zrele godine i treca trudnoca pritom imam ozbiljan problem sa glavom, nasta je grcki ginekolog u nemackoj bio u fazonu to je nebitno mozes ti prirodno , pokupila sam dokumenta i u potrazi sam za dugim doktorom ko ume da radi svoj posao a ne da me vredja, za nedelju dana imam razgovor u vezi xarskog reza pa cu videti, ako ne nadjem resenje ovde vraticu se u Srbiju da se porodim .
super mi zvuči ovaj tečaj, da barem mi imamo tako nešto:) što se tiče ostanka u bolnici, u hr je isto 2 dana, barem meni bilo:) ne znam koliko je nakon carskog,možda malo duže
[…] što ste mogli pročitati u tekstu Kako se pripremiti za porod u Njemačkoj?, ovdje pričamo o sasvim drugom načinu pristupa i ophođenju s ljudima. I da ne pričam bajke, […]
[…] učinila. Ljuta zbog konstantnih udaraca koji dolaze sa svih strana, a pogotovo iz sektora ‘neizlječivih bolesti najbližih članova obitelji‘, odlučila sam da ništa ne staje. I ne samo što ne staje već sam u tih sedam dana […]
Nekad smo bezbrižni, pa se nešto loše desi, nekad strepimo i sve se završi dobro. A ne možemo znati šta će biti, iako sujeverno mislimo da možemo da kontrolišemo život svojim razmišljanjima. Mislim da uvek treba da imamo u vidu da stvari mogu biti drugačije nego što očekujemo, bilo da je to pozitivno ili negativno. U svakom slučaju, želim puno sreće i zdravlja malom zmaju i njegovoj mami, sestri i tati ☺
[…] a ja zapravo ne želim. Jer si volim tepati da sam liječeni šopingholičar izniknuo iz hrvatskog šopingholičarskog društva i zapravo godinama radim na tome da samu sebe učim kako ne kupovati previše i ne kupovati […]
Tačno znam kakav je to osjećaj. To iščekivanje i strepnja, pa toliko pomješanih osjećanja i misli… uh. Srećom, i kod nas se sve dobro završilo
Marija1123/06/2019 at 21:00
Sretna sam što uistinu više nemam namjeru biti trudna. Istraumatizirana sam trudnoćama ali evo upravo pored mene spava jedan prekrasni dečko od mjesec i pol. Želim ti isto zdravu divnu bebu.
Snjeska05/07/2019 at 12:44
Amen.
Nek nisam samo ja luda, ? jer danas u moru ovih “savršenih” mama malo je nas koje priznamo da se život nije promijenio za 360 stupnjeva. I dalje moraš zaraditi novce, platiti račune, i dalje te vuče da pročitaš knjigu, odeš na depilaciju. Ima nas još kojima trudnoća nije apsolutno spalila mozak. I nije mi jasno tko je došao na ideju da dijete imaš samo 18god? Imaš ga od dana kada ostanes trudna do dana dok ne umreš. Tinejdžeri te počnu gurati od sebe sa 12,možda i ranije, i već tada počinješ gubiti vrijeme sa njima, ali ako uradiš dobar posao vrate ti se, sa još više ljubavi i pažnje, i sa još ljepšim uspomenama ?
Sonja01/08/2019 at 16:53
Bok Maja!
Jako volim tvoje tekstove, posebno sad kad i sama prolazim kroz trudnoću, samo imam potrebe naglasiti ispod ovoga da je moja prijateljica nedavno imala porod u Njemačkoj u Munchenu, u samom centru grada, i da je na većem dijelu poroda bila prisutna samo babica, koja je istovremeno porađala 4 (ČETIRI) djevojke!!! Prošla je blagi horor s tom babicom, sve dok pred kraj nije došla doktorica (koje uopće nije bilo tamo veći dio vremena unatoč 4-strukom porodu), i opet bila izuzetno hladna prema njoj (ne želim navoditi detalje razgovora kakvi se odvijaju valjda samo između rodilja i najkrhkijim trenucima života i svemoćnog osoblja).
Čisto sam to morala reći jer ne volim da čitateljice naprečac zaključuju da je u Njemačkoj život bolji u svakom segmentu…
Lijep pozdrav, i usput iskrene čestitke na nedavno rođenoj bebi!
Brz oporavak ti želim!
Sonja
Antonija13/09/2019 at 08:29
S
Divan tekst, pronalazim se u njemu kao skoro i svakom koji napisete,mama sam decka od 5 godi na i trudna s curicom…također u Njemackoj tako da mi prije sveg drago da sam naisla na tekstove da vidim da nisam sama u svemu tome..sve dileme i probleme imamo jako slicne samo mi zao sto prije nisam procitala neki od tekstova jer poneke da sam pisala napisala bi skoro pa identicno kao vi…
Danijela03/10/2019 at 19:19
Zagrliti sebe iznutra. Biti blaga prema sebi. Uživati u čudu života. Da, mislim da si sve sama već shvatila. Grlim te i ja… jer razumijem. Mi žene samo čudo i kada bi sebe voljele onako kako volimo svoju djecu( bezuvjetno) sve bi bilo lakše.
Danijela03/10/2019 at 19:29
Zagrliti sebe iznutra. Biti blaga prema sebi. Uživati u čudu života. Da, mislim da si sve sama već shvatila. Grlim te i ja… jer razumijem. Mi žene samo čudo . Kada bi sebe voljele onako kako volimo svoju djecu( bezuvjetno) sve bi bilo lakše.
MARIJA22/10/2019 at 08:19
Mislim da sam već napisala da ne mogu više ni pogledati svoje sise koje liče na one afričkih žena iz dokumentaraca kad lamaču slobodno na sve strane. U stvari bih trebala reći hvala im što su othranile djecu. Ako ću zbrojiti staž dojenja dosad – 2 godine i 7 mjeseci. To je fakat big deal.
Sve mi žene želimo biti najbolje izgledajuće – bilo to zbog sebe samih ili zbog nametnutog socijalnog konteksta, neke stvari su previše indoktrinirane da bi se mogle odvojiti, vječno smo stroge prema sebi, ali znaš i sama da bi u stvari sama sebi trebala reći, čovječe, ovo tijelo je rodilo dvoje djece, to tijelo njeguje i hrani ta mala ljudska bića. Hvala mu. Baš zagrliti sebe, a u formu, kako kažeš, ćeš doći kad dođeš
MARIJA22/10/2019 at 08:36
Isss evo još jedne zaljubljene u svoja kolica. Ja nisam guglala ništa, mislila sam, bit će zima kad rodim imam vremena ih kupiti, a onda sam ih dobila taman prije nešto prije je Prvi došao na svijet. Kolica 3u1 koja su cjenovno u nižem rangu, nitko ih nikada ne spominje kao poželjnu varijantu. Prvi se izvozao u njima uzduž i poprijeko. Samo je u njima spavao danju onda i standardno, nisam smjela stati jer se čudovište odmah probudilo, onda možeš misliti koliko sam landrala. Po kamenjarima, po makadamima, prošli smo s njima sva putovanja, pola Europe, na svakoj su slici baš kao dio obitelji. Vozio se u njima skoro do četvrte godine. Onda smo ih posudili pa vratili za Drugog koji se vrlo malo vozio u njima jer jednostavno radije hoda. Sad opet prijatelji koriste dakle evo… više od 5 godina, nikad na njima ne bi rekla da su izraubana. Već razmišljam kako će mi biti žao rastati se od njih, starog prijatelja koji mi je neusporedivo olakšao život. Divna moja kolica.
ps Idem sad guglati Boogaboo Donkey za svaki slučaj 🙂
Bobi02/12/2019 at 11:56
Moj rođendan je 9 dana orije Božića i kao mala sam to mrzila jer sam uvijek dobivala jedan poklon kao za oba dana. ?? Rijetko si dobivap poklone, ali si svaki čuvao jao oko u glavi. Sad mi kćerka ima rođendan na sv. Nikolu, sveki dan prije, mama 3 dana nakon, svekar 3 dana prije moga – tako da do Božića svega mi je preko glave. ? ? Ali se više veselim Božiću od kad su moje 2 zmajice tu… I slažem se, više pažnje, manje novaca(poklona) djeci treba. Sve si savršeno napisala. ☺
Jelena02/12/2019 at 13:38
Svaka cast za tekst! Ne znam da li si razmisljala o tome, al mislim da bi trebalo knjigu da napises ?
[…] Božić mogu imati i samci, i starci i roditelji s djecom koja imaju tantrum u pol’ Minhena (pitajte mene, ja znam). Bebe ne trebaju adventski kalendar, ali trebaju vašu pažnju. A s vi zajedno trebamo uspomene na […]
Nina04/12/2019 at 23:25
Ne mogu da ne komrntiram, jer koliko znam (pamtim) rodile smo u razmaku od mjesec -dva ,(drugo djete) s tim da moje prvo ima 8 godina. Ko da svoj zivot citam. S tim da ja nisam jos stupila u drustveni zivot pa niti s kavom koja se stopa na stopericu jer malena cim stanem s kolicima vristi,znaci mogu je piti hodajuci samo….i sto je ovisna o meni,citaj sisi,i ne zeli ni dudu,ni bocu,ni izdojeno mlijeko u bocu….ni nista sta bi mi moglo omogucit bar pola sata mira. Ostalo nam je sve isto….muz tamo,ja ovamo,gledamo se na “daljinu” ….u polusoku,na rubu oboje. Al proci ce…i prvi put je. Ja nikad zapustenija nisam bila,al bitno da su djeca i kuca tip top ..doce valjda i mojih 5 minuta,potpisala bi i 4 min,…stagod. pozz
čitam i smijem se i vidim se u svakoj rečenici:) da, da…imamo dvoje, dečkića od 2g i curicu od skoro 3mj…i svađamo se, i zamjeram mu sve i svašta, i volimo se, i hoću sama u hotel da odspavam normalno i da ujutro mogu na miru scrollat na mobu hehe. super napisano!
Igor Vasiljevic09/12/2019 at 15:49
“Svaki puta se bojim da ću ‘ostati’”.
Kako je ovo istina! A mislio sam da sam jedini i da zbog toga nešto nije u redu sa mnom, da imam neki blaži oblik paranoje. I to čak nisam napuštao Balkan nego se preselio u drugi grad, daleko od svog skleroznog sela i disfunkcionalne porodice. Sada se i ja spremam put Kelna i čitajući tvoje tekstove mogu zaključiti da će me mnogo “gastarbajterskih” problema preskočiti; imam sreću da sam u struci koja je za balkanske uslove u paralelnom univerzumu a i ja sam živim takvim životom i mnogo su mi čudni gastarbajterski jadi jer to sve što njima nedostaje mene odbija od kad znam za sebe.
marija17/12/2019 at 15:02
Morana, apsolutno si u pravu, a s trećim djetetom je još level up. Pa mu govorim “di si”, “radio”, “sigurno si imao vremena popiti 100 kava, a kad ja mogu izaći na kavu” itd. Jer, s prvim sam mogla izaći, on je spavao u kolicima, ja na kavi a i on ga je svakodnevno izvodio u šetnju popodne pa sam bila slobodna. S drugim isto, a sad s tećim… bogme nijedno od nas nemre manevrirati s dvoje malih negdje vani (treći je već velik pa nije problem) i ako je jedno vani, netko mora ostati doma, i eto, imamo novi razlog za glupe svađe, ali. sad smo već i to svladali pa nekako ide. Ali da… nikad dosta ludih svađa i zbrajanja. Sad idem piti treću kavu dok jedan puže po podu a jedan razbacuje u kuhinji 🙂
Nada04/01/2020 at 00:09
Živa istina ja ih imam troje mozak baj baj haha. Samo polako još je sad j dobro dok je beba i ne hoda al cekaj da prohoda e onda nema ni puzzla ni mamory nista jeer malu braco smeta ??Drži se draga
Nisam samo razumela gde to vrtići rade do 19h? U Srbiji je slična situacija, barem tamo gde još ima naroda i dece ? (u N.Sadu). Vrtić ovde, gde sam ja zaposlena, radi od 6h do 15:30h. Svake godine uredno anketiramo roditelje, i verujte, svega 3-4% zaokruži da mu je potreban vrtić do 16h ili 17h. Zbog tog malog broja zainteresovanih ne menjamo radno vreme… Ali moram priznati, liste čekanja ne postoje ovde gde sam zaposlena. Razlika je samo ta da deca čija oba roditelja rade imaju pravo na celodnevni boravak, a ostala deca od 7:30 do 12:30 Pozdrav
Maja Marich11/01/2020 at 19:02
U Zagrebu znam da ima opcija ‘produženog’ boravka u vrtiću, kao što imaju i dežurne vrtiće kad su godišnji i sl. U Slavonskom Brodu (odakle sam ja) mislim da nema neki da radi duže od 18h, ali svi počinju raditi već od 6, 6:30. Što znači da dijete može biti više od 10h u vrtiću. U Njemačkoj (barem u NRW-u kod mene) nema uopće opcije da vrtić radi duže od 8 sati što je poprilično nezgodno kad roditelji za puno radno vrijeme trebaju 9 sati (8 sati + pauza za ručak)
Anita12/01/2020 at 21:53
U Rijeci postoje vrtići koji rade i drugu smjenu do 21 h. Inače, “normalno” rade od 6.30 do 17.
Evelin Topalov19/01/2020 at 14:00
Razumijem te u potpunosti. Ovaj mi je članak melem na moju ranu. Imamo curicu od 6,5 g. (ide u 1. razred u Njemačkoj), muž je vozač autobusa sa zaista svakodnevnim drugačijim radnim satima (koji uključuju i vikende). Dakle, na njega ne mogu računati. Došli smo u Njemačku kada je kći imala 2 godine, krenula je u vrtić s 3. Unatoč obrazovanju, počela sam čistiti kod dviju obitelji (ono dok dijete ne očvrkne, krene u školu itd.) i sad sam opet naišla na zid. U mojoj je okolini slična situacija- majke najčešće ne rade ili rade na pola radnog vremena (najčešće do 12) ili 3 dana u tjednu. Čisto da nisi kod kuće i da možeš reći da radiš. Ukratko.
Maja Marich11/03/2020 at 19:25
Da, točno znam na što misliš. I ne znam kako se postaviti po tom pitanju: s jedne strane frustrira takvo uređenje, a s druge strane, kad vidiš da si možeš praviti raspored i raditi samo jedan dan u tjednu ili pola radnog vremena ili si slagati tetris, a njima je to svima ok… opet nekako mislim da je, i uz te slabosti, sistem opet toliko bolji od našeg u Hrvatskoj.
Ivek31/01/2020 at 11:23
Frend mi preporučio da pročitam tekst pa sam na brzinu pročitao (nisam do kraja:) sorkač). Ali mi sinula super ideja za zaraditi novčiće u obećanoj zemlji. Evo ja ću pokupiti djecu i pričuvati sat dva dok roditelji ne dođu sa posla… To nebi bilo ni pola radnog vremena a plaća izdašna….
🙂
Maja Marich11/03/2020 at 19:26
Nisi prvi, Ivek, kojem je to palo na pamet 😉 Što misliš, što babysitterice rade ovdje? Pa stariji ljudi koji to imaju kao mini job i tako dalje. ALi da, to je uvijek opcija i to jako dobra opcija!
Magistra07/02/2020 at 14:26
Draga Maja,
referirat ću se na zadnju rečenicu predzadnjeg odlomka tvojeg teksta.
Odustani! Za sad… Kad najmlađe navrši 10 godina života, otvorit će se prilika da nastaviš gdje si stala ili se, što je vjerovatnije, utrpaš u vlak s progresivnim putovanjem te se pokušaš uklopiti nakon što si svašta nešto propustila. Opet, zavisi od nas samih i truga kojeg ulažemo kako će nam to ići.
Nema smisla još se i stresirati u pokušaju zadržavanja sebe…
Maja Marich11/03/2020 at 19:27
Ma jasno mi je da sada nemam kad ‘biti ja u potpunosti’. Ali isto tako moram barem ponekad biti – inače ću se utopiti. A tada postanem osorna, razdražljiva, kratkog fitilja i konstantno isključena. Zbog mentalnog zdravlja, bitno je barem ponekad, barem na tren, biti ono što smo bili i prije djece. Ili je tako meni.
Vlado03/03/2020 at 15:07
Nekako kako si napisala. Al ima i ovakva inačica: vrtić u koje ide moje dijete ima samo jednu smjenu. Ostavljanje ujutro – između 8,15 i 8,30 (ne prije, ne poslije), podizanje između 14 i 14,30 (ne prije, ne poslije). U veljači “aus gesündlichen Gründen” & zbog manjka osoblja svi oni roditelji od kojih jedan ne radi obavješćuju se da izvole podignuti svoju deriščad odmah iza ručka (12,45 s tolerancijom do 12,55). Sve bi to lijepo bilo da drugo dijete ne ide u školu koje treba pokupiti isto u to doba i točno u to doba. Da, hvala na pitanju, moja žena ne radi. Ne radi? Ne, osim što se dok ja ne dođem s posla bilocira i odradi 25 smjena. A drugi radeći roditelj & predmnijevano hranitelj trebao bi imati i primjereno pristojnu plaću. Može li se ovdje u DE od jedne plaće živjeti? (Nisam ni IT ni kirurg.) Preživjeti se svakako može. Za nešto iole više od toga, ajde diži guzicu u 3 pa za minijob raznosi još novine. A od pola 9 budi u firmi na visini zadatka.
🙂 🙂 🙂
Ipak, u ‘Rvackoj bi dosad skviknuli. I od vakuuma u glavi i od vakuuma u trbuhu.
A osim toga, ni ovi vrtićko-školski manevri nisu zauvijek 🙂
Maja Marich11/03/2020 at 19:32
Doslovno nemam što za nadodati. Kad sve na kraju podvučeš, opet ovdje ipak isplivaš, dok doljen nisam ni pod razno. Pa kažeš ‘ma sve je to ok’ i nastaviš razvozit djecu po rasporedu. 😉
Slaven07/03/2020 at 19:42
Pozdrav Majo!
Samo da Vam kažem da pišete jako lijepe i promišljene tekstove. U poplavi šarenih Instagram i Facebook slika koje ljudi objavljuju često potpuno bez konteksta ili bilo čega drugog, osvježenje je pročitati nešto promišljeno i osjećajno.
I sam živim u inozemstvu već nekoliko godina, tj. u Belgiji. Iskustvo i avantura života i sve je vrijedilo, ali uz veliku cijenu i borbu koju je ljudima doma ponekad teško dočarati -.-‘, znate i sami… Osnovno snalaženje i sve ispočetka, učenje i usavršavanje jezika, tu i tamo veliki kulturni šokovi pri svakodnevnom suživotu – jer kao što ste i sami rekli, veliki gradovi zapadne Europe su izrazito multikulturalne i multietničke sredine, s tim se treba pomiriti. Ili neizbježno postaneš tolerantnija, strpljivija i opuštenija osoba ili je najbolje da što prije odeš. Nije za svakoga, baš kao što naslov kaže.
A život vani može i jako puno pomoći u shvaćanju koji dijelovi života doma su bili i ljepši i bolji nego su se činili, a koji zaista uopće i nisu. Prilika za novu perspektivu. 🙂
I uvijek pomaže ako ljudi dojmove i iskustva iskreno podijele. Uz lijepu fotku na društvenim mrežama treba napisati i rečenicu dvije o kontekstu. Inače mi je u “doživljaj” koji vidim na toj slici teško povjerovati. Neki u digitalnom svijetu kažu “Content is king”. E, pa ja mislim – “ConteXt is king”! 😀
Samo hrabro dalje!
Maja Marich01/04/2020 at 11:45
Dragi Slavene, ne da si mi uljepšao dan već valjda i cijeli tjedan! Hvala ti na ovom komentaru – da, i na pohvalama, ali prvenstveno na tome što smatram posebnim komplimentom kada vidim da su ljudi zaista odvojili vrijeme da mi napišu komentar. Slažem se sa svim navedenim i čini mi se da sam si uzela za nekakvu križarsku misiju srušiti te ustaljene stereotipe o životu vani. Jer ili rmbaš i nemaš život i tuguješ svaki dan za domovinom ili si snob koji mlati lovu i zaboravio je hrvatski nakon 6 mjeseci. A to jednostavno nije istina – svi mi prolazimo kroz more emocija i ciklusa i konstantno se nadograđujemo i napredujemo. Ljudi misle da je život u inozemstvu samo jedan segment života i ja ne znam odakle im ta luda pomisao. Jer život vani je, kao i život u domovini, cijeli jedan – život! (I osjećam se kao da nisam normalna kada to moram napisati tako)
Slaven07/03/2020 at 20:51
Draga Majo, znam da je starija objava, ali svejedno – čestitke od srca sa zakašnjenjem! 🙂
Kada se sjetim koliko sam i sam odbijenica dobio… No, istini za volju – dobio sam ih puno u inozemstvu, a i doma u RH…
Svejedno, sve je vrijedilo jer mi se ipak dogodilo ono kada su me htjeli upoznati, pa čak i zaposliti!. 😉 Pa makar i nakon 70 odbijenica.
Jako mi je drago da vam je intervju prošao tako kako je – sjajno, pristojno i profesionalno. Iskreno se nadam da je posao i dalje super. Ja sam tijekom potrage za poslom i slanja molbi mnogo puta za života u Belgiji imao puno razočaranja, osobito nakon raznih intervjua…
Interjvui su (uglavnom) bili pristojni i korektni, no nakon toga dogodilo bi se sljedeće:
a) javit ćemo vam se – nikad se više ne jave
b) u top 3 kandidata ste, ali nažalost ipak ništa od toga. (Nakon 2 kruga testiranja i par tjedana gnjavaže i čekanja).
c) natječaj je poništen, ali nema frke, napravit ćemo drugi za dva mjeseca! (Javit ćemo vam se.) – nikad se više ne jave
Ovaj pod c) mi je nekako najdraži. xD 😀
Mnogi mladi ljudi dođu puni entuzijazma i s nadom da će mnogo lakše naći posao u inozemstvu nego doma. To je veliko i da i ne. Uvjeti su svakako strani jezik (jer engleski nije toliko ukorijenjen koliko nas uče u školi da je), certifikati i tečajevi, dobar dojam i to kako se prodate i predstavite, a uvijek ima i onaj subjektivni faktor – jer na kraju krajeva, možda se osobi koja te intervjuira ne sviđa tvoja košulja ili frizura ili to kako žmirkaš dok gledaš.
A istini za volju, veze najrazličitijih vrsta (političke, obiteljske, manjinske, nacionalne, itd. itd.) debelo prolaze i u inozemstvu. Naravno, moja iskustva i opservacije.
Ipak, tu nema predaje i treba samo ići i slati i ne posustajati. Uz stalan rad na sebi i prilagođavanje. I kada se dogodi uspjeh, sve odbijenice, tegobe i zastoji iz prošlosti se čine kao da vrijede – jer zaista i vrijede. 🙂
Ako sam dobro shvatio – vaš suprug u Njemačkoj radi u IT sektoru? Jaaako bih volio kad biste podijelili malo njegova iskustva sa svim time i mislim da bi to bio jako zanimliv blog post ili intervju i da biste to mogli zanimljivo prikazati, ako gospodin ima volje naravno. Eto, samo mala sugestija. 🙂
Maja Marich01/04/2020 at 11:46
Odlična sugestija! Čim sam mu rekla, on se ozbiljno zbunio jer misli tko bi to htio čitati. A zapravo vjerujem da bi većina! 😀 Pokušat ćemo nešto poduzeti po tom pitanju.
[…] bila je vapaj za mamom. Bila je molitva za poštedom. Jer sam bila jako trudna, a ona je bila jako bolesna. I rekla mi je da niti ona ove godine (2019.) nije vidjela rascvjetanu magnoliju. Padala je kiša […]
[…] dosadno. Pa sam se molila dok nisam dobila brata. Jer nikad meni ništa od toga gore nije trebalo. Samo brat. Bilo bi bolje da je seka, ali ovaj je toliko sladak da sam mu oprostila. Iako ja i dalje imam plan […]
Irena31/03/2020 at 23:45
Pa, ovo je genijalno! ???
Maja Marich01/04/2020 at 11:39
Drago mi je da tako misliš 🙂 Hvala ti!
Bojana01/04/2020 at 15:57
Jaoo, kako lepo i kreativno i zivotno. Nadam se da ce roditeljima malo olaksati taj pritisak oko savrsene dece, jer ona ne treba da budu savrsena nego SVOJA. A vaspitanje je hranjenje individualnih karakteristika osobe uz malo usmerenosti na neke norme i lepo pomasanje, trud i dobrotu. Pozdrav od vaspitacice, deca su divna i svoja. ❤️
Maja Marich06/04/2020 at 13:19
Puno mi znači dobiti ovakav komentar od nekoga tko se time bavi. Tako da – hvala puno! Trudimo se. Baš se trudimo dozvoliti im da dišu bez da ih guramo u kalupe. Vrijeme će pokazati koliko smo uspjeli.
[…] naručujem ukrase i suđe za Moranin rođendan već peti dan, aktivno. Srećom, u ovom krugu nam prijatelji imaju djecu pa nemaju ni oni vremena za nas tako da je taj problem riješen! Svaki zadatak koji zahtjeva moju punu koncentraciju se obavlja […]
tea010605/04/2020 at 22:55
Ovoke je daleko najrelajnijini najdirljiviji tekst o smrti koji sam ikada pročitala. Žao mi je neopisivo što si to morala doživjeti. Ali hvala ti za ovo i moja iskera sućut. ?
[…] ide samo i odmah. Koju dijetu izabrati. Kakav režim prehrane (o kojima znam sve – sjetite se ovdje) započeti. Koji si datum za ‘moram do tada doći u formu prije trudnoće’ postaviti. Jer danas […]
Maja06/04/2020 at 22:02
Isuse Majo raspala sam se. Cudne priče život napiše, nepredvidljive. Nema riječi kojima te mi možemo ujtesit, ali imaš obitelj s druge strane interneta. Volimo te
Maja Marich26/04/2020 at 21:13
Hvala ti. Nema se tu puno više što za reći, na žalost.
Božana07/04/2020 at 06:50
Draga Majo,
Gledam vaše videe, i sad prvi put čitam vaše tekstove na blogu., divni ste, suprug, klinci i vi.
??
Maja Marich26/04/2020 at 21:13
Baš mi je drago da smo ostavili tako dobar dojam! 🙂
MARIJA15/04/2020 at 16:12
Jesam li već pisala da mi je žao? Žao mi je Majo.
Znam taj osjećaj kad sve ide dalje a ti si kao zarobljen u limbu. Tu večer sam spavala na mjestu na kojem je on najčešće spavao i neko vrijeme sam stavljala tanjur i za njega. Osjećala sam kao da je tu, razočarana istovremeno što ga nema.
I pomislila sam kako sam se probudila u noćnu moru u kojoj njega nema. Grozno razmišljanje jer imam obitelj, djecu… Napravila sam sve, do samouništenja, da ga održim na životu, ono što liječnici nisu htjeli napraviti. Mene je gušilo upravo što vidim te druge, raznu smećad od ljudi, da i dalje žive, utopila bih sve u svojoj boli da sam mogla.
Long story short Majo moja, ovo nije utjeha, ostane zauvijek ta bol, ali otupi, vrijeme nosi svoje i nakon što sam provela godine kunući “boga” u kojeg ne vjerujem, sada ipak prevladava osjećaj zahvalnosti na onom što imam.
Maja Marich26/04/2020 at 21:14
Da, sve znam. Nakon što bol nije prošla nakon 16 godina, evo sad odbrojavam još jednu godišnjicu ispočetka.
Odavno želim tetovažu, ali nisam odvažna dovoljno i nikad nisam znala što bih tetovirala, i živim u srcu Balkana. Sad imam 34 godine, i dvije zmajice koje su definitivno drugačije nego svoji vršnjaci. Igraju se s autićima – a tetke i baka s muževe strane im govore to su muške igračke. Igraju se nogometa – isto, to je muški sport. Oh, i to sa crnom odjećom sam milion puta doživjela. A ja se osjećam kao Don Quijote učeći ih da mogu što hoće, samo da su sretne. ? Ja ispadam “nenormalna” zbog načina na koji ih odgajam i u očima moje mame. Teško mi biti ja u potpunosti, pa sam malo “smanjila” sebe, no nadam se kako mojim zmajicama neće biti tako. Nadam se da se neće morati prilagođavati okolini kako bi bile prihvaćene. I iskreno se nadam da će moći biti u potpunosti iskrene sebi i sretne, a ja ću i dalje biti Don Quijote za njihovo dobro. Jer za njih, mogu sve!
Maja Marich26/04/2020 at 21:15
Ja iskreno vjerujem da je jedini način da one žive po svom taj da mi budemo u ratu s vjetrenjačama! 😉
Preslušala sam valjda sate i sate savjeta o tome kako povećat vidljivost na instaču, jer eto, u karanteni sam i ja napravila blog, i sve se svodi na to da manijakalno lajkaš i komentiraš objave ljudi koje zanima sadržaj koji ti radiš, u nadi da će uzvratit, jer tako gradiš “community”. Ne gradiš ništa, nego ego. Nakon šta mi je instač blokira to uzaludno lajkanje, došlo mi je iz you know where do glave koliko je to besmisleno. Sama ne radim ono šta hoću da drugi rade – čitaju. Enivej, čestitam na swipe up-u. 🙂
Maja Marich26/04/2020 at 21:12
Baš to – ljudi propadnu kroz tu stupicu, ali ne skuže svi kao ti. I onda se sve pretvori u ružno iskustvo nadmetanja, zlobe i ljubomore. A čemu?! To što ja znam pisati ne znači da to umanjuje tvoj talent!
Doroteja22/04/2020 at 13:31
Ovakvi tekstovi su razlog zasto te pratim i vec duze vrijeme ti zelim ostaviti komentar. Iako nisam mama, nisam emigrantica i zapravo nemamo puno slicnosti s kojima se mogu poistovjetiti, tekstovi koje pises te cine jedinstvenom u svijetu interneta i je*eno su mi zanimljivi. 🙂
Instagram mama ima more, kvalitetnih blogerica je sve manje. Drzim fige da te inspiracija nikad ne napusti i da ti se sreca osmjehne pa nades i vremena cesce pisati.
Samo naprije misusovo!
Maja Marich26/04/2020 at 21:10
Ovo je jednaod onih poruka koje mi ne poprave dan – poprave mi mjesec! Hvala ti puno! 🙂
Biljana23/04/2020 at 12:58
Imam dvije tetovaže. Prije par dana odem kod doktorice jer se nisam osjećala dobro. Kad je krenula da mi izmjeri pritisak kaže ona meni:”Uh vidi ti tetovaža hahaha.” Reko ok imam tetovaže i šta s tim? Pa kao ništa, nisam ništa loše mislila, nego mi smješno kad vidim da neko ima tetovažu. Pa reko i meni je smiješno kad vidim da se neko smije ko lud bez razloga.
Maja Marich26/04/2020 at 21:10
I znaš šta mene tu najviše ljuti?! Što ta osobica nije ni na tren pomislila da je neprofesionalna i da njena reakcija ulazi u diskriminaciju!
[…] zaprijetila se, pregovarala i potkupljivala. Smirivala, nosala, tješila, uspavljivala. Znači, nije puno drugačije nego inače – osim što je. Inače nemamo ogromnu kuglu stresa u dnevnom boravku koja s nama provodi […]
[…] kada se Tibor rodio bila sam izrazito ponosna na to kako smo hendlali cijeli taj proces dolaska novog člana u obitelj. Morana je bila presretna i zaista nismo imali nikakvih problema s ljubomorom. A kako bismo i imali […]
Svaka reč opisuje do tančina kako se osećam???????
Maja Marich26/04/2020 at 21:08
Voljela bih reći da mi je drago što se razumijemo, ali iskreno mi je žao što to prolazimo. Tako da mogu samo reći ‘drž’mo se, proći će i to!’
Kristina27/04/2020 at 11:37
Rasplakao me tekst, više od nekih ‘izravnijih’ o tuzi, gubitku…no ovo predivno drvo utjehe očito poručuje da će sve biti dobro, ljubav i podrška ne nestaju.
Maja Marich28/04/2020 at 12:31
Hvala ti za ovakvu reakciju. Ja sam osoba koja voli biti izravna, ali neke stvari se ne mogu opisati izravno. I zato – magnolija.
Martina27/04/2020 at 13:10
Kakav tekst! Baš me dirnuo! Jer iako nije ista situacija, slično proživljavam i svaku večer isto pitanje..slažem se sa svime što si napisala…i kada krenem jednim “putem” mislim da li sam trebala drugim, i obrnuto i stalno tako. I smatram da vrtić nedostaje baš u tom djelu gdje njima fali socijalziacija,, društvo..jer previše je i njima i nama biti stalno u ulogama mama/tata-kcer..treba im i uloga prijateljice, uloga djeteta u vrtiću, uloga učenika i sl. Kao i nama…ugl…guštam čitajući jer pišeš ono što ja mislim!! ????
Maja Marich28/04/2020 at 12:31
Hvala ti! I točno to – svima trebaju i sve druge uloge koje smo imali prije ovoga.
mirnathepilot27/04/2020 at 14:36
Potpisujem od rijeci do rijeci.Razlika jedina sto imamo
novorodjence koje trazi nosanje na rukama cijeli dan i isto 6 godisnjakinju izbacenu iz kolosijeka koja ne razumije potrebe bebe.I mamu koja zonglira-barem pokusava:/
Napokon netko da je napisao i taj dio problematike dolaska brata/sestre u obitelj i “hendlanje” istog…Jedino sto je ove godine zacinjeno corona virusom da bude jos malo paprenije:)
Maja Marich28/04/2020 at 12:44
O da, mi smo dobili hard core verziju! 🙂 🙂
Njonja30/04/2020 at 02:21
Ja bi odabrala ljude s kojima cu dijeliti koronu. Ne ide drugacije. U Hrvatskoj tako radimo jer bi inace pocrkali. Kako sam single mama, nikad mi nije bilo bolje negoli u ovoj koroni, posla ionako nema, a radim nesto od kuce i imam vise vremena jer ne moram u vrtic, ili mi cuvaju dijete ili cuvam djecu, nikad moje dijete nije imalo redovitije drustvo, jest da je rijec o rodbini, ali rukama i nogama bi potrazila frendicu koja ima dijete da podijelimo muku , koja nije tudum koja se zatvorila u kucu.
Nije vrijedno da svi potiho umremo od depresije, tlaka, i inih bolesti koje se ne lijecimo da bi jedan minoran postotak ljudi umro od korone javno, je..mu sve. Spasavamo zivote, ali zasto spasavamo samo one koji se mogu mjeriti? Nije tvoja krivica, ali ljuta sam, jako sam ljuta pa to izlazi iz mene i da mi nije tako dobro kao sada, dizala bi revoluciju, ovako me strah pocetka vrtica jer onda moram van, suociti se sa svijetom i ostajem bez ovih radosti, opet smo solo tim ja i maleni, veci dio vremena. A ako potraje, mozda ovo postane normala, mozda se rodbina unormali, mozda se ljudi malo vrate unatrag, pa pocnu ne samo peci kolace nego i vracati one istinske odnose od kojih se zivi.
I hvala ti sto pises, ja ne gledam videee jer to nije moj djir, ali volim kad netko opise osjecanja, ona stvarna, a ti mozes. Pozdrav od jedne trenutno jako sretne usamljene (just now, just now) mame.
Maja Marich30/04/2020 at 11:26
Hvala ti! Uvijek jako cijenim kad vidim da je netko zaista potrošio vremena da mi napiše komentar. Slažem se s tobom da je ‘za glavu’ pametno ipak probrati krug koji će biti u kontaktu za vrijeme izolacije, ali to nije uvijek tako jednostavno – ako ljudi moraju dalje na posao, ne mogu znati jesu li zaraženi i širiti kontakt. Također, mi koji živimo daleko od obitelji, nemamo taj luksuz. E sad, što to čini psihi mog djeteta – o tome neću ni krenuti jer odmah poživčanim! Tako da, razumijemo se.
[…] linkova koji vode na moje tekstove u kojima govorim kako mi Hrvatska ne fali. Uopće. Ovdje sam loš gastarbajter, ovdje neodređene nacionalnosti, ovdje upozoravam nadobudne. A to su samo neki. “Dobit ćete […]
Mare07/05/2020 at 21:42
Bravo Majo, potpuno te razumijem i pronalazim se u svemu sto si napisala. Nije lako zonglirati po cijeeele dane i onda se na kraju dana osjecati kao vjestica iako znamo da smo dale sve od sebe i da smo svojoj djeci najbolje mame na svijetu!
Hvala ti za sve tvoje tekstove, inspiracija si i samo naprijed??♥️
Maja Marich18/05/2020 at 11:01
Hvala ti puno! Puno griješimo, ali mislim da puno i napredujemo – svaki dan 😉
Nataša09/05/2020 at 17:31
Pratim te na YT, čitam tvoje misli tu na blogu, čak sam te počela pratiti na instagramu. Starija sam od tebe cijelu dekadu, totalno drugih svjetonazora … osim toga što smo obje žene i majke nemamo puno zajedničkog…a opet, jako si mi interesantna, volim te slušati, volim te čitati…
Maja Marich18/05/2020 at 11:00
Hvala ti! Zapravo mi takvi komplimenti najviše gode jer potvrđuju ono što ja stalno ponavljam – ljudi su zanimljivi kao jedinke i ne moramo biti identične kopije da bismo se slagali, da bismo pronašli prijatelje. Uostalom, ja imam osjećaj da učim toliko više o životu i sebi samoj što više različitih ljudi imam u životu.
Nataša09/05/2020 at 17:38
Život te može odvesti na neko novo mjesto ali na onom starom su i dalje ljudi koje voliš… tako dok god su oni tamo i dok god je ta spona među vama jaka, vraćat ćeš se ali će ti ujedno biti jasno zašto si otišla…
Maja Marich18/05/2020 at 10:59
Ovo si baš lijepo rekla. <3
marija22/05/2020 at 07:41
Rodiš se i živiš na jednom mjestu, imaš obitelj, nekakvu socijalnu mrežu, djetinjstvo… a onda se otrgneš iz toga. Nije moguće presjeći veze s mjestom odrastanja koje te oblikovalo. Nema veze s mjestom, ima s osjećajima, ljudima, uspomenama.
Svejedno smatram da je odlazak u Njemačku bio dobra odluka za vas a posebno za djecu. Sreću treba znati stvoriti, klinci će imati drugačije uspomene i vjerujem manje traumatična odrastanja.
Kakva god bila ova situacija s coronom ne mogu ne usporediti s onim što smo mi prošli kao djeca. Naši roditelji su prošli gore pa se čini da ipak evoluiramo kao društvo – u pogledu standarda života, zaštite prava ljudi itd. Želim reći it’s ok, Sve je ok, i nostalgija i emocije. Ali zar nije vrijedan mir koji imaš kad te država ne je… u mozak? Kad je sredina u kojoj živiš manje zadrta? I kad je najgore, zar nije vrijedan mir koji imaš što možeš stvoriti sigurnu, tolerantnu, lijepu okolinu svojoj djeci za odrastanje?
Moj stav proizlazi naravno iz osobnog iskustva. Uspomene su precijenjene. Novi počeci – go for it
Tara08/06/2020 at 22:56
Ajme,pa fotografije su doista predivne. Posebne,u punom smislu te riječi,bez obzira koliko ta riječ možda pre prazno zvuči. A tekst sam pročitala naizust,kao i svaki dosad👏👏👏
Maja Marich16/06/2020 at 08:38
Hvala ti! I da, ja isto mislim da su joj fotke zaista posebne. Tako životne, tako stvarne, a prekrasne.
Hvala ti puno za komentar i prijedloge. Ja već jedva čekam da dođem u Hrvatsku i uletim u prvu knjižaru na vidiku!😍
Tatjana Horvat24/07/2020 at 13:59
Poštovana, odlučila sam da vam se javim pošto i ja skupljam slikovnice. Desetak godina kupovala sam preko raznih aukcija samo stare slikovnice, a nedavno sam otkrila pregršt predivnih novih slikovnica. Posjetite webshop Planet Zoe (predivne slikovnice o Petsonu i Findusu, serijal Čarobni vrt), Ibis grafika i slikovnicu Uhvati mi plavog medu, Budalaste priče i druge slikovnice od Kestutisa Kasparavičiusa, pa predivne slikovnice Snježna sestra i Tebi već se sniva ilustratorice Lisa Aisato. Posjetite sjajan blog Miš i zmaj sa predivnim pričama i preporukama o slikovnicama. Lp Tatjana
[…] Čak i prije nego mi je pala na pamet mogućnost preseljenja, imala sam određene predodžbe o tome kako život iseljenika izgleda. Pogotovo onog koji se odselio u Njemačku! Svi poznajemo nekoliko generacija gastarbajtera, najčešće ih imamo i u najbližoj obitelji, a i svakodnevna su tema razgovora. Tako da sam znala u što se upuštam kad je naš status iseljenika/useljenika postao opipljiva realnost i, kako se polako približio dan selidbe, svoje pretpostavke sam zajedno sa stvarima utrpala u kombi i poslala ih ravno – u Köln. Tamo ih je dočekao muž i raspakirao. A onda smo došli i mi za njim i započeli našu novu svakodnevicu, mi, naša mala obitelj, najvažnije od našeg života u Hrvatskoj, i naše pretpostavke, s nama. Sada, četiri godine kasnije, mogu vam reći da većina onoga što sam mislila da znam, onoga što velika većina misli da zna – naprosto nije točno. (Što možete vidjeti i ovdje) […]
Lorelaj11/08/2020 at 17:24
Bravo Maja! Red je bio da konačno neko napiše nešto ovako i oboji nam crno- bijeli svijet ❣️
[…] sam pisala o tome kako me cijeli život prati reputacija ‘one koja ima potencijala‘. One koja je dovoljno inteligentna da može brzo pohvatati, da razumije naučeno i da zna […]
Bojana25/08/2020 at 23:09
Hvala za podsetnik.. Dosao je u trenutku kada se sve sa pocetka teksta i meni desava. Kraj pripravnickog, vezu nemam, svi nesto pre mene zavrsavaju, nista frud6i rad i skolovanje i pohvale kolega i saradnika kad neki drugi konci vuku sve. Ali ima nade, bice tesko par dana kad se zavrsi ali i to se proguta i nastavi dalje. ❤️ Nadam se jednog dana i u Nemackoj. Hvala jos jednom!
Maja Marich26/08/2020 at 12:15
Sretno ti bilo! Ja držim fige da si jedna od onih koja uči i na tuđim greškama pa ćeš manje morati lupati svojom glavom o zid!
Ah. Čitam i osjećam. Spadam u grupu “totalno omašila ceo fudbal”. Why? Jer sam karijeru birala prema tobože neplodnosti, pa eto… nek život bude dinamičan kad već neće biti cike i vriske. Na kraju obratno, cika i vriska, a ni dana radnog staža. Radni odnos samo studentski, a zatim minimalno porodiljno x3. I sad smo cca u istoj poziciji nas dvije, samo što meni fkt ne gine prekvalifikacija. Svoju struku sam otpisala. Kao i život i rad u Hr.
Maja Marich26/08/2020 at 12:14
Da, ja baš zbog svega toga sve više sumnjam u to da zaista itko od nas (žena) ima sve. Jer nikako ne mogu uspostaviti ravnotežu, a kad pomislim da je problem u meni – pogledam oko sebe i vidim da i druge vode tu istu bitku. Jedina prava razlika je što ovdje kod mene, u Njemačkoj, startna pozicija i sistem su puno bolji pa se nekako stigne učiniti dosta toga prije djece. Barem postaviti temelje. A ja imam osjećaj da sam godine potretila leteći kao muha bez glave i kad su došla djeca – nisam imala ništa.
Kristina26/08/2020 at 13:46
Imam 34 godine i ni dana radnog staža u struci. Dosad sam radila hrpu toga i ne mogu se ni zamisliti da cijeli život radim jedno te isto. Nakon faksa završila sam pedagosko- psiholosku razliku ispita da mogu raditi u školi, ali nije to za mene. Proljetos sam upisala prekvalifikaciju za posao koji me oduvijek privlačio. Odustala sam od posla u školi, a nakon prekvalifikacije planiram upisati i faks. Nikad nije kasno pokušati, prekvalificirati se i početi ispočetka dokle god si ti ok sama sa sobom i s tom odlukom. Imam kćer od 3,5 godine i baš zbog nje ne odustajem, jer joj želim pokazati da se može ako se hoće. Corona je sve usporila, ali javim ti jesam uspjela u svom naumu!
Tebi želim sreću u svemu što si si zamislila!
Maja Marich26/08/2020 at 23:24
I ja tebi držim fige, svakako se javi! Da, ja se zaista nadam da ću uspjet kad zasučem rukave (samo da ih sve potrpam u škole i vrtiće da imam kad!) Sretno!
Ina26/08/2020 at 16:28
Someone graduated at 22, but had to wait 5 years to get a good job;
Someone became a great businessman at 25 and died at 50.
Meanwhile, another person became manager at 50 and lived to 90 with health.
Someone remains single while someone else is getting married;
President Obama ended political life at 55
And Donald Trump started at 70
All of us in this world work based on our time zone;
People around you may appear to be in front of you;
Some may appear to be behind you, but everyone is running in their own race within their time;
Don’t underestimate them or belittle them.
They’re in their time zone, and you’re in yours.
Life boils down to each of us waiting for their right moment to act.
Then relax! You’re not early or late.
You’re on time!
author: Jay Shetty
Maja Marich26/08/2020 at 23:23
Jako mi se sviđa ovo. Ali moram reći da se ja mjerim po svom osjećaju – a moj osjećaj kaže da kasnim! 🙂
[…] niste novi ovdje, znate za moju ‘idi mi, dođi mi’ vezu s poslom. O tome sam pisala i ovdje i ovdje i ovdje. Znam, super sam. Jedan od kamena spoticanja, o kojima rijetko govorim, je upravo […]
Bojana16/02/2021 at 07:05
Ne kasnis. U Nemackoj uspeti moze svako ako to zeli i na tome sistematski radi, neovisno o godinama. Sve sto prethodno treba da uradis je da dobro naucis jezik.
Maja Marich18/03/2021 at 10:53
Ja se slažem s tim. Vjerovala sam da je tako, ali me svejedno iznenadila razina do koje je to moguće kad sam došla.
Tamara27/08/2020 at 21:35
Uh…
danica180327/08/2020 at 21:49
Uhhh,naprosto procitano u jednom dahu :),volim citati kad pises ,kao da citam knjigu u kojoj se recimo pronalazim….i onda onako letimicno u svojim mislima pomislim-dobro je nisam jedina,a ti to jos onako divno i zapleteno,jos i pretocis u ovakav tekst. Cak bih i svasta ti napisala na ovu temu jel sam takoder osoba zarobljena u istoj zemlji,osobi,majci zeni otprilike kakva si i ti. Kao nemam energije za nista,a imam OGROMNU KOLICINU za nesto sto mi fali(moje vrijeme,moje izlaganje-u vidu posla kojeg volis a u okviru odredenog radnog vremena koje si navela). Ugl teske smo mi zene koje zudimo za eto….. bog zna cim
Totalno pises kako se i ja osjecam, u vrlo smo slicnoj situaciji, samo sto sam ja koju godinicu starija, a djeca imaju manji razmak godina😉ne znam kako cu se ja izvuci iz ove zavrzlame, ali sretno i tebi i meni
Bojana27/08/2020 at 22:17
Majo, meni je fascinantno kako sve zavisi od percepcije. Ja tebe vidim kao neku uspesnu ostvarenu zenu, toliko snaznu i pametnu da sam u fazonu,, Ja cu biti takva mama, zena, supruga, boss kad porastem” i onda dodjem i vidim ove tvoje misli i sve se mislim ZENOOO TI SI CAR,, NEMOGUCE. Ali etoo postoje uvek dve strane, nadam se da cemo sve pronaci sebe i sesti na kauc sa kafom zadovoljne i bez stalne potrebe da nesto budemo. Bicu danas JA, kakva god to bila, bar sam zadovoljna, dosta je. ❤️
Maja27/08/2020 at 22:27
U istoj sam fazi života! Drži se draga, ti si puno toga napravila, samo si ne prodaješ dovoljno važnosti za sve što si ostvarila. 🐝 Karijera je kapitalistička iluzija, a sve ostalo intelektualno zadovoljavajuće sve stigneš i možeš izgraditi ❤️🌺
Eto, opet u slovo… svi smo mi Maja! Takav je osjećaj s ove strane tipkovnice. Sve što s prijateljicama naglabam… sve.
Vlatka28/08/2020 at 00:14
Mozda nisam kompetentna o tome govoriti jer sam po struci prirodnjak, ali tvoji tekstovi, a pročitala sam ih skoro sve, meni su mini remek djela. Kao da netko ulazi u moj mozak i sve ono sto nisam sama sposobna analizirati i zapisati cini umjesto mene. Majo ti imas talent. Koji vrag je ovom svijetu da ljudi s tvojim sposobnostima ne uspiju ispuniti svoj potencijal. Mozda su se okolnosti tako do sada posložile, ali samo hrabro i odlucno kreni ostvariti sve sto jesi i nisi odlucila, zamislila…naravno da nije kasno
Olja28/08/2020 at 09:59
Ceo tekst klimam glavom i konacno je neko pronasao prave reci za ono sto mene a verujem i mnoge zene muci.
Ja nisam samo mama, toliko toga imam da dan a osecam da vremna nemam…..fantasticno!!!
Ovaj tekst potpuno opisuje kako se osjećam i kako razmišljam. Od riječi do riječi,od situacije do situacije.
Maja04/09/2020 at 17:05
Boze tvoji tekstovi su uvijek u skladu sa mojim razmišljanjima taj tjedan! Ja se iselila iz zemljusine domovine, pa su mi svi prijatelji daleko, ovdje nemam prijatelja. Osijecam se samo, muškarac me ne razumije, a i ruku na srce treba mi žensko lice i topla riječ ponekad. Život je totalni disbalans ponekad. Volim te, pusa!
[…] Čini se to kao jedina moguća opcija kada pogledate napise u medijima i u ponekim komentarima. Jer svi, naravno, imaju ‘pravo na mišljenje’. […]
Iva07/09/2020 at 15:25
Meni nije nikad nece biti jasno odakle nekim ljudima pravo da uopce stave takav osuđujuci komentar, ono ako ti se nesto ne sviđa produzi dalje na neki drugi kanal i problem riješen 😉
[…] sam završila s čitanjem bloga MIISUSOVO o tamnoj strani majčinstva, kimajući glavom toliko da sam imala osjećaj da će mi ista otpasti s ramena. I onda sam otišla […]
Ana24/10/2020 at 08:47
Kako svaki put pogodis sa tekstom u sridu💯 bas sam neki dan razmisljala o tome i ovo m je bas trebalo, znaci nisam sama.
[…] hranjenju, JOŠ prirodnijem nosanju, JOŠ prirodnijem, boljem roditeljstvu. Jer su one postale svete kad su postale noseće. Jer si ne žele priznati dvije stvari: 1.) ne postoji savršeno roditeljstvo, a još manje […]
[…] stara mjesta i pouzdane zajednice ostale su tamo dolje i nisu nam dostupne (kao što sam pisala ovdje). A nove ulice, novi gradovi i ljudi nisu još uvijek stigli postati to što su trebali. Nisu […]
Lara1q7403/11/2020 at 15:06
Volim kako uvijek lijepo pretočiš u riječi ono što većina nas misli i osjeća❤️💓
Maja Marich03/11/2020 at 15:12
Drago mi je da nisam ostala neshvaćena jer sam se bojala da je previše zbrčkano.🤍
Ivana03/11/2020 at 17:17
Koji tekst…svaka cast..sva sam se najezila
Anita Baturina03/11/2020 at 19:18
Prekrasno napisano draga Majo.
Nadam se da će ovo sve,vrlo skoro,postati prošlost i da ćete nastaviti gdje ste stali.
Veliki,veliki pozdrav iz Solina od 4 vjerne pratiteljice(moje 3 cure i ja) koje ste osvojili na prvu svojom toplinom i vedrinom kojom zračite vi,Morana i ona dvojica isto 😂😂😂
Šaljemo bezbroj pusa i drž’te nam se 💪😘🥰
Rečenica: jedva čekam da zaspi a onda plačem koliko brzo raste je moj život. Ja sanjam cigaru uz kafu, ali jelte dojim pa ne moze pa nema resenja.
petra_mg08/11/2020 at 13:37
Mislim da se svi ponekad (cesto) osjecamo tako 🤷🏻♀️ Mozda neke prave kolace jer je u tom trenu to lakse nego baviti se djecom, a ne zato jer imaju beskrajno snage za i jedno i drugo i trece. I, iskreno priznajem da je “teško mi je dojiti noću i muka mi je od ribanja hrane s poda treći put u danu i nemam ideje što skuhati za ručak” jedan od top tri razloga zasto imam samo jedno dijete 😎 mada su vjerojatno sva tri uzrocno-posljedicna
Marija08/11/2020 at 14:44
Ja na to gledam ovako: svaka mama koja svaki sat pokusa najbolje sto u tom satu moze (ne danu, ne misecu, ne njihovoj ‘najvaznijoj godini’ zivota) je najbolja mama na svitu. Sat je jako dug, iako je godina kratka. Sve sto mozemo je provat najbolje evo bas ovaj sat. Pa ako ne ide, onda mozda neki drugi sat. I dok god pokusavamo, mi smo najbolje mame na svitu. I tvoja su djeca sretna sto te imaju, bas taj sat. A kasnije i godinu, i zivot. ( a tu kod nas se kaze UJmisusovo, i bas pase, zar ne :))
Ja08/11/2020 at 19:51
Bogu hvala nisam jedina… a tek mu je 8mj…
Mirnathepilot09/11/2020 at 00:21
Ima nas jos!!
VYlson09/11/2020 at 08:35
Nema težeg posla. I iako ne pomaže puno, to plakanje u tušu mi je “jutarnja rutina” koja se upražnjava i u podne i u ponoć po potrebi 😅❤️
[…] žena treba imati ‘girl crush inspiraciju’ (moju svi znate odavno, još dok se zvala Margot). Ali nekoga tko joj je tu, nekoga tko ju razumije, inspirira i zajedno s njom prolazi sličan put. […]
[…] I da zaključimo ovaj tekst jednim vrlo simpatičnim tonom – upravo sam iskopala nešto slično što me mučilo davno, a zaboravila sam da postoji. Baš jedan od događaja koji su probudili sve te male crne leptiriće. Pa nazdravimo ženama i svemu onom što mogu napraviti u zaletu, s gin-tonikom u ruci. Ili White Russianom, manje se prolijeva, čvršća čaša i tako to. Živjele žene, smrt koroni, kad ćemo se više družit i tekst (i događaj koji spominjem) pronađite OVDJE. […]
MAR18/11/2020 at 15:42
Gdje nađeš te #blessed , na instagramu? Fuck them
Konačno se pojavilo vrijeme (jbg pandemija) kada mogu provesti puno više vremena s klincima a onda skužim da kontinuirano tražim vrijeme za sebe. I da, gricka me savjest jer ovo neće dovijeka trajati, niti naravno želim da traje a onda opet uistinu bude iscrpljujuće iz dana u dan jedno te isto osobi koja je daleko od ŽMK profila. Jednostavno se nadam da im je način na koji sam emocionalno angažirana dovoljan i da su dovoljno nurtured (uopće mi ne pada na pamet adekvatan prijevod).
Nekom ludom igrom slučaja, danas, 1,1,2021 sam naletjela na tvoj blog po prvi put…taknula si me. A moram zahvaliti i za “kreten domaćicu” YT/#internet mama# ,,,, još uvijek čitam, pravo osvježenje! Hvala.
Put kojem sam dodo ovog bloga bi bio toliko nevjerojatan za opisati,,,,a samo sam bila njunjava i naišla na malo pravog veselja. Starija sam od tebe skoro 10 godina a i od Margarite/Margete ali vas tako dobro kužim..u pm zašto smo bile tako neuke..
[…] ali trebaš i plakati na društvenim mrežama, ali ne i prostituirati tuđi bol i gubitak. Svi opet imaju mišljenje o svemu, bez da ih je itko pitao za isto. E sad, ja, možda okrutno, bih rekla da svi mi kolektivno […]
[…] trebaš i plakati na društvenim mrežama, ali ne i prostituirati tuđi bol i gubitak. Svi opet imaju mišljenje o svemu, bez da ih je itko pitao za isto. E sad, ja, možda okrutno, bih rekla da svi mi […]
[…] ta kratka epizoda (o kojoj sam više pisala ovdje) pokazala mi je da se naša percepcija, moja i njegova, prvi put u životu baš razlikovala. Njemu […]
[…] sreo u životu. Tako da ako žudite za pravim lijepim božićnim tekstom, lako ga možete pronaći ovdje. I da, sve znam o ‘istraživanjima koja pokazuju da su ljudi sretniji ako ranije okite […]
[…] Kada se zaljubimo, svijet je ružičasto mjesto. Mjesto puno držanja za ruke, dugonoćnih razgovora, planiranja neizvjesne budućnosti i lebdenje na oblacima. ‘Velika ljubav’ ne zna kako se nositi s računima, selidbama, dječjim želučanim virozama, neplaniranim trudnoćama, obiteljskim dijagnozama, dužim radnim vremenom i minusom na računu. ‘Velika ljubav’ ne razmišlja o trenucima u kojima ne želite voditi nikakve razgovore, a kamoli dugonoćne, u kojima niste zadovoljni sobom, a onda ni ičim oko vas, u kojima vam fali bliskosti, a ljutnja vam ne da da učinite prvi korak. ‘Velika ljubav’ nema pojma o braku. […]
[…] sami nas troje i stomak koji sada zahtjeva malo temeljitiju pripremu. Prvi put sam bila šokirana, kao što znate, ali ovaj put znam bolje. Jer ovaj put moram znati što radim i gdje idem jer nema nikog da to obavi […]
[…] liniju). Cijelu put prije, za vrijeme i nakon trudnoće zaista postoji i veoma je realan (moj je ovdje). Ostaju ožiljci, ostaju rane i tragovi strija. Ostaju neki čudni bolici koji prije nisu bili tu, […]
[…] mi je dala nevjerojatne prilike. Jezik u kojem se osjećam kao kod kuće, kao i što sam pisala ovdje. Jezik koji se dovoljno služim kada mi je to potrebno, osim kada se potrefi težak dan pa ne […]
[…] Oliver radi u internacionalnoj firmi na engleskom. Ja sam sretna što je posao pronašao mene (ovdje) i radim u WDR-u na radijskoj emisiji koja ima program na hrvatskom. Elegancija. Chill. Utopija. […]
[…] je krenulo s Moraninom fiksacijom na samo jednu prijateljicu, kao što znate odavde, što je samo otežalo poziciju mene kao asocijalne mame. A paralelno s totalnim ignoriranjem […]
[…] imati’. Ono, vožnja biciklićem po cijele dana i blaženi osmjeh jer sam ja, zamislite, trudna. Jer nitko nikad pije mene nije bio trudan tako da ću ja sada svijetu pokazati kako se to bude kul […]
[…] prije nego ljudi koji su mi jako bitni. Prvenstveno jer ju je bilo nemoguće sakriti, kao što znate. Ali sama si nisam mogla objasniti čemu preskakanje objave. Ovaj put sam imala osjećaj kako je […]
[…] godinu i pol. Djeca i prijatelji nekada izgledaju kao nepomirljive razlike (o čemu sam tada pisala ovdje) i koliko god se nadali da će se stvari s vremenom vratiti na staro, vrlo je izgledno da neće. […]
[…] gubici kontakta. Tu su se dogodila prava zarivanja noževa sa svih strana i o tom iskustvu sam već pisala. Jer ljudi koji su vas poznavali nekada, očekujete da ste uvijek ta osoba. A to nije uvijek […]
[…] Nema onoga u čemu sam ja uvijek bila najbolja – u slušanju naputaka. I iako sam službeno pronašla posao ovdje, preda mnom je još jako jako dugačak put. I što ga dulje odgađam, postaje sve teži. Ali […]
[…] opravdavala. Opravdavala kao i gotovo svaka majka koju poznajem, minimalno jednom dnevno. Jer hej, sve smo mi ionako nemajke! Jer nam se u navlačenju sa svakodnevnim životom ne da navlačiti i s konjima. I znate zašto će […]
[…] svoje dileme oko slikovnica iznijeti na vidljivo (za one koji ne znaju o čemu pričam – ovdje smo). A horde ljudi koje ju prate, samo potvrđuju moje mišljenje. U svakom slučaju, kupujte svojoj […]
[…] o nekakvoj nostalgiji, o nekakvim neobjašnjivim osjećajima koji se uključe kada ih se pita odakle su. Ti neki drugi, pričaju o tome kako, i kada su bili u potpunosti prihvaćeni, oni sebi nisu […]
[…] s djecom, ali zato ne postoji tolika potpora na osobnoj razini. Njemačka mama zaista nema selo da odgoji dijete. Ono što me jedino brine je to što je sve više hrvatskih mama zapravo ‘njemačka […]
[…] napokon i sjedneš s nekim dragim, a sada tako dalekim, imaš osjećaj da si nemate što za reći. (Nešto kao ja sa svojim blogom. ) Imaš te dvije teme za spomenuti, ali čemu: i njima je kao i tebi, i oni misle kao i ti, nakon tri […]
mirnathepilot12/01/2021 at 16:25
Nisi jedina!Koga god sretnem kazem da mi zivot izgleda kao onaj film:”Beskrajan dan”
I glumim kao da zivim nirmalno i radim planove i pustam dijete na druzenja koliko god malo ih ima i trudim se praviti da zivimo normqlno unatoc koroni.Ali hocu skinuti masku,sjesti bez razmisljanja bilogdje i itputovati.Ne razmisljajuci o virusima. Najgore sta me muci je sto i s cjepivom ne vidim brzi pomak ili promjenu koju trazimo i zelimo.
Maja Marich18/03/2021 at 11:02
Mene isto sve to baca u očaj – i stalno mislim ‘ne mogu više’, a ono nit se šta miče, niti ja imam drugu opciju.
Anđelina12/01/2021 at 19:23
Slicno se i ja osjecam + strah od potresa. Radim od doma skoro vec godinu dana, svaki dan je isti i ne mogu vjerovati da mi je najveca tragedija postala kad ne mogu prosetati jer je kisa. Tocno sam neki dan skuzila tu tupost. Osjecam se kao u kutiji, kao hrcak u onom kavezu. Oduzilo se, zima je, sve se skupilo. Nemam sta reci osim da razumijem i vjerujem da nas ima 🙂
[…] sam pisala o svojoj opsesiji šalicama, kao što možete vidjeti ovdje. S vremenom se ljubav nije ugasila, ali dogodilo se nešto drugo – pronašla sam […]
[…] Ne postoji nešto kao ‘nehajno coktanje po ulici.’ Takve stvari nikad nisu bezazlene. Jer pokazuju što društvo tolerira kao ‘normalno’. I ne smijemo ih umanjivati samo kako bi nama život bio lakši. Kako bismo lakše prošle ispod radara. Tek kad nešto tako banalno poput dovikivanja na ulici postane neprihvatljivo, promijenit će se način na koji percipiramo ženu u društvu. […]
[…] Imala sam najžešći poker face na displeju, cijeli moj nastup je odigran u maniri ‘ahahaha to moje mušićavo dijete, kako nam je zabavno’, ali isto tako mi je u pozadini konstantno bio glasić koji je govorio ‘molim te bože samo da nas netko ne promatra sa strane’. Apsolutno je. Jer nisam jednom u životu pomislila ‘isse, kakva mater, daj zauzdaj to svoje dijete’. A to sam mislila jer nisam apsolutno imala nikakvog pojma o djeci i njihovom odgoju. A ono što nisam ni znala u tom trenutku je da ću za godinu dana imati još goru epizodu kada će moja sposobnost pokeraške face tek doći do izražaja. I to u Njemačkoj. Ali o tome više ovdje. […]
[…] jedna ne spada u kategoriju ‘lagan’ (što znate ako ste čitali o evoluciji mog braka ovdje i ovdje) i ponekad su potrebni nadljudski napori da se duga (ali zaista duga) veza održi (kako to […]
Petra20/01/2021 at 01:15
Dok nisam upoznala svog sadašnjeg supruga, nisam znala da sve, zapravo, moze biti kako treba. Da me se moze i bolje tretirati od onog kako su me tretirali prije.
Maja Marich18/03/2021 at 11:00
To je baš nešto što bih ja voljela naučiti djevojčice i mlade cure. Da MOŽE bolje i da ZASLUŽUJU bolje. Da ne pristaju na te (pogotovo rane i loše) ljubavne odnose koji su polovični i ne bi trebali biti osnova za život.
[…] da je ovo preseljenje najbolja odluka koju smo donijeli i ona će biti svjesna mogućnosti kako bude rasla. Ali isto tako, ona je već sada otvorena […]
[…] I nije tu sad da meni nešto strašno fali iz domovine. Bogzna da od kada sam ostala bez oba roditelja, čovjek nekako izgubi taj osjećaj pripadnosti igdje. Ali ponekad noću mislim o tome da su sve […]
Ivana28/01/2021 at 14:26
Draga Morans, potpisujem svaku tvoju rijeci I to ne sada u ovo doba korone, nego I inace. Mi smo tu nesto vise od 4 godine, zivimo u Garmisch-Partenkirchenu I dijete je krenulo jesenas u skolu. Od prvoga dana Pa Evo sve do Danas, ja se ne mogu priviknut na ovaj mentalitet I nacin (ne)zivota. Svaka njima cast i drzavi , bez uvrede ikome, ali tu proracunatost, hladnocu , autizam, bezosjecajnost , ja kao veliki empata, ne mogu provarit. Kazat cu Kao I ti, to je MOJ pogled na to, nije SVIMA tako (iako vecini je). Fali mi opustenost I spontanost, toplina ona ljudska…i da, u nasem slucaju, radili smo samo Kod Nijemaca, druzili smo se Samo s njima , susjedi su nam samo oni, tako da znam sta pricam, nije mi to netko rekao tek da pokaze njihovu negativnu stranu. A ja sam inace, objektivna do bola. Puno srece tebi I tvojima I svima ostalima u Deu i gdje kod u svijetu, ali mi smo isto „jednom nogom tu, drugom prema izlazu“
Ivana
Maja Marich18/03/2021 at 10:58
Ja vjerujem da ste vi i u ‘hladnijem dijelu’ države. Jer kažu da su Nijemci sve hladniji što su južnije (i manje spremni prihvatiti strance kao jednake), a da je Austrija onda još malo hladnija. Možda je do njih. Možda smo im se samo mi Balkanci popeli na vrh glave. 😀 Ali znam o čemu govoriš i to je baš čest motiv useljeničkih priča. Mi imamo sreće što smo u Kölnu jer oni su po tom pitanju nebo i zemlja – ali i dalje su poprilično kruti kad ih usporedim s nama dolje.
Nina28/01/2021 at 16:25
Živim u Španjolskoj tako da bi moj popis bio malo drukčiji (recimo zašto se kasni i zašto se ne planira) 🤣🤣🤣
Ali kad govoriš o integraciji, i posebno o identitetu djece, moram priznati da me muče iste misli. Jesam li im zapravo uzela mogućnost da negdje pripadaju 100% ili sam im dala još više, priliku da upoznaju i nešto drugo i da budu nešto drugo. I koliko je to zapravo važno za njihovu sreću? Ne znam, valjda će vrijeme pokazati.
Maja Marich18/03/2021 at 10:55
Mene muči ista stvar. Ali ista. (Ali ponekad pomislim da ja nisam mijenjala sredine dok sam odrastala, a opet imam isti osjećaj nepripadnost – tako da im možda nismo naškodili.)
[…] ništa protiv niti jedne od tih žena niti protiv njihovih zahvata. Uostalom, sve mi bismo rado usporile starenje, ako je to ikako moguće. Nešto kao i kod mog vlastitog tetoviranja: tetoviraš se ako želiš, […]
[…] Svejedno, sve to nije bilo korak koji me gurnuo preko ruba. Sve ovo nije bilo dovoljno da se natjeram da si dozvolim slobodu kakvu imam sada. Ono što je došlo bilo je puno mračnije i puno manje ‘lajf kouč’ materijal. Došla je bolest, došla je tuga, došla je borba, došao je stres. Došla je smrt. […]
Doroteja11/03/2021 at 13:12
Grehota je da nema nijednog komentara pa etoo menee… Odličan tekst! U iščekivanju novog… 🙂
Maja Marich18/03/2021 at 10:52
Ti krenula i odmah ih je došlo još par 😉 Hvala ti!
Jarcica15/03/2021 at 11:37
Jarac sam, imam 36, trenutno sam takoder u Njemackoj (sto kod mene nije bilo planirano, nikad nisam htjela zivjeti tu, ali zivot 🙂 ), zaradujem daleko iznad prosjeka, nikog ne trazim nista, davala sam koliko sam mogla materijalno, trudila sam se da moj odlazak bude moj teret. Onda sam se nasla u situaciji da me nitko ne postuje, da svi zahtijevaju, imaju misljenje, ocekuju, nepozvani drze predavanja o mom zivotu sto i kako bih trebala, izruguju mi se i da zapravo nikog nije ustvari briga za mene. Za mene Njemacka nije obecana zemlja, tu takoder dozivljavam isto pogotovo od strane muskih kolega kojima smeta da sam isto ili vise placena. Ljudi su zlobni, jako su zlobni.
Tvoja recenica: ” I to ne ‘najljepša sam’ samopouzdanjem, već samopouzdanjem koje je raslo kao glasić u glavi koji je uporno tvrdio da ne mogu biti u krivu, ako sve radim dobro i osjećam se sjajno. Ne mogu biti loša, ako je sve napravljeno ispravno, po pravilima i apsolutno nikome ne činim ništa nažao.” je tocno opisala i mene. I dalje mi nije jasno zasto ne smijem biti sretna na svoj nacin. Mene ne zanima auto niti brendirana odjeca, za mene je najveca sreca dan u prirodi, jutarnja kava u tisini i onaj osjecaj kad citam knjigu i istodobno ju zelim sto prije procitati da bih saznala rasplet i ne zelim da nikad zavrsi jer mi je predobra. I imam osjecaj da bas to sto mene vesele takve sitnice ljude smeta. Smeta ih jer se valjda hrane time da imaju skuplje auto, vecu kucu ili odaberi vec nesto materijalno, a kod mene ne nailaze na divljenje i mozda se cak nadu uvrijedeni jer ja nisam ljubomorna. I na kraju jedino sto mi preostaje da apsolutno svima kazem sto ih tocno ide kad mi krenu srati i nastavim po svom. Nepopravljivi sam zivotni romantik i i dalje vjerujem da ipak postoje osobe koje ce me prihvatiti tocno takvu kakvu jesam. Imati makar jednu takvu u svom zivotu neprocjenjivo je bogatstvo. Nije lako oduprijeti se pritisku, nije lako imati osjecaj konstantnog plivanja protiv struje, ali ono sto mi daje snagu da nastavim dalje jest bas taj moj unutarnji osjecaj da ne radim nista nikom nazao i da je to sto radim ispravno. Zero fucks rules, a ja moram nauciti biti jos cvrsca!
Maja Marich18/03/2021 at 10:52
Baš mi je žao što se s tim susrećeš, ali kao što vidiš – razumijem te. Mene je to prije ubijalo. ALi UBIJALO!! Kako moja baka ili prijateljica ili tetka koja me zaista poznaje može misliti da ‘nisam normalna’ jer imam zelene najlonke?! Mene je to vrijeđalo i rastuživalo. A bilo je tako, od skroz banalnih stvari do ozbiljnih životnih odluka koje su isforsirane da donesem jer ‘selo tako kaže’. I ja sam se zaista preporodila od kada sam se otkinula od svega toga. Ozbiljno. Sada, i kad oko mene sve gori, meni doslovno pjevaju ptičice u glavi, baš zato jer sam naučila da je zaista bitno kako je meni. Moj život je super ako je MENI super. A kompleksaši nek otplaćuju svoje autešine, meni to također ništa ne znači 😉
Una17/03/2021 at 14:37
Ja se stvarno nadam da razmisljas o izdavanju knjige jednog dana..ako da, bit ces sigurno na mojim policama 🙂 pozdrav
Maja Marich18/03/2021 at 10:43
Hvala ti za ovo! 😀 Pa ja ozbiljno razmišljam – ali ne radim ništa po tom pitanju! 😉 Nadam se da će u budućnosti biti nekog slobodnog vremena koje će ostaviti prostora za ozbiljna planiranja, a ne samo maštanja.
[…] godine, ali jednako tako osjećam da avantura ne treba biti gotova tu i sada. Ja volim naš život ovdje, ali možda sa 60 želim sjediti na Mallorci u maloj kućici i zvati djecu na face-time. Možda ću […]
Uh. Teška tema… puno puta smo počeli pa stali. I želimo, a ne želimo. On više želi, ja više ne želim. On voli biti drvo, ja volim labavo korijenje. Ali, slažemo se oko jednoga: starost je u kamp kućici. Možda bi se lakše odlučili da nisu tako sumanute cijene… just saying. Ne želim tu težinu oko vrata.
Maja Marich12/04/2021 at 14:36
Meni je isto takav osjećaj – da je to zapravo uteg, a da ne dobivam boktepita što.
Mirko i Slavko25/04/2021 at 15:42
Sve ovisi koliko imate godina, tj koliko vam je godina ostalo do penzije. Racunaj s tim da vam od penzije nece biti lako placati kiriju (osim mozda u Schneckenhofenu). Mi smo dosli krajem tridesetih, tj na pragu smo cetrdesete i lagano ulazi voda u usi..Cene su takve da je dvadeset godina neki minimum za otplatu kredita, pa bih mladjim ljudima savetovala sto ranije, to bolje..na vise godina rata je manja i lakse podnosljiva, isto tako manji rizik u slucaju nekih turbulencija. Ko kupuje kucu, treba racunati i vece rezijske troskove, grijanje, odrzavanje i sl..ko kupuje stan tu je famozni Hausgeld iliti pricuva, koji ide ovisno o stanju zgrade i do 300-400 eur..plus rata kredita, plus rezije..nije naivna tema..treba to dobro sagledati sa svih strana..Moj glas ipak ide u korist kupovine, svim argumentima protiv uprkos. Deca ce nam jednog dana biti zahvalna..
Mirko i Slavko25/04/2021 at 15:53
Vece pitanje od toga da li kupiti je i gde kupiti..Usred velikog grada, gde ce deca imati sve sadrzaje i vanskolske aktivnosti, vece mogucnosti, veci izbor skola, jos bolje i fakultete. .ili otici u neko manje mesto, relativno nadomak grada (20-30 km) a gde su nekretnine isto bezobrazno skupe, ali opet tu oko kriticnih 300.000 eur (do tog iznosa)..
Mi smo otisli rekreativno u banku da proverimo koliko smo mi u njihovim ocima kreditno sposobni, tj kad bismo kupovali koliko bismo novca mogli dobiti na kredit..i banka misli da je u nasem slucaju 300.000 eur magicna granica..e sad, kupiti nesto vece negde “in der Pampa” ili nesto starije i manje ali na sirem gradskom podrucju? Mene bi i ta diskusija zanimala, sta mislite..
Mi smo isto razmišljali, ali su cijene stvaaaarno previsoke ovdje u Kölnu i okolici. Iako bih ja radije kupila nekretninu pa ju poslije prodala kad selimo, nego da dajemo ovoliko para na podstanarstvo. Ali sumanute su cijene i troškovi i ne, ne želimo grcati u kreditima.
Maja Marich12/04/2021 at 14:36
Pa i mi smo tako razmišljali na početku… Ali kad sam shvatila da ne planiram biti ovdje toliko dugo da ju otplatim – postavilo se pitanje ‘koja je točno svrha’ jer moraš vratiti kredit + kamate što znači da kuću prodaš i za više love – opet daš sve banci, nisi zaradio ništa. A kad smo već kopali, skužili smo i da ogromni troškovi dolaze uz stan/kuću i meni se to na papiru čini neisplativo (a to je ako zamislimo da sam si skroz ok s dizanjem pola miliona kredita).
Susjeda12/04/2021 at 14:47
Haha da, troskovi kao npr. za lisce ili kisu koja padne u tvoje dvoriste. Rentanje je isto dobra opcija, mozda jos bolja od prodaje. Pogotovo ako dozivis mirovinu pa lovica sipa. Mene boli svaki mjesec kad mi s racuna ode pola place samo na rentu, ali sam svjesna da nam je to trenutno najbolja opcija dok nas ne preselim na Sri Lanku ili slicno. 🙂
Maja Marich13/04/2021 at 22:05
Ma mene uvijek strah ‘što ako odjednom ne budemo mogli plaćati?!’ A onda mi padne na pamet da ni u podstanarskom ne mogu ostati ako ga ne mogu plaćati. Teška je muka ovako nešto odlučiti.
Mirko i Slavko25/04/2021 at 16:05
Sto se tice vracanja/ne vracanja..mislim da je to velika zabluda, da ce se neko od nas danasnjih imigranata vratiti..Mi sto smo otisli da decom, deca su se tu integrirala, idu u skolu, govore taj jezik bolje nego maternji..tesko da ce se oni hteti vratiti..njima ta zemlja (koja god iz ex Yu) ne znaci nista..za njih su ovde mogucnosti ogromne..a tesko cemo mi kasnije otici i ostaviti decu, jednog dana unuke i ziveti hiljadu kilometara dalje van njihovih zivota..Znam puno nasih koji su sve godisnje provodili u matici na mesalici, zidajuci kuce, koje sad zjape prazne, jer deca se ne zele vratiti, a njima je bezveze da tamo sad budu sami daleko od dece..
Antonia08/11/2021 at 19:37
Mi smo kupili stan prosle godine, na prekrasnoj lokaciji na samom jezeru. I smatram to jednom od boljih odluka u svom zivotu. Imamo preko 40 godina oboje, da rizik je, ali negdje moras zivjeti i placati. A jednog dana ako se pozelis vrstiti u rodni grad ili neces imati za ratu kredita, pa stavis podstanare i oni ti rjesavaju kredit a tebi ostane nekretnina. Znaci , samo hrabro. I da vozimo stari auto jer nismo otisli u auto salon po novi nego smo svaki cent skupljali da bi mogli imati ucesce za stan. Sve se moze zaista, samo treba to uistinu zeljeti. Lijep pozdrav iz Friedrichshafena.
Darko23/04/2023 at 20:58
Pozdrav iz Ravensburga
Jelena12/04/2021 at 14:41
Super post! Mi smo bili u teskim dilemama preko godinu dana i na kraju odlucili kupiti, jer bolje da placamo kredit nego rentu (nezanemariva cinjenica je da ce nam rata kredita biti manja od rente), a trziste je takvo da ako pozelimo dici sidro lako mozemo prodati za vise nego smo sad kupili ili iznajmljivati.
Nije bila laka odluka, jer ne znamo gdje zelimo biti u sljedecih godinu dana a kamoli vise, ali je financijski bila najpametnija pa je to prevagnulo. Dobro smo proucili exit opcije i to nam je dalo neki mir da i u slucaju da se predmislimo imamo opcije.
Sad kad nam pomalo dolazi iz guzice u glavu sto smo napravili smo jos sretniji s tom odlukom 🙂
Maja Marich13/04/2021 at 22:06
Sve vaše pozitivne priče su mi dale materijala za razmišljanje tako da definitivno idem na razgovor sa savjetnicom.
Jelena12/04/2021 at 14:42
prodati za vise nego smo sad kupili ili iznajmljivati.
Nije bila laka odluka, jer ne znamo gdje zelimo biti u sljedecih godinu dana a kamoli vise, ali je financijski bila najpametnija pa je to prevagnulo. Dobro smo proucili exit opcije i to nam je dalo neki mir da i u slucaju da se predmislimo imamo opcije.
Sad kad nam pomalo dolazi iz guzice u glavu sto smo napravili smo jos sretniji s tom odlukom 🙂
Sladana12/04/2021 at 14:58
Mi smo u procesu kupnje stana (Stuttgart).
Nekretninu kakogod možeš prodati (nakon određenog broja godina bez penala) ili iznajmljivati, ukoliko želiš promijeniti lokaciju. Cijene još uvijek rastu. Zvuci mi kao bolja opcija da u nešto ulažem nego da plaćam nekome drugome kredit 🤷🏻♀️
Maja Marich13/04/2021 at 22:04
Mene ubijaju te cijene – sama pomisao da sam toliko u dugu me baca u očaj. Ali sam uzela sve vaše odgovore u obzir i ugovorila sastanak sa savjetnicom pa ćemo vidjeti trebam li se OPET predomisliti!
Sanela13/04/2021 at 23:10
Mislim da je kupovina bolja opcija u svakom slucaju. Mi smo nakon veoma kratkog vremena odlucili kupiti stan. Samo sto cijene jako variraju od grada do grada, kod nas su puno prihvatljivije (mali grad). Sad nakon samo godinu i pol, vec bi ga mogli prodati za dosta vise. Isto smo isli preko nezavisnog savjetnika ( ima tu dosta pogodnosti kad se dize stambrni kredit za prvu nekretninu, a i kamate su bas niske).
Jedina je mana, sto smo sad vezaniji za grad i u slucaju bolje poslovne ponude, tesko bi se odlucili za selidbu :(.
Puno srece!
Monika12/04/2021 at 15:42
Jako dobra tema, baš mi je drago da pišeš o tome… I mi smo u toj fazi donošenja odluke… Kupiti, ne kupiti… Život s kreditom i svojom kucicom/stancicem od 450 000€ ili život sa slobodom kretanja… Ostati živjeti u Berlinu i putovati samo 2x godišnje u Brod i ZG u jednom smjeru ca. 1200 km, preseliti se južnije unutar Njemačke, tipa oko Münchena i onda češće viđati dide, bake, rodbinu i prijatelje… Toliko dilema… Ali bilo bi nam dosadno da ih nema… Uvijek u potrazi za srećom… 🙂
P. S. Ja sanjam o životu uz more…
Maja Marich13/04/2021 at 22:03
Baš to što kažeš – uvijek u potrazi za srećom! Trudim se naći najbolju opciju, ali uvijek svrbi nešto drugdje! (Nas isto ubija udaljenost, pogotovo sad kad su avioni vrlo komplicirani. Osjećam se kao da jašem do Hrvatske – a opet neeee bih mijenjala ovaj njemači mentalitet za taj južniji)
Ines12/04/2021 at 16:51
Evo naše iskustvo. Mi smo usred prvog vala pandemije počeli razgledavati stanove i kuće. Naletjeli smo ma odličnu priliku i kupili stan. I ne nemamo određen stav da ćemo biti tu za 30 god. Ako ikada poželimo odseliti, stan prodamo i imamo novaca za preseliti bilo gdje. Mi smo ja kupovinu stana gledali kao na investiciju, a ne na sidro koje nas drži ovdje…
Maja Marich13/04/2021 at 22:01
Mene stalno baca – iz vašeg stajališta u ‘sidro’ stajalište. I kad god mislim da sam odlučila, nakon 12 sati se predomislim 😀
Sanja12/04/2021 at 17:21
Ja vec 8 godina zivim u Berlinu i ove godine smo kupili stan. Razloga je par: extra niske kamate, cijene nekretnina rastu konstanto, i zelim ostati zivjeti tu (ovo je mislim i glavni razlog).
Ukoliko se odlucimo u kasnijim godinama preseliti, stan ce ici najvjerojatnije na iznajmljivanje. No, buduci da mi to trenutno nije u planu – odlucila sam uloziti u nekretninu.
Prije odluke kupiti ili ne kupiti smo se savjetovali sa nezavisim financijskim savjetnikom koji nam je odgovorio na sva pitanja vezana uz kupnju i objasnio sve uzevsi u obzir gdje mi sebe vidimo za X godina. Tako da definitivno preporucam razgovarati sa nekim tko je strucan u tom podrucju jer ti i oni mogu pomoci u odluci. Mogu ti mozda pokazati neki drugi nacin razmisljanja kako upravljati novcima ili potvrditi tvoju inicijalnu ideju o nekupovanju.
Maja Marich13/04/2021 at 11:07
Zbog svih vaših komentara sam upravo dogovorila jedan takav sastanak! 😀 Jer doslovno ‘nisam pametna’, što bi rekla moja sveki.
Gordana Saracevic12/04/2021 at 19:50
Kupovina nekretnine je vid štednje, umjesto da plaćaš najamninu otplaćuješ kredit. Danas sutra možeš tu istu nekretninu prodati (ako se odlučiš zivjeti negdje drugdje), mozes je iznajmljivati i imati prihod kao dodatak uz mirovinu, a živjeti na nekom jeftinijem mjestu. Cijene nekretnina dugoročno rastu. Pogrešno je misliti da je kupovina nekretnine dozivotno vezanje za određeno mjesto.
Maja Marich13/04/2021 at 11:01
Meni je to jasno i zato stalno kao nešto planiramo. ALi generalno, meni su to takve sulude svote da ja stalno mislim kako to nije normalno i kako ne želim da me netko nadgleda dok ja otplaćujem pola miliona (hej, pola miliona!!) eura vrijednosti. Ne pomaže ni to što mi gledamo nešto što nam odgovara sada, na lokaciji na kojoj smo sada i tu je ponuda siromašna, a cijene brutalne.
Kristina12/04/2021 at 22:16
Kupili prvi stan u Njemačkoj i nije nas to spriječilo da nakon dvije godine prodamo i odselimo na drugi kraj države. Povoljno smo kupili pa smo i nakon tako kratko roka bili “u plusu”. Sad smo u procesu kupnje kuće, a i dalje imam dojam da nas to neće vezati doživotno za to mjesto i još uvijek u mislima ne znamo gdje smo za nekoliko godina… Ali nekako se nadamo da će kroz par godina kuća “ispuniti svrhu” (prvenstveno komfor + dvorište za klince) pa ako nas život odvede negdje drugdje i financijski bi trebalo biti isplativo prodati kroz nekoliko godina.
Uglavnom kompleksna tema, kod mene se uvijek sva logika svede na emocije i da volim imat nesto “svoje” 😀 pa se onda lako nadju “logični” razlozi za kupnju 🙂
Maja Marich13/04/2021 at 10:59
Mene baš takve priče poput tvoje stalno navode da ipak malo gledam te nekretnine, da ipak pratim situaciju. Ali se ja zapravo ne mogu nikako opustiti po tom pitanju (možda me oštetilo brodsko tržište gdje kuće sad odlaze u bescjenje, prodaje se pola grada za siću, a kraj tog ljudi grade nove kuće ‘jer su moderne’)
Vava17/04/2021 at 14:36
Ne znam koliko pratis brodsko trziste, ali cijene su ovdje (pogotovo obzirom na financijske mogucnosti!) otisle u nebesa zahvaljujuci APN-u. Meni je suludo u Brodu platiti kucu na periferiji 100,000-150,000, a sama znas sto to Brod nudi. Tj.ne nudi. Razmisljam slicno kao ti, o nekretnini kao o utegu, ali kako je netko spomenuo, dobro prouciti exit strategije i shvatiti sve kao vid stednje. I sredstvo za ucjenjivanje buduce snaje, ofkors:)
Andrea12/04/2021 at 23:03
Draga Majo,dok nisam pročitala ovaj tvoj tekst,mislila sam da nešto nije u redu sa mnom i mojim mužem. Potpuno isto razmišljanje 😁…baš mu kažem pre neki dan,kako ću po stare dane,raditi online terapije sa neke plaže,a obilaziti decu kada se jedni drugih zaželimo. Ja sam rodjena kao gradjanin sveta,ne poznajem granice,ni vezanost za jednu teritoriju …ceo svet mi može biti dom,jer mi je osećaj slobode,bitniji od osećaja pripadanja nekome ili nečemu.
Maja Marich13/04/2021 at 10:58
Meni je isto drago čuti da nisam jedina. Jer svi naši prijatelji su u fazonu ‘pa samo kupiš i mirna Bosna’. Kako ‘samo kupiš’?! Kako ‘samo posudiš pola miliona eura’?! Meni su to količine novaca o kojima uopće ne mogu razmišljati mirne glave i mislim da ih posudim da nikad više ne bih spavala mirno. Ok, nikad ne raci nikad, ali baš mi je to teško probaviti.
Antonela12/04/2021 at 23:13
Teska tema, i mi smo u toj dilemi bili. Cak i umalo kupili stan, na kraju nismo i drago mi je sad kad je proslo neko vrijeme od toga, cijene su ogromne i cak ne realne (moje misljenje). Ostajemo podstanari pa cemo viditi poslije, jer sloboda 💪😊
Smatram da su to ogromni iznosi novca (kad se kredit uzme) i onda imas na neki nacin lanac oko vrata – a to nije ono cemu trenutno tezimo.
Maja Marich13/04/2021 at 10:56
Meni je jasno da to ljudi gledaju kao neku vrstu investicije, ali meni su to također sumanute količine novaca i ja se s tim nikako ne mogu pomiriti.
Jelena12/04/2021 at 23:58
Huh. Koja tema. Mi smo u Münchenu, dodaj tamo 7 umjesto 4 za nešto iole normalno i prihvatljivo. Mi smo došli prije godinu i pol, a onda nam je još i korona upala u sav taj mess. Zasad smo u fazonu – za pet godina ćemo vidjeti gdje smo i što smo. Nekretnina nam je u planu, samo je pitanje hoće li biti tu ili u Hrv. I to nikad nije loša investicija – uvijek možeš prodati (pogotovo tu), a ja sam navikla ne vezati se za kuće i stanove pa mi to ne bi bio problem. Jedino je pitanje naša mala. Jer već smo ju jednom iščupali iz sveg poznatog, a nisam sigurna da će nam pubertet biti naklonjen za još jednu takvu malverzaciju. Živi bili pa vidjeli.
Maja Marich13/04/2021 at 10:55
Mene to baš muči. Jer kad se i odlučimo kao, meni to jednostavno ne sjeda do kraja. I zato na kraju odustanemo.
Matea13/04/2021 at 11:29
Moj muž i ja trenutno živimo u malo stanu s jednom spavaćom sobom. Razmišljamo o proširenju obitelji, te smo stoga u potrazi i za većim stanom. No, kada gledamo cijene najma( okolica Ludwigsburga) i koliko su zapravo narasle u zadnjih nekoliko godina sve više naginjemo kupnji jer iznos kredita će nam biti jeftiniji nego najam. Ono što mene odbija od te ideje je upravo spoznaja da ću sljedećih 20-30 godina biti vezana uz kredit. A inače imam jaku odbojnost prema kredita.
Maja Marich13/04/2021 at 22:08
Ja se isto bojim kredita – ne znam zašto jer svi žive na kredit. ALi eto, ja se bojim. (I mene vodi misao ‘bolje plaćati kredit nego bacati kroz prozor za tuđi prostor pogotovo ako je trošak tu negdje, ali onda skužiš da tu ima i pričuva i porez i svašta nešto i mene samo opet uhvati strah i – odustanem)
Raska15/04/2021 at 14:42
Kupili smo stan prije 2 godine. Imamo dva psa tako da smo uzeli stan s dvoristem i to nam je sigurno najbolja zivotna odluka poslije one da odselimo u Njemacku. Kredit smo uzeli na najkraci period (10 godina). Jeste, bice malo nategnuto isplatiti toliku sumu novca za tako kratko vrijeme ali to nas gura da radimo vise i bolje upravljamo financijama. Rente su nam bile blizu visine rate kredita a ima taj doplatak godisnji na kredit i sve u svemu kada se sabere, nije strasno. Tako da bi svakome preporucila kupovinu. U nasem slucaju, za ove dvije godine cijena naseg stana je porasla za 20%. Ne znam sta ce biti dalje, ali za sada obecava 🙂 dugo smo zivjeli pod kirijama i to je cijena slobode. Mi se i sada osjecamo slobodno jer tu nekretninu mozemo prodati u svakom trenutku i ici dalje. Ljudi od kojih smo kupili stan su bili Kinezi (vratili se u Kinu) a ostatak kredita banke prelome izmedju sebe. Eto, nadam se da ce moje iskustvo pomoci barem malo jer smo i mi uzeli stan pogurani iskustvom prijatelja iz Minhena. Za narednih 10 godina se moze svasta izmjeniti i sve je rizik. Tako da sretno 🤞 sreca prati hrabre 😁
Patricia14/04/2021 at 10:29
0 komentara.
Evo mene, jučer počela čitati i upravo završila. I na ovu temu, te skroz razumijem.
Imam 10 godina više nego ti i cijeli život sam drugčija. Jednostavno se kačiš na drugčije ljude. Mene ne tangira u životu tko šta misli o meni i šta će se pričati. Tako sam se i ja zakačila na No Doubt i Gwen, i bila mi je tako savršena onda. U novije doba pratila sam je instagramu i shvatila da to nije ta osoba. Razumijem da je to sve veliko natjecanje, ali meni je to totalna prodaja sebe. Što u mojoj glavi ne postoji. Na kraju skužiš da je puno toga laž, kao i njeni outfiti, sve je programirano i svugdje sudjeluje hrpa stilista i savjetnika. Čak ni njene kolekcije nisu samo njene. Imala sam i frendicu, koja je sva istetovirana, nikad se nije šminkala i pridavala pažnju izgledu, zajedno išli po koncertima i onda sa 35 g. ugradi silikone, i toliko se uobrazi. Jbga valjda drugčiji sklop u glavi, meni je uvjek bitno šta sam postigla i sve šta sam naučila tokom godina i šta sve znam i mogu, ovo drugo mi jednostavno nije prioritet i kad tad ostariš, nema lijeka za to.
Slavica14/04/2021 at 18:14
Moje razmisljanje je: bolje placati ratu kredita nego najam . Ako odlucimo ici dalje moze se prodati 😄
6 godina zivimo u Austriji, vec godinu dana u svojoj kuci 😊
Sandra15/04/2021 at 13:33
Daaaaa joj koja tema, najgora, boli me glava odma… 🙈 Uvijek sam svom dragom “predbacivala” sto mu starci nisu bili dosta pametni pa mu ko studentu kupili stancic u zagrebu. Mi kad smo dosli u situaciji OK sirimo obitelj, ajmo kupit stan, onda se sve urusilo u pitanju poslova i imigrirali smo u DE. A sad tu ja nikak karijerno napredovati kako zelim (majo pomazi, i ja bi za cosmo radio radila 😜) i nismo jos u stanju dizat polumilijonske Kredite, nikad u zivotu nismo imali Kredit, ali to bacanje vec desetina tisuca eura u zrak u zadnjih 15 godina nas isto boli I razmisljamo I gledamo. Ali onda kuciciu, ili stan s vrtom, nesto takvo, zelim vrt za djecu I rostilj I ljetna druzenja. Ili kupiti u zg pa iznajmljivat ko sto ih puno radi i nekretnina se sama isplacuje. Znaci tu kucicu, u zg stan I na moru nesto, to bi bilo idealno. Samo da ja jos nadem super super posao koji se dobra placa I odma se bacamo u misiju zvanu Kredit 😂
[…] nije pisalo, ona je pretpostavila da su od sestrične (one iste sestrične o kojoj sam pisala ovdje) i oduševljeno ih […]
Jovana Jankovic18/04/2021 at 16:30
Moja Mila je imala krem decija kolica kad je bila beba. Hiljadu puta su zapitkivali “sta” je u kolicicima,musko ili zensko?! Kad kazem zensko,svi me kao neku ludu gledaju,zasto na sebi nema nista roze ili ljubicasto?!Imala je krem,zelenu,zutu itd.Pa onda tvrdnje da te neutralne boje za razvoj bebinog vida nisu dobre…uzas! Odrastala je sa 4 decaka (tako se namestilo)i to su joj bili najbolji drugari. Sada u Nemackoj nema ni najboljeg drugara ni najbolju drugaricu(nazalost).Fali joj kretanja,igre na otvorenom,isla je na zumbu zato sto nije od onih devojcica koje mirno sede,lakiraju nokte i sede u puf suknjicama.(nemam nista protiv toga ,da naglasim, samo kazem da karakter moje cerke ne ide u to)Soba je belo,siva sa svetlo rozim detaljima koje je sama izabrala (ima 8 godina)i opet sam njene potrebe osluskivala bez neikih predrasuda ili mojih nametanja. Ono sto sam ja primetila generalno je pristup devojcicama drugaciji. Nekad me to jako nervira jel one su nezniji pol a decaci jaci?! Sta to tacno znaci? Pricamo o misicima ili o mozgu? Ko to meri? Zasto devojcice pitaju sta ce biti kad porastu pa po difoltu sami odgovaraju-pevacica😀Njima se govori kako su lepe ili zgodne ili lepo obucene i gde su kupile tu divnu haljinicu a decaci su ti koji su isto lepi (ne nuzno)ali uglavnom procenjuju njihovu sposobnost za nesto sa vise aspekata. Sa njima se od malena nekako ravnopravno razgovara jel treba da ima se izgradi karakter a devojcicama se tepa. Uh…bas osetljiva tema. Srecom ima dosta i nas koji svoje devojcice “mazimo” tako sto citaju knjige,sto nesto treniraju,sto nose unisex stvari i time im pokazujemo da ne moraju biti lepe samo sa cvetom na glavi ,vec da je lepse kad u toj istoj glavici “imas nesto” u cemu god bile u obucene! ❤🙏
Maja Marich15/08/2022 at 11:32
Baš mi je drago da si se raspisala, volim pročitati ovako suvisao komentar. I svaka ti je na mjestu! Moja Morana trenutno želi sve žuto i mi se toga držimo. A razumijem te skroz, pogotovo oko ove dublje analize – ja, recimo, puštam da se sluša ‘moderna muzika’, ali joj ne dam da gleda spotove. Upravo zbog te seksualizacije. I sada primjećujem da i njoj počinje smetati sve to jer smo nekidan ušle u H&M i duboko je udahnula, tinejdžerski prevrnila očima i rekla: “Mislim, mama, zašto oni misle da za cure sve MORA BITI ROZA?! Meni je roza možda tek 4. najdraža boja, a ovdje samo roza roza roza!” Umrla sam od smijeha, ali bila i ponosna jer valjda ostaje nešto u toj maloj glavici.
Plava Borovnica18/04/2021 at 18:28
Kćeri kad je bila manja sve smo uzimali zeleno, bijelo, zuto, sto neutralnije. Kasnije je sama birala rozo, a sada joj je skroz interesantna crna- kako pobogu dozvoljavamo crnu malom djetetu?! A sin je posljednje papuce izabrao roze, a mama s odusevljenjem kupila. 😎👌 Potpuno se slazem sa napisanim. 👏
Maja Marich20/04/2021 at 11:34
Meni je odmah srce na mjestu kad pročitam ovakve komentare. Znam da ima nade i da nismo svi kolektivno poludjeli! 😀
Marijana18/04/2021 at 18:43
Odlican tekst. To sto rade od te odjece je mucno za gledat kamoli za obuc. Hlace niskog struka, slim fit modeli?’ Ma sta je to?? Moja kcer ima 4 godine i dalje joj stalno kupujem trenirke 😏, majice koe su kratke i siroke? Wtf? Od kad se rodila cesto su mislili da je decko, zasto je u smeđem? Zasto sivo? Ajmeee
Maja Marich20/04/2021 at 11:33
Ali mene fascinira kako se zgražaju na crnu odjeću na djeci (ili ‘muške’ boje na curicama i obratno), ali nitko ni ne trepne što su u prekratkim vrućim hlačicama, crop topovima, gdje im se prodaje ‘dječja šminka’ i sl. budalaštine. Jer to je ok?! ‘Al samo nemoj da je crno!’
Jasmina18/04/2021 at 20:26
Jooj! Moja će u šestom mj.9god. Već neko vrijeme tajice ne dolaze u obzir,ništa rozo ne dolazi u obzir.. Bez pardona bira na muškom odjelu. Šljokice voli ali na papiru,na čestitkama. Trenira nogomet. Ona ZNA da može sve što i dečki,neke stvari čak i bolje. Nadam se da će tako razmišljati i ubuduće.. Dati ću sve od sebe..
Maja Marich20/04/2021 at 11:31
Obožavam to čuti! Nek je ona svoja, odlični su to temelji!
Lucija19/04/2021 at 12:34
Slazem se svakom rijeci, odlicno napisano! Ja imam malog djecaka od godinu i pol, koji ima malo duzu kosicu jer je plava i dobro mu stoji, ali naravno da vec dobrih 8-9mj dobivam pitanja “Zasto ga ne osisas?” “Duga kosa je za cure, ti nisi cura!” A ako mu slucajno napravim mali repic da mu kosa ne smeta zgrazanje je jos vece. Jer, sto, nije decko ako nema obrijanu glavu?! Puna mi je kapa takvih komentara i definitivno mi je drago da je netko konacno o tome progovorio. Kad je pokazao interes za kuhanje, kupili smo mu malu kuhinju, ali, naravno, opet isti komentari, kao da ne postoje chefovi koji su muskarci!
Maja Marich20/04/2021 at 11:30
I što je najgore, zapravo je većina chefova baš muškog roda – ali nemoj da se sin približi kuhači. Za kosu sve kužim – Oliver je odrastao muškarac i dok je imao dugu kosu, STAAAAAALNO su ga svi pilali da se osisa, ‘šteta takav lijep čovjek’ (wtf?1), a sada ga maltretiraju da se – obrije. Nikad kraja!
Mirko i Slavko26/04/2021 at 05:51
Samo da znas, Majo, tvoje tekstove citam u 3 sata ujutro, nakon ko zna koje nocne more. To mi je utjeha, muz me ionako samo pogleda u stilu, opet si ruzno sanjala..
To kakve hormoni mogu probuditi strahove, to napanjivanje zivotinjskih instikata na maksimum, to je netrudnom smrtniku nezamislivo. Nekad mislim bi li trebala postati scenarist horor filmova..
O brojanju ovaca na plafonu od 2-5 da ne pricamo.
[…] u ovom trenutku imam potrebu reći da mi je tantruma preko glave i da mi je dosta slušati isprike oko toga. Mrzim ih, i mrzim što naprave od mog milog, divnog, pametnog dječaka u […]
Jela04/05/2021 at 16:27
Na ovaj opis s kraja, vrecice iz trgovine I tantrum dodala bi samo jos I kolica koja su se slomila od natovarenih vrecica pa imam jos I njih na ledjima. I da… Nije bila kisa nego +40 u Atini.
Koliko sam puta raznim radoznalcima, u svojoj muci, odbrusila da gledaju svoga posla a ne mene I moje dijete… Svekrva je brzo naucila da je bas tad vrijeme da ide kuci (prije nego kaze sta pogresno, jer helou, luda mater ce svasta napraviti)
I fell you sister
Maja Marich15/08/2022 at 11:36
O da, uvijek je još nešto tu kao kolica koje se slome ili vrećica koja pukne ili on koji se ukakaka i sad neće ni korak dalje… Ja se svaki put iznenadim kako NISAM fit, a toliko fizički naporno ‘radim’. (Pametna sveki)
Ines05/05/2021 at 08:56
Ja samo želim reći hvala…znam da jako puno nas to prolazi,ali svejedno je lijepo pročitati i naći se u svakoj rečenici. I iako je i dalje teško, podsjetim se da je normalno i da i druga mila, divna i slatka djeca s vremena na vrijeme podemone do neprepoznatljivosti. 🤦
Maja Marich15/08/2022 at 11:37
Da, ljudi (bez djece) će često reći da ne vide čemu toliko pisanja o tantrumima, ali pisati se mora stalno (i otvoreno!) jer je to jedini način da svi uvijek dođu do informacije – da nismo ludi, nismo krivi i da će proći.
[…] koje nam guraju pod nos sranje – ali mi je tako drago da sam ipak shvatila. Ne postoji savršen život. I napokon mi je jasno zašto ljudi kažu da su mane ono što nas čini ljudima, da su bore lijepe […]
[…] meni sasvim ok biti stranac. Biti ona koju zanimaju ti neki drugačiji običaji. Ona koja ispituje o proslavama dječjih rođendana. Ona koja ne zna priču iza poznatih mjesta i ljudi. Ona koja traži objašnjenje fore. Ona koja […]
Danica05/07/2021 at 13:44
Odlican tekst,svaka cast. Nalazim se u istoj situaciji u utoliko svako malo o tome razmisljam.Bojim se da ju drustvo “ne pokvari” da se najlakse izrazim.Mi roditelji gradimo,brinemo ,usmjeravamo a oni se bore sa drugim nacijama i nacionalnostima.
Maja Marich15/08/2022 at 11:46
Ja se tješim da ako postavimo dobre temelje, da će se i oni lakše snaći.
Anita05/07/2021 at 17:41
Draga Majo, ja sam rođena u Mainzu, odrasla ovdje i sad sam tu i radim kao novinarka za njemačke dnevne novine u Mainzu (koji je, ako mene pitaš sličan kelnu samo bolji 😉😉😉) . Za mene je najljepše da se nemoram odlučiti, nego sam i tu i u Hrvatskoj doma i to je najveći dar. Morana i Tibor će sigurno i ovdje i doli uživati i za sebe to vidit šta je ovdje pozitivna stvar a i dolje. I šta mozes bolje naći u životu nego dva grada i dvije kulture koje su tvoje❤️
Maja Marich15/08/2022 at 11:46
Tvoj komentar me toliko veseli jer mi daje nadu – baš previše djece useljenika znam koja nisu sretna zbog toga. A ja se tješim da je to bila greška u odgoju i forsiranju da se jedna kultura gura ispred druge. Zaista se nadam da će i njihova priča biti sličnija tvojoj. (A sad moram i u Mainz otić, bar popit kavu i da vidim kako to misliš ‘bolji?! Možda ljepši, to je lako!)
[…] E da, tekst je sponzoriran, ali to i dalje ne znači da ja nemam genijalne naočale, a vi ne možete… […]
Marina20/08/2021 at 15:50
Majo, baš nešto čitam tvoje stare postove. Jako zanimljivo pišeš, pogotovo jer sam i sama napustila Zagreb 2019.godine. Meni se po glavi stalno mota nešto, kao što vidiš napisala si da si imala lijepo iskustvo i dobila lijepi posao. I sad ljudi komentiraju kako to baš nije realno i da se ne može svakome dogoditi, da uglavnom ljudi rade na minimalcu bez jezika. Hmm, ne znam baš. Kao prvo, imaš fakultet, zanimljiva si za gledat i slušat, stvorila si svoj sadržaj na internetu i to nije nastalo preko noći. Znači godinama radiš i to je sad nekom sreća. Ja sam u Njemačkoj počela s minimalcem, slušala sam te priče kako ne mogu ja ništa bez jezika al dobro je i počet s 1200€ neto. Imala sam traumu od 3 godine traženja posla u Zagrebu, brate to ubije samopouzdanje ko ništa :D. Nakon toga sam upoznala sadašnjeg dečka iz Španjolske koji me blijedo gledao, zašto ja s fakultetom i savršenim engleskim radim tako glupi posao. Čak mi je nabrajao svoje poznanike (španjolci su jako loši u stranim jezicima inače) koji lošije od mene pričaju i engleski i njemački pa imaju bolje poslove. I iskreno, pomogao mi je srediti životopis i vježbati razgovor za posao i nakon par mjeseci počela sam raditi na engleskom u struci (da se ne lažemo bilo je i 50ak odbijenica). Sad mi je njemački bolji pa gledam i neki bolje plaćen posao u drugoj firmi. Ono što mi on stalno govori, a mislim da je u pravu, kao da me netko zatucao da ja ne mogu i da je nemoguće da ja imam posao kojeg se ne sramim nakon 5 godina fakulteta. I stvarno, ne vidim taj manjak samopouzdanja na talijanima, ili francuzima, a vjerujte mi ni engleski ne znaju dobro kao mi. Ne znam jel to posljedica siromašne države ili čega al tko je nas uvjerio da mi ne vrijedimo….? Kako su uspjeli da se borimo za volontiranja…? I onda dobiješ posao za stalno i mislimo da je to sreća i nemaju svi tu sreću..? Jer sve što mi možemo je prat wc-e jel? Iskreno se nadam da će bar nove generacije više vjerovati u sebe. <3
[…] da gotovo nikada ne čitam tekstove iz tog razdoblja. A bilo ih je. (prvi možete pronaći – ovdje.) Ne znam zašto, ali ispunja me nelagodom sama pomisao na to. Čak ni slike iz tog perioda baš i […]
Brankica03/09/2021 at 15:49
Krasno si opisala sve
Andrea04/09/2021 at 00:38
Čitam i placemkao kisna godina jer kao da opisujes nasih zadnjih 6 i pol godina🙏🏻❣️
[…] Ali ovaj tekst nije slučajno u kategoriji koja se zove #gastarbajterica. Jer u tom vrtlogu emocija, preživljavanja i pronalaska svog puta, desilo se nešto na što nisam računala. Dijasporski život pokazao je da sam opet napravila nepredviđen propust: dok sam se borila da postavim dobre temelje djeci, mužu i našem zajedničkom životu, opet sam preskočila u svemu tome – sebe. I opet sam dobila još jednu lekciju iz kategorije ‘najteži dio iseljeničkog života je taj da nema potpornih stupova na koje ćeš se nasloniti’. (O svemu tome pisala sav već ovdje.) […]
Martina12/01/2022 at 09:21
Oh kako te razumijem draga, pozdrav iz Frankfurta
Jelena16/01/2022 at 23:07
Pozdrav za obe i suosjecanje od mene iz Bad Nauheima.
Selma26/01/2023 at 23:36
Divan tekst. Dok su djeca jos u kuci izgleda podnosljivo. Zivis za njih,. Zbog njihove buducnosti zapostavis svoj zivot. To shvatis tek kad djeca odsele i ne trebaju te vise. Ne samo da te ne trebaju, nego im jos i smetas. Ostanes sam i zivis samo za trenutke godisnjeg odmora u domovini.
[…] A pošto nam je svađanja obiteljska olimpijska disciplina, o Fight CLubu između supružnika pročitajte ovdje. […]
Aleksandra13/01/2022 at 12:33
Potpisujem sve 💔♥️ pozdrav iz Meckenheima
Matea14/01/2022 at 05:24
Točno u 4 sata ujutro čitam tvoj post i vjeruj da suosjećam (samo djecu nemam)… Pozdrav iz Paderborna 🌹
Mirijana03/04/2022 at 10:15
Odlican tekst! I da, isforsiraj tu kavu s mamom koja bi mozda mogla biti tvoj tip… i sretno 🙂 mislim da je pred svima nama koji smo se iselili jako dug put do tog istinskog prijateljstva i poznanstva koje smo ostavili iza sebe, ali mislim da ima jako puno zena u nasoj okoloni koje su otvorene za nova prijateljstva i same u potrazi za tim nekim s kim mogu dijelit snova, strahove i nade, samo ih moramo naci 🙂
[…] Ali vidite, moje jake noge uvijek su bile indirektno gurane u drugi plan. Nisu dovoljno dobre za pokazivanje pa ih je onda bolje pokriti dugim haljinama, uskim tamnim tajcama, uvijek debelim najlonkama. (Što je jasno već ovdje.) […]
[…] Jer vi ste ti koji se nosite s tim, a ostali, ako neće ponijeti taj teret s vama, nemaju pravo govora. […]
Ivana17/01/2022 at 13:09
Uhhh itekako,kćer (10) ponekad gleda samnom vaše videe,bili smo neki dan u vašem gradu,vidjela je zgradu Wdr-a i pitala me:”Mama,hoćemo naići ovdje,pozvoniti?”Ja onak zbunjena,gledam…odkud joj to sad?Kaže ona meni:”Jel tako da tu radi ona tvoja što ju gledamo na YT?Idemo ju potražiti i pitati za druženje!”🙈Ja onak sva u čudu,zamislim da si možda ipak u toj zgradi i tvoju facu da ti dođemo nas dvije ko dva padobranca,kao eto mi došle,oš’ nas primiti i mi smo iz Slavonije!🤣🤣To ono ko daljnja rodbina…😉🤣Al moja mala Slavonka ipak u sebi ima još nečeg našeg iako pola svog života živi ovdje,kaže da joj se u Hr jako sviđa život bez termina,neposredna druženja i otvorenost koja je ovdje nemoguća.Pozdrav iz okolice Kelna!☺️
hahhaha, da,da, i nama je tako. ona ima 2ipo , on manje od 4ipo godina. ona ga obožava, on nju pol vremena ne može smisliti. ali se igraju lijepo 5min pa se čupaju pa se igraju, pa ja vrištim, pa oni vrište, pa se lijepo igraju….pa opet…:))))
Bosanac31/05/2022 at 11:09
Pozdrav Majo, predivan tekst koji se kao što možete vidjeti čita u u 2022 godini. Citajuci,mislio sam da cu naci samo jednostavano i straightforward upustvo , tj cinjenice oko odlaska u Njemaču, međutim zadnjom tačkom neocekivano ste me naveli na razmišljanje o pravim razlozima mog odlaska. Da ne idem u detalje sebe smatram dobro siturianom osobom i svaki razgovor sa prosječnom osobom na ovu temu završava da sam budala što razmišljam o odlasku. Ponekad me i “stid” da razgovaram o tome kada vidim kako neki ljudi loše žive. Pored klasičnih razloga politika, negativnost, infrastruktura… imam i želju za nekom avanturom. Ali kao što sam već napisao, zadnji paragraf me naveo da se pitam da li ja to bježim od nečega što bi trebao riješiti pa tek onda “hladne” glave razmišljati o odlasku. Psihologija je čudo. Za kraj da li postoji mogućno da kroz neki novi post onako matematički pristupite životu u Njemačkoj, mislim da bi preračun finansija pogoto u današne vrijeme inflacije bio korista. Lijep pozdrav.
💖 s tobom ne biram medij, a uživo te još više volim.
Natasa Milic14/08/2022 at 22:37
Gledam te i slusam, no pisanom rijeci vise iskazujes i docaravas dubinu osjećaja i pre okupacije u tvom zivotu. Meni si super, pogled iz tvog ugla za mene je uvijek interesantan i dojmljiv. Samo nastavi..
Vlatka17/08/2022 at 21:58
Meni si ti super…i kad pišeš i kad šutiš, volim tvoj slijed misli…
Ivka14/08/2022 at 22:39
Neka tebe i ovdje..tako sam te i zapratila 😉
Ines14/08/2022 at 22:50
Nemoj brisati, please!!! Otkrila ga tek nedavno, i počela čitat od početka i svaki tekst je odličan 🙂
Anna15/08/2022 at 13:19
Dok vas nije bolo na YouTube, citala Sam misusovo.a da ti kazem Instagram Sam instalirala Samo zbog vas 🙂
Ja te baš volim kad pišeš, što god. A ako ti se i ne piše, ne briši blog, to ti je spomenar jednog vremena 😍 J
Jela14/08/2022 at 23:24
Nemoj brisati, tako te lijepo citati… Pa I jednom u 6 mjeseci ❤️
Ivana Bušić15/08/2022 at 00:00
Tekstovi i videi i podcasti su odlični!!!
A Ti sama doziras tempo😉
Ivana14/08/2022 at 23:32
Meno je žao što je puno blogera ugasilo svoje blogove. Ja sam pratila blogove tema koje me čak i ne zanimaju previše npr. beauty blogove. Volim pročitati tekst bilo koje teme kad autor zna pisati. Na instagramu pratim samo one koji pišu duže captione ispod slika, a za youtube i ostale video formate nemam živaca čak ni kad me tema zanima. Ostarila valjda 😀
Imamo isti problem..zapustile smo bloganje radi života.. ali opet je neka toplina u srcu kad vidiš da te ljudi nisu zaboravili pa i poslije 6 mj ili 2 godine😘
Željka15/08/2022 at 04:38
Draga Majo! Ostavi blog i dalje u opticaju, tvoje riječi koliko volim slušati u podcastu s Margaritom toliko volim i čitati tvoje najdublje misli.
Ana15/08/2022 at 06:29
Ja obožavam tvoje tekstove Majo! Najviše mi se dopadaju oni on migraciji i vašim počecima u Nemačkoj, upravo zato što sam i sama u tom procesu-za manje od mesec dana počinjem život u Nemačkoj. I mnogo znači kada vidim da je neko prošao kroz sve što sada prolazim i ja-od plakanja do pakovanja, useljavanja u prazan stan.. ❤️🙈
Ivana15/08/2022 at 06:31
Blog i divni tekstovi za sve nas koji čekamo da tiktok videa izađu iz mode😅
Oliver i ti u podcastu je definitivno dobitna kombinacija! 😀
Sanja15/08/2022 at 08:19
Tu smo! Čak i ako ne budeš želela da nastaviš pisati blog, nemoj ga obrisati. Svaki napisan tekst ima svoju svrhu. ♥️
Nemoj ga obrisati. Neka stoji kao podsjetnik na neka druga vremena. Iako te najcesce pratim na IG, procitala sam sve sto si linkala. Svidja mi se tvoj stil pisanja i iskrenost u “tabu” temama, a za podcaste rijetko ulovim vremena…zbog posla, djece, zivota 🤷♀️
Maja15/08/2022 at 10:18
Zbog ovih tekstova ovdje sam te i zapratila, pa i ostala dalje na ostalim platformama. Nego, poslala sam ti poruku na Insta, pa ako ti nije tesko škicnuti 🙂
Nikolina15/08/2022 at 10:24
Ja tu uvijek pronađem utjehu, onako, za život.
Sanja15/08/2022 at 14:47
Majo, nemojte prestati pisati. Podcasti su odlični, video sadržaji također, posebno kava s Majom, ali nikako ne odustajte od tekstova jer su stvarno dobri. Veselim se čitanju novih😀
Nevena15/08/2022 at 10:41
Ja te od skoro pratim na svim mrezama,jako mi znace tvoja iskustva o zivotu u DE,tako da nastavi pisati,nastavi sve sto mozes/stizes jer ima nas koji te pomno citamo i slusamo❤️
Ana15/08/2022 at 12:18
Po meni, ništa se ne može mjeriti sa pisanom riječi. Tu je utkan poseban trud. Nadam se da ćeš se vratiti. ❤️
Ana15/08/2022 at 12:35
Ja se i dalje redovno vracam na tvoj tekst star 5+ godina koji je osvrt na brak s recenicom ‘Ne udajes se za muskarca, udajes se za zivot.’ Hvala ti za taj tekst, a i sve ostale! Ako ne moras, nemoj obrisati blog i nemoj prestati pisati. Hvala ti!
Gordana15/08/2022 at 13:19
Volem!!
Ne idi!
Sanja15/08/2022 at 14:46
Majo, nemojte prestati pisati. Podcasti su odlični, video sadržaji također, posebno kava s Majom, ali nikako ne odustajte od tekstova jer su stvarno dobri. Veselim se čitanju novih😀
Ana15/08/2022 at 14:59
Ti kreiraš veoma kvalitetan sadržaj, nebitna je forma. Otkrila sam te nedavno na Youtube-u preko podcasta koji radiš sa Margaritom. Nju sam otkrila malo ranije i jednako mi je draga. Živim u Zürichu, tako da su mi veoma bliske teme kojima se baviš. Dopada mi se što si svestrana a neusiljena, spontana i vrlo realna. Toga nema u dovoljnoj meri. Evo, već danima dok radim po kući nosim slušalice i slušam tebe i Margaritu, dok kuvam stavim telefon i gledam tvoje stare videe i sve je vrlo zabavno i interesantno, nebitno da li je video objavljen juče ili pre dve godine. Ti si prosto talentovana za ovo što radiš, nakon gledanja/slušanja imam utisak da sam zaista pričala sa prijagteljicom, a to je velika stvar. Biti pozitivna a opet realna, stabilna ličnost i kreirati sadržaj u skladu sa tim je svakako pun pogodak. Veliki pozdrav 🙂
Nina15/08/2022 at 15:09
Ja isto pratim u svim formama (mogu slobodno reci da su mi sve teme zanimljive-nemam djecu a svaku na kojoj je izmedju ostalog tema djeca ili porodica rado procitam/odgledam). Najvise mi se dopada ta realnost svega, i onaj stav kad treba bit cemo i usminkani a u svakom danu smo to sto jesmo, uzmi ili ostavi. Fali nam toga u danasnje vrijeme. Pozdrav iz Bosne
Meri16/08/2022 at 10:43
Nemoj prestat pisat, molim te… čekat ćemo na novi post koliko god je potriba! Ti imaš ono nešto, ljudi to zovu karizma…
Ne poznajem te uživo, a opet imam osjećaj da te znam cijeli život, i svaki tvoj tekst je zbilja kvalitetan, pametan i zabavan u isto vrijeme.
Vlatka17/08/2022 at 21:59
Meni si ti super…i kad pišeš i kad šutiš, volim tvoj slijed misli…
Violeta09/09/2022 at 23:05
Draga Majo,
u moru ‘picture perfect’ žena i njihovih ‘what I ate today ‘ videa, zapitam se, pa da li je moguće da mi žene kao publika uistinu to želimo.
A onda otkrićem tvoj sadržaj na svim platformama i zavolim ga jer je vrlo istinit, inteligentan i zabavan. A ta kombinacija je zlata vrijedna. Zato samo naprijed! Topli zagrljaji od profke i mame iz Minhena
[…] sam si, ne samo priznala, već vrlo glasno izustila da ja uopće nisam tako posebna. Ni u čemu! I to je odlična stvar! Nisam posebna što znači da nisam nezamjenjiva. Nitko ne čeka da ja stisnem tipku, svijet neće […]
Amela11/09/2022 at 20:36
Odličan blog.
I ja bih volela znati šta je to sto me čini da se tako osećam… samo sto ja imam osecaj da sve loptice koje sam ispustila ima toliko puno da se gusim u njima i ne uspevam ni jednu po jednu da sredim. Davim se u obavezama koje ne obavljam, u emocijama koje ne ispoljavam… A svi su ljuti na mene sto nisam dobro. 😅 Svi hoće da me bodre dok se uspinjem ali kad padnem mi okrenu ledja. Tu su a nisu tu…
Ana11/09/2022 at 21:10
Odličan tekst, pronalazim se u puno toga. Samo nastavi pisati i snimati, volim sve tvoje uratke.
Lg Ana
Violeta13/09/2022 at 15:34
Odličan tekst draga Majo!
Taj osjećaj dobijem često kada mi neko
(čitaj suprug) kaže kako su žene super u multitasking-u a muškarci nisu. Sorry my friend, ni ja nisam dobra, i što sam shvatila s godinama još važnije – ne želim biti dobra u multitasking-u. Želim još osjetiti svoje biće i znati da ja vodim život, a ne on mene.
[…] Morali smo naći novi stan, potraga je išla katastrofalno (kao što ste mogli pročitati ovdje), nisam mogla pronaći školu jezika, nismo znali kako upisati dijete u vrtić, shvatili smo da su […]
Goga01/10/2022 at 14:49
👍🏻
Kristina01/10/2022 at 15:54
Odličan tekst, par godina života i roller-coster emocija sažeti u jedan (čitak i zanimljiv) post 🙂 Iz osobnog iskustva bi jos dodala klik koji se dogodi izmedju negdje izmedju četvrte i pete faze kad shvatiš da selidbom nisi ništa izgubio nego samo dobio. Stari pravi prijatelji su i dalje prijatelji, s njima se odnos produbio selidbom, a s nekima (onim manje pravim) se izgubio. Ali i s tim si ok. 🙂
Jelena02/10/2022 at 08:48
Bas volim kako ti pises, iako mi na primer ova tema nije bliska, volim da procitam tvoj slikovit opis svega navedenog. Tako da, ura sa newsletter 😁😁
[…] kad opereš prozore pa se iznenadiš koliko toga zapravo vidiš kroz njih. Primijetila sam ja sitne detalje koje signaliziraju da se trijeznim i ranije, ali sam to svaljivala na loš dan, loš mjesec, […]
Natalija Savicevic20/11/2022 at 16:25
Lepo si ti to,draga Majo spoznala i veruj mi,na vreme.U zivotu se ne gube veze sa ljudima ako su zaista znacajne,ponekad se ode razlicitim putevima pa se posle mnogo godina ponovo zblizis s itom osobom ali na drugaciji,zreliji nacin.Za decu ne brini,oni imaju ljubav i bliskost pa cak i onih koji nazalost vise nisu tu,to im ti prenosis sasvim sigurno na neki nacin.Ovo ti govori neko ko ladno moze mama da ti bude po godinama a moje iskustvo u tim odnosima je ogromno.Ziveli smo kao porodica,muz i sin i kcer 12 godina daleko od svih rodjaka,baba deda i ostalih.Stekli nove prijatelje,neke zauvek i jako,jako bliske i danas.Od starog drustva iz moje kvazi domovine(iz jedne drage sam otisla,u drugu koju ne razumem se vratila😅) blisko je ostalo nekoliko ljudi,ali kvalitet sestro slatka,jacina da se odupru napornim promenama.Ostali bili pa prosli,ono sto je bilovredno dali smo ili uzeli jedni od drugih i cao. Jedno vreme sam bila ljuta i gotovo ocajna ali sam vremenom dosla do toga da zivot ne stoji vec teče,da ga treba ziveti u datom trenutku sa ljudima koji usrecuju.Nasa deca,odrasli ljudi s porodicama( snaki mi je iz Dugog sela😊😉😍) uopste ne trpe.Siroki su i srecni,imaju prijatelje i ovde u Beogradu i tamo gde zive a i sirom sveta i svaki od njih ima neku ulogu,neki znacaj daje njihovim zivotima i obrnuto.Niko nije ekskluzivan i za sve.Mislim da je u tome keč,ne ocekivati niotkoga sve.
Ti si meni posebno draga,tvoja razmisljanja,tvoj nacin i stil,u s akom pogledu.Tvoja porodica je carobna i presimpaticna.Zato ti zelim da nemas razocaranja u ljude,prijatelje i ostale,da ih pustis da odlaze,dolaze i prolaze bez jeda i tuge,oni bitni zadrzace se dugo u tvom zivotu.Mudrost koju steknes s godinama donece ti i blazenstvo i osecaj vece opustenosti.Svu srecu ti zelim i samo cuvaj svoju osebujnu licnost,veoma je vredna🌟❤️
[…] smo pomalo zaboravili da, osim ako nismo Stepfordske žene, nitko od nas ne može stići sve to. (O problemu organizacije vremena sam već pisala ovdje.) Evo i sada, dok ovo pišem, Morana me čeka da odemo u Decathlon kupiti crnu hoodicu koju mora […]
Mirjana Vujić22/11/2022 at 12:44
U sridu 🙂
MARI27/11/2022 at 21:50
Volim kako pises i nemoj odustati, imas dar koji malo tko ima💜
Katarina07/02/2023 at 16:28
Otkrila sam te slučajno. Na youtube mi je ponuđen tvoj video koji se sam pokrenuo dok sam prije toga slušala nešto drugo. Vidim, opraštaš se lagano… ali ok, Imam dosta materijala za čitanje, gledanje i slušanje dok se ne vratiš 🙂
Ma samo idi ako ti se ide 🙂
ja sam otišao. ovdje skoro nikoga ne čekaju raširenih ruku. trebaš se dobro založiti za to što radiš. ali razlika je u tome što ti ovdje ipak netko daje šansu za napredak.
Odlično!! Objavili su tvoj post na jednom od portala, pa sam onda odlučila vidjet blog, a onda i pročitat koji post. Mogla bih za svaki ostavit komentar, al ovdje moram. Mašala!! I deset puta palac gore za ovo nedamiseraspravljatosvojimtetovažama stanje… tu se poistovjećujem s tobom!
hey, i ja sam otisla iz "lijepe nam nase", sve ovo sto si napisala definitivno je tako, samo sto sam ja bila (ne)svjesna zivota koji sam zivjela, sve dok se nisam odselila. moram priznati da mi fale dragi ljudi i uvijek ce mi faliti (emotivac u dusi) nije lako, ali nakon nekog vremena uvidis velike prevelike razlike sustava i stvarno se covjek zapita gdje sm ja to zivio.. sve sto zelis i o cemu mastas u svakoj normalno uredenoj zemlji je normalno, a mi hrvati zivimo nenormalni zivot. konkretnije u Austriji sam, ako je ogranicenje 30 onda je 30 ako vozis brzo ocekuj kaznu vec kroz par dana nema tete Slavice, nema susjeda nema korupcije moras platit ili zatvor, svatko vodi svoj zivot nikoga nije briga kako se odjevas, kako se sminkas, sto slusas jel ima tetovazu pirs svi sve postuju .. nitko ne zavire u tude zivote, osima naravno nasih balkanaca ukoliko ih upoznas. nezamislivo je da radnik ne dobije placu, to nepostoji. nema parkiranja na mjestu za invalide, ..jos puuno puno toga uglavnom drui svijet.. sretno vam, mislim da ne cete pozaliti
Možda s ovakvom pink kosom i uspiješ…..Ai, ko što ti reče u tekstu……..voliš imati svoje mišljenje ( pa i stil ) i ne nametati ga………, biti drukčija , ne biti dio opećeg mediokritetstva……..bla bla bla……..
Ajde————imat ćeš love , ali nećeš imati sebe
sada si u pravim godinama da odeš i počneš negdje normani život. domovina je zemlja koja ti omogućuje da živiš kao čovjek, a ne mjesto gdje se čovjek slučajno rodi. naravno da će biti i teško, i biti će nostalgije, ali prednosti koje ćeš dobiti su daleko veće. a pogotovo je to dobro zbog djeteta – jer kod nas još jako puno godina neće biti "normalno". balkan ima svog šarma, ali ima i hrpetinu mana… tu je normalno da se čovjek "snađe" pa nešto šverca, fotokopira diplomu, zaposli ga "jaran" ili "rodijak", prevari sistem, ne plati porez, podmiti policajca… tko god može, treba otići i potražiti normalni život negdje u civiliziranom svijetu.
I ja sam jedan od mladih koji zele otici iz RH. Svatko stariji od 35 godina je toliko zatucan sa Domovinskim ratom da to nije za povjerovati. Ubij Srbina, zapali Srbiju, uvrede na sve strane, podcjenjivanja, svi su preveliki pametnjakovici u svemu, a nitko nije zaposlen. Drzava ne napreduje posljednjih 15 godina, svi samo izlaze na izbore i glasaju za opet neke politicare koji ce nas opet pokrasti, ne organiziranost,ne mogucnost napredovanja,ne mogucnost postizanja neceg dobrog u svom zivotu kako ne bi trebao biti zabrinut hoces li imati za kruh ili ne. Ne, ne kazem da "vani" tece med i mlijeko, ali tamo vani ljudi nisu odustali kao sto su ovdje,tamo vani ljudi imaju ciljeve za koje se bore,mi ih nemamo. Rijetko kad da ce te naici na ponosnog starijeg Hrvata koji ima zdrav zivot, koji ne pije i ne pusi i bavi se sportom o ide u teretanu, a ja to vidamo svaki dan u hotelu u kojem radim. Engleski, Finci, Njemci i mnogi drugi svaki dan su u teretani i drze do sebe. Zivot nam je postao jednolican. Posao cijeli tjedan 10-12 sati dnevno za minimalac, petak i subota za ludovanje u disko klubovima i u alkoholu i cigarama. Mladi su nam posatli toliko lijeni da im je bitno samo da nadu alkohola, skola, fakultet i diploma im nisu bitni. Ne da im se raditi nego radije ostaju kod kuce i vise po Facebooku dok se njihovi roditelji bore za taj kilogram kruha. Cijene kvalitetnih proizvoda rastu, a nase place iz godine u godinu padaju. Zakoni su nam tako uredeni da poslodavac smije gaziti radnika kako god zeli. Trgnite se malo,pokrenite se, postavite visoke ciljeve i krenote za njima. Samo tako mozemo uspijeti napredovati i prekiniti ovu stagnaciju koja traje 15 godina vec.
Lijep post, nadam se da ćeš uspijeti, u Hrvatskoj ili dalje. Svejedno. :=)
I ja sam počeo svoj blog o internet zaradi i mome iskustvu na internetu: http://onlineadrian.com/
Svaka cast na osobnom i iskrenom postu. Osobno mislim da se uvijek i svugdje moze, moze se raditi od doma i super zaraditi danas ako govoris jezike (i to sam probala), moze se zaposliti u multinacionalki za veliku placu bez ikakve veze ali moras zivjeti u Zagrebu, govoriti strane jezike i imati neki 'jaci' faks.
Ne kuzim ovaj komentar @Ana Bonni 'izgubit ces sebe'?!! Izgubit ces sebe samo ako se zakukuljis u svoje malo selo i ne vidis svijeta, to je za mene limitiranje vlastitih kapaciteta. Imati ces dostojanstvo, imati ces lagodniji zivot, a kad ne moras razmisljati o prezivljavanju lakse je i posvetiti se bebi i uzivati u ljepotama kojih … pazi sada soka…ima i IZVAN Hrvatske.
Zivjela sam, radila i skolovala se u mnogim zemljama gdje je bolje (Amerika, Engleska, Spanjolska) i gore (Madjarska) od Hrvatske pa imam dovoljno dobru persektivu i dovoljno iskustva da ti kazem IDI, otvori krila, otvori um, oslobodi se gluposti i fokusiraj se na srecu sebe i svoje obitelji. Svijet je ionako globalno selo, sama biras svoj put i gdje ces i kako zivjeti. Budi spremna biti agresivna u poslu i raditi bilo sto i bilo koliko sati na pocetku, 'posao u struci' je izuzetno glup pojam koji te moze samo ograniciti.
Roditelje i prijatelje mozes uvijek posjetiti, ionako nije preporucljivo za mir u obitelji zivjeti pre blizu roditelja ;). Sada imas svoju obitelj i svoj zivot. U posljednjih 12 godina zivim po svijetu i od nostalgije nema ni N, nemam vremena biti nostalgicna, dodjem ljeti na more par tjedana i bude mi lijepo, vidim one koje volim, vidim i prisjetim se zasto sam otisla i opet uzivam tamo, kod kuce, u Barceloni.
Sretno tebi i tvojoj mladoj obitelji sto god odlucila! 🙂
Katarina
http://www.lakatwalk.com
Super tekst, jako mi se svida! 🙂
Točno tako razmišljam, a ne znaš koliko mi daje nade kad to čujem iz usta nekoga tko je sve to već prošao. Kad čujem da nisam luda, nisam razmažena i, moj osobni favorit, ne mrzim Hrvatsku 🙂
Hvala 🙂
Ahahahaha hvala na ovim super komplimentima 😉
to je sve što ustvari želim – imati priliku pokazati što znam, a što ne znam naučiti. Ništa vise!
hvala puno na podršci, nadam se i ja da ćemo se 'pronaći'
razumijemo se 🙂 hvala na podršci
Polako pakujemo torbe i, ja osobno, psujem što nisam bolje učila strane jezike 😉
Nemaš što čekati, prvi korak je najteži, sprovesti odluku u djelo ali se isplati. Meni je žao što sam dugo čekao, ali sam sretan jer sam otišao, u drugačiji svijet, u mnogočemu bolji. Samo hrabro i sretno, samo ti postavljaš granice svojih mogućnosti.
Sestro slatka,pakuj i t'eraj!
Nova perspektiva,u kontekstu topic-a,se dobije kad covijek promjeni kut gledanja,u ovom slucaju adresu boravka.Kad je drek do grla,tjesis se sto ipak nije do nosa ali tek kad se rijesis dreka vidis da je ipak bolje kad ga uopce nema.
Setam Amsterdamom,Frankfurtom,Berlinom i gledam kako su ljudi ne optereceni.Ne optereceni rezijama,kreditima,kasnjenjem place,jebenom egzistencijom.Ne jase ih kojekakvi Zorani,Tomislavi,Ive i slicni drkafuzeri.Nema ustasa i partizana a ni cetnika da me docekaju iza svakog ugla,nema u toj mjeri kao kod nas seljacizma i uskih pogleda na svijet,nema toliko ne tolerantnosti prema drugom i drugacijem a ima vise reda u svim segmentima drustva.
Meni su to razlozi zasto mislim zivjeti u Nizozemskoj a ne u HR.
Ja sam vec tri godine u Maleziji,soliram,nemam tu ni obitelji ni prijatelja ali ipak se da izdrzati.
Tako da ces ti,uvjeren sam,uz obitelj biti sasvim ok,snaci se i imati normalniji zivot nego u HR.HR=lunatics have taken over the asylum.
Sretno i pozzzz!
Samo hrabro, ne boj se. Ja sam otisao sa 47 g, i odmorio sam se, doslovno.
surya:
"Ja sam vec tri godine u Maleziji,soliram,nemam tu ni obitelji ni prijatelja ali ipak se da izdrzati."
a bi li se dalo bez da napišeš/pročitaš išta na ovom jeziku?
heh…
a više reda zasigurno ima tamo(dobro, ne u maleziji ali na eu zapadu), samo mi se nekad čini da previše reda učini zemlju dosadnom…npr. nakon posla odeš kući i tu stojiš do početka idućeg radnog dana…ako je život samo rad bez zezancije sa okolinom, onda super! odeš u austriju, njemačku il švedsku! ali ako se baš voliš smijati u njemačkoj, s kim ćeš? i na kom jeziku. pošto neko reče da u austriji ljudi ne pričaju o ljudima….."svatko vodi svoj zivot ".
i ja ne vidim na ljudima jesu bezbrižni il ne(što neko pomenu), i ne vidim te rajeve na zemlji gdje su svi sretni i nema samoubojstava itd.
jedne tare posao, druge nedostatak posla. treći (u trećem svijetu) nekad i gladuju.
e da, majo ako odeš…reci nam šta viđo tamo vanka tj. nastavi blog.
ali nemoj otić pa onda tamo radit one poslove koje ne bi ovdje.
to malo ruši cjeli koncept.
btw. ovo
"Dečko je zaradio pare? Krađa. Žena ima osiguranu egzistenciju? Sponzoruša."
je nekako loše ispalo. sponzoruše je nešto drugo. to je šporko i ne može se nazvati osiguravanjem egzistencije…svakako ne na duže staze
http://www.bbc.com/news/magazine-33166550
kako završavaju te žene?
nećeš naći zemlju u kojoj se to odobrava.
kako može žena uopće upotrijebiti izraz MILF, koji potječe iz najdubljih dubina muške gnusobe i pornografije?
probaj definirat tj. prevest to na hr pa vidi šta ispadne i jel se treba rabit ta rječ?
jel stvarno ženske rabe to?
heh…imaš rječi druge, npr. "šlapa".
"MILF" je muška sex. fantazija, to nije vrsta osobe, to ne postoji. jer ako je ženskoj ta riječ kompliment, nešto opako ne štima u ovom vremenu. što se mora psovat u opisu žene, može li bit samo sexy il sl.
(govoreći o ženskim pravima nema gore riječi koja objektivizira)
geez.
a kao lopez i beyonce ne možeš izgledati nit teoretski jer se tu radi i o genima. a i zašto bi, pa na toj "about me" slici, ti si puno ljepša od njih.
nije sve u tim njihovim atributima (koji možda postaju i karikatura na nekoj granici..još malo pa će njihovi koncerti biti šta, pornjava?), mada nije bome nit u tetovažama.
i mislim da jedan dio tih ženskih "problema" ide iz toga da one imaju neku virtualno-maštovitu predodžbu šta muški vole a šta ne. eto taj trudni trbuh i njegovo skrivanje, jesu žene radile anketu kolko muških to možda voli vidjet?
il je odmah trbuh=debelo? muški ne vide razliku trbuh/debljina? ne znaju da trbuh se smanji nakon poroda?
te žene (koje se previše trude) bi trebale par minuta u muškoj glavi da im bude sve to jasnije, onda bi vidjele kako su muški jednostavne beštije…hehe…
btw. severina, facebook?
are you serious? jesu to standardi? samo zatvoriš oči….
imaš u ovom svom postu dosta dobrih stvari i zdravorazumskih razmišljanja.
vidio relativno nedavno reakciju jedne žene na neku (u tv-prilogu) pre-našminkanu žensku u rodilištu(divljenje i odobravanje..a ova nema obrve i izgleda ko strašilo), i malo kasnije reakciju iste žene na neku stariju ženu koja pomaže djeci (prijezir). loše, loše stvari…
a to kakvu djecu podižu te sa štiklama uvjek i dekolteima, tek bi to bila zanimljiva tema….i dosta tragičnija od muške fantazije zvane MILF.
(koja je trebala i ostati fantazija, a ne nešto čemu bi neke žene težile, ne na taj američki način gdje žene sexualno postaju muškarci pa tako onda i govore…)
zašto čitati?
easy.
zbog radoznalosti.
napiso sam sestri nekad (pošto je gore pomenut i film):
"sa knjigom ti gradiš svoj svijet, sa filmom ti se čudiš tuđim
svjetovima, ali oboje mogu biti otkrića"
drugdje sam napiso (rukom, u blok)
"za mene je najbolje ulaganje knjiga ili gorivo: sa oboje se putuje!"
"kiklop" je dobra knjiga, ali loša nagrada!
uliks je POSVE dobra knjiga.
ove koje si navela da ne voliš su u biti ljubići, to nisu baš prave knjige…
i da, ljudi ne čitaju, i onda ti koji čitaš (čitamo) ispadnemo čudni!
lol!
ono, znaš više riječi i koncepata, ideja, šta ti je, jesi pri sebi!!??
hehe…
vidio nedavno broj učlanjenih u knjižnicu u mojoj maloj provinciji.
znao sam da nije dobro, ali 300-ak odraslih?
i tu se dobro nasmijo!
to u vezi "moje knjige=najbolje" lako raskrinkaš, samo pitaš "zašto?", i onda poslušaš odgovor.
i onda sve znaš.
"Ne morate mi sad tu glumit dr. Housa, znam da svi lažu, naravno da lažem – ali kad se maknem od onog temeljnog 'tramvaj mi je pobjegao pred nosom, pas mi pojeo zadaću i super ti stoji ta haljina', ne znam lagati. "
ja ne znam lagat i bez toga micanja. odjeća ne stoji sva svakome, pasi ne jedu papir, a kasnim uvijek…
ali se štošta može prešutjeti.
"U 21. stoljeću to što si tetoviran ne znači ništa. Znači da si umjesto kupnje markirane torbe stavio tetovažu. I to je sve. Ali ne i u našoj okolini."
ne.
što se više tetoviraš, više odudaraš, svugdje.
(osim možda par afričkih plemena, ali to nije ta vrsta tetovaža)
ali ako te nije briga šta drugi misle o tome, onda te nije briga, jer njih promjenit nećeš, u americi se tetoviraju bikerice, u evropi punkerice (valjda) i onda odeš u ladicu…
negdje sam čuo da je to popularno u skandinaviji. pada mi na um da je dokoni um nečije igrališe, pogotovo dječji tj. tinejdžerski. šporkanje tijela bez dobra razloga.
papir i ostalo bolje podnose slike od kože.
ali bila ti ispod burke il hijaba ja opet više slušam šta govoriš nego kako izgledaš…
e da, ne znam šta je balkan, ja na ovim prostorima vidim samo različito: ljude, običaje, religije, odnos prema tetovažama(?), stupnjeve tvrdoglavosti i ostalo….
jel balkanac netko iz rumunjske, bugarske, grčke, albanije? i šta on ima sa mnom?
ja s njim kolko i s francuzom il nijemcom.
"misusovo" je rječ uništena, moj stari ju je uništio pretjeranim ponavljanjem.
može li se ovo ovako popravit
"'Šta, ona tvoja kuma, kaj je ona BILA neka gotičarka? ili punkerica?' "
hehe
ja sam samom sebi u ladici ako kopiram s televiziji i iz muzičkih spotova.
a mnogi imali tetovaže! to nije moja ideja, isto kako nije duhan i štošta drugo.
a belong-at valjda svi žele, više il manje, negdje, nekome:
https://www.youtube.com/watch?v=9twWaP5_mBs
i jedna art verzija
https://www.youtube.com/watch?v=Ag6EGdYhuuQ
e da
"Kao i religija, seksualna orijentacija,politički stavovi i pare. O tome je pristojno ne pričati. O ne, sorry, zaboravila sam – kod nas se samo o tome i priča!"
ne vjerujem u zabranjene teme. i gdje god odeš ljudi će ti o tome dosta pričati. dobro, ako odeš u usa onda manje o prvo dvoje, ali PUNO više o zadnje dvoje. a u zabitima više o prvo dvoje jer drugo dvoje i nema….
Dobro, sta ti to zelis u zivotu? Da svi slusamo jednu vrstu glazbe..da smo svi alternativci.. da svi glumimo kulturu i smjesimo se jedni drugima kao na tvome voljenome zapadu.. da svi budemo iskreni (iskrenost je prevrtljiva i cesto bolna) Nitko ne zeli biti vjecno iskren, stalozen, pristojan itd.. Taj tvoj zapad je za mene neka vrsta ludila i bunila, a kad se vratim u ljepu nasu uvijek osjetim olaksanje tj. onaj osjecaj kad se otrjeznis,a boli te glava. Nacin zivota na sretnom zapadu je jednolican..ustvari imam osjecaj da je zivot kao u kavezu..Znas onu pjesmu (kuca poso poso kuca) tako ti je mala moja na zapadu,a ti mozes biti bjela kao onaj voditelj iz Rijeke,ali uvijek ces na voljenom zapadu biti neka niza kasta tj. neki stranac..pa ti predlazem tj sugeriram da ostanes tu di jesi i uklopis se u nas Hrvatski jal..,jer ko zna mozda za koju godinu pocnes slusati cajke… budimo realni nisi nikad ni mislila otici fizicki..nego samo tu i tamo odlutas mentalno npr. u Belgiju i sjetis se svih onih divnih umjetno (GMO) nasmjesenih ljudi, sjetis se uredjenih parkova..sjetis se kako svi imaju eura za trosit.. i onda se mentalno vratis u ljepu nasu i sva uplakana zaspes. Ljepa nasa mozda je iskompleksirana, vulgarna, prevrtljiva, homofobna,prljava, iskvarena, sablazna i jalna ali mala moja nikad neces toliko alternative naci na zapadu koliko imas u jednom cetvornom kilometru Hrvatske. Hrvatska je tebe stvorila, nametnula ti stavove..odredila je tvoje razmisljanje..tvoj nacin djelovanja…tvoju sudbinu (htjela ti to priznati ili ne) i nakon toga svega ti i dalje mentalno zelis napustiti svoju domovinu samo zato sto te Slavica prek reda uvela kod recimo doktora. Dobro razmisli o tome zapadu jer je i zapad postao jedan veliki bosanski lonac koji ce eruptirati prije nego vulkan Etna.. Zapamti ljudi su ljudi..malo smo napredni malo smo nazadni..malo vjerujemo pa malo ne vjerujemo, malo smo radikalni malo smo sekularni.. Hrvatska tvojim odlaskom mozda gubi,ali europa nista ne dobiva tvojim dolaskom. Evo pisem ti ja kao jedan obicni laik. Sretno
zaboravih nešto: blog je pisan u jednini, "želim otići".
dobro, dijete je premalo da bi odlučivalo, ali šta želi muž, i šta ako on ne želi otići?
ili se podrazumijeva da vi dvoje želite isto?
i da, korupcije ima svugdje i manjak jezika te eliminira iz bilo kakvih intelektualnih zanimanja. ali engleski valjda znaš štogod…
Svaka čast, bježi dok te noge nose! Daj šansu svojoj djeci
Svaka čast, bježi dok te noge nose! Daj šansu svojoj djeci
Moja poanta je i bila u tome da žene ne bi smjele težiti takvoj odvratnoj degradaciji kao što je žigosanje terminom MILF, ali tragično je što mnoge baš to rade. Zato je i nastao post jer ja u ovom pornografskom vremenu ne vidim svrhu toga i kako takav stav može biti poželjan, a kamoli superioran. Sve to povlači sa sobom teme poput one da kakvu djecu točno odgajaju majke koje same žele biti svedene na seksualni objekt – i to jeftin, da napomenem. Najgore od svega je što su žene to davno prestale raditi jer misle da to muškarci žele, one to rade jer se natječu jedna s drugom. Ali kakvo natjecanje… Kao što je milf trebala ostati prljava muška fantazija, jednako tako ni ne postoje ti 'muškarci' kojima se žele svidjeti takve žene. Ne znam, šteta je što odavno nije na cijeni pamet već vulgarna izvedenica iz loših porno filmova.
Pisan je u jednini jer su to moji razlozi zbog kojih želim otići. Njemu smeta puno sličnih stvari kao i meni, ali je poseban naglasak na profesionalnim mogućnostima. Ferovac je i želi više. Kad on poželi otvorit svoju dušu i pisat razloge, samo nek izvoli 😉 A pošto ima slobodna izbor, krenuvši od toga da je izabrao oženiti mene i imati obitelj sa mnom (baš kao i ja s njim) meni je nekako logično zaključiti da o svemu razgovaramo i zajedno donosimo odluke. Ne vidim baš kako bi to izgledalo da sam ja odlučila kupit stvari, a njega niti ne pitat ili, još gore, ucjenjivati ga da mora raditi nešto što on ne želi. Ali ponavljam, tekst je u jednini jer ja pišem ja, jedna.
ne, ja nigdje ne govorim da želim da svi budu isti, ja želim da se poštuju različitosti. a to je nešto što svi znamo da kod nas baš i ne šljaka. na papiru da, u stvarnosti nikako. možda si ti potpuno u pravu, ali jednako tako je ružno napoprijeko zaključiti da ja samo lajem, a ustvari sam razmažena treba koja neće nigdje mrdnuti. zašto bih morala ostati? da slučajno ne bih proširila vidike i naučila nešto novo? zato što su pojedinci zaključili da ovdje nisam ni pokušla samo zato što imam roza kosu i djelujem naivno? vjerujem da je veliko i dobro iskustvo u životu pokušat živjeti negdje drugdje pa i da je u domovini idealno jer puno toga možemo naučiti. a pogotovo kad ovdje ne cvjetaju ruže. zašto se ograničavati? i tko kaže da mora biti zauvijek? kao što me nitko ne može spriječiti da odem, ako ja tako poželim, ne može me nitko ni spriječiti da se vratim – ako tako odlučim.
Ima istine u svemu sto si pisala, ali ja sam ti samo htio objasniti da je bolje zivjeti svoj na svome.. naravno mozes ti otici,ali ako vodis obitelj to znaci da nema povratka… jer kad jednom osjetis onaj miris eura..to dugorocno zamagli sve ostalo ljepo u zivotu. Da treba prosiriti vidike i nauciti nesta novo..probaj za pocetak ako naravno mozes to financijski izvesti..da se preselis iz jednog dijela Hrvatske u drugi.
Hrvatska treba ljude poput tebe: pametne,skolovane, ambiciozne, hrabre, ljude koji zele nesta promjeniti… jer ljudi poput tebe cine razliku… ti sigurno ne bi bila toliko buntovna da si rodjena u nekoj bogatoj zapadnoj zemlji. Hrvatska te ucinila takvom kakva jesi,a ako volis sebe onda moras voliti i svoju domovinu bez obzira na sve njene mane. Mislim da boja tvoje kose (lijepa si nema sta) ne utjece negativno na ljude..boja je vedra i tom bojom razvedravas Hrvatsku 🙂
Jednom mi je jedan poznanik rekao odes 50 kilometara od svoje kuce, svoje ulice, svog grada i vec si stranac i to je istina.. Ja sam u ovih svojih 30 godina zivota hrpu puta bio stranac tj izgubio sam identitet. Kada jednom odes falit ce ti ono (misusavo)
Ajmo se kladit da neces otici? sad bi neka baba rekla (misusavio:)
Bravo Majo. Samo se zaputi u dalek svjet i ne boj se, nećeš propasti. Uvjerit ćeš se da je život vani bolji i pitat ćeš se zašto sam čekala i zašto nisam otišla ranije. Ja sam u Kanadi preko 20 godina i nema dana da sam zažalila. Zadnji put kad me uhvatila nostalgija, ljetovali smo u Hrvatskoj, ali tad mi je bilo jasno, da treba što dalje iz te države. Rodbina mi je još bila najgora. Za ne vjerovati. Da li si odlučila u koju zemlju bi otišla? Posjeti moj blog i ostavi komentar pa se možemo spojiti. Uvjek je dobro imati nekoga ko je prošao iseljenje da te savjetuje kod odlazka.
i4004 ima ih koji dodju u Kanadu bez da znaju beknut na Engleski, pa u manje od 3 mjeseca rade i govore i uspjevaju. A ti stoj di jesi jer sigurno za bolje nisi. Zna se koji i kakvi ostaju u Hrvatskoj.
Kakve propovidi ovaj "ograniceno" daje. Ajde otrijezni se. Ja sam u Kanadi preko 20 godina i nikad se nisam osjetila kao niza klasa, ko rob ili neki uhljeb. Evo da ti kazem samo u mom redu gdje sjedim na poslu ima ina iz Portugala, Kine, Vjetnama, Malazije, Madagaskara, Indije, Irske, i ja iz Hrvatske. Ima nas u firmi iz Rumunije, cak i Kosova, Hrvatske, Kolumbije, Meksika, Ukrajine itd. Zar mislis da smo svi robovi, uhljebi, druga klasa? Ne, svi smo ljudi i tako se prema nama i odnose, ljudski. Niko tu nije dobio posao preko veze, svi smo dosli na razgovor i svi smo pozvani da smo zaposleni. Zato ne bubetaj gluposti.
Glupost.
Firetulip sama kazes ima vas iz Portugala, Kine, Vijetnama, Malezije, Kolumbije itd. to je to multieticna Kanada. Ja sam radio sa kanadjanima bjelcima (navodno Francuzi) izvan kanade u naftnoj industriji i mogu ti reci da mrze dosljake…pogotovo ove narode koje si nabrojila izuzev mozda hrvata i iraca. Ja nisam spominjao Kanadu nego zapadnu Europu i tu se ne radi samo o visoj nizoj klasi nego o napustanju domovine i razlozima odlaska.
Naravno ti si otisla 95godine znaci nakon rata vjerovatno iz nekog mjesta obuhvacenog ratom ili iz mjesanog braka to je moje misljenje ne mora znaciti da je istina. sretno ti tamo u Kanadi i kad ti je tamo toliko savrsenstvo opet ne razumijem sta se ne druzis sa tim kinezima, malezijcima itd nego visis na hrvatskim forumima. Ovo mi je najace "ne svi smo mi ljudi i tako se prema nama odnose ljudski" ,a tko se prema Vama odnosi ljudski ?? e priznaj da postoje slojevi drustva kao i svugdje!!! a vi ste za njih gradjani treceg svijeta koje donose ekonomsku stabilnost radeci poslove koje oni ne zele.
Tvoj tekst je prvo mjesto koje sam nasao gdje je netko drugi opisao taj osjecaj koji sam takodjer imao, kad mislis da nisi nekvalitetna osoba, ali dogadjaji oko tebe u RH navode na sumnju…
Kao netko tko je prije par mjeseci uspio doci u Kanadu, mogu potvrditi da je tocno, i sto i drugi potvrdjuju, ono sto strazis naci ces u mnogim nacijama van Hrvatske, pogotovo zapadno i sjeverno od nje… Naravno da ce uvijek i svugdje postojati iznimke od uredjenog sustava, ali onaj osjecaj olaksanja koji si navela, istinit je. Kad ne trebas ispolirati 5 pragova i 12 shaltera da bi dobio potreban papir, vec postoji jedna institucija koja ti daje i produzuje i vozacku i zdravstvenu i socijalno, i koja te slika na licu mjesta, umjesto da ti trosi vrijeme putem do rodijaka koji tu blizu, i 'jeftino', radi slike za osobnu. I meni je zao sto nisam ranije skupio hrabrost, ali sad kad sam tu, renesansa, nema druge rjeci.
Razlika izmedju posla koji u RH netko ne bi radio, a u nekoj drugoj zemlji bi, je ta sto ne strepis za placu, ne osjecas se nize vrijedan radeci dok lopovi uzivaju, i na kraju dana zaradjujes dovoljno da svoje slobodno vrijeme mozes provesti kako god pozelis, jer postoji bezbroj izbora.
Takodjer, nakon zivota u RH tijekom zadnjih 30 godina ne cuti ikoji od balkanskih jezika na duzi period mi ne pada tesko, a odmorio sam se ne znajuci cime se stadu pere mozak otkad ne pratim balkanske medije.
Odi, odi, odi, poslusaj intuiciju, srce, jer da je sve u redu, ti ne bi napisala ovaj clanak, ne bi imala sve te osjecaje. Odi, obogati se duhovno, uzdigni se iznad tog uskogrudnog razmisljanja koji oduvijek vlada na Balkanu. Odi, upoznaj svijet, raznolikost ljudi, razmisljanja, raznolikost svjetonazora. Obogatit ces se novim iskustvima, a to je vrijednije od deset fakulteta .I sjeti se da svako sam bira, svakog dana, svake minute, svakog trena. Izaberi radost u svemu sto cinis, izaberi zivot. Sretno! 🙂
Sretno! Nadam se samo da ne zivis u zabludi i mislis se preselit u Berlin ne govoreci njemacki. Takvih ima na svakom cosku
Masta je jedan od problema u Hrvata. Sve se moze, samo triba zamislit. Ali kad drustvo kolektivno umisli da se ne moze, e to je problem. Izgleda da bi se uklopila u nas fenomenalni gradic koji nudi best of all worlds :).http://youtu.be/Aia9_fAaKKI
Ne razumin zasto bi te iko osim mozda familije triba cekat rasirenih ruku?
Draga Majo, upravo danas sam razgovarala o situaciji u Hrvatskoj sa veoma pametnim i cijenjenim čovjekom koji trenutno živi u Švedskoj. Sav naš jad, mržnja i podjele, sve posljedice rata i prošlosti od koje se velik dio ljudi ne može maknuti, sav nacionalizam golobrade mlađarije, sve je to ono protiv čega treba dizati glas. Činjenica je da svi šutimo dok smo god zadovoljni sa svojim životom ili nam je lakše gunđati iz fotelja i u kafićima. Mladi su ljudi uvijek bili pokretači veliki promjena, od francuske revolucije, ruske revolucije, hrvatskog proljeća '72 ili ustanka grčkih sudenata '73. Poanta je u tome što (ili tko) su im bili ideali. To čini razliku između domoljuba i nacionalista. Prava demokracija ne počinje u vlasti nego u nama samima. Ako mi nismo demokrati u svakom kutku našeg života onda vlada ne uspijeva. Ne možemo govoriti o jednakosti ako se u vlastitoj kući tako ne ponašamo. Ne možemo gaziti vlastite stavove zbog toga "što će susjedi reći". Ne smijemo dozvoliti da nas vode društveni tabui. Kada to preslikaš na homofobiju i nacionalizam onda znaš gdje su greške u ovom društvu. Ovo nije osuda tvojeg postupka. Ja ti želim svu sreću i uspjeh. Samo želim reći, ne smijemo šutjeti. U ljudskoj je prirodi da se osjeća ugodno kad se ne mora boriti i onda kriviti sistem koji služi moćnicima. Moćnici žele poslušne i kontrolirane ljude, a za to im je potrebno da posiju strah, pa tako i strah od toga što će susjedi reći. Onaj mali broj ljudi koji se bore i koje nije briga što će susjedi reći, oni korak po korak, bez obzira na prepreke, mijenjaju svijet. Naši glasovi moraju biti glasniji i ne smijemo odustati. Mlada generacija ne treba mučenike i vođe, vi ćete sami postati svoje vođe, ali morate znati da nema magićnih stvari koje daju odgovore na sva pitanja. Osobno mislim da si ti sa svojim postupcima i razmišljanjima jedna od tih ljudi koji mogu promijeniti stvari. Nije važno da li ćeš to napraviti odavde ili iz neke druge zemlje. Domoljublje se ne mjeri na taj način. Tvoj glas je glasan i već putuje uokolo. Ja želim da se njemu pridruži još mnogo uspavanih glasova, jer u protivnom ovoj će zemlji ostati samo mržnja i netolerancija. Želim ti svaku sreću i uspjeh.
Super post Maja!!!
Naravno da je 🙂
http://www.forum.hr/showthread.php?t=811594&page=243
Vidim, misle da sam fantastična i prekrasna! 😉 ali u pravu su – moram pod hitno promijeniti font! 😀
Aaaameeeeeeen!
Odlican post i genijalno ime bloga! 😉
Upravo je tako. Ali zene i dlaje nastavljaju ubedjivati druge zene da nije onako kako sve znamo da jeste.. Neverovatno 🙂
Ziva istina! Savrsenstvo ne postoji,jedino u filmovima i casopisima.
Slucajno sam nasla blog i citam polako tekst po tekst uz kavu u kampu s pogledom na more i uzivam! Nisam ostavljala komentare jer mi se svako malo nesto pobrka na mobu, ali kao mama malog covjeka od skoro 3 godine apsolutno potpisujem sve napisano! Nemoguce je moci sve i to je ok! Ne vidim smisao u pretvaranju! Zalosno je koliko zena uziva u tom nekom osjecaju lazne nadmoci! Nekada su ne frustrirale majke koje na oko mogu sve i stizu sve, osjecala sam se jadno i nesposobno. Sad znam da je to sve totalni fejk. Trudim se i dajem sve od sebe, ali priznam da ne mogu, da mi treba odmor i dozvoljavam sebi da nisam savrsena majka i zena, da nekad upalim crtane kako bi se odmorila poslje posla, da mi obrve nisu savrseno pocupane svaki dan, da mi se skupi hrpa vesa ili da ofrlje obrisem prasinu i usisam! Odlican tekst, stvarno je vrijeme da si svi priznamo neke stvari koje su odavno javna tajna!
*trenirci
Inače, sviđa mi se kako pišeš i super su mi tvoji postovi, ali ovo me baš bode u oči. 🙂
hvala, hvala 🙂
uvijek budem neizmjerno sretna kad dobijem ovako malo opširniji komentar u kojem vidim da STVARNO nisam ni luda ni sama u svemu ovome 🙂
hvala na komplimentu, ali moram reći da ne mogu ispraviti riječ. znam da je kriva, ali pošto pišem u 'razgovornom' stilu (da ne kažem džiberskom) nekako ne mogu napisati pravilno. ima tih pravilnih riječi koje me jednostavno ubijaju i čak ih rađe izbjegnem nego napišem – tu ulazi i krompir, patike, poneko šta (umjesto što) i sl. znam da su krive, ali neka ostanu krive ahahahahaha 😉
Ma kakve su ovo ogranicene nebuloze? Ona bi tribala ostat a to, sta si ocito otisa, nesto ides solit pamet. Hipokrizija na kvadrat.
Samo naprid bez straha I nervoze. HR se je dovela u situaciju di je ovaj odljev neminovan I sad mora platit prikladnu cijenu. Mozgovi I radna snaga odlaze dok nepotizam I korupcija ostaju dok se ne kanibaliziraju. Kao kad se tumor prisili da pojede samog sebe. Muz ce ti nac dobar posa da svojim fakultetom, jezik ces lako razvit a mala ce ti odrast u normalnom drustvu bez kompleksa. Doma se uvik mozes vratit ali odlazak ce bit tezi I tezi sta ga se odugovlaci. Sritno!
totalno se slazem s tobom
kad sam rodila shvatila sam da je to najtezi posao koji postoji. posao koji nikad ne prestaje, nemas odmora od njega, nema bolovanja, itd. i uz sve to nemas sto da se zalis da ti je tesko jer onda nisi dovoljno posvecena… ma joj…
Činjenica je da sam se, kao mama dve bebe sa vrlo malim razmakom, pokušavala uklopiti, mislila kako nisam kul zato što ne želim da putujem sa tromesečnom bebom, što nisam želela iz kuće, pa i dan danas što se najbolje osećam kad radim od kuće. Ali, sad sam malo pametnija (valjda) i mislim se, to hell with it. Nismo sve iste, i ne treba da budemo. Hvala na još jednom sjajnom tekstu!
Točno tako sam se i ja osjećala – ljudi su me stalno izbezumljeno gledali kada bih rekla da jednostavno nemam potrebu raditi neke stvari. I onda sam ih ponekad svejedno napravila jer sam se osjećala kao E.T., kao pa ako je svima to super, mora biti i meni ili nisam normalna. I na kraju sam svaki put sebi pokazala da sam bila u pravu i da ZAISTA nisam imala potrebu to učiniti. Također se volim tješiti da sam u međuvremenu naučila 😉
U krizu srednjih godina upadneš htjela ili ne. Samo, kad si već tamo, sve ono što si nabrojala, samo se fino uklopi (i fino te poklopi). 🙂
Jedini dobri roditelji (ičiji) nalaze se na barem 200 km daljine. I nemaju ti broj moba. Ali, ali, ali, jedno je dobar savjet a drugo životna financijska realnost. I dobro se ti nosiš s time, bogme. Mene je bivša punica jednom htjela čak i tuć. 😀
Meni se cini da si ti onak malo lijena osoba previse razmisljas umjesto da zivis. Nemoj misliti da te vrijedjam i sam sam nekad takav bio..trzni se izadji iz tog zacaranog kruga i nemoj oplakivati svoju sudbinu. Napisi neki post sta te cini sretnom u zivotu..pa onda to procitaj sama sebi. Vjeruj mi imas takvu osobnost i odbijas zivjeti tu di jesi jer se jos trazis..sad i da odes u drugu sredinu tvoja se narav i osobnost ne bi promjenila. Imas dara za pisanje ali previse na "Dostojevski nacin pises" a ovo je dvadeset prvo stoljece. Prihvati sredinu u kojoj zivis i svako jutro osmjeh na lice..samim time ces se pokrenuti i tko zna mozda odes na mjesta o kojim sanjas ili ostvaris neostvarene zelje. Ustani lupi sakom od stol, opali samar muzu i krikni na sav glas 🙂
krasna dijagnoza ljudskog roda (nemoj se zavaravati da je drugdje drugačije, ista je meta samo drugi kut pucanja). ja lično ne volim tetovaže jer su u najmanje slučajeva odraz nečijeg stava, najčešće su pomodarstvo,kao i većina "modnih dodataka" što ne znači da bilo koga osuđujem. ovaj vaš tekst bih potpisala 100 puta, svaki put izmjenjujući samo objekt onog zbog čega se zazivlje misusovo.
Ja si stalno racionaliziram kako bi mi bilo lakše, ali da mi dođe ponekad da zapalim kuću (njenu, jelte), apsolutno dođe 😉 I svaka čast trpljenja takve punice! A ovo oko 200 km bih uvrstila u Ustav 😉
Ahahahaha puno toga je ovdje pretočno. Da, lijena sam i to mi je najveća mana, a toliko razmišljam da se prečesto paraliziram od straha 'što bi bilo kad bi bilo'. Radim na tome, ali malim koracima. Čekam da mi narastu muda 😉
😀
Moje iskustvo veli da što se više brineš, to si više brige stvaraš. Da, bit će izgrižena, bolesna, da prostiš zasrana i svakakva, a tzv. "stručne osobe" živo zaboli ona stvar, pa što bi ljudi htjeli, da njih par pazi na 30-ak dječurlije od kojih bi svako ubilo u pojam barem 3 odrasle osobe? 🙂
Ali to te sve čeka ionako. Ako sad imaš mama- ili baka-servis, sva socijalizacija onda ide kad krene u školu (socijalizacija: izgrižena, počupana, podrapana itd.). Prema tome, pomiri se i junački pretrpi. Hoću reć, Morana će to junački, jel'. 😀
Ma mozda ti nisi lijena osoba samo to jos nisi shvatila 🙂 ..Inace i sama sredina tj. monotonija ubije u covjeku svaku volju za ustati iz kreveta jel znas kako Crnogorac u jutro kaze? "da li da ustanem ili da odustanem"
Dobro je razmisljati i naravno obaveze odgadjati..najzesce mi je kod dalmatinaca cesta izjava "dobro razmisli i prespavaj jer jutro je pametnije" ili ona "jugo puse sve sta si planirao danas odgodi za sutra" Ali tebi savjetujem nabavi muda jer ti nikad nece narasti osim u nekim kama-sutra pozama haha kad mislis da ti vi-se,ali nisu tvoja (salim se)
Pokusaj si zadati neki cilj ovako naprimjer zelis Automobil (ili nesta drugo)..tipa sta ja znam (mislim da bi ti stajao mini moris) i onda svaki dan ponavljaj u sebi..zelim mini moris ili kupicu mini moris.. tako danima cak mjesecima i drugima to govori..kao da ga vec imas ..ono gotova stvar.. Samo pokusaj jer nebi vjerovala kako to covjeka pokrece kao neka energija i nakon nekog vremena ti se zelje pocninju ostvarivat (zapamti ne moraju ti zelje biti materijalne) to ti je kao ono ako stotinu puta ponovis laz,onda laz postaje istina.
p.s. Isprika na mom kraju svijeta tipkovnice nemaju C i C (kvacica i kvacica) 🙂
Hahaha bas osvjezavajce od tebe..mislim da svatko od nas ima jednog takvog rodjaka.rodicu ili prijatelja…tvoju rodicu se moze usporediti sa onim priglupim likovima koji se slikaju sa novcem,a nekad su bili sirotinja. Zao mi je takvih ljudi jer u nekim normalnim uvijetima proces bogacenja mora pratiti i proces inteligencije..doticna rodica u glavi je jos uvijek choban..bez obzira zivila u Parizu ili Londonu.
Naravno sve krece od odgoja,a ta glupaca svoju majku je stavila u podredjeni polozaj i jadna zena se osjeca nesigurno u drustvu novonastale kraljice..,a ipak sigurno hvali tu istu svoju kcerkicu na sav glas di god moze kako je uspjela. Mislim kad tad u zivotu covijek se vraca korijenima jer mozes bosanca izbaciti iz Bosne,ali Bosnu nikad iz njega 🙂
Tužno je što čak i kad se razgovara, razgovara se sa svima osim sa onim s kim bi se trebalo prvo, ako ne i jedino – partnerom. 🙁
Sjajan tekst. Meni je trebalo 20 godina (sad već poduže razvedenog) braka da uopće i naslutim stvari koje si ti ovdje savršeno artikulirala.
Potpisujem svaku riječ
Svaka cast….8 godina u braku…teško je …ali ima i svoje lepe stvari…najgore je ljudima koji misle da ce nastaviti bajku zabavljanja…a bajka postaje drama…samo se mozemo nadati haooy end-u…ali uz jako puno truda i trpljenja…
Svaka cast….8 godina u braku…teško je …ali ima i svoje lepe stvari…najgore je ljudima koji misle da ce nastaviti bajku zabavljanja…a bajka postaje drama…samo se mozemo nadati haooy end-u…ali uz jako puno truda i trpljenja…
Ja živim u nadi da samim time što rano detektiram problem, već radim na njegovom rješenju. I da će onda to dovesti do konačno sretnog suživota. Točnije, da će to garantirati nastavak sretnog suživota. Jer oni koji nisu (bili) u braku krivo mogu protumačiti da je moj brak loš. Ali nije. Samo je težak, kao i svaki brak. Kao i život u studentskom domu, npr. Što ne znači da ga ne bih ponovila 🙂
To je valjda ona svjetska 'ne možeš s njim, a ne možeš bez njega'! 😉
E teško je sve dok ne spoznas da jedno drugome sluzite kao ogledalo. Da, ogledalo u kojem možeš odabrati rasti. I dalje je teško, al slika je sve ljepša i veseliš se svakom napredku. I vlastitom i onom kod partnera. Nažalost ovo se najčešće ne dogodi prije nego što pošteno pljusneš, osvjestiš, skupis po podu svoje ostatke i ne odlucis da želiš uspjeti u inat samoj sebi. Putuj veselo, uzdaj se u Božju providnost i odmaraj u Njegovoj ljubavi… Avantura je vrijedna svakog truda. BTB
Nina, hvala puno! Komentar je divan, a tako životan! Da, ustvari je žalosno što svi moramo prvo tresnuti da bismo otvorili oči!
This comment has been removed by the author.
Odlično napisano!
Mi pripremamo Halloween za klince i njihove frendove iz škole i zapravo me zaprepastilo koliko nas je roditelja otpililo da oni to ne slave. Pa ne SLAVIMO ni mi. Samo koristimo svaku priliku za maskiranje i zabavu.
Zanima me samo jel budu došli na Fašnik …..
Ja sam bio pomalo zaljubljen u Lidiju i stoga ljubomoran na Bubimira. 😀
suton (zeza me autorizacija 🙂 )
Majo, super blog! Bas s gustom citam svaki tvoj post. 😉
ima to i crnih strana. Recimo dijete želi da rezbarimo bundevu. Super, nabavim ja bundevu. Napravimo nešto strašno naravno jer je ipak noć vještica. U tri ujutro frka, mali se boji bundeve, ja ju u gaćama iznosim ispred zgrade i gazim zgražajući pri tome susjede. I dalje se držim teorije da ih je zgrozio prizor uništenja jadne bundeve a ne mene u gaćama 😀
Moj muz i ja zarko smo zeljeli blizance, hvala dragom Bogu i genetici to se nije dogodilo jer bi danas bila u Vrapcu, pa smo plan malo izmijenili u zelimo malu razliku izmedu djece. Danas imam kcer od 22 mjeseca i sina od netom navrsena 3 i mislim da nam je to bio pun pogodak 🙂 I kod nas ima dana da mislim da sanjam koliko uzivam u svojoj djeci, ali i onih kada bi se najradije zabarikadirala u sobu i pravila da nista ne vidim i nista ne cujem. Srecom ovi drugi su rijetki 🙂 Sto se tice drugog, treceg, cetvrtog dijeteta, ne treba se zamarati drugima. Svako od nas najbolje zna svoje psihicko, fizicko i materijalno stanje… Kada bude pravi trenutak znat cete 😉
Znala sam kad zelim drugo ali nisam znala da cu uz drugo odmah dobiti i trece ( blizanci). Tako da nista ne planiraj kako bude bice.
Planirali dijete jednog dana kad malo napravimo nešto u životu, zajebali se i dobili ga odmah (pa ono, što sad, kad je već tu, nek i bude…). Dijete ispalo super, ali sve ostalo ispalo… pa, dijete ti jako brzo pokaže kakav ti je zaista brak. Nije krivo, naravno, ali je katalizator neumitnog. Tako da, nikad nije uslijedilo drugo, a i bolje. Prezirem budale koje rade djecu kako bi si pokrpale brak – nema goreg sebičnog sadizma od tog.
Sudim li po sebi, uopće nije bitno imaš li već dijete ili ne, nego naprosto u nekom momentu života osjetiš… želju, sposobnost i zrelost da ga imaš. Prvo, treće, svejedno. No nije nimalo svejedno imaš li s kime imati dijete. Djeca bi morala biti posljedica istinske ljubavi, a ne da si ih nabavljaš ko da su na rasprodaji – što užasna većina ljudi, nažalost, radi.
😀
Ma ne.
😀 😀 😀 😀
A to još nije ni početak… 😀
Upravo sam otkrila tvoj blog i čitam post za postom i kao da sebe slušam. Ja sam majka troje djece, sad su 7 godina stariji, a blizanci 5. Definitivno ne stignem apsolutno ništa! Trenutno mi je odlazak na posao odmor i vjeruj mi sve što mi daju raditi na poslu je piece of cake naspram obaveza doma! Još k tome je stariji krenuo u školu, a to je sasvim nova dimenzija obaveza. Cijelo vrijeme se brineš da li ih dobro odgajaš, da li im stvaraš kakve traume svojim deranjem, svađanjem sa mužem oko obaveza itd. A da ne pričam da nemam vremena za popričati s mužem, za neke romantične večerice, a o seksu da i ne pričam (zaspimo čim ih pospremimo u krevet). Da te utješim, bilo je puno bacanja po podu, puno neću (još toga ima), puno situacija kad su mi drugi govorili da su baš "živi" (čitaj:zločesti), puno situacija kad sam kavu popila u jednom gutljaju, kad sam nakon 5 minuta šetnje, sve utrpala u auto i otpeljala ih doma jer ih nisam mogla zauzdati… Kuća mi je puna prašine i to radim jedva jednom mjesečno, čisti veš je svugdje po stanu jer ga ne stignem spremati u ormar, suđe zna stajati danima neoprano u sudoperu, dok ne ostanemo bez čaša i tanjura, auto mi je mjesecima prljav jer nikako da dođe na red, ja često hodam nepočupanih obrva i masne kose jer je ne stignem oprati, a nokte nisam nalakirala sto godina, jer ko ima vremena čekati da se lak posuši… Eto nadam se da sam te utješila jer nitko nije svemoguć. Nas smo dvoje i djeca imaju svoje zadatke, ali nekad pomislim kako kod nas ima posla barem za još jednu odraslu osobu….
Ljudi koji ne vole šalice – ne vole ni ljude!! 😀
Ne pitaj. Mislim da bih nakon katastrofalnog potresa iz ruševina radije spašavao omiljenu šalicu nego gaće da ne hodam gol golcat. 😀
razumijemo se u potpunosti! 😉
totalno razumijem… marina radi super stvari 🙂
Otisla sam i da.. fale mi obitelj i prijatelji. I ako cu ikada ovdje imati obitelj falit ce mi sto svom potomku ne mogu pruziti svu tu siru obitelj preko oceana..
Sjajan tekst, ali sjajan.
Kako si lepo sve objasnila – a ja samo klimala glavom i složila se, iako i ja sebe smatram modernom mamom.
Prvih godinu dana su me drugarice zapitkivale – a jel' ti sad možeš da izađeš malo s nama uveče? Odgovarala sam – mogu, ali ne želim. Nisu razumele.
Sada moj malac ima dve godine. Ja sam se vratil au formu, na posao, u društveni život nešto manje nego ranije, ali ne žalim se. Polako zaboravljam kako je sve to izgledalo prvih godinu dana, kad sam samo u njega gledala, samo njemu bila potrebna, i on mi bio jedina životna uloga.
Iz ove perspektive, deluje mi neverovatna žartva koju sam podnela tada.
Ali to uopšte nije bila žrtva – bila je to najbolja godina mog života, koja je otvorila najbolje poglavlje mog života – koje traje i dalje, zauvek. Jer sada sam mama. Ali ima nekog ludila, omamljujućeg i ošamućujućeg, koje nas u tih prvih godinu dana tako nenormalno veže za naše bebe da s razlogom pred zakonom bivamo neuračunljive. 😀
I znaš šta? Jedva čekam sve to da prolazim ponovo!
Brak će u budućnosti biti zabranjen zbog ugrožavanja ljudskih prava pojedinca.
Slično kao što se dogodilo sa ropstvom.
Tada je ljudima bilo nezamislivo da ne postoji ropstvo kao što danas ljudi misle da je brak sasvim u redu.
Nažalost, brak nije kompatibilan sa našim fenotipima kao vrste (periodična monogamija i sl. ).
Brak je forma organiziranja odnosa dvoje ljudi koji je nastao u jednom trenutku razvoja civilizacije radi ekonomskih, kulturoloških i sl. pritisaka i imao je svoje prednost.
Sa napretkom civilizacije (veća obrazovanost, veća materijalna sigurnost pojedinca a prije svega žena, veća zaštita prava pojedinca od strane društva… ) svakodnevno vidimo da ta forma ima sve više nedostatak nego prednosti i polako odumire sa valjanim razlogom.
Sjećam se naše prve povraćanje/kakanje/visoka temp viroze ne ponovilo se 7 dana užasa 🙁 a počelo na staru godinu 🙂 prežive sve ali ti ostaneš kao da te kamion pregazio što fizički što psihički 🙂
Mi nemamo taj luksuz da budemo bolesne i ne možemo – od silne potrebe da budemo potrebne. Treba nam samo jačanje imuniteta, a to ćemo dobiti najviše od ljubavi. Srećan rodjendan preslatkoj balerini!
HAHA ISTO sve i kod nas! Eva u kaznu kao i maša i pokunjeno se odgega u svoju sobu :))
Sjajan tekst! Rekla si sve što i sama mislim. Doduše, više me nema na fejsu, ali sam vrlo aktivna na istagramu, i na blogu kačim fotke svog deteta – jer to je blog o njemu, pre svega.
On je važan deo mog života i ja volim da to s ponosom pokažem.
Vodim računa o tome da se ničega jednog dana ne stidi(mo) i verujem da će uspomene koje sada stvaramo (i) online biti i kasnije žive, zanimljive i da će ih voleti.
Nemam strah od zloupotrebe baš zato što sam svesna da se od toga ne možemo zaštititi a i zato što prosto ne razmišljam na taj način. Ne bih kačila fotke koje bude pogrešne asocijacije, a svoje dete ne doživljavam kao objekat, baš kao što si ti rekla. Doživljavam ga kao osobu, koju od početka jasno i glasno učim da se zauzme za sebe i svoje stavove, svoje dostojanstvo.
A možda i budeš! 😉
super clanak, ukratko kaze sve ono sto ja mislim i sve ono zbog cega sam i otisla iz Lijepe nase!
Da nije zalosno bilo bi smijesno. I kod mene isto…nema posla nema posla i kada bude budu 3 – 4 jedva se nakanim da izaberem "najbolje opciju" onda me zovu iz 16-te firme nude med i mlijeko…i tako… zelim ti najbolje, znam kako ti je.
I u Srbistanu ništa drugačije 😉 Divan tekst, bdw!
Ja sam nova majka (7 sedmica) i tako mi je drago procitati tvoj blog, sve sto pises je o cemu razmisljam. Super si. Hvala.
Kucanica sam vec 4 god(dvoje djece),i fali mi posao,znam da bih trebala uzivati sa djecom ali meni fale ljudi oko mene,razgovor i ostale stvari vezane uz rad.
Hej! moram priznati da je ovo tema o kojoj potajno razmišljam neko vrijeme. Ne znam jesam li kućanica ili ne. Formalno sam nezaposlena, nemam djece, imam psa i živim sa zaručnikom 🙂
Diplomirala sam upravno pravo, zatim specijalistički studij upravljanja projektima, u međuvremenu završila i tečaj za grafički dizajn, čime se sada najviše bavim. Bila sam zaposlena – radila sam posao u državnoj službi koji me nije ispunjavo i dala sam otkaz prije 3 godine. (Tada još nisam poznavala svog čovjeka.) Od tada sam svašta prošla sa sobom i sve više razmišljam koliko uopće ima smisla bit zaposlena žena majka, što namjeravam postati u neko vrijeme, i majka, a i zaposlena žena. Sve više imam odbojnost prema toj kombinaciji i sve više vidim koliko mi je život sada kvalitetniji, iako nemam svoje financije i nisam prihvaćena u društvu. (Da, svjesna sam toga.) E sad, stalno dolazim do par prepreka – prva je da nisi cijenjena kao žena koja je kućanica. To se nigdje (barem u našoj državi) ne priznaje. A druga je – što ako muž kroz neko vrijeme mora prestati raditi … nije više potreban u firmi, razboli se ili nedajboze nesto gore. Ili odlučimo da nismo više skupa (a ima i toga). Gdje sam onda ja? Zašto se ženama jednostavno ne plaća da postoje?? Daleko od toga da ne želim raditi, daleko od toga da ne znam ili nisam sposobna, daleko od toga da nemam stvari koje me ispunjavaju u kojima bih se voljela izgraditi. Užasno je teško biti žena koja ima obitelj i posao. Strada ili jedno ili drugo, a uvijek ona! Što se mene tiče nema ničeg sramotnog u donošenju odluke da ćeš biti kućanica. Jedino što je problematično je to što kao takvo biće nećeš biti podržana od društva tj. države. Ne govorim samo o osuđivanju i nepoštovanju, nego o okolnostima u kojima će se zahtijevati i jedno i drugo od tebe, a neće ti biti omogućeno da to i uspiješ. Jer, budimo realni, ima da pukneš!
I tako većina žena (koje su bile te sreće i našle posao, još bolje ako rade posao koji vole i koji ih ispunjava) proživi život i kažu ti da što se mora se mora, kao su drugi tako je i ona … i tako ćeš i ti. No, ja se ne slažem sa tim pasivnim prihvaćanjem cijelog tog problema jer to ne rješava stvari i ne čini ženu jačom. Naprotiv, mislim da ju krši.
A što se mene tiče, nisam donijela odluku niti da ću biti kućanica niti da neću 🙂 Zapravo radim na tome da imam svoje novce, jer je to – između ostaloga – zdravo za moje psihičko stanje, i radim na tome da se ostvarim u onome u čemu ja želim, a da istovremeno ne moram nekome ostaviti svaki dan 10 sati svog života. Baš me briga kako će me netko nazivati, kućanicom, bloggericom ili …
Uvijek mi bude drago kad vidim da su mi se ljudi otvorili, ovako, poput tebe 🙂 Točno znam o čemu pričaš i točno o tome i raspravljam – pomalo iz perspektive 'što bi bilo kad bi bilo' jer nikad ne znamo što život donosi, i da MORAM raditi, naravno da bih radila. Ali kad gledam iz pozicije u kojoj jesam sada, čini mi se da sam sasvim ok s tom idejom, ali me živciraju duđebrižnici kojima se moraš opravdavati. Iako, i za njih je lako kad sam ja na čistu sama sa sobom – ono što me UISTINU muči je – što ako se jednog dana, za 15 god, probudim i ne budem si mogla oprostiti što nisam radila. To mi je jedino što me još drži u nedoumici.
Obzirom da prvi put ostavljam komentar, prvo da kazem da sam savim slucajno naletila na tvoj blog i super je! 🙂
Jako zanimljiva tema opisana u ovom postu. Ja sam zaposelna mama dvoje djece, koja jos ima i 'poslic sa strane'
Kada sam pocela raditi zaista sam volila svoj posao i uzivala sam ici na posao. Nakon sto sam dobila prvo dijete u onoj godini porodiljnog odsustva sam uzivala, ali sam ipak bila sretna sto se vracam 'u civilizaciju i drustvo". Nakon drugog djeteta uopste se nisam htjela vratiti na posao. Svaki dan proveden kao kucsnica mi je bio super i takav ritam mi je bas odgovarao. Medjutim, stanje u drzavi, krediti, djecije i nase potrebe ipak traze dvije plate u kuci. Trenutno nisam odusevljena poslom iako obavljam sve sto se od mene trazi i ocekuje (ali samo to, extra effort ne postoji) To ostavljam za nas (muzev i moj) posao koji me ispunjava.
I da slazem se, trpi sve pomalo. Ali nekako smatram da je , barem za mene, tako sve super: finansijski smo u ovom trenutku sigurni, provodimo odredjeni dio dana odvojeno tako da se pozelimo i svi imamo nesto ispricati kad se vidimo, imamo zajednicko vrijeme, imamo vrijeme i zanimacije samo za djecu, ali i mama i tata imaju zajednicki interes kojim se jos vise nadopunjuju.
Opet kazem to sam ja, to smo mi, a svaka zena/supruga/mama treba sama sebi posloziti obaveze i zivot 😉
Majo, sasvim te razumijem i slažem se sa svime što si rekla … a izgleda da nas muči i isto pitanje. Međutim, isto tako se može za 15 g. postaviti pitanje na kakvom poslu sam ostavila život, mislim da bi mi to bilo još gore. Sve u svemu, bitno je jesi li ok sa tom odlukom koju sada donosiš jer kroz protok vremena se ionako štošta promijeni, tako da se ne isplati razmišljati hoće li mi kasnije biti krivo, već da li je bilo koja moja odluka u skladu samnom, sada. Čini mi se da je duoMAMA to dobro savladala 🙂 … Neovisno o ovoj temi, blog ti je odličan, zanimljiva promišljanja i fenomenalan stil pisanja. I like it!
Uh! dobro si me nasmijala jer sam se (opet) našla u tvojim riječima, a taj proces od pranja ruku 15 puta samo u pola sata, u kombinaciji s usputnim kuhanjem juhice za ručak … hahhaha da! I ne znam zašto i dalje to radim? Mislim, pa dok god ja te kućanske poslove držim pod kontrolom, ispadne da ništa ne radim. Iako još nemamo djecu, osm štene jazavčara (koje je zahtjevno da ti pamet stane, ali kao što kažeš – sama sam si tako odabrala) razumijem te i prolazim kroz slične situacije. Inače me to jako živcira, ali čitajući ovaj tekst sam se stvarno uspjela nasmijati vlastitom stanju koje imam namjeru nekako promijeniti 🙂
firetulip, te pokušaje ad-hominem-a sačuvaj za te svoje kanađane kojima vjerovatno ne smiješ ništa reć pa dolaziš vamo flexat svoje virtualne mišiće….heh…
ostaje ko želi i jer želi, a ide ko želi jer želi…promjenu il bolji početak. a za šta sam ja, to ti ne znaš.
majo, mene je više zanimalo kad je pat pozicija u raspravi vašoj, po čijemu bude na kraju?
heh…npr. ja nisam neki tradicionalist da očekujem da muška bude zadnja itd. po meni bi zadnja trebala bit ona…bolja ideja.
znači u tom smislu, a ne da bi ti morala bit neki glasnogovrnik obitelji, što ne bi.
davno smo ovo pisali, ne znam govori li ovaj zadnji post
http://misusovo.blogspot.hr/2016/04/nepremostive-razlike.html
nešto oko toga na šta sam ja aludirao gore.
nadam se da ne.
kako će joj muž nać posal, zar i tamo gdje ide ima nepotizma i korupcije?
evo na fox news o'reilly factor govori o beyonce i novom albumu. s druge strane neko reče da je u 20-ima u američkim filmovima bilo dosta vulgarnosti.
sloboda je odlična, ali bi trebala imat neke granice, to je poanta mislim i tvoja i moja. sex. sloboda mislim da najbolje paše unutar 4 zida.
da, trebalo bi da ne postoje muškarci koji padaju na to, ali sjeti se gore da napisah da su muškarci jednostavne beštije, tu igra biološki instinkt tj. kolko se koji muškarac može oduprijeti čemu…a pošto je to biološki instinkt…heh….uostalom to ti muž može predočiti, mada je to teško staviti u riječi (jer tu i ne igra mozak toliko), to je zerkicu veće i od muškaraca i žena, jer to je ono zašto smo ovdje…priroda ima svoje načine, oni nemaju puno veze sa ljubavlju, vezama, iskrenošću i ostalim.
priroda se kladi na instint i redovno pobjeđuje. nažalost. broj razvoda to pokazuje. većina ih je vjerovatno uzrokovana muškim instinktom.
ali je ženski pogled na to svakako simpatičan, idealističan.
a kako ljudi (tj. žene u ovaj slučaj) kopiraju (jer se tu radi o kopiranju neki trendova sa zapada tj. da sve više stvari postaje dopušteno), koga, kada i zašto, e to je već jedna druga i krajnje zanimljiva tema, ali bismo prvo trebali znati kako radi mozak…heh…
ja sam mislio..nekad davno…da su žene tu malo bolje od muških. tj. gore u psovanju.
i jesu. ali sve manje i manje…hehe…
muški se naljuti 10x više i lakše od ženske (jer ima puno više testosterona) pa nek psuje TADA.
nek i ženska psuje kad se tolko naljuti, ali samo tada.
(auuu…ovoga se ni biblija ne bi postidila!)
moja sestra ne psuje. ni njena kćer. tj. na to se može paziti i to se može izvesti, nije nemoguće. meni malo čudno i smješno gledat ženske koje ubacuju to (pre)često.
da sam ikad u životu čuo svoju babu da veli
"Ma gdje je on? Gdje je? Gdje je taj je**ni konjo? Gdje?"
krepo bih od smijeha na licu mjesta. lol! to bi mogo bit odličan monty python skeč, bakica koja dikod zezne koju riječ…
valjda se u nekim obiteljima psuje više od drugih.
kočijaši i lučki radnici i automehaničari moraju po defoltu bit ljuti ko risovi! hehe…
btw. zar superlativ nije "pre*ebeno"? lol!
probaj to 'j' zamjenit nekim drugim slovom, pa vidi šta dobiješ…vrijeme je za igru riječima!
inače po mom mišljenju je psovka spasila mnogu ljudsku glavu tj. ispuhala bijes taman tolko da ne razbije onu drugu ljudsku glavu koja ju živcira.
heh…a može čovjek pisati/govoriti bez ikakva psovanja, a naljutit drugoga (jer nalaže kojekakve bedastoće) više no da je stalno psovo i to žestoko…
dosada…dosade ljudima tuđe mane…ilitiga ono šta oni percipiraju manama (nekom drugom to mogu bit i vrline)…heh…i zato se ljudi rastaju.
(a neko potpuno razumijevanje muškarci i žene nit ne mogu imati, ikada, predrukčije umreženi mozgovi)
to nije samo odlika braka.
brak je više kao neko kohezivno tkivo koje drži skupa, jer je, iskreno rečeno, tlaka počinjati iznova. većini.
u vezi ovoga što napiše my widget, ako brak odumire, odumire i civilizacija, jer je slabija ako se djeca odgajaju bez oba roditelja.
Slažem se s tobom više nego s MyWidgetom – vjerujem da je ipak temelj (ovakve) civilizacije i zato je i dalje neophodan. Ne nužno u isonskoj formi, ali i dalje se društvo uvelike oslanja baš na brak
Odličan tekst! Puno razmišljam o svemu tome u zadnje vrijeme, brak me tek čeka i već sam nekako puna fobija 😀 al baš to što kažeš – s tim stvarima nikad ne znaš, nema pravila, nema korisnih vodiča primjenjivih na sve i svakoga, kako bude – sretno nam svima 🙂
Bravo! Posalji na klokanicu ili negdje da te malo citaju 🙂 svaki puta se uhvatim da kimam potvrdno glavom dok te citam 🙂
Bravo! Posalji na klokanicu ili negdje da te malo citaju 🙂 svaki puta se uhvatim da kimam potvrdno glavom dok te citam 🙂
…i tako grebucka moj muž svoju kćer po leđima, a gleda ga svekrva i kaže:"Pa šta ju drapaš? Bude se navikla pa ćeš ju stalno morati drapati po leđima.".(?!?)
…ili ona, "navikla se (beba od 6 mjeseci) na ruke"…(?!?)..(trebala se valjda na krpu za prašinu već naviknuti i lamatati naokolo)
Kao da su djeca tu samo da što manje smetaju i da svi zadrže svoj komoditet u što većem postotku….uglavnom, i sama sam se često zatekla kako buljim u zid i razmišljam o tim stvarima dok mi dijete spava na rukama 😉
Hahaa, odličan tekst. Kod tebe baka, kod nekog mama, kod trećeg sestra. Svi ih imamo 🙂
Autocenzura mi ne da da ovo isto napišem. Ženo, opisala si me.
Odbrojavan još sitno do termina i baš san se jučer uvatila kako isprid muža mazin stomak i govorin 'ljubavi mamina' i 'ljubice moja'. Zašto ne govorin 'naša', ako ne kad san sama, bar kad smo skupa? To je bio prvi put u trudnoći da su mi moje riči zazvučale čudno :D. Nismo fer prema tatama, definitivno 🙂
I ja bi al muž neće!
Kao da čitam što meni prolazi kroz glavu….hvala ti na tom
Sretno!!!! Ne sumnjam da će blogovi biti još zanimljiviji sa novim avanturama…
Hvala puno! 🙂
Mi smo imali višegodišnje rasprave. Malo bi išao, pa se ne možemo dogovorit oko države, pa malo ne bi išao uopće, pa onda opet kao bi i tako u krug… Ali, evo, maknuli smo se s mrtve točke!
Nema na čemu! Meni je uvijek užitak pročitati ovakav komentar 🙂
Dobro je ako već sada zvuče čudno. Meni je to bilo najprirodnije jer je to, jelte MOJE dijete i JA ću ga rodit! Da znamo biti nepravedne – itekako! 😀
Sva se crvenim! 🙂 Hvala puno!
Eh, kad se sjetim koliko sati sam provela zarobljena jer mi spava na rukama… Good times! 😉
I sretno tebi! Dobar početak je već velik korak – koliko njih ne ispunjava ni taj uvjet 😉
Drago mi je čuti da me mnogi razumiju jer žive isto tako. Na muci se poznaju junaci! 😉
Da, mislim da je lakše odlučiti kada same sa sobom raščistimo da je to samo naša odluka, ničija sastrane. I da nema 'točnog odgovora'. Kako ide ona 'someones trash is somebodys treasure' ili tako nekako. U svakom slučaju, drago mi je da ima takvih poput tebe koje su pronašle svoje mjesto.
Hvala na komplimentima! 🙂
Ne znam bi li me to trebalo tješiti ili da plačem nad zajedničkom sudbinom? 😉 Ali hvala na komplimentu!
Samo ću napomenut da sam dala otkaz nedavno da odem u Njemačku. Na putu su me zvali iz, ne jedne, već DVIJE škole!! Što reći, koju posluku porati?! 😀
Slažem se apsolutno sa svim, ali moram ubaciti kratki disclaimer – moja mama nije bakica, već 'žena u najboljim godinama'. Ima 50, a izgleda barem 10 mlađe, molim lijepo 😉 To nije ni toliko bitno, naglašavam samo zato što je manje komični jer nije 'bakica'. Ali u duhu priče – imam ja i baku (moju, znači 70 napunila) koja isto kreše. Da ne bi ispalo da sam iz fine familije pa se ja pokvarila 😉
a možda i ne budem! 😀 😀 😀
Hvala tebi na divnom komentaru! Sretno s bebicom! 😉
Hvala na komplimentu! Uvijek se obradujem kada vidim da je netko pronašao vremena komentirati i podijeliti sa mnom svoje mišljenje. Tome težim – dobiti feedback. Pogotovo kad mi taj feedback odgovara 😉
Jao, ne želim ni znati detalje! :O
Stvarno svašta preživimo/proživimo
Hvala, hvala! Zahvajujem se sa zakašnjenjem dok imam napad alergije + grlobolju i razmišljam 'ima li išta za imunitet, onako brzinski da me skrpa?!' 😀
Ja ću tek sada moći izvagati što mi je važnije – nadam se barem 🙂
Svaka čast! Ja i dalje želim dva dana biti trudna 'sutra', a onda tri dana želim 'čekati još par godina'. Kad sam 100% odlučna, neodlučna sam! 😉
To se zove pothvat! Čestitam! 🙂
Ja sam znala reći da nisam znala želim li ja imati dijete, ali sam znala da želim s njim (mužem) imati dijete. A to je velika razlika.
Koeln nije nista posebno velik. Ima milion stanovnika kao i Zagreb. Na spram jednog Istanbula koji ima 14 mil je Koeln kao i Zagreb, selo.
Nevezano za to Koeln je bas lijep grad za zivjeti ni preveliki ni premali… Bilo mi je bas lijepo tamo zivjeti tocno prije 9 godina…
Meni je djelovao velik (baš kao i Zagreb kad sam tek došla), valjda zato što je sve novo i nepoznato. A vjeruj mi, ne možemo pričati o Zagrebu i Kölnu kao selu – dokle god je Slavonski Brod u konkurenciji 😉
Nadam se da će i meni biti lijepo kao što je bilo i tebi! 🙂
Ja gdje god naručim kafu u belom svetu dobijem krivo. Pijem produženu s hladnim mlijekom, a uvijek mi donesu neke bijele kave ili kap kave i pola litre mlijeka. Na Balkanu jedino uvijek potrefe, iako sam u Rumunjskoj dobio isto pola litre mlijeka i zrno kave. Valjda neke romanske fore.
Ubiše me s tom kavom, materem. Uvijek isto! Zaposlit cu se i faking ustedit soma eura i onda cu otic i kupit PRAVI ESPRESSO APARAT i necu nikad nigdje ici osim do balkona i nazad. Ali pit cu fine kave i amen.
Hahhahaa ova priča je tako identična mojoj 😀 Završila sam za učiteljicu, otišla za Njemačku i sad radim u kuhinji!!!! Vjeruj mi, ne može biti veće sramote 😀
Meni je super, tek da se zna, ali moja mama se svakodnevno nada da ću joj javiti da sam krenula dalje u školu, da ipak postanem nešto. Ne prođe naš godišnji u Hr bez razgovora o tome da sam se ja tako dugo školovala, a sad radim "tamo nešto". Da "to nešto" znači da imam mir koji nisam imala dok sam radila u školi (doživljavala sam slične situacije kao i ti), da imam super radno vrijeme, da svako popodne mogu biti sa svojom djecom… nije važno, važnije je da radiš ono za što si se školovao, pa makar ti se to zamjerilo skroz.
Uživaj u svom životu i svojim odlukama. Što bi falilo otvoriti mesnicu i biti zadovoljan ako je to ono što veseli? Ili prodavati sir i kajmak? Jedino mislim da je za redovnice malo prekasno 🙂
Isto sto vi prolazite, prosla sam ja prije koju godinu u Svicarskoj, gdje su, vjerujte mi, puno manje susretljivi i puno vise nacionalisti. Mogu vam pricati bajke, al mi smo zauvijek stranci u stranoj zemlji. Medjutim, kada osjetite dobrobit skolskog i zdravstvenog sustava i mogucu buducnost vase djece, nece vas biti briga ni govorite li, ni jeste li dorasli situaciji. I da, uvijek ce se jedan dio vas pitati jeste li mogli ostati u Hr, jer zivog covjeka se ne moze presaditi. Ali, znat cete se nositi s tim. Sretno!
Ja hoću iako sam zaposlena za stalno, ali muž neće voli Osijek više nego išta… tako da uživaaaj i za nas putnike koji smo eto primorani zastati na jednom mjestu 🙂
Žena koja samu sebe tješi i laska si da je vrat koji okreće glavu je ili jako naivna ili jako arogantna. Ona je ekvivalent muškarcu-šovinistu, samo se pretvara da je "lukavija" od njega i da su njezine slabosti zapravo snaga.
Moja mala obitelj i ja smo se takodjer doselili u Njemacku nedavno, nakon faksa smo dobili dobre poslove i kako smo i tijekom faksa iskusili zivot tu (razmjena); dosli smo. Vec prvih mjeseci struja svijesti bila mi je identična ovom tvojem gore napisanom! Tko se ikada usudio izbaciti tu glupost da "Nijemci ne uzivaju, samo rade!" Voljela bih mu vidjeti facu kad bi samo povirio u njemacke zivote. Ide se i u restorane, i kafice, i kina. Ali ne samo to! Jos k tome mali milijun stvari za koje postoji ponuda, koje si mogu i zele priustiti, putuju, bave se sportom, umjetnoscu, uce jezike, ulazu u ono sto ZELE. Da, zaista se svatko pita sto je to sto ja zelim. Kod nas svi misle da je centar svijeta – ispijanje kave u dva ista kafica u gradu. I, da, naravno – to svi zele 😛
Ja bas sad malo zelim tae-kwon-do i portugalski. Zasto ne 🙂
Pozdrav
Maja, super Vam je blog, hvala.
Super blog u kompletu, ne dajte curke!
https://www.youtube.com/watch?v=oOS00ttAblQ
Odličan post, svaka čast. Malo kasnim sa člancima ali tek sam otkrila tvoj blog pa čitam malo na poslu :D. Samo se ja ne slažem sa "Volimo se hvaliti jednakošću i gledati sirote muslimanske žene kako hodaju pod bremenom religijskih čednih prospisa." Ove koje ja znam nisu sirote, tako ih većina bira i ponose se time, zbog toga sve koje su odlučile same to muslimanke, opatice, neko iz drugih razloga šta znam, ima nas svakakvih, ok mi je. Meni su jedno krive za "Potlačene su i nemaju pravo glasa." jer si to same dopuštaju muškarcima, religijski one imaju veća prava, ali valjda je to, to..muškarci se prihvataju sa svim manama i mišljenjima ali žene, hmm?
Ako te mogu utješiti ja sam morala 20skinuti… do sada je otišlo 10 i sada sam u onoj fazi joj moram ali mi se nedaaaa a još 10 mora dolje…tako ovih sedam ćeš ti super 🙂 puse!
Ja imam… puno puno vise od 7 kila viska i plan ih je isto maknit ali… ne mogu se nikako naviknit na cesko voce i povrce. Sve je ili prezrelo ili staro. Znam da me život u Dalmaciji razmazio što se toga tice ali ne moguuu 🙁
Ooo, kakvog li osvježenja na ovu temu. Prvenstveno sam uživala u stilu pisanja. Bra-vo. Gotovo mi je drago što dijelimo istu dilemu jer sam iz tog razloga naišla na tekst. Od večeras imaš novog fana na blogu i nastavi pisati. A meni zauzvrat, drži fige za tromjesečje traženja stana koje starta 1.1.2017.
PS. Ja imam namještaj, uskladišten u ZG i nisam znala što s njime kad muž i ja odselimo. Nadala sam se namještenom stanu, al možda ga vidim (primjerice, kuhinju) – i prije nego sam se nadala.
U Njemačku stižemo na 2,3 mjeseca kod kuma i krećemo u potragu za stanom. Sve isplanirano. Ta nismo tupavci kojima taj rok nije dovoljan 😉
Čujemo se, puno pozdrava.
Ja poslao lebenslauf, firma mi odgovorila za 7 dana, došao i počeo raditi, oni mi pronašli smještaj. Ne treba mi soba sa stanom od 67 kvadrata, jer sam to imao u zg, i koristio sam samo wc, kuhinju i jednu sobu,sve ostalo je bilo u službi sakupljača prašine, tako da ove fore sa njihove ( njemačke ) strane ipak spadaju u kategoriju preseravanja koju su popušili od idola amera.Svaki vikend gledam penziće, koji se jedva kreću kako dolaze i odlaze tijekom dana, i mislim si da li i oni žive u ooooogromnim stanovima, koje nemogu koristiti bez pomagala, tipa štap za hodanje, onih kolica pomoću kojih hodaju na guranje,kojima još nisam zapamtio ime, ako da , da li ih koriste. Jedva se kreću pa čisto sumnjam. Svjestan sam da je pronalazak stana veliki problem, ali stvarno ne vidim smisao penthausa od 300 m2, u kojem sam bio ovdje, i života jednog para s djetetom u njemu. Čemu ? Tako da KISS i dalje ostaje moj moto života i rada u njemačkoj. Više o temi na http://www.rad-u-njemackoj.com
Teti koja piše , puno sreće u pronalasku stana, lako ga je tražiti, ali još teže pronači. A da odete na selo ?
pa ja vam vidim jedino kao mogucnost stan naci u nekom mjestu gdje ste autom brzo povezani s radnim mjestom.Putovanje so 3o km posla je ovdije nesto normalno,a samo sretnici imaju posao na 5 minuta od stana ili imaju svoj posao-firmu u okviru svoje kuce,placa.
Nesto na sto bih vas zelio upozoriti,nemojte da vam se desi ista greska kao nasim bivsim Gastarbeiterima kojisu jednom nogom zivjeli u DE,a drugom u Hrvatskoj i sire.Morate razmisliti sto i gdje zelite dalje zivjeti,egzistirati i raditi,stvarati i svoju kapitalnu sigurnost.Ja spadam u novu hrvatsku emigraciju koja uz znanje danas ima kako egzistencijalnu tako i kapitalnu sigurnost,a pored toga sam imao i maloga sina kojega sam sam podizao.Mozete mi se uvijek obratiti za neku pomoc ako zelite na moj e mail vlado68m@gmail.com…
Oooo, jako mi je drago čuti sve navedeno! I sve što imam za reći je – naaaravno da ćete naći stan, pa niste tupavci! 😉 Ne želim se ureći, ali izgleda da smo mi skoro-pa-pronašli stan! I izgleda kao ostvarenje mojih snova. Još samo moramo preživjeti jedan sastanak i to je to! (drž'te fige)
Moj savjet – jako je bitno umrežiti se! Znači, svaki stan koji smo do sada vidjeli, nismo imali 5% šanse. Nitko ništa nije rekao, ali se 'osjetilo' da ih apsolutno ne zanima. Za ovaj stan (za koji držimo fige) smo saznali preko preporuke. Izdaje ga prijatelj od muževog kolege. I to je bilo dovoljno da budemo 'prvi na listi'. Znači, samo kontakti, preporuke, poznanstva – vjerujem da će i kumini kontakti biti dovoljni 😉 I drugi savjet – sve se može, ali pripremite lovu jer ovdje 'za svaki slučaj' košta puno više nego na rodnoj grudi. i SRETNO!! 😀
Slažem se 😉 I da, prebacili smo centar potrage van grada – čini mi se da bi mi se moglo svidjeti 🙂
Hvala puno! 🙂 Proširili smo područje potrage, a od samog starta smo odlučili da nećemo biti old school gasterbajteri – ako odlučimo da hoćemo biti u Hrvatskoj, vratit ćemo se. Ali dok smo tu, gradimo život ovdje 🙂
jao dragaaaa, mi smo ti pokakali i popiškili pola Osijeka hahaha, Sve znam moja nije htjela kakati po par dana da smo na kraju pili onaj sirup za kakanje… sve je to ok dok vas nisu skužili haha :*
Ahahahaha drago mi je to čuti! 😉 Ali vidim da su oni skroz ok s tim – svi piške u grmlju oko parka i sl. tako da je više panika bila u mojoj glavi nego na igralištu. A za kakanje.. uf, znam već sve narodne lijekove i u glavi stalno računam koji dan, kada, koliko – da nam ne bi izmaklo kontroli.
Ne jedan nego tri lajka i naklon do poda.
svaka tvoja nova prica mi izmami osmjeh.
pises srcem i to se bas osjeti.
bilo bi super citati tvoju knjigu.
Sva sam se zacrvenila od komplimenata 🙂 Hvala Vam najljepša!
Ovo stvarno kao da sam ja pisala,upravo sam o tome jutros razmisljala dok sam oplakala na masne tragove po plakaru u kuhinji. Ne šalim se. Dijete mi ima skoro godinu dana i ne dojim više.
Ahahaha, nije napravila ništa dok se nije pokakala ispod tobogana nasred parkića. Kao nitko koga znam. 😛 😀 Nasreću, mi imamo psa, pa imam uvijek pune džepove vrećica. Jednom se popiškila mrtva-hladna na pod u jaslicama, skinula gaće i gole guze sjela ravno u krilo nekom nepoznatom tati u odijelu koji je jadan došao po svoje dijete. Čeka me za pola godine ista avantura sa sinom. Već mi je slabo. 😀
Toliko svestrana i inteligentna osoba sa tako otvorenim, duhovitim, kreativnim pristupom pisanju i zivotu, kod kuce nije samo mama i na bilo kojem poslu nije samo radnik! Imate itekako radi cega biti ponosni i zadovoljni sobom, ne znam jeste li svjesni kakva je rijetkost takav duh danas! Neizmjerno zao bi mi bilo da vam ga stare, sive, dosadne zgrade, metode, procedure i isti takvi ljudi, uniste, nista Vi niste izgubili. I nije kasno poceti se traziti pa koliko god vremena, da covjek uspije biti zadovoljan. Evo mene u 30-im, radim i skolujem se od 18-e, dogurala do nekog vrha ambicija a ujedno i pritisaka, stresova, nemoralnih i nesposobnih ljudi i znate sta…krecem svojevoljno ispocetka. Uskoro u Njemackoj kao i Vi. Jedva cekam! I najvecu srecu, sto je najbitnije, imam kuci u obliku jedne mladje Morane. 🙂 Gledajuci oko sebe, shvatam da je vec time sto je neko pozitivna, dobronamjerna, obrazovana, pismena i vrijedna osoba potencijal: 'biti covjek' ostvaren. Sve ostalo dodje kad tad. Zelim Vam puno srece u buducim koracima i putevima koje izaberete! Razgaljuje me stvarno ovaj Vas blog! 😉
Mi smo prije 45 dana postali porodica sa troje djece 😉 i najbolji savjet koji ti mogu dati je da je najvece bogatstvo koje roditelji mogu dati djetetu su braca i sestre (ja imam jednog brata i oboje bi volili da nas ima jos). Uz to, vecina prijatelja koji su htjeli samo jedno dijete dobili su drugo sa velikom razlikom jer je ono prvo 'kukalo da hoce brata ili sestru' (sa mnom u porodilistu zena nakon 10 godina dobila drugo dijete jer se ono starije zalilo 'kako je jedino on sam') Apsolutno se slazem da postoji 1001 pitanje i dilema koje ti se mogu motati po glavi prije nego vidis drugi +, ali evo iz naseg iskustva sve se poslozi kada i kako treba. I najbolja utjeha za sve moje strahove je bila da se majcina ljubav mnozi, a ne djeli, i zaista je tako. U svakom slucaju sretno! 🙂
ma kakvo planiranje, da smo planirali i cekali da nam se stvari u zivotu posloze, ne bi bilo ni naseg prvog zlata, a kamoli sad druge bebe. s oboje sam zatrudnila nezaposlena, dok sam manijakalno trazila posao, da bih na kraju vec trudna dobila posao. dobro, jesmo mi htjeli i prvi i sad drugi put bebu, onda se skinula s pilule i nakon 6 mjeseci rekli kad se desi se desi. i iz treceg pokusaja je uspjelo. sad smo se zezali zapravo, i uspjelo je iz prve. i zapravo kolko se veselim tolko sam i prestrasena. jer sam straaaaasno umorna – 1.tromjesecje, tezak posao i idem vec na bolovanje za par dana, muz na terenu, prvi malac ima godinu i po i nije jos skroz samostalan i nocas nam je bas bila uzasno noc nakon dugo vremena i svasta mi se vrtilo kroz glavu dok smo nocas ne-spavali, medu ostalim stagniranje nepostojece karijere kako kazes i kako cu ja tamo s 33 godine dok novi malac navrsi godinu igdje naci posao u struci. (ali evo srecom danas radim od 17h pa sam barem odspavala jos 3 sata skoro kad sam ga odvela u vrtic) svasta mi se vrti po glavi, situacija nam je daleko od bajne, stalno smo u iscekivanju nekog posla vani i zeljene/nezeljene selidbe, koje nas je isto i strah i bit ce nam zao ovdje ostaviti sve drage ljude i rodbinu i na ljeto ce mi i sestra roditi treceg necaka/necakinju, ali opet nas tolko nervira i ljuti ova hrvatska drzava da nam se ovdje ne ostaje. a meni uskoro istice ovaj kratkorocni ugovor na poslu, hocu li poslije jos neku naknadu dobivat od hzzo-a, ne znam nista. sta ce bit ce bit. jaki smo mi! 😀 ne razmisljat previse o svemu tome, ako zelite bebu na posao i sretno!
Svaka čast! Mi smo za Božić hodočastili kod baka i deda, tako da zavidim na malom obiteljskom Božiću nadam se da ću ga i ja jednom upaliti1 (koliko god volim bake i dede)
te selidbe.. kad se sjetim. predzadnja selidba sarajevo-zagreb: potrpaj sve u mercedes karavan, sta ne stane ostaje (ostalo bi kod frendova pa bi oni busom poslali, ne bi bio bed al bilo je-ajde da ponesemo sve!). vozila sam se na straznjem sicu zaljepljena za prozor a auto pun da igla ne bi stala kak kazu. a zadnja selidba u samo 500m udaljen stan. ali: ja u 7. mjesecu trudnoce,muz taman taj vikend iznenada poslan na teren i brzo se snadi da mi netko sve pomagne spakirat,snijet s 3.kata i utovarit pa onda odnijet na 1.kat.. sve me strah kako bi to izgledalo da selimo van i to u prazan stan za razliku od svih proslih. jos ak se to kojom srecom desi uskoro, nadamo se, a ja opet trudna ili taman rodim.. bar necu moc i morat previse radit 😉 ja cu hodat po ikei i govorit to to i to haha
Smiješno je uvijek kad je drugi u pitanju! I meni je sad smiješan ovaj komentar, a znam da je meni bilo trenutaka kada mi više NIŠTA nije bilo smiješno! 😉 A sada vam držim fige – i za odlazak i za šetanje Ikeom i govorenje 'to, to i to'! 😀
Ooooo pa ČESTITAM!! Nije to mala stvar – troje djece 🙂 Nadam se da su svi zdravi i sretni i da – slušaju mamu! 😀
Držim fige za sve navedeno! I selidbu i pronalazak sebe i zdravu bebicu. Ja sam jučer rekla mužu 'jao, kako mi planiramo ovo dijete i zabavljat i vodit u vrtić i kuhati i čisti i – IMAT BEBU?! A ti ćeš biti na poslu!!' pa smo se oboje smijali. Tako da mogu zamisliti tek strahove kad imate malo od godinu i pol. Ali iskreno vjerujem da je kod ovakvih stvari pametnije ne analizirati pretjerano jer nema generalnog rješenja. Ako želiš, posloži se, ako ne želiš, nađeš ispriku 🙂
A što se nepostojeće karijere tiče, sve više sam svjesna toga da me tu muči samo to što znam da u tuđim očima 'trebam nešto'. I onaj dio da 'ne daj Bože bude nešto', a ja nesposobna 😉
Ahahahahahaha umrla sam na ovo 'dijete mi ima skoro godinu dana i ne dojim više' – kao pismo Lastanu. Kao 'što nije u redu sa mnom'?! Imam loše vijesti – neće postati bolje. Tako da se obružajte maramicama, čini se da smo u ovom na neodređeno 😉
Ne mogu Vam se dovoljno zahvaliti na ovom komentaru! Stvarno me ostavio bez riječi i razveselio me skroz duboko, nekako do srži 🙂
Svaka čast i Vama na hrabrosti, želim Vam svu sreću na novom početku, svu sreću u Njemačkoj, a za 'male Morane' ne moram ništa ni dodavati – one su sreća same po sebi.
Hvala Vam neizmjerno! 😉
Hvala, to mi puno znači! 🙂
Ahahahahaha a meni, eto, odmah lakše da ima i onih koji su gore prošli od mene! Iako, posebno poštovanje gajim prema takvim malim harambašama koji ne daju da im rigidno društvo slomi duh! Tko kaže da se ne može piškiti po podu u vrtiću?! Vidiš da može! Win APSOLUTNI! 😉
Da, itekako me zanima, samo naprijed 🙂
Baš, baš divan tekst! Sretan vam Božić i rođendan i Nova godina i Život 🙂
Jako dobar osvrt na tematiku o kojoj cesto razmisljam. Moja svekrva i dan danas rado prepricava zgodu kada sam ju mrtva-ozbiljna u strahu priupitala sto mi je ciniti ako mi se moje dijete ne svidi kao osoba?
I da, smatram nazadnim razmisljanje da te veci broj djece rastace. Mislim da u svakoj (uvjetno receno normalnoj) zivotnoj situaciji postoji dosta prostora za rast i samoostvarenje.
Kljuc je u ustrajnost, upornosti, prilagodljivosti i, naravno, potpori okoline. Sto se mene tice, nedavno sam rodila klinju #2. Ne mislim stati jos. Pa nisam se bezveze "načimala" za dvoje! 😉 A i dozivljavam da s njima uistinu rastem i ja!
Baš sam se ismijala na ovo o "piscima" sa facebooka, prepoznala sam ih par wannbe pisaca, rečenice zbrda-zdola, mi, ja ti, ljubav, sreća je korpa sa cvijećem i sl.
??? ovaj komentar je tako genijalan – jer je istinit! ? ‘mi, ja ti, ljubav, sreća je korpa sa cvijećem’ ?? smijala sam se 10 minuta i hvala ti na tome!
This comment has been removed by the author.
Otkrila sam te prije dva dana kad sam čitala onaj post o traženju stana u Njemačkoj (budući da se i sama trenutno mučim s tim) i tvoj način prenošenja riječi na svoj blog me je fakat očarao. Mislim da nisam nikad naletjela na blog koji mogu čitati 3 sata bez prestanka 🙂 samo tako nastavi, tvoja iskrenost je osvježavajuća.
Daria, hvala ti neizmjerno na ovom komentaru! Ovakve reakcije dovoljno su mi gorivo za nastaviti dalje :*
U slucaju bilo kakvih pitanja, pomoci, moralne potpore – samo se javi! 😉
Hvala ti na svakoj riječi koju si napisala jer je bila iskrena i iz srca (to se osjeti, odnosno ja sam osjetila) . Zato čekam i uživam u svakoj novoj priči, zabilješci i slici koju objaviš pa nastavi dalje za svoj i naš gušt, pusa
Hvala ti puno! :* Ljudima je teško objasniti koliko svaki komentar (kao i share) znači – nešto poput glumaca kad kažu da žive od pljeska. Jer teško je u virtualnom svijetu ocijeniti koliko te se zapravo čita, koliko su ljudi zadovoljni pročitanim i koliko uopće kvalitetan sadržaj nudiš. A s ovakvim komentarima se katapultiram na mjesec od sreće – jer nema većih komplimenata za autora od tog da se osjeti iskrenost. Hvala neizmjerno! 🙂
Moj malac je gurnuo curicu koju je svaki dan s veseljem dočekivao u vrtiću i da eto, što reći na to, zašto je to učinio… Smetala je njegovom najboljem prijatelju… Curica je bila žalosna, on je bio žalostan, shvaćao je da je učinio nešto ružno, ispričao se njoj… Došla sam u vrtić, sve čula od teta, ispričao se curici još preda mnom, ispričao se tetama i da onda dolaze njeni super simpatični roditelji i onda se ja pitam što ja trebam učiniti?! Ispričava se i njima i ja njima i mislim si zašto je baš nju morao, zašto je ikoga morao gurnuti, jesam dobro postupila, je li shvatio, naučio lekciju….?! Možda je to učinio za prijateljstvo, možda će i sutra netko učiniti nešto takvo za njega… Bitni smo i mi odrasli da shvatimo da je to samo početak učenja života, da je to “igra”, prejak zagrljaj, prejaka pusa… I da, bitni smo mi roditelji da ih učimo razlikovati dobro od lošega, da se zauzmu za sebe, ali ne na način da drugim naude, da im pokažemo vlastitim primjerom i možda najbitnije od svega da se mi roditelji ponašamo civilizirano i shvatimo da su maleni, da uče, da ih učimo i da se mi roditelji ne uplećemo u njihove svađice koje traju minutu i pol i poslije su opet prijatelji kao da ništa nije bilo….
Baš to – nekako se uvijek ‘zakače’ oni koji se najviše druže. Očito je da se radi o dječjem svijetu i njihovoj komunikaciji, ali čovjek se ne može opustiti kada zna da je NJEGOVO MILO DIJETE tako postupilo. Ja se samo nadam da, koliko god si mi predbacujemo svašta jer ‘ne provodimo 18h dnevno u igri s mladunčadi, ali samo uz drvene igre i one koje pomažu u motoričkom razvoju, ali su dobre i za okoliš blablabla’, i dalje smo mi dobri roditelji – jer nas brinu ovakve stvari i zato ćemo ih, valjda, znati prepoznati kada/ako prestanu biti dječje. Dokle god je par minuta poslije sve ok, odmah mi je srce na mjestu! 😉
Ja uskoro trebam na daljnje školovanje i ne mogu dočekati da počnem raditi. Planiram 6 mjeseci platu štekati kući i pomagati svojima, a onda iznajmit garsonijeru, točno kako ti kažeš, dosta 25 kvadrata za početak. Samostalnost je ključ. By the way, znam da sam zakasnila skoro dvije godine na ovaj post, ali zaboli me 🙂 #misusovojezakon
Ahahaha, neka neka, meni je vrlo milo kada vidim da su ljudi stvarno zainteresirani za moje postove. Pa čak i dvije godine stare! 😉
I da, slažem se – samo samostalnost i sve drugo će doći prirodno 😀
Uf, ja te kužim i moj malac već kuži da izbjegavam igrališta s puno ljudi. Iznimno rijetko sam uopće s njim na igralištu, uglavnom je muž. Ok, mogu popričati s nekom random osobom o vremenu i djeci, ali u principu mi se ne da i radije peglam doma. 😀
Draga Maja i foloweri,
niti jedna tema nije potrošena, ona traje u vremenu i budi u čovjeku raspavu sa samim sobom.
I zato je misusovo zakon!
Hvala Majo na pogledu na kaos u tvojoj glavi! (Imam i sama svoju porciju.)
Hvala! ? Drago mi je cuti da nam se kaosi slazu! Lakse ne nositi se sa svojima, cini mi se. Da nam neki vjetar u ledja… a propitkivanje svega – moja velika boljka, ali toliko je dio mene da ne znam kako bih postojala da to nemam. Zato me uvijek cude oni koji se nikada ne pitaju. Samo idu. Tuzno, zar ne?
I drugi put!
(bez pretjerivanja, hvala tebi Majo)
<3
Vječita dilema svjetskih putnika, kad svjet postane skučeno mjesto. Prvi put je stvarno sve najteže, svaki sljedeći je peace of cake.
Nadam se da je stvarno tako. Jer stvarno ne bih željela ostati nigdje predugo 😉
svijet
Draga Maja i pratitelji bloga,
ja se tako znam osjećati i u pol rodnog sela. I onda se sjetim da je jedino stvarno na ovom svijetu promjena (moja životna istina), otplačem rundu i u nove radne pobjede (ili otplačem još jednu rundu, što mi se prije da).
Pozdrav auslanderima, svima! I ovim svojima na svome.
Zanimljivo, s dozom humora rado procitam. (y)
Bukvalno kao da si pisala u moje ime. Razumijem te u potpunosti. Selim u Frankfurt za par mjeseci i ne osjecam se kao da idem na kraj svijeta. Sve je to nase. 🙂 Zivjelo #misusovo !
Hvala ti puno! I drago mi je da teko razmišljaš!
What’s up,I check your new stuff named “Sami na pučini – #misusovo” regularly.Your writing style is witty, keep up the good work! And you can look our website about love spells.
Žalosno je znati da, ne samo majke neće nikada uložiti trud u odgoj svojih dječaka, nego ni očevi. Isti oni koji su stajali goli u kupaoni. Zanima me flešbek tog frajera 20 godina nakon. I zanima me jel otac jedne djevojčice…..(sorryrazmišljam na glas).
Tebi hvala što si podijelila svoje iskustvo i na tv preporuci!
Hvala na komentaru. I žalosno je to što sam ja uvjerena da, u njegovom flashbacku, nema ništa ‘diskutabilno’. On misli da je bio pastuh.
Ali seriju pogledaj svakako.
Dugo, dugo sam bila pod utjecajem razmišljanja tipa ”nije da mi ovdje nemamo prijatelja, naravno da imamo, ali ljudi kod kuće ne razumiju da su to nekako prijatelji sa vremenskim rokom” i još uvijek se opirem stereotipu kako su Skandinavci hladni i nedruželjubivi (dečko i ja smo se odselili u Oslo) i onda me zveknulo….ček; koliko ljudi steknu prijatelje tijekom djetinjstva, osnovne/srednje škole, fakulteta, a koliko kad se zaposle i tijekom kasnijeg života. Kod mene prijatelji stečeni za vrijeme faksa naspram prijatelja nakon faksa idu daleko u korist ovog prvog. Moj brat najviše prijatelja ima iz vremena osnovne škole. Dečko iz djetinjstva….mislim da nije stvar ni u gradovima ni državama, ekspatima, domaćima, stranicima ….stvar je u nama. Starimo. Ne da nam se. Već smo formirani i oblikovani. Manje dajemo. Manje uzimamo.
Vaša Morana možda će sad stvorit neka od najznačajnijih prijateljstava u svom životu i ako se za 20/30 godina preseli negdje drugdje prolazit će kroz iste stvari kao vi/mi sada.
Trabunjam….
Enihau, volim čitat Tvoje tekstove, tuđe misli….lakše mi je s mojima 😀
Hvala ti puno na ovom divnom komentaru! Ljudi ni ne znaju koliko i meni znači interakcija – znači da mi se ne vraća samo jeka! 😉 I totalno si u pravu za prijatelje, ja to mužu stalno govorim da si racionalizira kad mu je teško – koliko bih novih ‘životnih frendova’ imali da smo odselili u Poreč? A da ne govorim iz perspektive ‘koliko bi moje društvo bilo otvoreno za nove ljude i to one koji ne pričaju hrvatski, ali bi se intenzivno družili’?! Smiješno mi je već pri samoj pomisli!
Ustvari mi je žao što mi je teško objasniti koliko volim svaki aspekt ‘novog’ života, čak i povremenu samoću. Samo treba prihvatiti da je sve drugačije (a to je problem s ljudima ‘kod kuće’, oni su navikli da je sve isto, da se sve uvijek odvija na isto način). Imam osjećaj da sada ove prijatelje cijenim još više (a stare čuvam kao malo blago).
Odličan post. Tek sam počela čitati tvoj blog i zbilja mi se sviđa. Ja za samu sebe često u šali (a u svakoj šali ima nešto istine, kažu svi oni sa citatima hehe) kažem da sam snobica. Tu i tamo si priuštim neki komad šminke koji vjerojatno ne vrijedi toliko, pohvalim se novim stvarima na Instagramu (u pozama koji nisu ni malo stvarne i nastale su “spontano” iz trećeg pokušaja) i na kraju dana sama sebi kažem da sam blesava…al jbg, ponekad trebaš prihvatiti da si malo snobast i uživati u onom što te veseli.
Ja nemam ništa protiv toga da sam tu i tamo snobica i površna, dokle god znam svoje kvalitete, uvjerenja i dokle god sve što radim, radim sebi za gušt pa makar se nekad time i pohvalila 🙂
Btw, imaš novu čitateljicu 😉 Pozdrav iz Sl. Broda 🙂
[…] Izvorni tekst pročitajte ovdje. […]
Nije samo slovo na papiru kada se kaže da su brak i porodica osnovni stub društva. Morali bismo iznaći modus da gradimo zdrave, produktive brakove (u smislu da će individue iz tih brakova biti ostvarene ličnosti u raznim poljima, a njihova djeca također zdravi i uspješni članovi društva).
No, činjenica je da brak doista ljudima teško pada.
Pronašla sam se u dijelu koji opisuje “moraš”, odnosno očekivanja koja imamo jedni od drugih (a koja su opet nastala kao produkt društvenih normi, a ne produkt naših ličnih ubjeđenja i osjećaja da tako možemo i želimo). Previše očekujemo, i dajemo sebi pravo na to. Možda i ne bismo očekivali da drugi oko nas to isto ne očekuju, pa nam njihova očekivanja nameću pritisak. Kad bismo se samo mogli otrgnuti od toga. Npr. posjećivanje supružnikovih roditelja i porodice. Da, mi očekujemo da supružnik s nama posjećuje našu porodicu redovno (obično sedmično), ali i naša porodica očekuje to isto (obično svako ponaosob) jer je to postala norma, tako da njihova očekivanja potpiruju naša vlastita.
Imamo prijatelje Amerikance koji se vide sa svojim porodicama (roditelji, braća i sestre) jednom do dvaput godišnje. To je daleko od mojih poimanja i mojih ideala, ali zašto supružnici ne bi viđali svoju tazbinu jednom mjesečno umjesto sedmično?
Navela sam ovaj primjer, ali tu logiku bismo mogli primijeniti i na druga polja.
Mislim da nam je to ‘moraš’ u glavi jedan od glvavnih kamena spoticanja na svim područjima, ne samo u braku. Koliko se čovjek osjeća slobodnim i … sigurnim kada jednom izađe iz tih granica i vidi da se ništa lše nije dogodilo. I dalje je normalan. I dalje život ide. A on ima mogućnost istraživati što to UISTINU želi u životu. Moj je problem što sam neodlučna tako da lako razbijam prepreke, a onda ne znam kamo dalje 😀
Sa svojih 30, od kojih 8 u braku, mogu potvrditi da je tezak, ali ne uvijek… svatko od nas kao pojedinac prolazi kroz razlicite zivotne faze i situacije, međusobno je vazno podrzavati se i gurati naprijed jedno drugo, kad jedan od nas posustane ili odustane, drugi ga motivira i potice, e tako ja to kod nas vidim i tako odlicno funkcioniramo.. ima tu i teskih zivotnih situacija, nema novaca, pa ima, ali nikad viska, hahaha, ima djece, ima divne svekrve i ne divne punice, gubitka posla, napretka na poslu i svega sto zivot nosi.. a sve nas to cini jos jacima i jos povezanijima, samo trenutno mogu primjetiti da kako su nam djeca maaalo veca vise se stvorilo tog vremena za nas i samim time odnos je bolji, a taj nas brak laksi, bas nam je super. Tako daa mozda i vas cekaju iza ugla ta neka ljepsa i laksa vremena ne tako teskog braka 😉
Davno su iza nas ova vremena navikavanja na brak – tekst je napisan prije gotovo 5 godina ;). Ali volim stare tekstove dići iz naftalina jer, bez obzira što ja nisam više u toj fazi, možda nekome baš sad treba. I da, slažem se – brak je onoliko dobar koliko si ga napravimo takvim.
Odlicno!
Hvala, Suzana! 🙂
[…] #misusovo […]
Zašto Majo, si tako proklto iskrena. Točno to mi je palo na pamet dok sam skrolala na svojem dječjem ajfonu i čudila se čemu toliki anatagonizam.
Pa to je samo dječja zabava. Moglo je isto tako biti i majmunovo ili obični četvrtak.
Ljudi su tako ubitačno dosadni, i u svemu traže preneseno značenje. #letshavefun
Majo, mi smo se preselili u Irsku prije tocno godinu dana imamo malu curicu od 2 i pol godine i preselili smo se iz slicnih razloga kao i vi. Moram ti reci samo da obozavam citati tvoje postove jer se uvijek mogu pronaci pa tako i u ovome. Moja cura je isto valjda najsretnije dijete na svijetu, obozava ici u vrtic i place kad ne ide, ima najbolju prijateljicu, prica eng i hr i bas se odlicno prilagodila ovdje. Ali u trenutcima kada je bolesna ili jako uznemirena jedino zeli svoju baku. Nitko ali bas nitko i nista nije bitno i uvijek jecajuci zove svoju baku koja je u Hr. I naravno da mi je u tom trenutku to prestrasno i pitam se jel li to sve vrijedno toga.
Trudimo se sto cesce ici u Hr i dode nam baka u posjet i onda se nekako situacija izbalansira i kao sto ti kazes vecinom bude sva napunjena ljubavi onda i 90% vremena je okej ali eto jos uvijek postoje ti trenutci kada se pitam sta nam je to sve trebalo. A o nedostatku baka servisa necu ni pricati. 🙂
Hvala ti puno na ovom divnom komentaru. Meni najteže pada što mi je mama trenutno bolesna pa me i grize savjest, ali ni ona ne može doći kad joj padne na pamet. I zato, u najtamnijim trenutcima razmišljam isto – je li vrijedno?! Ono što funkcionira kao budali šamar je otvaranje bilo kojeg hrvatskog medija. Iste sekunde znam da nisam pogriješila i da nema šanse da odustanem. Jer sjećanje i emocije su napouzdani i varljivi – mi smo navikli već biti ovdje i emocije nam guraju roza naočale na nos dok nas uvjeravaju kako bismo u Hrvatskoj imali ‘sve ovo, a uz to još i bake i dide’. Ali to nije istina. Život u Hrvatskoj nije bio ni sličan ovome i to je jedino čega se trebam sjetiti.
I kupiti bakama češće avionsku kartu 😉
I evo i dalje sjedim i vazem. Da odem ili ostanem? Da ga maknem od bakica i dede i svih ostalih? Da ostanemo u ovom trulom drustvu okruzeni svojima? Vazem! A i placem
Hoćeš najiskrenije? Ja i dalje mislim da je ovo bila najbolja odluka u mom životu. Kao što vidiš, nije lagana i ne nestanu sva pitanja iste sekunde, ali život je ovdje toliko normalnij i dostojanstveniji da se to teško može opisati. Mentalni sklop je toliko slobodniji i bolji da vrlo brzo pomisliš ‘kako je moguće da smo godinama živjeli onako i mislili da je to ok?!’. Emocije su varljiva stvar i sačekaju te kad si najlabilniji – u tim trenutcima čovjek pomisli ‘što bi mi falilo šetkat po Zagrebu i piti kavicu s frendicama?’ A onda se osvjestim da nije život samo to i da nema te nostalgije koja može nadjačati osjećaj izigranosti, podcjenjivanja i nesigurnosti koje sam osjećala u Hrvatskoj. Kada bih se vratila – to znači da bih učinila medvjeđu uslugu sebi, a najviše svom djetetu. Ja se više zalažem za kupovanje više avionskih karata godišnje za baku 😉
Sretno vam bilo, što god da odlučite!
Krasno napisano, pronalazim se u svakom slovu. Pozdrav iz UK, London.
Hvala puno! ?
Draga Majo, mi nemamo jos djecu, ali znam da jednog dana moji klinci ako ostanemo tu kao sto smo planirali, nece imati to iskustvo obitelji kao moj necak koji je odrastao s bakama i rodjacima. Ali ce imati opet svoje jedinstveno iskustvo. S druge strane, i ja sam bila netko tko je iz Bosne za vrijeme rata doselio samo s roditeljima, pa opet je sve bilo u redu. Naravno, obitelj nedostaje, prijatelji nedostaju, nije tako ugodno traziti nove prijatelje ispocetka, ali ja vjerujem da nas gradi kao osobe. A sto se tice kulture, samo uroni u nju. Isto kao i s jezikom, moras ga pokusati sto vise koristiti i slusati. Treba vremena, puno truda i odricanja.
🙂
[…] Izvorni tekst pročitajte ovdje. […]
Poštovana,
ne poznajemo se, ali uživala sam čitajući Vaš članak. Prepoznala sam sebe u nekim situacijama (posebno s autoritativnom mamom – ja sam imala takvog oca kojeg često (skoro nikad) nije bilo kući a kad je bio onda je glumio policajca jer je moja mama koja nikad ali N I K A D ni zašto nije bila kriva sve svaljivala na mene i “prala” se preko mene a onda je otac uredovao) ali isto tako i u odgojnim metodama. Moram napomenuti da sam samohrana majka troje djece (btw od tri različita oca) koje su toliko različiti po karakteru a i po dobi tako da si se sa svakim morao na svoj način nositi a samim tim i odgajati. Dok sam imala samo jedno dijete bilo je “lako” u odnosu na troje, ali bilo je velikih problema. Slijedom razvoda kako joj je otac negirao majku (odnosno meni nije dao dijete) nego ju je doveo nakon 10 mjeseci u takvom stanju da sam se dobro nakopala i naradila dok je nisam dovela u red. Imala je noćne more, grizla nokte, zadržavala stolicu, bojala se svoje sjene… S takvim djetetom ne smiješ primjenjivati nikakvu silu i snagu a trebaš je odgojit – kako????!!!. Jednom prilikom sam joj rekla da ću dat oglas u novine kako mijenjam zloću za dobricu – pa nije pričala sa mnom sedam dana. Sedam dana sam je uvjeravala da sam se zezala a čak i da sam dala takav oglas tko bi dao svoju dobricu i uzeo zloću – njen komentar je bio: a šta ja znam, ti si luda – svašta je kod tebe moguće.
Samo upornosti, ako znate cilj, kakvo dijete – osobu želite formirati i odgojiti u onom dijelu u kojem Vi možete participirati, samo naprijed. Progutajte knedlu (vesternovci bi rekli zagrizi metak) i nastavite dalje.
Ukoliko želite par savjeta (od iskusne mame) samo se javite…
Srdačan pozdrav,
Jasna
[…] sa sobom što duže.. O drugim mamama spretnih ručica već sam ukratko raspravljala u postu Čiji je to Božić uopće?, ali rado bih proširila vaše i svoje vidike. A vi sa mnom slobodno podijelite zanima li Vas […]
Imam jednu ovakvu kući, istu skroz. Situacija sa jaknom se ponavlja svaki dan, identična! Potpuno razumijem napore… ja sve čekam da ti prestane a moja ima skoro pet i ne da nije prestalo nego je to sve more advanced kako je ona pametnija…
a u isto vrijeme jedna mazna djevojčica, puna ljubavi, emotivna!
[…] dvije i pol godine napisala sam svoj prvi post na blogu. Napisala sam Volontirati neću, izgleda izrevoltirana još jednom odbijenicom u svom profesionalnom životu. I nije to bila bilo kakva […]
You deserve it (yes, you do).
Thank you, thank you! 😉
Nisi napisala sto je za jezicnom barijerom, tj kako cete se sporazumijevati? Koliko dobro znas njemacki? PS. Jako mi je drago zbog tebe, neka vidimo da postoji i dobra strana zaposljavanja, makar vani.
Hvala ti 🙂 Napisala sam da sam u redakciji koja je zadužena za Jugoistočnu Europu (čitaj: zemlje bivše Jugoslavije) što znači da radim na hrvatskom, a potreban im je i engleski. Njemački mi je dovoljan za sporazumijevanje, ali sam daleko od mogućnosti rada na takvoj poziciji (da je na njemačkom).
Sretno! (y)
Hvala! 🙂
Supeeer Majo! Tako mi je drago zbog tebe i vas kao porodice! Sretno!
Bravo.
[…] #misusovo […]
[…] Članak je u cijelosti preuzet s autoričina bloga. […]
[…] Snovotvorcima, gdje sam morala odabrati SAMO dvije slikovnice za moju Moranu. Sjećate se da sam obećala pomoći s poklonima za sv. Nikolu, Božić i rođendane? E, to je to! Naravno, narudžbi sam pristupila […]
[…] Snovotvorcima, gdje sam morala odabrati SAMO dvije slikovnice za moju Moranu. Sjećate se da sam obećala pomoći s poklonima za sv. Nikolu, Božić i rođendane? E, to je to! Naravno, narudžbi sam pristupila […]
Hello, I desire to subscribe for this blog to obtain most recent updates, thus where can i do it please help. ckfefbbbcccg
[…] parametara, ne popustiti. I stvari se vrate u ravnotežu. Naučila sam da stvari koje su se promijenile imaju svoju svrhu. Naučila sam i da većinu stvari ne vrijedi forsirati. Ovdje ne mislim na […]
Ajme Majko!
Sva srića da postoji Njemačka koja sve uspije “progutati”
Pronašla sam se u puno tvojih tekstova, ali u ovome najviše. Ovim dvjema caricama koje pratim otkad znam za sebe dodala bih još jednu – Milanu Vlaović, zbog koje dajem tjedno 15 kn samo da bih u Gloriji pročitala njezinu kolumnu… eto, toliko je dobra.
Znači, nisam jedina. Hura 😀
Često razmišljam kako je njemu. Rijetko se usudim pitati jer se bojim odgovora.
I got this site from my pal who told me on the
topic of this site and now this time I am browsing this website and reading very informative
articles at this place.
[…] Izvor: Misusovo […]
[…] nije to prvi slučaj takvog zadiranja nosa u tuđu intimu, jer već sam pisala o tome, kao ni prvi slučaj da me se to pitalo ovaj tjedan. Zašto baš ovaj tjedan? Pa, eto, zato što, […]
[…] ako mladim uplašenim trudnicama treba poticaja, evo vam ga ovdje, kada sam saznala što me to čeka i kada sam vidjela da nije strašno nego super kul odlično! […]
Ja sam par tjedana nakon saznanja toliko bila u panici da sam mužu/dečku rekla da idem napraviti krug po gradu i da on za to vrijeme spakira svoje stvari i vrati se svojima. Nakon povratka sam molila da se raspakira. Ispalo na kraju da bi bilo bolje da je otišao, ali to je druga priča.
Ovo me i nasmijalo i rastužilo. ALi kužim paniku s početka. Ooooo kako kužim!
[…] O danima ne smijem niti razmišljati. Jer ona će se, kao i uvijek, prilagoditi, kao što već znate. A ja? Kako ću ja?! Ali to je strah o kojem ćemo neki drugi puta – kako pregrmiti i […]
[…] ono da se udaješ za život, a ne za muškarca (za one koji žele ponoviti gradivo, link je ovdje). A s vremenom mi je prepustio i svoje prijatelje. Ne šalim se, javljaju se meni i kad njega […]
[…] godišnjicu od prvog teksta kada sam to napokon imala muda priznati sebi i svijetu. U tekstu Žena, majka, ratnica obračunala sam se sama sa sobom i pripremila se za daljnji proces. Tako sam barem mislila. U […]
Odličan tekst draga M. Na žalost svi se tu negde,neko manje neko više pronalazimo…tako i ja.. Zagrljaj za tebe i tvoju mamu ❤
Hvala ti! <3 Ne znam samo tješi li me ili rastužuje što se mnogi pronalazimo u takvoj tematici...
Ne znam jel mi sad lakse…..ili teze. ♡
Bome, ni ja <3
Ovakve stvari nas podsjećaju da je svaki trenutak dragocjen, i da ga trebamo proživjeti kako želimo, s ljudima koje volimo – hvala ti na tom podsjetniku jer, iako svi strepimo od gena kamenih, ima dana kad zaboravimo, kad gledamo serije pola dana i ništ’ nam se ne da.
Volim tvoje tekstove jer nisi optimist – danas te svi špotaju ako nemaš roze naočale, odmah si party pooper.
❤️
Hvala ti <3 Ja se uvijek iščuđavam tim vječnim optimistima. Imaju li oni neku drugu vrstu života? Jer ja to ne razumijem. Čak štoviše, ja to NE ŽELIM razumjeti! Mislim da bih bila nadosadnija verzija sebe da sam 'klasa optimist'.
I baš to, treba se konstantno podsjećati da je vrijeme dragocjeno i da smo i sami takvi. Šteta je da samo prođemo kroz život i ugasimo se.
[…] stabilan podbradak nema pravog utjecaja na moj život. Čak i uz sve ono što sam pisala u tekstu Debela u srcu, uza sve ono u što zapravo vjerujem, ja i dalje imam problem sa vlastitim izgledom. I što ćemo […]
Hahahahha predobra tekst! Nadam se da cu, kao prava nemajka, uloviti vremena i procitati ostale tekstove, dok mi dijete spava a rucak ceka da se sam skuha 😉
Hahaha, drago mi je da ti se sviđa što si pročitala. Zajedno smo jače! 😉
Naletim na ovo danas, a eto, baš je danas taj dan godina i pol otkad ga nema. I isto sam tako odjednom molila i sklapala svakojake paktove s okrutnim bogom i sjedila duge sate i željela da neki dani kad mu je bilo dobro traju zauvijek. Beskrajni dan.
I jasno sve bih dala za dan više, za minutu, za sat, naravno onih trenutaka smijeha, ispijanja kave, čitanja novina nikako agonije. Nevjerojatno koliko je vrijeme nemilosrdno. Sreća ne prati hrabre i opet ga sanjam da je tu, i mogla bih sve ispočetka samo da je tu, svu mučnu borbu, zamijeniti mjesta, štogod. E da je.
Sva ova litanija je samo zbog onog dobro poznatog i najtežeg – osvijestiti i cijeniti sada.
Srce mi je prepuklo dok sam ovo čitala <3 Kažu da vrijeme ne liječi sve rane, mi se samo naviknemo. Na žalost.
Čituckam postove unatrag pa kasnim s komentarom 🙂 Mi nemamo plan otići već dapače pokušavamo nešto izgraditi, ali dok me sputavaju i varaju i dok gledam ovu kaljužu u kojoj se jedva pomičem uz najbolju volju i resurse iskreno se pitam za koga? Hoću li svoju djecu u stvari pretovariti pokušavajući im osigurati budućnost, nabiti im grižnju savjesti jer eto radim za njih? Želudac me boli od pomisli da sam uzalud, s najboljim namjerama u stvari uložila u pakao. Uvijek si u dilemi kako god okrenuo. Mislim da si dobro učinila za sebe i za svoje dijete.
Imam mračne trenutke, dakako, ali vjerujem da sam učinila dobro. Jer gledam društvo koju je okružuje, gledam sistem, ljude, mentalitet – i ne mogu pobjeći od osjećaja ‘spasili smo se na vrijeme’. A vi koji ste ostali – vrijeme će pokazati radi li se o ludosti ili hrabrosti. Samo se nadam da neće biti nepopravljive štete. I to kažem u najboljoj namjeri <3
Joooooj Majo! Ovaj tekst je genijalan! Dala si mi odgovor na pitanja koja si moj mozak već neko vrijeme vrijeme vrti ko pokvarenu ploču, a ja mu ne znam dat odgovor na njih. Baš nekak kad čitam tvoje štivo nađem sve što mi treba!
Amen.
Aleluja! 😉
Evo ja sam danas nabasala slucajno na blog, citam na sta naletim, dobro je. Svidja mi se sto ides ravno u glavu. U mojoj glavi, tvoje ravno u glavu je najbolji izbor. Ne moze ti niko nista 🙂 Sretno s pisanjem, sretno u zivotu.
Sanja
Hvala ti puno, Sanja! Ja drugačije niti ne znam osim – ravno u glavu 🙂
Svaka čast,
međutim istina je da velika većina školovanih ljudi koji ne znaju jezik ne mogu očekivati ponude iz snova kao u Vašem slučaju.
Pogotovo ako nisu tehničke struke. Početak je uvijek težak. U početku možda neki posao za minimalac ili nešto iznad minimalca (oko 1000 eura neto). Dalje ih čeka mukotrpno učenje jezika i nekakvo napredovanje do možda 1.500 eura.
Barem za one koje ja znam.
Ali to je još uvijek bolje nego sjediti bez prihoda kod kuće u Hrvatskoj. Ako čovjek ima 5.000-6.000 kn prihode i riješeno stambeno pitanje tada selidba po meni baš i nije neka opcija.
Ja sam bila spremna raditi bilo što. I pripremila sam se na sve vrste mini-joba, početnih pozicija, čak sam i završila tečaj za njegovateljicu. Ali eto, dogodilo se sreća! Kockice su se posložile bolje nego sam mogla i zamisliti i toga sam svjesna. Samo je osnovna razlika u tome što mi se ovdje tako nešto moglo dogoditi dok u Hrvatskoj nije ni dok sam i rukama i nogama pokušavala opstati.
Jedino se sa zadnjim odlomkom ne mogu složiti. Mislim da je to jako individualno. Imam mnogo prijatelja koji također vjeuju da mogu imati dobar život sa svim što ste Vi naveli gore. Ali ja nisam jedna od tih. Ja sam si na vrijeme priznala da nije samo stvar u stanu i plaći, za mene je stvar i u zakonima, politici, ljudima i mentalitetu. Ja jednostavno više nisam vidjela ništa za sebe u Hrvatskoj. I poštujem one koji misle drugačije. Vjerujem da su jako sretni oni koji su se pronašli ‘na rodnoj grudi’. Ali ja nisam jedna od tih.
Mislim da ljudi trebaju biti pragmatični i ne idealizirati njemačku ili neke druge zemlje. Ja sam se dobro upoznao sa neefikasnošću, aljkavošću i administracijom i u njemačkoj.
Recimo njemačku bankovnu karticu njemačka pošta mi je tri puta gubila. Postoje podatci po kojima je poslano i tu nema greške. I onda se može zamisliti kako mi je bilo. Prihode imam, ali kartica ne dolazi, ne mogu doći do gotovine, nemam niti internet bankarstvo. I to je trebalo biti u pošiljci. Ali imam i troškove. Radim preko Zeitfirme u drugom gradu, plaćam hotel, a u onoj Sparkasse možeš dići novce na šalteru samo u općini u kojoj si otvorio račun. Na kraju sam sa zadnjih 20 Eura u novčaniku morao otputovati u tu općinu i dići novce na šalteru. Poslije je konačno stigla i kartica.
Upravo sada gledam. Njemačko mirovinsko osiguranje mi je poslalo najmanje 20 stranica na birokratskom njemačkom jeziku sa nekoliko vrsta upitnika. Do prije godinu dana bio sam obrtnik u Hrvatskoj i kad sam zatvarao bio sam najviše sretan zato jer sam mislio kako sam se riješio administracije. 🙂
Početkom ove godine sam se konačno riješio porezne prijave u RH, ali sada me čeka njemačka Finanzamt i porezna prijava u njemačkoj.
O svojim iskustvima sa “uhljebima” u njemačkoj bih mogao isto, ali mi se sada ne da.
Nažalost kod nas je već poznato da imamo troškove koje ostale države nemaju. To treba financirati i to netko treba platiti. I tu smo debelo nekonkurentni. O tome svi znaju. Prevelik broj umirovljenika, glomazna administracija, crkva na državnoj sisi, korupcija. I imamo još jedan strukturni problem da svagdje gdje je politika prisutna od državnih, javnih poduzeća, preko škola, fakulteta, ustanova, bolnica na čela uporno se guraju podobni koji su u pravilu u najbolju ruku mediokriteti. A mediokritetima opet odgovaraju drugi podobni mediokriteti koji ne mogu predstavljaju prijetnju njihovom položaju i “stručnosti”.
I tako da polako tonemo. Poduzeća propadaju, ljudi umiru u bolnicama od banalnih bolesti, fakulteti gube rejting. I iako u hrvatskoj sunce ljepše sja moram priznati da me je strah kada se vraćam na odmor u RH. Evo u veljači kolega, 46god. je umro od sepse kao posljedica upale slijepog crijeva nakon što je proveo dva mjeseca po bolnicama.
Dokle smo došli i gdje idemo?
Apsolutno se slažem s tobom. Zapravo mi nisu ni jasni ljudi koji u svemu očekuju nekakav idealizam, utopiju. To ne postoji. Moja percepcija Njemačke može nekima zvučati pretjerano pozitivno, ali je činjenica da je to MOJA percepcija, temeljena na MOJIM iskustvima. Koja su, na zvu sreću, bila vrlo pozitivna. Do te mjere da stalno čekam da se nešto dogodi da me ‘otrijezni’. Ali postoje teški dani, neljubazni službenici, zavrzlame s jezikom, navedena birokracija i sl. Mislim da je svima, koji uopće razmišljaju o Njemačkoj, bitno objasniti da je Njemačka i dalje samo bolja, funkcionalnija verzija Hrvatske. Ja nisam otišla ‘mlatit lovu’, ja sam otišla tražiti drugačiju verziu života. Uređeniju. I to sam i dobila. Ali, naravno, postoji uvijek i ona druga strana, gdje ljudi u Hrvatskoj toliko idealiziraju Njemačku da ja sada dobijem napade kada kažem bilo što negativno o Njemačkoj, a oni se zgražaju jer, ZAMISLI, u Njemačkoj nešto ne funkcionira ili funkcionira loše. Ili pada kiša, recimo.
[…] je sve sa trudnoćom. Nakon što je prošao prvotni (poprilično komični) šok, bila sam oduševljena. Trudna sam ostala kada sam ja to željela, prvi puta u životu. Ne onda […]
Baš te lajkam kad te čitam -:)
Hvala ti, puno puno! 🙂
Može se samo promijeniti naslov i ovo sve vrijedi i za Split. Najviše oboljelih od raka u Hrvatskoj, naslovi po medijima govore o epidemiji!! raka u Splitu i okolici. Na prosvjedima niti 100 ljudi, a šetnice pune… i onda sam ja “luda” i previše brinem i ko da je drugdje bolje
Ali zato je puno kad treba prosvjedovati protiv konvencije koju ni ne razumiju. Ne želim kvariti veselje, ali da – drugdje je bolje
Čovjek je SAMOPOIMA putem svog tijela, stvara sliku o sebi, ta slika direktno utječe na to kako se osjeća u vezi sebe, ta slika utječe na samopouzdanje, svijest o sebi putem tijela utječe i na ponašanje i identitet, te željeti biti lijep nije niti taština niti plitko.
Otkud vam ideja da sebe nazovete “taštom” ako želite lijepo izgledati? Otkud ste to izvukli?
Taj pojam u vezi fizičkog izgleda je biblijski moral, gdje je bolesna Biblija u kojoj npr. piše da homoseksualce treba kamenovati, u kojoj piše da su žene izvor svog zla i ispod muškarca kojem se trebaju podčiniti, tako je taj isti biblijski bolesni moral osudio ljudsku težnju ljepotu kao “taštinu”, a biblijski i originalno taština znači ispraznost.
Želja za ljepotom je 100% pozitivna univerzalna urođena ljudska karakteristika i to nije nikakva taština.
https://inspiyr.com/4-reasons-its-ok-to-be-beautiful/
1. We’re Programmed to Desire Beauty
Beauty is important to everyone. Even the outstanding Eleanor Roosevelt said “I only wish that I had been prettier.”
This is not vanity. Evolution has programmed us to try to look beautiful. Neanderthals mixed vividly colored cosmetics, and sculpted seashell jewelry. Ancient mummies reveal that primitive orthodonture used catgut to straighten teeth and close gaps.
Evolutionary psychologists assert that trying to look beautiful is partly about sexual courtship. Looking beautiful is delightful to see, plus it can show skill, intelligence, and ingenuity.
Whether or not people who beautify themselves are aware of it, making themselves beautiful has also resulted in bonding them together socially: another aspect of evolutionary survival.
Eto, sami ste odgovorili odakle mi 😉 Ali pokušavam se nositi s tim. I to puno lakše uz Vaš link. Hvala!
S čim se pokušavate nositi? 🙂 S tim što volite biti lijepi? 🙂 Zašto bi se netko trebao nositi s tim? 😀
Inače u životu je korisno imati kritičko mišljenje, znate. 🙂 Naime, prije negoli su nastali ljudi, nisu postojali pojmovi. Pojam je izmišljotina ljudskog roda, stvorena subjektivnim zaključcima, razmišljanjima određenih umova. Zato što neki pojam postoji ne znači da ima veze za ZDRAVIM mozgom. Ima dosta u potpunosti izmišljenih subjektivnih pojmova oko nas koji se ne temelje niti na jednoj objektivnoj činjenici. Tu je onda potrebno kritičko mišljenje. Težnja ljepoti se u Kršćanstvu osuđivala (i vjerojatno se još uvijek osuđuje, njihovo učenje se neće promijeniti niti kada već pola zemlje odleti u neke druge galaksije) kao taština tj. ispraznost, taština je riječ koja etimološki u svom prvom značenju znači ispraznost, tako imate izreku popiti lijek na tašte, ili u medicini tašto crijevo što znači prazno crijevo. Naravno, Kršćanstvo bolesno kakvo jest misli da ovaj život valjda treba provesti klečeći, ne živeći ga, dotično bolesno Kršćanstvo zagovara isključivo duhovni život (koji niti ne postoji, nego je isto njihova izmišljotina) te prezire sve fizičko, pa tako i ljudsko tijelo. U Kršćanstvu se dan danas zabranjuje npr. vježbanje i voljenje svog tijela i osuđuje se kao taština tj. vanity što u religiji znači i self-idolatry, znači idolatorstvo, 😀 kada netko sebe voli više od boga. 😀 To su u potpunosti termini izmišljeni sukladno kršćanskoj bolesnoj filozofiji.
Knjiga iz koje je ovo što sam vam zalijepila, ovaj link, zove se “The psychology of beauty” od psihijatrice Ellen Sinkman, i masa je sličnih knjiga. https://www.amazon.com/Psychology-Beauty-Creation-Beautiful-Self/dp/0765708426
Željeti biti lijep je normalna ljudska potreba, jer ljudi imaju svijest i doživljavaju sebe i putem svog tijela. Samopoimanjem stvaramo sliku o sebi, koja direktno utječe na samopouzdanje, ponašanje i identitet. A putem tog tijela i izgleda nas doživljavaju i drugi. Nema ništa plitko niti površno u želji da se bude lijep. Površno je isto subjektivan koncept, a površno bi bilo od 10 elemenata koji te čine baviti se samo jednim, a u potpunosti zanemarivati sve ostale. Ljudi se bave svim stvarima koje ih čine i kojih su svjesni. Imamo i pamet, obrazujemo se, imamo i tijelo – uljepšavamo se, imamo i sposobnosti – kuhamo, trčimo itd. itd.
https://www.nytimes.com/1981/09/01/science/effects-of-beauty-found-to-run-surprisingly-deep.html
Propitivanje kršćanskih dogmi, kršćanskog bolesnog učenja je nešto što je odavno trebalo napraviti. Ispiranje mozga nije moguće uz kritičko mišljenje! Lijepi pozdrav Maja!
Stalni posao je soooo overejted 😀
Vidim sebe između redaka <3
Piši piši dalje, volimo Te čitati!
Slažem se! 🙂 Hvala ti puno, puno
[…] čemu šokantan, stresan ili katastrofalan. Baš poput onih kada smo tek došli i o kojima sam već pisala. Ali ja sam bila izvan sistema. Meni je trebao taj jedan dan predaha, jedan dan vraćanja sistema […]
Jedan od boljih tekstova koji sam pročitala u zadnje vrijeme. ????
Suosjećanje veliko. I slažem se nismo samo jedna stvar i ne smijemo si to dozvoliti.
Hvala ti! Najgore je što nam stalno nabijaju grižnju savjesti jer želimo za sebe više od samo osnovnog.
Super napisano!
Hvala 🙂
Hvala ti 🙂
Točno se sjećam kao da je bilo jučer kad mi je prijateljica izjavila kako ona neće dijete dati u vrtić jer nije ga rodila da ga vrtić odgaja. Pomislila sam si pa možda je i u pravu, ali to nije moj poziv. Svaka čast onima koji mogu, po meni je to zbilja “zatvor”. Volim svoje dijete najviše na svijetu, ali moje dijete treba svoje društvo kao što ja trebam svoje. Moje dijete treba svoje obveze kao što ja trebam svoje, pri tom ne mislim na kuhanje, pranje i peglanje. Volim svoj posao i volim svoju obitelj, ali to ne znači da sam rob istoj.
Ja se u potpunosti slažem s tobom. Nisam za skraćeni porodiljni, meni je puna godina baš trebala (sve ranije bilo bi mi prerano), ali nakon toga je bitno nastaviti sa životom. Ne mogu znati kako će se život tvojoj prijateljici razvijati, možda je ona jedna od rijetkih koju će to ispunjavati do kraja života. Ali sve slučajeve koje ja znam – redovno su završili fijaskom, frustracijom, projiciranjem svojih ambicija i dubokim nezadovoljstvom.
Istina koju si žene rijetko mogu priznati, a kamoli je izgovoriti na glas! Hvala! 🙂
Königswinter je divan kao i uvijek! I proljeće vam je <3
Sjest će i njemački, s vremenom 🙂
[…] normalno obučenu (da ne kažem obuvenu) ženu svijet pokušava izgurati iz pop kulture? Sjećate se mog nabrijanog teksta o curicama na sexy biciklima? Odjednom, u svakoj seriji bez obzira na tematiku – žene nose cipele na petu. Nema veze je li […]
Fenomenalan tekst. F e n o m e n a l a n. Rekla si sve sto ja mislim makar nisam ni znala da to mislim niti sam se bavila tim mislima, a bas svakakve pojave pa i pizdarije thinkam i analiziram. Samo sto ja ne zapisujem.. ?
Pa hvala ti puno! Evo me, crvenim se pred ekranom 😉
Sjecam se da su mi se suze slijevala kada sam ne tako davno citala ovaj tekst a sada 2 tjedna nakon otkrica kako mojoj mami nema pomoci i ima ogranicen rok trajanja, ovaj tekst nosi neku ogromnu tezinu, more novih suza, knedle velicine stijene u grlu…
Tek smo na pocetku bitke kojoj unaprijed znas kraj a ja se vec sad na kraju svakog dana raspadam i pred zoru skupljam komadice da polijepim krhotine da novi dan izguram…zbog nje, zbog njene male unucice, zbog njenih roditelja, dvoje jadnih starcica koji su ovisili o njoj i koji jos ne znaju taj strasni ishod…
I dalje postoji jos neki mali plamencic nade za nekim cudom ali ga doktori svojim prognozama uspjesno svako malo i sve vise i vise gase…
Ne znam…toliko je toga sto bih ja htjela a toliko je malo vremena… 🙁
Ovo mi je tako teško, tako žao čuti. Ne mogu ti reći ništa pametno osim da nada zaista postoji dokle god se imate prostora boriti. Ja sam u prosincu bila spremna svaki dan dobiti poziv da moram hitno kući, da moram organizirati sprovod. Najozbiljnije. Situacija je bila TOLIKO ozbiljna i TOLIKO grozna. Ali zaista, samo pola godine kasnije nalazimo se u skroz suprotnom paralelnom svemiru! Mama je toliko bolje da ja ozbiljno vjerujem da će uskoro biti u stanju ona nama doći u posjetu! Naravno, i dalje nisam nerealna, kod raka se to uvijek može promijeniti preko noći i toga sam svjesna. Ali ti želim reći da nada uvijek postoji. S druge strane, ja sam rano ostala bez tate tako da ti moram reći da se ipak i na to moraš pripremiti. Jer nikad ne znam. Grozno je to za čuti, ali gledaj to kao šansu da barem zadnje dane provedete zajedno – nešto što ne biste mogli u slučaju naglog odlaska.
Što god da se dogodi, želim ti samo more snage. To je ono što ti treba u obje situacije. Nadam se da će ipak krenuti na bolje. Drži se!
Živim i radim već nekoliko godina u Njemačkoj, a živjela sam i u drugim zemljama Europe.
Koliko god da je ovaj post lijepo sročen, nisu navedene bitne informacije, npr. da li se radi o stalnom ugovoru na neodređeno, o privremenom poslu, itd. Dobija se nerealan dojam da je u Njemačkoj lako dobiti posao u struci, što je daleko od istine. Kao stranac ostaješ uvijek stranac, a to znači da osim ako nisi dogurao do pozicije visokog stručnjaka, da će lokalni radnik imati prednost. Uvijek postoje iznimke, npr. to su internacionalne kompanije, ali u njih je jako teško ući i treba imati određene kvalifikacije koje hrvatski fakulteti uglavnom ne nude.
Samo zato što je Hrvatska kao država totalno rasulo, ne znači da su druge države uređene i da se u njima “lako” živi 🙂 (iako svakako lakše nego u Hrvatskoj)
Isto tako, važno je na početku odmah odbaciti ikakve snove o integraciji i sl. To vrijedi možda jedino za djecu, koja će proći kroz lokalni sustav školovanja, ali nikako za odrasle ljude. Jer je to naprosto tako. Ne čini državu samo ekonomija, već jezik, kultura, mentalitet. S obzirom da si nova u Njemačkoj, razumijem početni entuzijazam jer to su svi prošli. No jednom kad prođu godine, kad čovjek počne plaćati poreze, sudjelovati u društvu kao punopravni član, onda vidi sva lica društva, ne samo ono vanjsko. Inače, Njemačka za europske pojmove uopće nije posebno uređena država, dapače. Kao država je također jako konzervativna, npr. tek ove godine su odobreni homoseksualni brakovi i sl. Nekome to možda nije bitno ili ga se direktno ne tiče, ali govori o mentalitetu. Isto tako, nijedan stranac kojeg znam, a družim se u krugu visokoobrazovanih ljudi na visokim ili višim pozicijama, nije se “integrirao” u Njemačku na način da je postao skoro pa “lokalac”. To su dva svijeta, koja koegzistiraju i toleriraju se, ali se rijetko miješaju. Iznimka su djeca, ako prođu kroz njemačke škole, kao što sam već rekla.
Uživaj u Kolnu i trenutnom toplom vremenu!
Meni je jasno da sam imala sreće, ali prvenstveno je tekst napisan kako bi se na primjeru vidjelo da su takve stvari zaista moguće ovdje. Jer meni (ako ste slučajno pratili blog i ranije) to nije bilo moguće u Hrvatskoj. A tamo nisam bila niti stranac, niti imala problema s jezikom, imala diplomu i sve ostalo. Ovo je tekst koji se referira na stari tekst koji pokazuje suštu suprotnost Njemačke i Hrvatske.
Sa svim ostalim moram se složiti – od sistema koji nije savršen, od asimilacije za koju ne mogu posvjedočiti (ali vjerujem da nije besprijekorna), problema s jezikom i sl. ALi opet moram napomenuti da je moj blog svjojevrstan dnevnički zapis. Nije zamišljen kao objektivan vodi kroz proces useljenja. Da je takav, tekstovi bi bili PUNO drugačiji. Ali su ovi zapisi i dalje apsolutno istiniti, što znači da ne uveličavam, ne cifram, ne bojam u rozo. Eventualno ponekad karikiram (ali to nije u ovom tekstu). Moje iskustvo je zaista u potpunosti pozitivno i ne mogu se žaliti kada nemam argumenata za to.
A što se početnog entuzijazma i integracije tiče, tu opet ne volim previše ulaziti u rasprave iz samo jednog razloga – jer su VRLO subjektivne. Što je za nekoga integracija, za drugoga nije. Što znači ‘biti punopravan član’? Ja se, recimo, ovdje osjećam puno ‘punopravnije’ nego što sam ikada bila u Hrvatskoj. A to je možda samo zato što je Hrvatska bila prema meni loša, a ne zato što je Njemačka savršeno dobra, ako me razumijete 🙂 Neki od nas nemaju problem sa potpunim stapanjem u društvo. Logično mi je zaključiti da neću nikada biti lokalac – jer ja zaista nisam lokalac. I to se ne može promijeniti. Moje odrastanje, moje okolnosti i zaleđe su drugačije. Ali da, istina je da uživam u entuzijazmu koji me već drži dobre 2 godine (nepune) i vjerujem da je do multikulturalnog društva. Vjerujem da je i tu velika razlika od grada do grada. Također, za entuzijazam se neću ispričavati – što dulje traje, to bolje! A bogzna da, ako krene nizbrdo, uvijek možemo podići sidro i otići – negdje gdje će nas opet držati entuzijazam. Ja se samo nadam da ljudi koji čitaju moje tekstove razumiju da se ovdje zaista radi isključivo o mom iskustvu. Što znači da nije niti objektivno niti se postavlja kao ‘pravilo’. Ako se dobije dojam da ‘ima nade’, onda je tako jer sam ja tu nadu, u mom slučaju, pronašla! 🙂
[…] su se promijenila. Poprilično. Već i vrapci na grani znaju da je potrebno čitavo selo da odgoji dijete i na to sam se već osvrnula. I stojim uz to. Ali i suvremeni život se promijenio. Previše nas […]
Lajkam ti post na n-tu! Moram priznati kako tokom cijele trudnoće nisam bila neki zagriženi #soontobemom tip i kategorički sam odbijala istraživati i čitati po internetima o istoj tematici jer mi se činila preružičastom za ono što sam, iz osobne perspektive, smatrala realnim. Tek po odlasku na porodiljni i iznenadnoj količini slobodnog vremena i neprospavanih noći,jer križobolja u trudnoći, sam počela skrolati po IG i tako sam naletila na tvoj blog (valjda sam u 5 dana pročitala sve postove), pa onda na #internetmater.. sve do Supermama. Puno ste mi pomogle, i hvala vam na tome! Shvatila sam da je normalno osjećati se nenormalno 😀 Da ne moram osjećati grižnju savjesti jer sam radila do skoro samog kraja trudnoće jer eto,volim svoj posao i kolege, da je sasvim ok preispitivati se hoću li biti (dobra) majka i mogu li to uopće, da je u redu osjećati se ranjivom, sa strahom i manjkom samopouzdanja, jer jedno je imati sve pod kontrolom ovih 28 godina, no kada je prije 2 mjeseca došao moj mali čvarak sve se iz temelja promijenilo. I ja sam se promijenila… Nadam se da će M jednom reći da je imao #supermamu :))
[…] svađalica odrasta. I točno to je dio njenog karaktera koji najviše poštujem, na kojem joj najviše […]
Ja imam dečke i sebe sam doživljavala kao boy mom. Ne mogu reci uvijek jer se nisam uvijek zamišljala majkom. U svakom slučaju vec obudovjelo kasnije me to zateklo a i sad me nekad iznenadi što sam nekome mama.
No netko mora odgojiti i dobre dečke, gentlemene za promjenu jer džentlmenstvo je danas zaboravljena stvar valjda u svjetlu priče o ženskim pravima su se muškarci našli ugroženi.
Proci ce još koja generacija prije nego se uspostavi ravnoteža
Dvije poslije 30, dva različita poroda. Što reći, svi smo različiti. Tašta jesam, i ne smetaju me cice koje vise ko afričkoj ženi jer push up sve popravi ali me smetao period velikoga dupeta. Sad, nešto više od pola godine nakon drugog poroda i blizu 40-te, znaš kaj, izgledam bolje nego ikad, kao da i nisam rodila.
Geni mogu biti bitch i blagoslov a tijelo te može iznenaditi. U konačnici ova kasnija trudnoća se bolje odrazila na mene i fizički i psihički.
Reći ću još da smo mi žene previše samokritične u svim pogledima. Ove moje viseće cice othranile su dvoje djece a ja ih jedva pogledam a kamoli zahvalim tijelu na savršenosti.
Daješ mi nadu za dalje 🙂 Ali u potpunosti si u pravu – nikada se ne zahvalimo tom tijelu što nas nosi sve te godine kroz sve navedene promjene! <3
Divno i istinito napisano…♡
Moja mama je, na primjer, rodila nas četvero. Tek sad, na rubu 50-ih, izgleda fantastično. Bolje neg kad se udala. Ali kad je rodila mog brata, drugog po redu, izgledala je gore nego nakon četvrte trudnoće. Tako da, možda je četvero tajna za pravu liniju. 😀
Ahahaha, ja ću uzeti taj savjet u obzir ako ti prvo iskušaš njegobu istinitost! 😉
Moja Majo sve smo mi na svoj kalup radene, od mame i tate i onda ni ne ocekujem da imam tanke listove jer genetski nema sanse! Ali znam da nakon dva poroda izgledam bolje no ikad, iako se to po ispijenom licu ne bi reklo! ☺️?
Ja još uvijek ne izgledam bolje nego ikad, ali tko zna, možda poslije drugog… A što se genetike tiče – mama mi je i trenutno zgodnija od mene, a u njenu robu nikad nisam mogla stati. Dok s tatinom nisam imala tih problema. Tako da…
[…] i oca ona koja uvjetuje kasnije postavljanje granice u ljubavnim odnosima. Kao što sam imala i teoriju o muško-ženskim prijateljstvima. Znate ono, ako vas je tata imao u četrdesetima, nikad nećete smatrati da je netko tko je […]
Tekst je toliko dobar, ostavlja bez daha, bez riječi i vjerujem da kod većine nas budi neka – nažalost ružna sjećanja, ako ništa na prepričane slične situacije koje su doživjeli nama neki bliski ljudi. Mora se razgovarati o tome sa djecom, jednostavno MORA! A neki roditelji zatvaraju oči pred tim – iz nelagode, neznanja ili čak ravnodušnosti, što je zastrašujuće. Seriju ću obavezno pogledati, hvala na preporuci. A tebi svaka čast i bravo na ovoj odlično napisanoj i toliko važnoj ispovijesti.
Hvala ti, Eve, na razumijevanju. I na dovoljnoj otvorenosti pri čitanju. To je, valjda, najteži tekst koji sam ikada napisala, ali sam smatrala da to moram učiniti. Jer dok djecu trubimo o nekim banalnostima kao što je držanje lakta na stolu ili jednadžba s jednom nepoznanicom, prečesto preskačemo one najvažnije razgovore. One koji se ne smiju preskočiti. A samo zato jer je NAMA nelagodno. Nadam se da ću zaista biti dovoljno svjesna njenog odrastanja da prepoznam kada je vrijeme za upoznavanje sa, na žalost, ružnom stranom ljudskosti. Jer vjerujem da se može zaštititi, samo ako zna protiv čega se bori.
Odličan tekst. Našim roditeljima i generalno tim generacijama je teško prihvatiti da dijete ima svoje mišljenje koje mi uvažavamo i želje koje ispunjavamo i da neće zbog toga postati razmaženi. Mnogo puta sam bila u situaciji da popustim u nečemu jer ona tako traži ali isto tako popušta i ona jer se dogovaramo što je nekim ljudima oko mene neshvatljivo jer se “mora znati ko je roditelj a ko dijete”. A ja uopšte ne vidim loše posljedice takovog odnosa, naprotiv. Između nas je izgrađen odnos povjerenja a ne strahopoštovanja jer šta mi vrijedi da me sluša ako me se zapravo boji
Ne mogu se više složiti s ovim komentarom! Točno to – ako me se boji, to samo znači da ću biti sve manje uključena u njen život kako bude odrastala. A to ne želim. Želim biti tu i za dobro i za loše, a jedini preduvjet za to je kvalitetan odnos. Koji se gradi sada.
Ha, imala sam prvo dojam da si krenula negdje drugdje s pričom, ne Lolita priča, nego… nemam pojma. Nekud je krenulo a onda meni naprasno završilo s onim stereotipnim da su ljudi lijepi i iznutra. Jasno da jesu but who the fuck cares 🙂 Zezam se. Mislim da je ispravno samo “jasno da jesu”. A ovo s autoritetima, ima nas svakak’ih. Nikad me nije opčinio nitko. Nikad me nije bllo briga. Svaki pokušaj bivanja autoritetom na bilo koji način pa i najbenigniji kod mene je završavao u ćorsokaku. Nikad nisam upoznala nekog tko u konačnici nije bio ljigić (što se muškaraca tiče). Recimo ovaj prvi prof iz tvoje priče djeluje mi kao tipičan ljigić. Karizmatičan polupedofilčić. Nikad nisam upoznala muškarca koji je kopletna osoba… tako ću reći.
Pa, onda sam možda ‘fulala ceo futbal’ jer nije mi bila namjera reći da su svi lijepi iznutra! 😀 Baš obratno – htjela sam reći kako mi se dogodilo u životu da sam shvatila da i autoritet u sebi može sadržavati seksualnu napetost. Jer do sada sam vjerovala da trebaš ‘voljeti nekoga tko je dobar’, ali dobrota nije ono što te privuče. Barem ne mene! Ono je bio prvi slučaj u mom životu da sam se ja mogla zamisliti, u paralelnom svemiru, kao dio najvećeg stereotipa studentica/profa. 🙂 🙂 I vjeruj mi, zaista nije bio ljigić. Raspravljala sam s kolegama o tome milijardu puta, i svi imaju samo i isključivo poštovanje prema njemu. A nema čak ni studenticu ljubavnicu! 😉 Šalu na stranu – ipak bi se dalo raspravljati na temu muškaraca kao kompletnih osoba. Ne želim biti prestroga, ali vjerujem da imamo mnogo zajedničkih temelja što se te teme tiče. J Nikad neću shvatiti kako smo došli do toga da ONI vladaju svijetom; takvi lako povodljivi mamini sinovi? 😉
I think not – jer upoznala sam kroz život nevjerojatne primjerke muškaraca. U pozitivnom smislu. Šteta što su još uvijek u manjini, ali hej, mi mame smo tu da to promijenimo 😉
Ma ja sam fulala fudbal. Eto terminologije u skladu s trenutno najbitnijim događajima 🙂 Nekad, kad sam piskarala, znalo mi se desiti da počnem s nečim i onda me tok misli odvuče drugdje. Nekako sam imala dojam da si pisala tekst dok si istovremeno kontemplirala nad nekom temom pa te odvuklo.
Ova zadnja rečenica… istina… THEY rule the world. Ma na stranu to MI i ONI, ali nisu se baš iskazali u vođenju, ali znaš kaj, posvađat će se na pas mater ali kad imaju zajedničkog neprijatelja solidarizirat će se u čopor. Žene se nekako uglavnom manje solidariziraju. No, preširoka je tema za par rečenica van konteksta 😀
Znaš, htjela sam sinove jer im je lakše u životu i imam ih, sad je moje da ih odgojim u prave muškarce a ne mamine sinove. Mission impossible? 😉
[…] – kada sam to trebala. I da se razumijemo, ovdje Morana nije učinila ništa krivo. Moja svađalica ovaj put nije ona koja treba ispravke. Ona je samo naučila da prvo dolazi ona, a onda sve ostalo. […]
Ja, odmah da kažem, nisam mama, ali se iz nekog razloga slažem s tobom 🙂
Picture this. Nisam vidjela rodicu/tetku/prijateljicu barem 10 mjeseci. Konačno se sastajemo, a njen toddler skače svima prisutnima po glavi, urla i lupa nečim cijelo vrijeme i ne dozvoljava da itko progovori, osim ako je riječ o njoj/njemu. I tako cijelo vrijeme dok sjedimo. Bez pauze i bez obzira što IMA druge, malo starije (i tiše ) djece u blizini s kojima se može igrati. Mame, normalno, ni a , ni be.
Koliko god sam nekompetentna da o tom propovijedam, isto toliko me to i nervira.
Kužim te. Ja, kao mama, mogu posvjedočiti da ima dana kada su djeca jednostavno u problematičnoj fazi i mora ih se pretrpiti. Ali puno češće se ne radi o fazi nego o zločestom djetetu/lijenom roditelju. I to je žalosno jer – ako ih voza sada, što će im tek raditi kasnije u životu?! Ima tu i onoga gdje se djecu dovodi na mjesta koja im nisu prilagođena, kao i onoga da se od njih očekuje da se ponašaju ‘kao veliki’, a oni to nisu. Tako da i dalje čvrsto vjerujem da je roditelj taj koji treba koristiti mozak 😉
Evo još jedna tema o kojoj opetovano razmišljam. Moja majka često kaže kako sam ja svašta radila sama od najranije dobi, Da, jer se nisu htjeli baviti sa mnom, u konačnici sam vrlo rano naučila čitati a i mnogo vremena smo sami provodili na ulici igrajući gumi gumi i graničara. A ovaj moj stariji ne može 5 min se zaigrati sam. Moram igrati nado, vježbati tae kwon do i non stop me žica da nešto radimo zajedno a ako kažem kasnije ili imam posla onda me i ucjenjuje (“zašto ništa nećeš raditi sa mnom”, “kaj ti mene ne voliš”). A i mlađi kreće tim putem. Vrtić, parkić, aktivnost, česta putovanja, razni rođendani uglavnom u igraonicama… dani su im ispunjeni do maksimuma, a roditelji rastrgani. Tek sad vidim da su moji roditelji imali bezgranično vremena dok smo mi đipali na ulici. Uglavnom, kao svaka loša majka lijepo mu kažem… slušaj mogao bi mi pomoći prvo napraviti xy ili igraj se sam i pripazi na bracu (dok mama pije kavu i piše ovaj post) i znaš kaj, fakat nemam grižnju savjesti. Bit će dobro pa nek mi zamjeri što nisam s njim stoti put odigrala nado i jada se budućem psihijatru.
Slažem se APSOLUTNO! Mama se ne može sada igrati, ali možeš doći praviti ručak sa mnom. Win-win. S tim da s ponosom mogu reći da smo danas svečano muž i ja prvi put pogledali epizodu ‘ozbiljne serije’ dok je ona bila budna i kraj nas. Par puta je krenula uljetavati sa ‘ali meni je dosadno’, ali nismo popustili – ona kad gleda crtić, pusti je se na miru. Mi sada gledamo seriju. I evo, nitko nije umro u tih 40 minuta! 😉 Baš si mi samo trebamo dozvoliti da dišemo.
[…] koji će pomoći u tom osjećaju ‘Što ja to točno radim ovdje?‘ davno je napisan i teško da će se činjenice u njemu ikada promijeniti. Osjećaji još […]
Hvala na ovom tekstu. Spremam se sa porodicom preseliti u Nemačku i slučajno nabasam na vaš blog (mada ne verujem u slučajnosti ? )i evo me sada čitam Vaše tekstove, dobijam motivaciju i punim baterije ❤ hvala
Baš mi je drago da je tekst poslužio kao pozitivna inspiracija. Sretno!
Maja. Ja sam u holandiji i tu je ista stvar. Tvoja prica mi se svidja jer se 100% podudara sa mojom. Treba imati hrabrosti za takav korak a i odluciti se gdje se zivi. Zivjeti na dvije stolice je najgorja odluka koja se donese. Il me ljubi il me se okani.
Pozdrav
Iliti što bi Bebek rekao: ‘Il me ženi il tamburu kupi!’ 😉 Hvala ti puno! I baš mi je drago kada čujem da sve više ljudi ima takvo pozitivno iskustvo. Naravno, vrlo često nije ni lako ni jednostavno, ali ja vjerujem da je, u konačnici, bolje.
Bok, prvo da ti kazem da je ovo moj prvi komentar ikad (a da autor nije netko od mojih prijatelja) ali toliko sam uzivala citajuci ovaj tekst – doslovno kao da citam nesto sto sam ja napisala – da ti moram reci HVALA, malo mi je lakse kad znam da nisam jedina koja se tako osjecam! Bacam se na citanje ostalih tvojih tekstova:) (Btw ja zivim zadnje 2 godine sa muzem i sinom u Berlinu, gdje ste vi?)
Hej, baš mi je drago i nema na čemu! Počašćena sam komentarom, u tom slučaju 😉 Mi smo, također zadnje dvije godine, u Kölnu.
Maja. Samo jedna ispravka u tekstu u vezi ‘krvnih zrnaca’. Zasto ljudi koriste ovaj termin? Naime, svi znamo da su krvna zrnca postojala na ovoj planeti prije nego je i jedna nacija izmisljena. I nasi preci su postojali prije nego je i jedna nacija izmisljena. Znaci, nacija je izmisljeni ljudski kult, a krv je biologija, to nema veze jedno sa drugim. Inace, povezivanje nacije sa krvi je laz i temelj ideologije krvi i tla, znaci nacizma, vjerovala ili ne.
1. Geni, kao i krv, su postojali na ovoj planeti prije nego je i jedna nacija izmisljena.
2. Gene, kao i krv, je stvorila priroda bez utjecaja covjeka
3. Nacije je izmislio covjek, kao i plasticnu kesu, kompjuter, auto….. to nije stvorila priroda, to je umjetno stvorio covjek.
4. Krv imate istu samo sa uzom rodbinom a ne sa citavom nacijom, inace se nebi mogli zeniti
5. Dakle, nacija i religija, su dva izmisljena kulta, koja nemaju veze sa biologijom tj majkom prirodom
6. Gene, imamo 98 odsto jednake sa majmunima, dali mislite da se u tih 2 odsto toliko razlikujemo?
7. Inace temeljna laz povezivanja krvi i nacije, je ideologija krvi i tla, temelj nacizma
8. Geni postoje, ali se nemogu nazivati imenima nacija, jer su nastali prije toga i sa nacijama nemaju veze
9. Nacija je kult jezika, kulture, narodnih obicaja. To nema veze sa krvi. Ta propaganda da to ima veze sa krvi sluzi da bi se masama moglo upravljati i ratovati, da vas uvjere ako je onaj drugi ‘drugacije’ krvi. To je manipulacija. Jer da vam kazu kako je onaj drugi iste krvi, bilo bi vam teze ga ubiti u nekom ratu.
10. Ljudi se djele na krvne grupe. Gde ste vi vidjeli u bolnicama na onim kesicama sa krvi da pise ‘srpska krv’, ‘rvatska’, ‘nemacka’, ‘jevrejska’ itd..?
Dragi, Johne!
Sve navedeno je točno i svaka čast na trudu. Ali odgovor na pitanje se već nalazi u startu – zašto ljudi koriste taj termin? Zato što se odnosi na metaforu za zajedništvo određene skupine, pjesnički klasificiranu kao ‘krv’. Jer – zašto ‘plava krv’? Nitko nema plavu krv i kao takva ne postoji. Ali je metafora.
U ovom slučaju (mog teksta i sličnih umotvorina) se misli na ljude koji imaju zajedničko zaleđe, kulturne temelje, koji su odrasli u sličnim uvjetima i uz to su vezani naučenim društvenim normama. A tek kad se malo odvojimo, vidimo KOLIKO društvene norme upravljaju našim životom.
Tako da još jednom hvala na opsežnom komentaru, ali ja zaista, ni u ludilu, nisam mislila da se krv dijeli po narodnostima ili nešto slično. Radilo se isključivo o metafori za zajedništvo. Emotivno i kulturološko zajedništvo. Ništa više.
Bravo za ovaj iskreni i mudri članak! Mi moderni roditelji kao da smo izgubili ono najvrjednije, a što su naši roditelji još imali – zdrav razum. Hvala Vam što ste nas podsjetila na to!
Hvala Vama na ovakvom komentaru! Bitno je da se sjetimo da smijemo disati 😉
Ko da sebe čitam s tim kavama. Probala sam prestati ali ne ide pa sam prestala s prestajanjem. Jutarnja kava mi je jedini i najdraži ritual jer tko s djecom ima vremena za rituale i to ne da me razbudi već jednostavno da me usreći, postavi u ravnotežu sa svemirom 🙂 Jedna kava je mojih 7 Tibetanaca
Ja sam se preporodila od kada smo uzeli mali kućni espresso aparat. Odmah sam si popravila život i – ne pretjerujem! 🙂 Do te mjere da ozbiljno vani razmišljam je li vrijedno popiti kavu ili se mogu strpiti do kuće. Tako da ispravak netočnog navoda – imaju oni dobre kave, samo ju ne znaju napraviti! Srećom, mi znamo! 😉
[…] ću još jednom – možda je problem u meni. Možda sam i dalje Debela u srcu. Možda ja jednostavno ne razumijem zašto je bolje živjeti na kuhanim jajima i bijelom mesu, ako […]
Fenomenalan tekst. Prvi put te čitam i bas sam se oduševila! Ja sam jedna od onih mama koja je bila stalno i sve za decu, sa prvom dvojicom naročito. Imala sam i vremena za sebe, neka svoja interesovanja, druženja (dnevna) ali kad je došlo treće, nekako sam osetila sav teret majčinstva. Više nisam tako poletna da idemo tamo i vamo, mnogo više vremena gledam da provedem van kuće pa makar sedela sama i pila kafu, više bih da se družim, ma generalno, mnogo više da budem ja ja, ona koja sam bila nekad pre dece, u smislu interesovanja i načina na koje provodim svoje vreme….
Hvala za tekst i iskrenost. Ima tu još stvari koje su mračna tajna. Mislim da je jedna od njih intimnost i seksualnost, to kako se te stvari promene u braku i koliko smo i da li smo zadovoljne i zadovoljene i u toj sferi… Ali to je za neko drugo pisanje… Volela bih da znam koja je to IG mama koja je postavila ovo pitanje, rado bih je zapratila 🙂
Mirjana, oprostit ćeš mi što ovako kasno odgovaram! Pitanje je postavljeno u jednom tekstu na supermame.hr (portalu za koji i sama povremeno pišem) tako da ih slobodno potraži. I hvala ti za pohvalu, to mi puno znači. Da, ja se stalno bojim imati još djece (iako ih želim) upravo zbog svega toga što si navela. A za seksualnost se slažem u potpunosti – već mjesecima pišem i brišem tekst o toj temi. Čekam da bude dovoljno dobar za objavljivanje. Nadam se da ćeš se i u tome pronaći – jer vrijeme je da prestanemo šutjeti oko onoga što nas muči! 😉
Ma naklon do poda za ovo.
Proucavah u zadnje vrijeme malo tu ekipu fitnessovaca koji prodaju svoje planove, i vec na same slike piletine, suhe rize, zobene kase i tune mi se grci zeludac.
Svaka cast tko moze tako dan za danom.
Mozda je moja dvogodisnjakinja lose odgojena jer ne zeli tri dana u tjednu jest lešo brokulu uz pileci file kuhan u vodi, ocito sam zakazala pri usadjivanju zdravih navika od najranije dobi, al isto tako koliko sam vidjela rijetki od njih su roditelji pa vjerojatno i ne razumiju problematiku prehrane djece, i ja sam ta koja je prije roditeljstva mislila da sto skuham ima da se jede. Malo sutra.
A mislim da je i moj muz sretniji uz zenu koja ce s osmjehom uz dobru zafrkanciju pojest cevape u lepinji, nego da nabrijana brojim zrna graska koja cu pojest uz 12.5 dkg lososa u 19.45 najkasnije.
A to sto nosim traperice broj 40, to mi ne predstavlja zivotnu dramu ako sam sama sa sobom poslozila neke stvari u glavi
Ja sam prošla duuuug put do istog tog zaključka. I priznajem, i sada mi se dese mračni trenutci kada pomislim “ma bit ću gladna 27 dana, šta je to, ništa!” Srećom, razum (i glad) uvijek prevladaju! 🙂 Ali da, sve trebamo riješiti prvo s vlastitom glavom. Nakon toga, dupe nije nikakav problem 😉
Bila sam nešto nažvrljala ali mi nije prošlo. Htjela sam reći … ne bi vjerovala ima ljudi kojima su draži mahune na lešo nego švarcvaldica (moa). I te piletine i posni sirevi i sve na lešo ikad. Majonezu hejtam i ne jedem apsolutno nikad. NIje stvar discipline niti odricanja nego onog što organizmu odgovara. Jedem slatko svakodnevno, pogotovo uz kavu koju pak previše pijem. Volim i neslano, u kolače ne stavljam šećer jer mi smeta, ni u kavu također. U pokretu sam non stop, nikad nisam disciplinirano vježbala. Nosim traperice 27 tj konfekcijski 36 i generalno sam zadovoljna sobom ali su me i geni pomazili a to je najbitnije u cijeloj priči. Kad sam bila klinka (rane dvadesete) fetiš su mi bile krafne npr. i da, bila sam deblja da ne ispadne da imam trakavicu, jasno da dobijem na kilaži od slatkog & co , a onda me prošlo.
Organizam je tražio drugačije i iako se ničeg ne uskraćujem iz tvoje perspektive bi ispalo da se uskraćujem svega 🙂 Hoću reći, ako se želiš dotjerati iako pretjeruješ u samokritici naravno, onda kreneš mic po mic, a ne tako rigorozno odjednom. A s druge strane kakav si takav si, genetika je prokletstvo i blagoslov. Dobra si, zdrava si šta oš
🙂 🙂 Mislim, apsolutno si u pravu, nemam tu šta puno nadodati. Ali mislim da prvo moramo prihvatiti to da je genetika tu zaista veliki faktor jer nema tog sistema po kojem bih ja ikada ušla u rifle 27. I to bi mi trebalo biti u redu – jer nisam tako građena.
[…] O sexu u braku smo davno raspravili. I raspravljat ćemo mi i dalje kroz razne šale i pošalice, čitat ćemo glossy časopise, spremati si škakljive članke ‘za kasnije’, ponekad kupiti komad rublja ‘za muža’ i generalno biti ok sa životom iza zatvorenih vrata spavaće sobe (ili otvorenih balkonskih vrata u kuhinji – ne znam ja šta vas loži, ali samo dajte). Ono o čemu se rijetko govori, piše, a možda i razmišlja, ona je osobna komponenta. Onaj trenutak u kojem same sa sobom moramo biti na ti što se tiče vlastitog seksualnog života, iskustva preferencija. Jer koliko nas je uopće otvoreno? Ne pričam sada o susjedima i frendicama! Koliko nas je uopće otvoreno pred sobom?! Dame i gospodo, došli smo do trenutka kada ćemo pričati o sexu s ljudima oko nas, ali o vlastitom mračnom umu i željama – ni pred samima sobom. […]
My two cents na temu. To o čemu pričaš je puno dublje na svim razinama a posljedično se tako žene ponašaju i u seksualnim odnosima. Ne znam kako je vani, ali znaš i sama da je ‘u nas” žena jednostavno manje vrijedna ako nije udana, ako nije rodila i ako se ne gleda kroz prizmu muškarca. Žene su si nedvojbeno i same krive za to jer prihvaćaju i dapače dobro se osjećaju u ulozi supruga a pogotovo uspješnoga muškarca (onoga kojega društvo smatra uspješnim jel). To ipak osigurava određen status u društvu. Znam hrpu žena koje su zadovoljne time što ne rade – ne samo da nisu zaposlene nego su uopće prestale raditi na sebi u svim pogledima u trenutku kad su rodile, jer hej, ostvarile su svoju svetu ulogu.
Nekad pomislim, sufražetkinje se u grobu okreću. Hrabre, pametne žene koje su se izborile za ono što hrpa žena svjesno gazi. Ne bi se pobunile ni da im se oduzme pravo glasa.
Meni bude dovoljno kad krenu sa ‘ja sam za ženska prava, ali nisam feministica’… Toga sam svjesna i revoltira me na dnevnoj bazi. ALi sam ovdje htjela staviti na naglasak na to kako i mi koje mislimo da se borimo protiv toga, imamo sfere u kojima nam je trebalo pola života da uopće skužimo da se ponašamo ‘kako smo isprogramirane’. I zastrašujuće je dokle to ide.
Jasno, indoktrinacija se podrazumijeva 🙂 Ali manje me brine ova posljedična seksualna od one core a to je da smo manje vrijedne bez muškarca. Samo koje je to društveno stoglavo čudovište koje to misli i tako se ponaša kad to ne mislimo ni ti ni ja ni on ni ljudi s kojima se družimo (jer kao i mi smo ti koji činimo misleće društvo)… jel to ta famozna većina koje smo tek ovlaš svjesni, dok ne dođu izbori
Puno stvari je u životu lakše, da su svi ikad išli linijom manjeg otpora … kakav bi to svijet bio
zastrašujuć? 😉
U neku ruku dobiješ skroz drugu sliku sebe kad se prestaneš promatrati okom muškarac ili lećom konvencionalnog seksipila. Što je meni osobno strašna pomisao jer zahtjeva preuzimanje aktivne uloge i nosi daleko veću odgovornost. Nekad je lakše ići niz rijeku.
Apsolutno je lakše. Ali – zar nije na kraju vrijedno svega?
Da. Mene je zapravo najviše zastrašilo saznanje koje sam nedavno osvijestila – da ljudi ne žele promjenu jer ‘zahtjeva preuzimanje aktivne uloge i nosi daleko veću odgovornost’. U svim segmentima življenja.
Hvala na tekstu koji probija kroz dubinu duše. Pronađoh sebe u skoro pa svemu.
Hvala tebi na ovakvom komentaru 🙂
[…] ili katastrofalan. Baš poput onih kada smo tek došli i o kojima sam već pisala. Ali ja sam bila izvan […]
[…] Izvorni tekst pročitajte ovdje. […]
Odlican tekst – kao da citam svoje dnevne dileme I razmisljanja ovdje u Australiji
Izgleda da smo svi puno sličniji nego što mislimo 🙂
Hvala na teksu dom je dom..to mi je prva riječ koja mi je upala u oči..sa vremenom se mijenjamo svi i “naši i vaši “ali od sebe ne možemo otići.I svog karaktera i mentaliteta ..a ovo dali ćemo ostati ili otići ..važno je ..ali možda našoj djeci jednog dana.Meni sa 47 nebitno..jer sam tu i došla da jednog dana bude drugoj generaciji možda bolje..ili ne..na njima je ..da imaju dvije opcije ..kad dođu na raskršće života.Zato ne krivim ni one koji odu natrag ni one koji ostaju i bore se.Rukama i nogama..Sve je u stavu.I u glavi.Ali srce nekad presudi..pa kako kome.
Naletila na ovaj tekst na fb, bas u pravo vrijeme. Htjela sam dijete, izborila se za njega I sad da se jos zalim kako mi je naporno… E da! ? Super post
Da.. Bome.. Treba izdrzat sve te nase zenske promijene?
Savrseno! Stvarno se nadam da cu svom sinu dopustit dosadu kad naraste jer se grozim kad vidim klince ispred ekrana stalno. Ma sigurno cu ga ja I stavit tako koj put kad mi pukne film I treba malo mira Ali se nadam da mi to nece bit pravilo. Ps. Pisem na mobu, pa zato toliko gresaka
Rodila u 34. Da, I ja sam onako kako se kaze sportski gradjena, nisam sitna. Mene je iznenadilo kako su se kile same stopile od dojenja. Bez vjezbe bez gladi.cak imam par kila manje nego prije trudnoce. Ali, ocigledno imam takav metabolism. Doduse, sigurna sam da cim prestanem dojit ce se par kilograma vratit. Da, treba vjezbati. Samo od kud mi energije? 😉
Onda uživaj u tome što si jedna od sretnica i to je to! 🙂
Draga Majo! Hvala ti na ovom predivnom tekstu. Kao da citam svoje misli. Upravo sam se sa obitelji vratila iz Irske nakon 3 godine. Nike tko nije probao nemozes docarati te neke osjecaje.
Wow. Trebalo je hrabrosti i otići i vratiti se. Svaka čast i zaista vam želim da se pronađete 🙂
Znači, čitajući ovaj tekst pronašla sam se u puno puno segmenata…to si toliko dobro napisala,da sam na svaku napisanu činjenicu pomislila : “pa to i je baš tako kao da mene opisuje!”
Svaka čast, od nedavno te pratim i jako mi se sviđaju tvoji tekstovi i tvoje objave…
U dosta stvari se mogu poistovjetit s tobom…od selidbe iz HR za DE,traženja stana, majčinstva…..
Lijep pozdrav ti,Maja
Hvala ti puno 🙂
Divan ti je blog! Tek sam te sad otkrila! <3
hvala hvala 🙂
I ja imam takvog muža, kojem ništa nije teško napraviti za dijete i koji je mene nagovorio da postanemo roditelji. Roditelji smo skoro 5 godina sada. Ipak, smatram, da imaju puno više slobode; da s posla odu na cugu a da ih nitko ništa ne pita, da općenito, idu kamo žele i kad žele. Mi to ne možemo, mi smo mame 24/7 i ja moram ozbiljnu logističku shemu složiti da bih mogla otići nekamo bez djeteta. Naša sloboda ne postoji u smislu kao njihova i upravo zato ih nitko ne spominje kada se radi o ozbiljnoj brizi za malu djecu. Ponavljam, muž mi je divan. Al ajmo bit realni :))
Naravno da ne postoji. Mi zaista nosimo većinu tereta. Ali je činjenica da i oni prolaze kroz turbolentno razdoblje i često ih se odgura po strani kao da nisu tu uopće.
[…] šokantan, stresan ili katastrofalan. Baš poput onih kada smo tek došli i o kojima sam već pisala. Ali ja sam bila izvan sistema. Meni je trebao taj jedan dan predaha, jedan dan vraćanja sistema […]
[…] Ali volim ju više od života, materem! […]
Divni tekstovi Majo !
hvala hvala
Svaka cast Majo na realnom tekstu ! Izdvaja se u moru ‘leprsavih’ tekstova mladih mama (24h raspolozenih)
Biljana, hvala ti 🙂
Meni su kao maloj govorili kako sam lepa i stavljali na nekim lokalnim reklamama, i to mi dalo neki vetar u ledja( osnovna skola) , a onda u tinejdzerskom dobu mi neko tj . Moja tetka rekla da sam i dalje lepa ali kad bih imala tanji nos i prave zube bila bih jos lepsa, jos me proganja to . I bila je dovoljna jedna “tragicna” ljubav da ja utuvim u vuGla da je to bilo jer mi je nos debeo a zubi krivi.
Nadjimo umerenost u lepoti ali nemojmo govoriti da je nesto ruzno :/ .
Divan text!
Baš tako! Ljudi ne razumiju da sve utječe na djecu, baš sve. I naglašavanjem ljepote/ružnoće sav naglasak stavljamo na to, a to je jednostavno krivo. Hvala ti :*
i ja bi tenisice na mace:)
SVI bismo tenisice na mace!
Bravo!
hvala hvala 🙂
Hvala 🙂
Hvala ti Majo na iskrenosti!!! Trebalo mi je vremena da sama sebi priznam to jer sam mislila da sam losa majka u stvari to je u redu. Moramo biti i svoji da bismo mogli biti i njihovi. Divna si!????
Hvala ti, Milena! Ako sam i malo pomogla, neizmjerno mi je drago 🙂
dobro rečeno!
Hvala ti 🙂
Zeno, u sridu od prvog do zadnjeg slova.
Danas sutra kad napises svoju prvu knjigu (nadam se da o tome razmisljas) zelim imati jos topli i mirisljavi primjerak direkt iz tiskare, da se mogu potajice sakrit od djece i citat.
Haha legendo, hvala ti puno! Ništa, ako se ikada dogodi takvo čudo – bit ćeš na popisu počasnih čitatelja 😉
Ovaj tekst, kao i svaki drugi koji sam pročitala mi je baš fantastičan. Sviđa mi se tvoj stil pisanja. Umirem od smijeha na većinu tekstova 😀 I prvi put vidim da je netko napisao baš ono što i ja mislim o pisanju. Volim pisati i imam potrebu pisati, ali već si to dugo, dugo pokušavam logički objasniti i ne ide. Pisati se jednostavno mora. Neobjašnjivo je. Bravo. 🙂 Samo hrabro naprijed!
Hvala ti puno! Narod kaže da ‘što se mora nije teško’ pa ćemo onda nastaviti u tom smjeru 😉
Uh huh… Koliko naizgled slični uvjeti u sličnoj sredini, a kako smo drukčije sve rezonirali…. Kao dijete treće generacije privatnika itekako sam odgajana u duhu da nam ni država ni stranka ništa ne duguju, pa sam brzo batalila i fakultet društvenog usmjerenja koji sam isto birala srcem, shvativši jako brzo da se od ljubavi ne živi… Prekvalificirala sam se dvaput i još ću, a promijenila sam osam različitih zanimanja i svugdje se snašla, i nemam strah mjenjati opet kad mi posao dosadi. Ne mogu zamisliti da cijeli život radim u istoj branši! Ali ok, kao što rekoh kod mene svi freelanceri dok se to još nije tako fancy zvalo pa valjda malo i genetika.
Iako (još!) nemam dijete (i ne pišem blog!) , primjećujem porast broja majki koje nedostatak karijere (ili ikakvog posla) kompenziraju naslikavanjem djece. Ti zaista znaš pisati i to nije upitno, žao bi mi bilo da prestaneš.
Problem je što je mene IG nekidan preusmjerio na loše montiran video neke super cool mame koja je snimala dijete koje vodi zubaru i okulistu- niti poučno, niti zanimljivo, ustvari ne razumijem potrebu za takvim maltretiranjem djece i javnosti, ali da, očigledno je da je to postao neki trend. Ili kako se ovdje pita- vi radite ili ste Brodska mama?! XD
Ti si bar zabavna i nama koji nemamo djecu, a i realna si. Nego, skrećem s teme. Prošli vikend sretnem školsku koja je završila studij ekonomije, rodila dvoje djece, upisala medicinu u Zg i sad je peta godina faksa. Veli da je htjela dokazati sebi zbog sebe da može i da ju je u životu koštao samo nedostatak samopouzdanja. Želim i tebi puno sreće, uz mali osvrt na onu rečenicu “sustižu me koji su bili miljama iza mene”. Po kojim to kriterijima smijemo /možemo reći da je netko iza nas? Ne radi si pritisak (i sama sam tome sklona) ; uspjeh je relativna kategorija, a život nije natjecanje. Mislim da u ovo doba društvenih mreža previše gledamo tuđa posla, a sebe premalo osluškujemo. I to je jedna od većih boljki naše generacije. Sretno što god da odlučiš, a ljubav tvog pilića je neprocjenjiva!
Djelomično si u pravu i hvala na ohrabrenju. Samo što ovaj dio s prekvalifikacijama nije išao u tom smjeru. Ja ne bježim od posla, a hvala bogu, niti prekvalificiranja. Hoćeš konobarenje, hoćeš diplome njegovatelja, hoćeš rad u trgovini ili nova ‘izmišljena’ internetska zanimanja. You name it, I got it. Moja obitelj nije bila dio privatnog sektora, ali je uvijek bila izrazito radnička. I oduvijek bez zaleđa. Tako da nikada nisam ne-radila (ma kako to izgledalo ljudima sa strane) i nikada nisam ništa dobila. Nikada nisam očekivala padanje s neba iz te perspektive. Ali sam se razočarala u nemogućnosti ostvarivanja u struci – ne zbog struke i statusa i ‘toga štot ja imam vakultet’ već zato što je to jedino što sam oduvijek željela i čemu se nesvjesno vraćam. Jer osjećam da je to ono što trebam raditi. O tome govorim. O emocijama. I naravno, uspjeh je relativna kategorija. Ja sam po svojoj procjeni trenutno ne pretjerano uspješna. A to što kategoriziram nečij uspjeh – kategoriziram ga isključivo u profesionalnim gabaritima. Nikada nisam bila osoba koja po tome ocjenjuje ljude.
Hvala Majo na ovom tekstu! Ista smo generacija i s jednako radnog staza ? Iako moje okolnosti i razlozi nisu kao tvoji, osjecam istu paniku “sto jos nista nisam napravila”. I ja sam u skoli bila medju najboljima i s potencijalom, a na kraju sam nakon faksa jedina ja na trecem porodiljnom u pet i pol godina. Da ne bi netko krivo skuzio, to je najbolje sto sam napravila, ali koliko sam sretna na tom polju, frustrirana sam na profesionalnom. Zavrsila sam dobar faks s kojim, na srecu, nije bilo problema s trazenjem posla. Raduckala sam izmedju porodiljnih (sozr) al ja se tu nisam nasla i najteze mi je to samoj sebi priznati. Dok su drugi puni elana i nadobudni, ja si djelujem ko ispuhani balon. Niposto ne zelim odustati od svog zvanja, al se nadam naci neku nisu unutar koje cu profunkcionirati i na profesionalnom nivou. Dotad, dok je beba jos mala, jutrima smisljam sta bi, popodne panicarim ? lijep pozdrav, Majo!
Ne znam više što reći na tu temu posla u struci kad ni ne poznajem gotovo više nikoga tko radi u struci…Teško je kod nas ostati pametan kad je sustav nakaradno postavljen, samo stvarno mislim da se najbolje na to više ne obazirati jer mi potrošismo vrijeme i živce, a nije baš da ćemo pomaknuti planine… Mislim da fraza “imamo Hrvatsku ” vrijedi samo za odabrane, ali eto mi ostali to nismo skužili na vrijeme i tko nam je sad kriv. Onda opet , koliko bi čovjek bio sretan i sa radom u struci ako je npr. mala plaća ili toksičan kolektiv ( u SB doslovno toskini na sve strane)?! Tako da emotivno sam začepljena kad su u pitanju poslovi koje bih radila sa ogromnom ljubavlju i oduševljenjem. Mene osobno cijeli život vuče kultura, točnije menadžment u istoj. Kod nas nema mi fakultet za to ( dobro naša Sveučilišta su sva u rangu bolje ih izgubiti nego naći) , a o poslu da ne sanjamo. Tko mi je kriv kad živim u okruženju gdje za Guggenheima misle da je to mali od Mije švercera koji je oženio onu Švabicu :). Krivi roditelji koji su putovali s nama i plaćali satove klavira i jezika… To ti je nastavak na onu priču da ozbiljno razmišljam o preseljenju u civilizaciju.
Treba bježati odavde, a ti si uspješna po realnim, univerzalnim kategorijama. Zdrava si , lijepa , pismena, uredna, imaš slatku obitelj i nisi frustrirana/ zločesta. Tako da, you go girl! Generacija naših baba su većinom bile domaćice pa nitko nije smatrao njihov doprinos upitnim. Ili da parafraziram jedan stari Rudankin tekst- koja se to kobila prva sjetila brijati, natakariti na štikle i hendlati posao i obitelj 🙂 Pretjerujem, jasno ti je. Lijepo je raditi na sebi, učiti i istraživati… Uostalom, ništa nije nemoguće.
O profesionalnim gabaritima ne bih jer sam se preko nekoliko puta uvjerila kako mrtvi “profesionalci” zakenjaju stvari pa onda ispravljaju oni što imaju ili nemaju (krivi) vakultet. Mada se tješim kako je to isključivo Balkanski problem, kod nas je i šarafciger alat za najmanje deset različitih popravaka pa što ne bi novinar glumio istražitelja/ policajca/ suca/ socijalnog radnika/ sportskog komentatora/ nastavi niz.
Ja vec vidim face starijih generacija i cujem komentare sutra kada u podnevnim vjestima na hrt1 bude prilog kako mladi u hrvatskoj slave noc vjestica ?
A do prije par godina sam se samo nadala da mene kamera negdje nije snimila i da me mama ne prepozna ?
Poštujem vaš stav ali me, na svu sreću, nitko i ništa na ovome svijetu ne može uvjeriti u gore otipkane riječi. Po mom mišljenju, halloween je samo jedan od mnogih događaja kojima se nastoji ukloniti granica između kršćanstva i poganstva. Mene je Bog shvatio prilično ozbiljno stoga se sa istom ozbiljnošću i ja sama odnosim prema Njemu. Na vaše navedeno “simpatična prilika da se maskiraju i provedu još jednu zabavnu večer za pamćenje sa svojim ukućanima, djecom ili prijateljima” imam samo reći da se mnoge obitelji odlično zabavljaju i na najobičnije dane i datume. U tome i jest čar života. Bilo kako bilo, vaše su mi teme zanimljive i radujem se novima stoga ne bih voljela da ovaj komentar uzmete kao nešto loše. Na kraju krajeva, mišljenja o različitim temama između različitih ljudi su različita. Grozno bi bilo da je drugačije, zar ne?
Hm. Ja evo lično skroz poštujem sve sto si rekla ali to ne bi značilo da se zalažem. Kao prvo, naravno da zamo da Isus nije farbao jaja za uskrs, ona se farbaju zbog njegovog vaskrsneća. Tako da kada pričaš o tome trebalo bi da se o tome mnogo raspitaš.
Tkz. Noć veštica nije nastala kao početak zime, već slavljenja mrtvih i mračnog sveta. Sad, zašto su hrišćani (evo ja sam na primer pravoslavka) zauzeli taj stav – treba slaviti život a ne smrt, treba se predati Bogu a ne prerušavati se i njegovog neprijatelja.
A i samo glupi ljudi (da ih tako nazovem) ne veruju u veštice, Nečastivog i sl. Jer, po Bibliji, ako ima Boga on ima i svoje neprijatelje, kao i svoje saputnike.
I većinom verujući ljudi (ne svi, da se odmah ograničim) ne slave Noć veštica. A neki od njih (koji zapravo uopšte nisu toliko verujući) odlučuju da mogu da sole pamet ljudima koji ovo slave. Mnogi od nas se uopšte ne slaze sa njima. Jer nama ljudima nije dato da sudimo drugima. Tako da niko ne bi trebao da ismeva stavove drugih ?
Još jednom, ovo nije nikakav hejt nego samo moje misljenje o svemu ovome ❤
Pozdrav!
Žao mi je zbog razočarenja – takoder ne poznajem osobu u mojoj okolini koja radi u struci – što uključuje i mene. Ali sam se uvjerila da je dio problema i u mojim očekivanjima (a znam gdje živim i znam da nemam veza) pošto je to izvor i razočarenja. Tako da sam odlučila plovit životom s osobnim ciljevima pa što bude, bit će. I stvarno sam primila puno dobrih prilika i završila radeći nešto što nikad nisam mislila da hoću. Tako da ti želim puno sreće i radosti na tvojem putu. Nema predaje! 🙂
Inače, stvarno lijepo pišeš. Radujem se knjizi s tvojim potpisom – o čemu god bila. <3
Upravo sjedim nad knjigama i u trideset i nekoj pokušavam naučiti novi jezik, prihvatiti kulturu i izazove svakodnevnog života u tuđoj zemlji. Ponekad to izgleda toliko teško da samo želim zabiti glavu u pijesak, a ponekad, pogotovo danas nakon tvog teksta shvaćam da je sve moguće, samo je potrebna volja i upornost. Mislim da smo imale veoma sličan životan put, ali najvažnije je ne prepustiti se i ne obeshrabariti, mi možemo sve ❤ Divni tekstovi svi od reda. Sretno u daljnjim izazovima
ajme stara sam, lol, i meni je Casper fora! fora post kao i inače:)
slažem se u potpunosti!! meni je najjače kad svi kažu joj zaljubila sam se u svoju bebu čim sam ju vidila, da, baš, onako plavu i krvavu, moj suprug i ja smo se samo pogledali i rekli , izgleda kao alien!:) a bio je baš slatki, i pravi je slatki vragolan! ali, nisam zanemarila svoje prijatelje i svoje hobije jer sam postala mama:)
Isto. Samo sto sam solo mama, nisam nigdje, iznenadilo me roditeljstvo, iznenadjuje me sve…i gradimo zivot ponovno u tridesetoj. Mozemo mi to;). Napisi tekst “Ja za 5 godina”:).
Vraćam se ponovo da ostavim komentar. Citam vec par i pronalazim se u par stvari ali sa malo drugačije perspektive. Naime od nove godine pocinjem raditi novi posao. Prilika o kakvoj sam prije par godine mogla samo sanjati. Znaci ispunjenje snova, u Njemačkoj doduše ? (to baš nije bio dio sna). Eh vidiš kako je tebe strah od neuspjeha na poslu mene je strah neuspjeha kao majka. Da li griješim što dijete stavljam na drugo mjesto i ostavljam ga svaki dan 8h samo sa tatom dok ja idem ostvarivati svoje snove.?Da li ce moja sebičnost imati negativan utjecaj na njega? Šta ako…? Šta ako…? Eh ti strahovi. Pokušavam se voditi idejom “sretna mama sretna beba” ali toliko onih “šta ako” mi visi nad glavom.
Potpisujem svaku rijec. Uz Bozic, moj mali sutra slavi peti rodjendan. I ove godine smo darove uspjeli svesti na neku normalnu kolicinu. Nesto slikovnica, jedni legici, jedna igracka i 2 science kita (da se razumijemo njemu je i ovo previse i u ni u cemu od poklona osim jedne slikovnice s muzikom nije se bavio duze od 5 min). Nesto novca koji cemo iskoristiti za skolu klizanja i ostatak staviti na racun. Nakon toga dolazi Nikola, pa Bozic. Preko godine se trudimo ne kupovati nista osim slikovnica, ali vec pocetkom 11. mjeseca me pocne loviti panika od onoga sto dolazi i kud cu smjestiti jos i te stvari. Adventski kalendar imamo, ali je u njemu najcesce samo cokoladica, mandarina ili nesto za izradjivanje (flomici sa sljokicama, ljepilo…sitnice koje cemo utrositi na izradu necega), par dana bit ce papiric sa zajednickim izlaskom, odlaskom u Zoo, zvjezdarnicu i sl. Za Bozic zadnjih par g poklanjamo jestive poklone i to samo uzoj obitelji (bake, dede, djeca iz uze familije). Ne pecemo ni sto vrsta kolaca, niti potrosimo trecinu place za bozicni rucak. I znas sta, bas volim Bozic i uzivam u njemu…nije uvijek bilo ovako, bilo je godina kad sam bas morala ispeci osam vrsti kolaca jer kakav je to Bozic ako nemas bar 6, pa nema veze sto se nakon cjelotjednog napecanja u gluho doba noci jer ne stignes drugacije na sam bozic skrsis i razbolis…vjerojatno je sva ova razumnost (?) dosla nakon jednog provedenog u bolnici, ali…bolje ikad…
Pravo u metu!
Kuda ide ovaj svet!
Osmeh, zagrljaj i lepa reč… to raduje i daruje!
Lijepo napisano. Bozic je postao previse komercijalan. Nema tu vise ni B od pravog Bozica. Mi smo ponovno uveli slanje bozicnih cestitki. Ljudi nas, kad dobiju cestitku, zovu u soku i sa suzama u glasu jer smo odvojili vrijeme za pisanje i slanje. Jedne smo godine sami napravili cestitke doma. E to je tek izazvalo odusevljenje. I zato umjesto groznicavog trcanja po ducanima sjetimo se dragih ljudi danas, nazovimo ih, posjetimo, odvojimo malo vremena za njih. I budimo ljudi. Od krvi i mesa. A ne osobe iz reklama.
Odličan tekst! U srž.
Hahahhahah prejako i istinito od rijeci do rijeci!
Drago mi je da tako misliš 😉
Ma meni se cini da si ti moja srodna duša..
Totalno dobar tekst, rijetko dobar ali premalo kritičan. Ja bi malo zaoštrio … po novinama uglavno čitam karikaturalne tekstove, teške naivne besmislice. Prednjače lažne plačenićke kuće tipa VL ili DW, koji namjerno politički dezorjentiraju i unose lažne crno-bijele informacije s ciljem političkog portretiranja ove zemlje prema van. Taj portret Njemačke ne samo da je pogrešan već je i namjerno producirana lažna slika. Naime Njemačka nosi brojne probleme i sama po sebi nosi novi takoreć cijeli set problema o kojima ovdje ne piše nitko. Često se podvlači crta samo tamo gdje bi Njemačka bila bolja. Očigledno to je financijski bolja perspektiva međutim kvaliteta života ne svodi se samo na jednu varijablu a i ta je u sklopu današnjeg svijeta kapitala nešto prenaivna. Nije ni svejedno gdje se živi u Njemačkoj, izrazito su velike razlike između pojedinih regija. Ne mogu se nikako složiti s tvrdnjom “nema paralelnog života” niti što bi to točno značilo.. u kontekstu napisanog to bi bio gubitak informacije ? Pa i ne drži vodu, najkasnije u doba jeftinih letova koji traju u prosjeku sat vremena, nema nikakve potrebe za odricanjem od identiteta i za gubitkom informacije tj. udaljavanjem od ljudi u HR. To je i osobni izbor kao što je i osobni izbor dolaziti u stranu zemlju kao dibidus bez osnove jezika u nadi “boljeg života”. Najveći problem “Hrvata” u Njemačkoj je uglavnom da raznose neralno pesimističke i kritzerske stavove prema HR a na sva usta hvale svako sitnjarenje po Njemačkoj . .da im istu kobasicu iz Lidla prodaš u Hrvatskoj, pričali bi na sva usta ” da je preskupa” ili “da su prevareni”, ovdje pak zagule u kredite i prihvate rado i da im se svaka baba na šalteru unosi u lice. Mislim da novi EU – useljeni Hrvati nose punoo bolju priću ali da su ovi koji su došli prije EU, posve bijedna prića koju treba izbjegavati … oni nebi u 150 godina napisali niti jedan pismen tekst. Nijemci pak od svake sitnice prave strašnu paradu dok ne popiju pive, samo ali samo onda se pretvaraju u prasad… 🙂 Dijaspora ova starija prije EU, je uglavnom hrpa ljudi s kompleksima koji se nisu snašli ili su navikli svima lizat i sramit se … u DE su “Jugosi” i to prihvačaju a u Domovini beskarakterno “glume Nijemce” što god to značilo, a oni naravno “sve uvijek najbolje znaju”, dok ne popiju. Čak će vas ista ta dijaspora napasti svakom prilikom ćim nešto negativno (ali istinito) kažete o Njemačkoj, jer ovdje se stvara taj “neostvarni raj” -pod svaku cijenu, no što im i preostaje ? Sloboda mišljenja-da, ali samo tamo dokle je novinama propisano a u tim novinama dobro das ne cenzurira i loša vremenska prognoza . Dakle, skraćeno zaustavio bih se tamo gdje se radi o temeljnom identitetu, full-stop, no- go ni kao tema, filozofija tuđinaca nije bitna ni njihov pogled na stvari. Prigrlio bih svaki promišljeni ekonomski racionalni plan a iz svojih redova škartirao i Hrvate a i sve ostale koji ne njeguju dobar odnos prema “sebi”. Ne bih naivno srljao u “dobru Njemačku” vs. “Bad Croatia”, jer to je nova šizofrenija postala. I svima koji bi se podozrivo podrigivali Hrvatskoj, kao što to rado ćine u svim prilikama samo jedno: nemojte nikada ni dolaziti, s takvim kompleksima nemate kaj ni u Njemačkoj ni u SAD-u … a imate i šansu stajat iza svojih odluka i stvorit taj “raj” … pa ono keep the good work, while mouth shut ! (Još jednom svaka čast na tekstu )
Tako mi je drago da sam otkrila ovaj simpaticni blogic koji pratim skoro dvije godine.. i ja sam u svojoj 30oj odselila, kod mene je bio spleg okolnosti i sad se prekrizim svaki dan sta me zivot poveo na ovo novo putovanje. Bas sam se poistovjetila s ovim textom, pogotovo gdje kazes kako nostalgija jenjava.. ja mislim da je to potpuno u redu i zrelo i znaci da se dobro osjecas u svojoj kozi i da ti je dom tamo gdje se dobro osjecas i gdje mozes slobodno razmisljati i zivjeti sa svojim najdrazima. Ja sam na pocetku svoje avanutre u novoj zemlji, novog pocetka-od stvarno nule i jednog i pol kofera, stvorila sebi dom gdje se osjecam najbolje ikad. Imam i dalje par jako dragocjenih osoba u Hrvatskoj, naravno najbolju obitelj, ali na samu pomisao da se vratim me prode neka jeza kad se nazalost tako moram izrazit. Sve ovisi o nama i koliko smo spremni ne samo se prilagodit, nego koliko smo znatizeljni i koliko postujemo drugu kulturu. Svugdje na svijetu ima jako interesantnih i genijalnih ljudi i ja uzivam uciti od takvih. Nomad je rijec koju i ja upotrebljavam u svom opisu jer iako sam tip koji cijeni obiteljske vrijednosti, tezim skladu, stvaranju doma, ipak imam jako naglasenu potrbu za novim . Tako da mi nikad nije dosadno. Hvala sta pises ovaj blog. Jedva cekam tvoje nove postove. P.S. .odlicno si sazela pojam ” nomad u duši – živim za promjene na horizontu i volim taj osjećaj mogućnosti, neograničenog kretanja u svim smjerovima” Sretna i uspjesna Nova! 🙂
Jasmina, hvala ti na ovakvom komentaru. Meni uvijek znači kada čujem da ima ljudi koji imaju slične svjetonazore mojima – što znači da nisam jedina i da ne izmišljam toplu vodu. Ja sam također nomad i drago mi je što sam na vrijeme naučila da ono najvrjednije nosim uvijek sa sobom (i vodam ih, jelte), a sve ostalo je zamjenjivo. I tako uzbudljivo za otkriti! 🙂
Predivan clanak… sve tacno receno ni vise ni manje!
Hvala ti puno 🙂
Znaš koja mi je glazbena izvođačica super? Taylor Swift. Neću lagati, novinari vole pisati o njoj i postoji ta loša predožba o njoj (koja je čista glupost) no kada malo dublje zaroniš u njezin svijet i fanbazu i spoznaš da je pravi uzor curama svih uzrasta. https://twitter.com/IKTayWT/status/1083929020549554176 .Dok sam čitala tvoj post sjetila sam se videa sa ovog linka i osvježavajuće je vidjeti nešto ovakvo,normalno. Mogla bih esej i po napisat na ovu temu hahah
Drago mi je da se slažemo 🙂 Da, Taylor Swift je i na našem repertoaru kad smo raspoložene za malo mirniju muziku. I baš sam zadovoljna tim izborom.
Sve isto, sreca mukica mi nekako odjednom prestade, samo skontala neki dan da je nema, preprepreumorna, krenula u startu sa vecom tezinom pa ni tu nisam bas optimisticna kako ce zavrsiti,da mi barem mognu stvari iz prve trudnoce ?, podmladak melje svu snagu iz mene,2godine i koji mjesec, one duracell zeke su smijurija za njega, a tu je i kuca i pas i druga polovina i ja, ako nista moramo jesti i to je dovoljno posla, da izvines na izrazu “oko guzice” samo. I najradije ne bih nikome nista ni govorila dok ne primjete, jesam rekla muzu naravno i mami jer ako sta zatreba da uskoci oko malenog a da ne moram petljati i lagati gdje cu ako idem na pregled npr..jer jako lose lazem, smorim se ziva dok smislim i izvedem predstavu.
Elem, gura se, definitivno drugacije nego prvi put, 2 god starija, teza i sa ovom hodajucom brigom i zanimacijom koja sve svoje budne sate meni posvecuje, ili ja njemu..obostrano je
Aaa.. Ja u prvoj nisam mogla uzivati. Sve su mi unistili. Muz nije bio kraj mene, sama s pametovanjima uze obitelji, strahovala za svaki mali grc. Sve u svemu, trudnoca po sebi je bila ok. Nisam imala mucnine. Tako da se ne mogu poistovjetiti. Al puno srece ❤️
Ps. Moja druga ce isto biti tajna prva 3 mjeseca. Prvi put nisam imala taj luksuz.
Odselila sam iz Hrvatske 2013. g., a u Njemačkoj živim od 2014. Otišla sam iz vlastite zemlje, da ne kažem domovine, iz istih razloga kao i ti: bila sam jadna, ali ne dovoljno jadna da bi mi država na ijedan način pomogla ili pružila odskočnu dasku za ulazak u svijet odraslih tj. svijet rada. Lijepo si opisala ovo o topovskom mesu i suosjećam s tobom jer sam i sama htjela raditi na fakultetu, ali to naravno nije bilo moguće jer su se uhljebili oni podobniji, umreženiji, s više veza i manje obraza, da ne kažem čak morala.
Ovdje u Njemačkoj radim u struci, na poslu za VSS, i pitam se zašto Hrvati u vlastitoj zemlji ne mogu imati ni ono osnovno, a to je pravo na rad za ono što si se školovao – jer ako je struka suficitarna, molim lijepo onda zatvoriti fakultete i prekvalificirati profesore svih suficitarnih predmeta!
Ipak, mislim da si u krivu oko neuhljebljivanja u Njemačkoj, jer toga itekako ovdje ima, ovo je jedna umnožena Hrvatska s mnogo sofisticiranijim i naprednijim uređenjem, gdje će se zbog veličine i masivnosti infrastrukture lakše naći mjesto za mnoge, ali sam po sebi sustav nije pravedan ni transparentan, kao uostalom niti jedan sustav, jer svaki se brine da prvenstveno održi sebe. Itekako ovdje ima uhljeba i domaći čovjek ima prednost na vlastitom terenu, samo što se to ovdje u zapadnoj Europi naziva umrežavanjem. U Njemačkoj ipak čovjek ima slobodu da radi i da zaradi, da mijenja poslove, da se upozna s više ljudi i više poslovnih prilika i da bude u žiži događanja, a ne na periferiji kao što je to u Hrvatskoj.
U tom smislu zadovoljna sam svojom karijerom u Njemačkoj, jer ovdje kao osoba ispod 30 godina imam više nego što bih imala kao triput starija u Hrvatskoj.
Probaj i treće :)… poso kuća djeca obveze… škemba, mučnine, slabost (manjim intenzitetom nego prošla dva puta ali nezaobilazno), ustajanje u 6, vrtić, škola, posao, ignoriram bolove dok se trudim obaviti sve isto kao i prije. Muž i ja zajedno pa que sera sera
S posla u rađaonu, to je plan. 😀
Tek sad ovo čitam, al ko muž i otac zahvaljujem…nije vama lako s nama muškima, tim više što smo na neki način zakinuti za taj transformirajući proces stvaranja života, majka je vezanija za dijete jer je prošla neviđeno čudo transformacija u cijelom procesu, a mi tek ko neki promatrači. Muž mora biti puno namjerniji da bi nadoknadio tu razliku.
A za svaki trenutak podrške koji daš svom mužu, on će postajati bolji primjer drugim muškarcima koji možda misle da je njihv posao gotov kad dođu doma s posla. A nije.
Hvala ti na iskrenosti
Iskreno, ja sam isto učila njemački u školi, i 90%bezuspješno, znala sam se prestaviti i neke osnovne i banalne stvari, onda dođeš ovdje i udari te šamar realnosti i shvatiš da moraš, nisam imala ni stid ni sram pa sam pričala i rukama i nogama, kolege su uvijek bile susretljive i ispravljale me, nakon 3 mjeseca u De dobila posao u Rewe u mesnicici, i sve sam svladala! Sad nakon 2 godine pričam jako dobro čak i gramatički ispravno i to bez ikakvog kursa jer sa 2 posla i čišćenjem nije postojala šansa za kurs. I da, družim se samo sa našima, gledam samo našu televiziju, jedino na poslu pričam njemački, tako da sve su to izgovori i opravdavanje samog sebe u svojoj lijenosti.
Kako je Morana naučila engleski? Samo slikovnice i crtići ili bilingvalni vrtić ili ste vas dvoje nekako homeschoolali?
Pozdrav od jos jedne imigrantice koja jos uvijek nije naučila njemački! ?
Hvala na objavi! I pozdrav od buduce austrijanske studentice, koja isto tako mora svladati taj Njemacki
U potpunosti se slazem. Kao i tebi prva trudnoca mi je bila skolska, zdrava, jednostavna, ali svakako ne blazena. Za sad mi je i druga trudnoca ok, ali to ne Znaci da sam imuna na grozne zgaravice i mucnine i otecene noge I razne neobjasnjive bolove i legitimne brige o bebi, nasem zivotu, svom nesredjenom poslovnom statusu i sad nova briga:kako ce mi se sin mladji od 2g prilagoditi na brata ili sestru?
U potpunosti se slazem, imala sam trudnocu bez ikakvih tegoba,alii hej imala sam i 20 i kusur kg vise, nisam se mogla kretati kao prije, psihicki te to malo utuce. O onim djelovima daj da ti pipnem stomak i zasto nisi kupila ovo,a zasto si kupila ovo nema smisla ni razglabati,ljudi jednostavno guraju nos gdje mu nije mjesto. Svakom je trudnoca teska na svoj način!! Nekom je drama sto mora raditi,nekom sto mu ne daju raditi do kraja trudnoce.
[…] potrebi da se svidi svima i da zadrži epitet ‘sexy’ ispred sebe. Iliti brzo prijeći u MILF kategoriju. Ali postoji li […]
´…a druga je špicerica sa stomakom kao accessorizom u previsokim petama, (pre)markiranoj odjeći, prešminkana i nekako žalosna u svojoj pretjeranoj potrebi da se svidi svima i da zadrži epitet ‘sexy’ ispred sebe. Iliti brzo prijeći u MILF kategoriju.´
Reagirala bi samo na ovaj dio teksta. Naime, nikako ne polazim iz pozicije osobne uvrijeđenosti jer nisam niti blizu toga da budem shvaćena kao šminkerica. Ja i šminkerice smo iz druge galaksije iako bi moja mama sve dala da nije tako. Ali ono što me smeta baš u ovom dijelu rečenice, a i nekako iskače u cijelom tekstu kada pokušavaš ´opravdati´ (i ne mislim na loš način nego činjenično- objašnjavaš nam svoju poziciju s koje krećeš) zašto želiš imati nešto od robe koju ćeš nositi u trudnoći i osjećati se ugodno u njoj, jest jako ružan woman ili danas ćešće nazvano mom shaming.
Ima jednostavno žena koje hodaju tako ovim svijetom našminkane i uređene da ti pamet stane. Ali zašto bi one zbog toga trebale biti posramljene da su žalosne u svojoj potrebi da zadrže epitet seksi? Zašto to možda jednostavno ne bi shvatili kao da smo sve drugačije i da kolko god da ja volim izaći u dućan u trenirci i zadržati svoj epitet ne-seksi dodatka kauču, tolko ima žena koje se vole urediti, brinu o modi, paze na svoj stil (uostalom i sama spominješ da ti je stalo do tvog osobnog stila), vole se našminkati, itd. Nazivati njih žalosnima jer su više vremena provele u kupaonici spremajući je meni woman shaming. Nisu sve žene kao ja, aleluja. Nisu sve kao one, praised be.
Ajmo malo podrške jedne drugima. Ne samo, ali pogotovo kad teglimo okolo te male izvanzemaljce šta rastu u nama, osjećamo se predebelo, naotečeno, kao da nismo svoje, a najmanje seksi. Ajde da onda ja ne čujem da netko komentira meni da sam se mogla bolje srediti da izađem van i ajde da ne čujemo druge da komentiraju: ˝Šta se ona tamo spi*kala, samo joj je stalo do toga da bude seksi. Eto ti nemajke!˝
Malo više međusobnog supporta i osnaživanja ne bi nam škodilo. Dan žena je bio prije samo 5 dana;)
Drago mi je da si me opomenula jer mom-shaming je realan problem i sve se u nekom trenutku borimo protiv njega.
Ali smo isto tako svi ljudi što znači da nam se svima desi. Meni prvoj. I trudim se biti bolja.
Doduše, baš u ovom navedenom slučaju se čini da nisam bila dovoljno jasna – ja sam mislila da se naglaskom na “nekako žalosna u svojoj pretjeranoj potrebi da se svidi svima” može prepoznati da karikiram dva pola (od kojih niti jedan nije u potpunosti točan) i da, uz to, ovdje mislim na one koje to rade jer misle da moraju.
Šminkerice nikad nisu bile problem – imam prijateljice koje su nevjerojatno sredjene i (pre)šminkane u svakom trenutku svog života i to tako dobro nose. Jer su to one.
Ovdje sam se zaista referirala na pogrešan stav koji forsira od žene da bude kurva/svetica, krmeljava na kauču/božica seksipila i u visokom stupnju trudnoće.
Žao mi je što očito nije tako shvaćeno i što sam fulala s poantom – da zapravo pričam o pretjeranim društvenim stereotipima.
Ali tebi hvala za komentar. Naveo me na razmišljanje.
Hvala tebi na konstruktivnom odgovoru.
Slažem se oko toga da društvo determinira žene (ne)seksipilom i time što se od njega očekuje. Ali upravo taj problem očekivanja od žena da budu svetice/kurve dovodi do toga da se okrenemo jedne protiv drugih i počnemo jedne druge procjenjivati koja je više žena/majka, a koja manje. Ne smijemo pristati da nam se stavljaju takvi stereotipe u usta i da ih mi dalje širimo, jer u konačnici – imamo i kćerke. Potrebno je kritizirati očekivanja koja nameću ženama da budu seksi i našminkane i u cijelom paketu čak i u visokom stupnju trudnoće, ali ne bi trebale kritizirati žene koje to rade.
Ali ok, Majo Marich, mislim da smo se shvatile 😉
Da. Da. Da. To je to. Nema se šta tu drugo za reć. Slažem se s Tanjom, nikakva ljubav na prvi pogled nije bila. Nikakav preokret života u tom trenutku, kao sto se priča na veliko. I vrijeme zapravo (meni) tako sporo prolazi da me čudi zasto on jos nije krenuo u školu (a nema ni dvije godine). I ne, ne znači da mi je ružno i da imam loše trenutke sa svojim djetetom, pa se sve odvija sporo. Već je vrijeme relativan pojam. I jedva čekam da krene u vrtić i da ja počnem radit, jer eto. Zelim vrijeme za sebe i dr stvari koje su mi isto bitne u zivotu. Bit SAMO mama ne zelim i neću!
Bravo Majo ❤
I to je najveća lekcija koje naše društvo nikako da nauči – da svaka žena ima pravo na tu odluku bez da mora ubaciti popratno ‘ali i dalje volim svoju djecu najviše na svijetu’. Neke mame ne žele više na posao, neke ne mogu dočekati povratak, a nekima treba nešto između. I niti jedna nije ‘u pravu ili prednosti’. Sve su jednako sposobne donositi odluke za sebe <3
Meni je treća. Od početka maltretiram muža da mi je dosta i da ne mogu više. Mučnine me nisu zaobišle ni ovaj put, krećem se ko tuljan, slabost, često mi se vrti. Kroz cijelu trudnoću mi se vrti unatoč vitaminima, željezu & co. Inače uredna trudnoća, ali evo, danima ne izađem iz kuće jer mi jednostavno nije dobro. Radila sam inače punih 7 mjeseci. Nije mi problem reći da je meni cijeli taj proces mučenje. I puno manje pazim na neke stvari npr. popijem sirup za kašalj, pijem kavu, popijem jednom u dva mjeseca čašu vina uuuuu
Slažem se za žensku solidarnost, ne znam je li nikad manje, ali je vrlo vrlo loše. Uvijek usporedim s muškarcima, ne bi njih nitko rezao na živo 100%
Baš tako. Slažem se sa svim. Ja imam osjećaj da i svaku novu trudnoću uvode još malo više ‘što sve trudna žena ne smije pogledati’ pravila, ali se zahtjeva od nje da bude efikasna kao da joj nije ništa. Od tog da me se ‘zamoli’ da upalu sinusa probam ispirati 23 dana slanom vodom umjesto antibiotika pa nadalje. I baš to – ja volim iščekivanje i obožavam prvo (pa ću valjda tako i drugo) dijete i nekad imam osjećaj dabih komotno mogla imati 4, 5, ali ako bi ikako bilo moguće premotati trudnoću. Prva mi je sva bila nesigurna i hodala sam k’o po jajima, a ova je samo iritantna (em umor, em stalne viroze, em nespavanje, mučnine i popratni sadržaj)
Imam par dvoje- troje hlaca u koje jos stanem, nosim o netrudnicke traperice 🙂 i isto toliko majica. Jedan dan sam otisla na posao a jedne od hlaca su mi se poderale, jedne mi je frendica dala – prevelike, sve u svemu već sam bila preumorna i prebolesna za biranje, sređivanje a bogme i za peglanje odjeće za posao i sad uživam u tajicama doma. Da, ja sam ona koja misli da je kupovanje trudničke odjeće precijenjeno, još mjesec i pol nadam se izdrzati u tim jednim hlačama i dvije majice 🙂
Mom shaming je realan ali na temi trudničke odjeće mi je prebanalan.
Super što možeš tako. Ja odjeću nikad nisam doživljavala banalnom već oduvijek kao produžetak ‘samoizražavanja’ i za mene je bitno osjećati se dobro u tome što nosim. A da bih to mogla – moram imati hlače koje mogu fizički zakopčati 😉
Odličan tekst, iz duše 🙂 svaka čast na tako konkretnom tekstu. Sve sto piše shvatite kada ste vani. Rođena sam u Njemačkoj i živim sada u Hrvatskoj.
Mislim da je ljudima koji odlaze van u bilo koju zemlju u potpunosti nejasan pojam “kulturološke-emocionalne” zajednice. To gube svi kada odlaze van i tada tek shvate što su imali i izgubili.
Puno pozdrava svima!
Hvala na ovom komentaru – ja to stalno naglašavam jer imam osjećaj da ljudi tu zajednicu stalno doživljavaju kao nešto bogomdano, nešto što se ‘riješi samo od sebe’. I onda im to bude najveći šok na koji se ne pripreme i često ostavi baš velike posljedice.
Jojjjj nemoj te me plašiti, ali ipak imate manju djecu pa će se lakše prilagoditi. Moja kćer ima 10 godina i strah me stvarno kako će se prilagoditi na sve, jer sto god su starija djeca teze je… ali ipak pozitiva neka za njeno dobro i bolju budućnost… tješim se ili je stvarno tako?!!!!! Jojjjjjjjjj
Draga Majo,
hvala ti što iskreno izlijevaš srce, dušu i osjećaje u svoje tekstove. Gotovo se u svakome pronalazim. Gužvam te neke misli i osjećaje u sebi, ne znam što me muči i onda dođe tvoj tekst, taj melem na ranu. Baš to o čemu pišeš je ono o čemu bih i ja pričala, a ne pronalazim riječi, nemam snage i bojim se dirnuti tu ranu.
Prije 6 godina udala sam se u Švicarsku gdje se i rodila moja curica, sada trogodišnjakinja. I da, ovo o čemu pišeš je i moja stvarnost. Čitam, zatvorim oči i udahnem. Nisam sama, nisam jedina. Hvala ti.
Naša kćer je rodjena u Njemačkoj i ne bih htjela da je ikako drugačije. Ona još nije u toj dobi da joj nedostaju bake i djedovi, ali to i kad dodje, nekako ćemo se nositi s tim. Mi smo, kao i vi, u novoj zemlji stvorili dom. Volim otići u RH, muževi su u Sl.Brodu, moji u Zaboku i imamo hrpu prijatelja s kojima se onda vidjamo, družimo i pričamo kao da smo se vidjeli prošli tjedan jer What’s App nam je kanal kojim komuniciramo tekstom, zvukom i slikama. Ne žalim što smo ovdje jer znam da se sve isplati…i jučer..i danas..i sutra..
[…] davno pisala sam o snobizmu kao hobiju i zaista sam mislila da sam tada nešto znala. Nešto pametno uočila. Ispostavilo se da sam bila […]
Bravo, pametna zeno.
Kako znam da si pametna? Jednostavno. Slazemo se u razmisljanju o temi! 😉
4 slova… AMEN!!!
Odradila dvije trudnoće, dva različita poroda, dvoje različite djece ko nebo i zemlja, radim godinama u zdravstvu, s djecom od 0 do 18.
Ali nikad, nikad se još nisam okuražila djelit savjete i preporuke jer eto ja znam, slušaj mene, ja ću te spasiti. Zbilja ostanem u neugodnom šoku kad čujem kako žena ženi djeli savjete koji ponekad znaju biti i opasni, ali očito je lakše pitat susjedu nego nazvat liječnika, sestru, odgajatelja, učitelja.
Pozdrav! Odlično pišeš, rado čitam tvoj Blog, kao netko tko je 20 godina proveo u Njem te se vratio u lipu našu te u potpunosti kužim. Inače radim kao Online Tutor za Deutsch pa ukoliko imaš interesa nadolunit svoj Offline Kurs slobodno me kontaktiraj. Liebe Grüße
Martina
Deutachalsfremdsprache10@gmail.com
Nervira što ljudi ne shvaćaju feminizam. Nije bit feminizam biti uspiješna poslovna žena, slobodna, bez djece, koja skače za vrat svakome tko kaže a protiv ženskog spola. Izbor! Da budemo mame ako želimo. Da radimo ako želimo! Ili da ostanemo kući sa 5+ djece! Da nam nitko drugi ne nameće svoje viđenje i “trebalo” stavove.
Ja sam jedna od onih koja je isto govorila da ne želi djecu pa imam jedno. O drugom još ne razmišljam jer sam zauzeta djetetom i karijerom, koja je moguća, pogotovo ako imaš potporu partnera. Volim vidjeti mame sa puno djece, jer one sjaje nekim posebnim sjajem i samo one znaju tajnu iza tog sjaja, ali isto tako volim vidjeti korporacijskog mogla koja krči sve ispred sebe od 9 do 5, a u pol 6 ide po dijete u vrtić i grli ga sa toliko ljubavi koliko netko ne može ni zamisliti. Svakom ono što mu odgovara! Nikome nisu potrebne kategorije i etikete.
[…] sam krenula pisati ovaj tekst, imala sam na umu mali dnevnik drugog tromjesečja. Kako sam ovdje pisala o prvom, tako nastaviti i o drugom. I onda sam shvatila da je to najdosadniji tekst ikada […]
[…] skratim priču – pet godina kasnije, našli smo se u Njemačkoj, sami nas troje i stomak koji sada zahtjeva malo temeljitiju pripremu. Prvi put sam bila šokirana, kao što znate, ali ovaj […]
E ovo mi je kao vodic za autostopere ?? hvala ?
Ja sam prošla carski u Njemačkoj..i nema nikakvih muka s ranom i ožiljkom…tj.ne znam kako je tebi bilo prvi put i na što točno misliš..,ja nisam imala ni konac..nakon 2 ili 3 dana ti skinu zavoj/flaster…i to je to…sada.nakon 2 godine.oziljak se uopce ne vidi… sretno!!!
Od skoro zivim u Nemačkoj i mogu vam reci da imam mnogo lose iskustvo, ovde ne znaju da mi izvade krv, savete lekara nisam dobila kao u Srbiji , pored svega sto mnogo vise imaju nemci ,ne znaju da rade u oktobru mi je termin i ogroman strah imam kako cu se poroditi posto su mi zrele godine i treca trudnoca pritom imam ozbiljan problem sa glavom, nasta je grcki ginekolog u nemackoj bio u fazonu to je nebitno mozes ti prirodno , pokupila sam dokumenta i u potrazi sam za dugim doktorom ko ume da radi svoj posao a ne da me vredja, za nedelju dana imam razgovor u vezi xarskog reza pa cu videti, ako ne nadjem resenje ovde vraticu se u Srbiju da se porodim .
super mi zvuči ovaj tečaj, da barem mi imamo tako nešto:) što se tiče ostanka u bolnici, u hr je isto 2 dana, barem meni bilo:) ne znam koliko je nakon carskog,možda malo duže
ja sam se jako rano pripremala u prvoj trudnoći, sad laganini..hihi
[…] što ste mogli pročitati u tekstu Kako se pripremiti za porod u Njemačkoj?, ovdje pričamo o sasvim drugom načinu pristupa i ophođenju s ljudima. I da ne pričam bajke, […]
[…] učinila. Ljuta zbog konstantnih udaraca koji dolaze sa svih strana, a pogotovo iz sektora ‘neizlječivih bolesti najbližih članova obitelji‘, odlučila sam da ništa ne staje. I ne samo što ne staje već sam u tih sedam dana […]
[…] Izvorni tekst pročitajte ovdje. […]
Nekad smo bezbrižni, pa se nešto loše desi, nekad strepimo i sve se završi dobro. A ne možemo znati šta će biti, iako sujeverno mislimo da možemo da kontrolišemo život svojim razmišljanjima. Mislim da uvek treba da imamo u vidu da stvari mogu biti drugačije nego što očekujemo, bilo da je to pozitivno ili negativno. U svakom slučaju, želim puno sreće i zdravlja malom zmaju i njegovoj mami, sestri i tati ☺
[…] a ja zapravo ne želim. Jer si volim tepati da sam liječeni šopingholičar izniknuo iz hrvatskog šopingholičarskog društva i zapravo godinama radim na tome da samu sebe učim kako ne kupovati previše i ne kupovati […]
Tačno znam kakav je to osjećaj. To iščekivanje i strepnja, pa toliko pomješanih osjećanja i misli… uh. Srećom, i kod nas se sve dobro završilo
Sretna sam što uistinu više nemam namjeru biti trudna. Istraumatizirana sam trudnoćama ali evo upravo pored mene spava jedan prekrasni dečko od mjesec i pol. Želim ti isto zdravu divnu bebu.
Amen.
Nek nisam samo ja luda, ? jer danas u moru ovih “savršenih” mama malo je nas koje priznamo da se život nije promijenio za 360 stupnjeva. I dalje moraš zaraditi novce, platiti račune, i dalje te vuče da pročitaš knjigu, odeš na depilaciju. Ima nas još kojima trudnoća nije apsolutno spalila mozak. I nije mi jasno tko je došao na ideju da dijete imaš samo 18god? Imaš ga od dana kada ostanes trudna do dana dok ne umreš. Tinejdžeri te počnu gurati od sebe sa 12,možda i ranije, i već tada počinješ gubiti vrijeme sa njima, ali ako uradiš dobar posao vrate ti se, sa još više ljubavi i pažnje, i sa još ljepšim uspomenama ?
Bok Maja!
Jako volim tvoje tekstove, posebno sad kad i sama prolazim kroz trudnoću, samo imam potrebe naglasiti ispod ovoga da je moja prijateljica nedavno imala porod u Njemačkoj u Munchenu, u samom centru grada, i da je na većem dijelu poroda bila prisutna samo babica, koja je istovremeno porađala 4 (ČETIRI) djevojke!!! Prošla je blagi horor s tom babicom, sve dok pred kraj nije došla doktorica (koje uopće nije bilo tamo veći dio vremena unatoč 4-strukom porodu), i opet bila izuzetno hladna prema njoj (ne želim navoditi detalje razgovora kakvi se odvijaju valjda samo između rodilja i najkrhkijim trenucima života i svemoćnog osoblja).
Čisto sam to morala reći jer ne volim da čitateljice naprečac zaključuju da je u Njemačkoj život bolji u svakom segmentu…
Lijep pozdrav, i usput iskrene čestitke na nedavno rođenoj bebi!
Brz oporavak ti želim!
Sonja
S
Divan tekst, pronalazim se u njemu kao skoro i svakom koji napisete,mama sam decka od 5 godi na i trudna s curicom…također u Njemackoj tako da mi prije sveg drago da sam naisla na tekstove da vidim da nisam sama u svemu tome..sve dileme i probleme imamo jako slicne samo mi zao sto prije nisam procitala neki od tekstova jer poneke da sam pisala napisala bi skoro pa identicno kao vi…
Zagrliti sebe iznutra. Biti blaga prema sebi. Uživati u čudu života. Da, mislim da si sve sama već shvatila. Grlim te i ja… jer razumijem. Mi žene samo čudo i kada bi sebe voljele onako kako volimo svoju djecu( bezuvjetno) sve bi bilo lakše.
Zagrliti sebe iznutra. Biti blaga prema sebi. Uživati u čudu života. Da, mislim da si sve sama već shvatila. Grlim te i ja… jer razumijem. Mi žene samo čudo . Kada bi sebe voljele onako kako volimo svoju djecu( bezuvjetno) sve bi bilo lakše.
Mislim da sam već napisala da ne mogu više ni pogledati svoje sise koje liče na one afričkih žena iz dokumentaraca kad lamaču slobodno na sve strane. U stvari bih trebala reći hvala im što su othranile djecu. Ako ću zbrojiti staž dojenja dosad – 2 godine i 7 mjeseci. To je fakat big deal.
Sve mi žene želimo biti najbolje izgledajuće – bilo to zbog sebe samih ili zbog nametnutog socijalnog konteksta, neke stvari su previše indoktrinirane da bi se mogle odvojiti, vječno smo stroge prema sebi, ali znaš i sama da bi u stvari sama sebi trebala reći, čovječe, ovo tijelo je rodilo dvoje djece, to tijelo njeguje i hrani ta mala ljudska bića. Hvala mu. Baš zagrliti sebe, a u formu, kako kažeš, ćeš doći kad dođeš
Isss evo još jedne zaljubljene u svoja kolica. Ja nisam guglala ništa, mislila sam, bit će zima kad rodim imam vremena ih kupiti, a onda sam ih dobila taman prije nešto prije je Prvi došao na svijet. Kolica 3u1 koja su cjenovno u nižem rangu, nitko ih nikada ne spominje kao poželjnu varijantu. Prvi se izvozao u njima uzduž i poprijeko. Samo je u njima spavao danju onda i standardno, nisam smjela stati jer se čudovište odmah probudilo, onda možeš misliti koliko sam landrala. Po kamenjarima, po makadamima, prošli smo s njima sva putovanja, pola Europe, na svakoj su slici baš kao dio obitelji. Vozio se u njima skoro do četvrte godine. Onda smo ih posudili pa vratili za Drugog koji se vrlo malo vozio u njima jer jednostavno radije hoda. Sad opet prijatelji koriste dakle evo… više od 5 godina, nikad na njima ne bi rekla da su izraubana. Već razmišljam kako će mi biti žao rastati se od njih, starog prijatelja koji mi je neusporedivo olakšao život. Divna moja kolica.
ps Idem sad guglati Boogaboo Donkey za svaki slučaj 🙂
Moj rođendan je 9 dana orije Božića i kao mala sam to mrzila jer sam uvijek dobivala jedan poklon kao za oba dana. ?? Rijetko si dobivap poklone, ali si svaki čuvao jao oko u glavi. Sad mi kćerka ima rođendan na sv. Nikolu, sveki dan prije, mama 3 dana nakon, svekar 3 dana prije moga – tako da do Božića svega mi je preko glave. ? ? Ali se više veselim Božiću od kad su moje 2 zmajice tu… I slažem se, više pažnje, manje novaca(poklona) djeci treba. Sve si savršeno napisala. ☺
Svaka cast za tekst! Ne znam da li si razmisljala o tome, al mislim da bi trebalo knjigu da napises ?
[…] Božić mogu imati i samci, i starci i roditelji s djecom koja imaju tantrum u pol’ Minhena (pitajte mene, ja znam). Bebe ne trebaju adventski kalendar, ali trebaju vašu pažnju. A s vi zajedno trebamo uspomene na […]
Ne mogu da ne komrntiram, jer koliko znam (pamtim) rodile smo u razmaku od mjesec -dva ,(drugo djete) s tim da moje prvo ima 8 godina. Ko da svoj zivot citam. S tim da ja nisam jos stupila u drustveni zivot pa niti s kavom koja se stopa na stopericu jer malena cim stanem s kolicima vristi,znaci mogu je piti hodajuci samo….i sto je ovisna o meni,citaj sisi,i ne zeli ni dudu,ni bocu,ni izdojeno mlijeko u bocu….ni nista sta bi mi moglo omogucit bar pola sata mira. Ostalo nam je sve isto….muz tamo,ja ovamo,gledamo se na “daljinu” ….u polusoku,na rubu oboje. Al proci ce…i prvi put je. Ja nikad zapustenija nisam bila,al bitno da su djeca i kuca tip top ..doce valjda i mojih 5 minuta,potpisala bi i 4 min,…stagod. pozz
čitam i smijem se i vidim se u svakoj rečenici:) da, da…imamo dvoje, dečkića od 2g i curicu od skoro 3mj…i svađamo se, i zamjeram mu sve i svašta, i volimo se, i hoću sama u hotel da odspavam normalno i da ujutro mogu na miru scrollat na mobu hehe. super napisano!
“Svaki puta se bojim da ću ‘ostati’”.
Kako je ovo istina! A mislio sam da sam jedini i da zbog toga nešto nije u redu sa mnom, da imam neki blaži oblik paranoje. I to čak nisam napuštao Balkan nego se preselio u drugi grad, daleko od svog skleroznog sela i disfunkcionalne porodice. Sada se i ja spremam put Kelna i čitajući tvoje tekstove mogu zaključiti da će me mnogo “gastarbajterskih” problema preskočiti; imam sreću da sam u struci koja je za balkanske uslove u paralelnom univerzumu a i ja sam živim takvim životom i mnogo su mi čudni gastarbajterski jadi jer to sve što njima nedostaje mene odbija od kad znam za sebe.
Morana, apsolutno si u pravu, a s trećim djetetom je još level up. Pa mu govorim “di si”, “radio”, “sigurno si imao vremena popiti 100 kava, a kad ja mogu izaći na kavu” itd. Jer, s prvim sam mogla izaći, on je spavao u kolicima, ja na kavi a i on ga je svakodnevno izvodio u šetnju popodne pa sam bila slobodna. S drugim isto, a sad s tećim… bogme nijedno od nas nemre manevrirati s dvoje malih negdje vani (treći je već velik pa nije problem) i ako je jedno vani, netko mora ostati doma, i eto, imamo novi razlog za glupe svađe, ali. sad smo već i to svladali pa nekako ide. Ali da… nikad dosta ludih svađa i zbrajanja. Sad idem piti treću kavu dok jedan puže po podu a jedan razbacuje u kuhinji 🙂
Živa istina ja ih imam troje mozak baj baj haha. Samo polako još je sad j dobro dok je beba i ne hoda al cekaj da prohoda e onda nema ni puzzla ni mamory nista jeer malu braco smeta ??Drži se draga
Nisam samo razumela gde to vrtići rade do 19h? U Srbiji je slična situacija, barem tamo gde još ima naroda i dece ? (u N.Sadu). Vrtić ovde, gde sam ja zaposlena, radi od 6h do 15:30h. Svake godine uredno anketiramo roditelje, i verujte, svega 3-4% zaokruži da mu je potreban vrtić do 16h ili 17h. Zbog tog malog broja zainteresovanih ne menjamo radno vreme… Ali moram priznati, liste čekanja ne postoje ovde gde sam zaposlena. Razlika je samo ta da deca čija oba roditelja rade imaju pravo na celodnevni boravak, a ostala deca od 7:30 do 12:30 Pozdrav
U Zagrebu znam da ima opcija ‘produženog’ boravka u vrtiću, kao što imaju i dežurne vrtiće kad su godišnji i sl. U Slavonskom Brodu (odakle sam ja) mislim da nema neki da radi duže od 18h, ali svi počinju raditi već od 6, 6:30. Što znači da dijete može biti više od 10h u vrtiću. U Njemačkoj (barem u NRW-u kod mene) nema uopće opcije da vrtić radi duže od 8 sati što je poprilično nezgodno kad roditelji za puno radno vrijeme trebaju 9 sati (8 sati + pauza za ručak)
U Rijeci postoje vrtići koji rade i drugu smjenu do 21 h. Inače, “normalno” rade od 6.30 do 17.
Razumijem te u potpunosti. Ovaj mi je članak melem na moju ranu. Imamo curicu od 6,5 g. (ide u 1. razred u Njemačkoj), muž je vozač autobusa sa zaista svakodnevnim drugačijim radnim satima (koji uključuju i vikende). Dakle, na njega ne mogu računati. Došli smo u Njemačku kada je kći imala 2 godine, krenula je u vrtić s 3. Unatoč obrazovanju, počela sam čistiti kod dviju obitelji (ono dok dijete ne očvrkne, krene u školu itd.) i sad sam opet naišla na zid. U mojoj je okolini slična situacija- majke najčešće ne rade ili rade na pola radnog vremena (najčešće do 12) ili 3 dana u tjednu. Čisto da nisi kod kuće i da možeš reći da radiš. Ukratko.
Da, točno znam na što misliš. I ne znam kako se postaviti po tom pitanju: s jedne strane frustrira takvo uređenje, a s druge strane, kad vidiš da si možeš praviti raspored i raditi samo jedan dan u tjednu ili pola radnog vremena ili si slagati tetris, a njima je to svima ok… opet nekako mislim da je, i uz te slabosti, sistem opet toliko bolji od našeg u Hrvatskoj.
Frend mi preporučio da pročitam tekst pa sam na brzinu pročitao (nisam do kraja:) sorkač). Ali mi sinula super ideja za zaraditi novčiće u obećanoj zemlji. Evo ja ću pokupiti djecu i pričuvati sat dva dok roditelji ne dođu sa posla… To nebi bilo ni pola radnog vremena a plaća izdašna….
🙂
Nisi prvi, Ivek, kojem je to palo na pamet 😉 Što misliš, što babysitterice rade ovdje? Pa stariji ljudi koji to imaju kao mini job i tako dalje. ALi da, to je uvijek opcija i to jako dobra opcija!
Draga Maja,
referirat ću se na zadnju rečenicu predzadnjeg odlomka tvojeg teksta.
Odustani! Za sad… Kad najmlađe navrši 10 godina života, otvorit će se prilika da nastaviš gdje si stala ili se, što je vjerovatnije, utrpaš u vlak s progresivnim putovanjem te se pokušaš uklopiti nakon što si svašta nešto propustila. Opet, zavisi od nas samih i truga kojeg ulažemo kako će nam to ići.
Nema smisla još se i stresirati u pokušaju zadržavanja sebe…
Ma jasno mi je da sada nemam kad ‘biti ja u potpunosti’. Ali isto tako moram barem ponekad biti – inače ću se utopiti. A tada postanem osorna, razdražljiva, kratkog fitilja i konstantno isključena. Zbog mentalnog zdravlja, bitno je barem ponekad, barem na tren, biti ono što smo bili i prije djece. Ili je tako meni.
Nekako kako si napisala. Al ima i ovakva inačica: vrtić u koje ide moje dijete ima samo jednu smjenu. Ostavljanje ujutro – između 8,15 i 8,30 (ne prije, ne poslije), podizanje između 14 i 14,30 (ne prije, ne poslije). U veljači “aus gesündlichen Gründen” & zbog manjka osoblja svi oni roditelji od kojih jedan ne radi obavješćuju se da izvole podignuti svoju deriščad odmah iza ručka (12,45 s tolerancijom do 12,55). Sve bi to lijepo bilo da drugo dijete ne ide u školu koje treba pokupiti isto u to doba i točno u to doba. Da, hvala na pitanju, moja žena ne radi. Ne radi? Ne, osim što se dok ja ne dođem s posla bilocira i odradi 25 smjena. A drugi radeći roditelj & predmnijevano hranitelj trebao bi imati i primjereno pristojnu plaću. Može li se ovdje u DE od jedne plaće živjeti? (Nisam ni IT ni kirurg.) Preživjeti se svakako može. Za nešto iole više od toga, ajde diži guzicu u 3 pa za minijob raznosi još novine. A od pola 9 budi u firmi na visini zadatka.
🙂 🙂 🙂
Ipak, u ‘Rvackoj bi dosad skviknuli. I od vakuuma u glavi i od vakuuma u trbuhu.
A osim toga, ni ovi vrtićko-školski manevri nisu zauvijek 🙂
Doslovno nemam što za nadodati. Kad sve na kraju podvučeš, opet ovdje ipak isplivaš, dok doljen nisam ni pod razno. Pa kažeš ‘ma sve je to ok’ i nastaviš razvozit djecu po rasporedu. 😉
Pozdrav Majo!
Samo da Vam kažem da pišete jako lijepe i promišljene tekstove. U poplavi šarenih Instagram i Facebook slika koje ljudi objavljuju često potpuno bez konteksta ili bilo čega drugog, osvježenje je pročitati nešto promišljeno i osjećajno.
I sam živim u inozemstvu već nekoliko godina, tj. u Belgiji. Iskustvo i avantura života i sve je vrijedilo, ali uz veliku cijenu i borbu koju je ljudima doma ponekad teško dočarati -.-‘, znate i sami… Osnovno snalaženje i sve ispočetka, učenje i usavršavanje jezika, tu i tamo veliki kulturni šokovi pri svakodnevnom suživotu – jer kao što ste i sami rekli, veliki gradovi zapadne Europe su izrazito multikulturalne i multietničke sredine, s tim se treba pomiriti. Ili neizbježno postaneš tolerantnija, strpljivija i opuštenija osoba ili je najbolje da što prije odeš. Nije za svakoga, baš kao što naslov kaže.
A život vani može i jako puno pomoći u shvaćanju koji dijelovi života doma su bili i ljepši i bolji nego su se činili, a koji zaista uopće i nisu. Prilika za novu perspektivu. 🙂
I uvijek pomaže ako ljudi dojmove i iskustva iskreno podijele. Uz lijepu fotku na društvenim mrežama treba napisati i rečenicu dvije o kontekstu. Inače mi je u “doživljaj” koji vidim na toj slici teško povjerovati. Neki u digitalnom svijetu kažu “Content is king”. E, pa ja mislim – “ConteXt is king”! 😀
Samo hrabro dalje!
Dragi Slavene, ne da si mi uljepšao dan već valjda i cijeli tjedan! Hvala ti na ovom komentaru – da, i na pohvalama, ali prvenstveno na tome što smatram posebnim komplimentom kada vidim da su ljudi zaista odvojili vrijeme da mi napišu komentar. Slažem se sa svim navedenim i čini mi se da sam si uzela za nekakvu križarsku misiju srušiti te ustaljene stereotipe o životu vani. Jer ili rmbaš i nemaš život i tuguješ svaki dan za domovinom ili si snob koji mlati lovu i zaboravio je hrvatski nakon 6 mjeseci. A to jednostavno nije istina – svi mi prolazimo kroz more emocija i ciklusa i konstantno se nadograđujemo i napredujemo. Ljudi misle da je život u inozemstvu samo jedan segment života i ja ne znam odakle im ta luda pomisao. Jer život vani je, kao i život u domovini, cijeli jedan – život! (I osjećam se kao da nisam normalna kada to moram napisati tako)
Draga Majo, znam da je starija objava, ali svejedno – čestitke od srca sa zakašnjenjem! 🙂
Kada se sjetim koliko sam i sam odbijenica dobio… No, istini za volju – dobio sam ih puno u inozemstvu, a i doma u RH…
Svejedno, sve je vrijedilo jer mi se ipak dogodilo ono kada su me htjeli upoznati, pa čak i zaposliti!. 😉 Pa makar i nakon 70 odbijenica.
Jako mi je drago da vam je intervju prošao tako kako je – sjajno, pristojno i profesionalno. Iskreno se nadam da je posao i dalje super. Ja sam tijekom potrage za poslom i slanja molbi mnogo puta za života u Belgiji imao puno razočaranja, osobito nakon raznih intervjua…
Interjvui su (uglavnom) bili pristojni i korektni, no nakon toga dogodilo bi se sljedeće:
a) javit ćemo vam se – nikad se više ne jave
b) u top 3 kandidata ste, ali nažalost ipak ništa od toga. (Nakon 2 kruga testiranja i par tjedana gnjavaže i čekanja).
c) natječaj je poništen, ali nema frke, napravit ćemo drugi za dva mjeseca! (Javit ćemo vam se.) – nikad se više ne jave
Ovaj pod c) mi je nekako najdraži. xD 😀
Mnogi mladi ljudi dođu puni entuzijazma i s nadom da će mnogo lakše naći posao u inozemstvu nego doma. To je veliko i da i ne. Uvjeti su svakako strani jezik (jer engleski nije toliko ukorijenjen koliko nas uče u školi da je), certifikati i tečajevi, dobar dojam i to kako se prodate i predstavite, a uvijek ima i onaj subjektivni faktor – jer na kraju krajeva, možda se osobi koja te intervjuira ne sviđa tvoja košulja ili frizura ili to kako žmirkaš dok gledaš.
A istini za volju, veze najrazličitijih vrsta (političke, obiteljske, manjinske, nacionalne, itd. itd.) debelo prolaze i u inozemstvu. Naravno, moja iskustva i opservacije.
Ipak, tu nema predaje i treba samo ići i slati i ne posustajati. Uz stalan rad na sebi i prilagođavanje. I kada se dogodi uspjeh, sve odbijenice, tegobe i zastoji iz prošlosti se čine kao da vrijede – jer zaista i vrijede. 🙂
Ako sam dobro shvatio – vaš suprug u Njemačkoj radi u IT sektoru? Jaaako bih volio kad biste podijelili malo njegova iskustva sa svim time i mislim da bi to bio jako zanimliv blog post ili intervju i da biste to mogli zanimljivo prikazati, ako gospodin ima volje naravno. Eto, samo mala sugestija. 🙂
Odlična sugestija! Čim sam mu rekla, on se ozbiljno zbunio jer misli tko bi to htio čitati. A zapravo vjerujem da bi većina! 😀 Pokušat ćemo nešto poduzeti po tom pitanju.
[…] bila je vapaj za mamom. Bila je molitva za poštedom. Jer sam bila jako trudna, a ona je bila jako bolesna. I rekla mi je da niti ona ove godine (2019.) nije vidjela rascvjetanu magnoliju. Padala je kiša […]
[…] dosadno. Pa sam se molila dok nisam dobila brata. Jer nikad meni ništa od toga gore nije trebalo. Samo brat. Bilo bi bolje da je seka, ali ovaj je toliko sladak da sam mu oprostila. Iako ja i dalje imam plan […]
Pa, ovo je genijalno! ???
Drago mi je da tako misliš 🙂 Hvala ti!
Jaoo, kako lepo i kreativno i zivotno. Nadam se da ce roditeljima malo olaksati taj pritisak oko savrsene dece, jer ona ne treba da budu savrsena nego SVOJA. A vaspitanje je hranjenje individualnih karakteristika osobe uz malo usmerenosti na neke norme i lepo pomasanje, trud i dobrotu. Pozdrav od vaspitacice, deca su divna i svoja. ❤️
Puno mi znači dobiti ovakav komentar od nekoga tko se time bavi. Tako da – hvala puno! Trudimo se. Baš se trudimo dozvoliti im da dišu bez da ih guramo u kalupe. Vrijeme će pokazati koliko smo uspjeli.
prelijepa slika. teško je, da. čuvajte se!
Trudit ćemo se. I hvala!
nasmijala si me, ali se i prepoznajem u puno toga
Ma ja vjerujem da je kod svih slična situacija samo se mi volimo tješiti da im pružamo iste uvjete. Ali neka, oni se ovako ludo zabavljaju! 😉
[…] naručujem ukrase i suđe za Moranin rođendan već peti dan, aktivno. Srećom, u ovom krugu nam prijatelji imaju djecu pa nemaju ni oni vremena za nas tako da je taj problem riješen! Svaki zadatak koji zahtjeva moju punu koncentraciju se obavlja […]
Ovoke je daleko najrelajnijini najdirljiviji tekst o smrti koji sam ikada pročitala. Žao mi je neopisivo što si to morala doživjeti. Ali hvala ti za ovo i moja iskera sućut. ?
Hvala.
Moja sućut. :'(
Hvala.
[…] ide samo i odmah. Koju dijetu izabrati. Kakav režim prehrane (o kojima znam sve – sjetite se ovdje) započeti. Koji si datum za ‘moram do tada doći u formu prije trudnoće’ postaviti. Jer danas […]
Isuse Majo raspala sam se. Cudne priče život napiše, nepredvidljive. Nema riječi kojima te mi možemo ujtesit, ali imaš obitelj s druge strane interneta. Volimo te
Hvala ti. Nema se tu puno više što za reći, na žalost.
Draga Majo,
Gledam vaše videe, i sad prvi put čitam vaše tekstove na blogu., divni ste, suprug, klinci i vi.
??
Baš mi je drago da smo ostavili tako dobar dojam! 🙂
Jesam li već pisala da mi je žao? Žao mi je Majo.
Znam taj osjećaj kad sve ide dalje a ti si kao zarobljen u limbu. Tu večer sam spavala na mjestu na kojem je on najčešće spavao i neko vrijeme sam stavljala tanjur i za njega. Osjećala sam kao da je tu, razočarana istovremeno što ga nema.
I pomislila sam kako sam se probudila u noćnu moru u kojoj njega nema. Grozno razmišljanje jer imam obitelj, djecu… Napravila sam sve, do samouništenja, da ga održim na životu, ono što liječnici nisu htjeli napraviti. Mene je gušilo upravo što vidim te druge, raznu smećad od ljudi, da i dalje žive, utopila bih sve u svojoj boli da sam mogla.
Long story short Majo moja, ovo nije utjeha, ostane zauvijek ta bol, ali otupi, vrijeme nosi svoje i nakon što sam provela godine kunući “boga” u kojeg ne vjerujem, sada ipak prevladava osjećaj zahvalnosti na onom što imam.
Da, sve znam. Nakon što bol nije prošla nakon 16 godina, evo sad odbrojavam još jednu godišnjicu ispočetka.
[…] Ali – jesu li? […]
Odavno želim tetovažu, ali nisam odvažna dovoljno i nikad nisam znala što bih tetovirala, i živim u srcu Balkana. Sad imam 34 godine, i dvije zmajice koje su definitivno drugačije nego svoji vršnjaci. Igraju se s autićima – a tetke i baka s muževe strane im govore to su muške igračke. Igraju se nogometa – isto, to je muški sport. Oh, i to sa crnom odjećom sam milion puta doživjela. A ja se osjećam kao Don Quijote učeći ih da mogu što hoće, samo da su sretne. ? Ja ispadam “nenormalna” zbog načina na koji ih odgajam i u očima moje mame. Teško mi biti ja u potpunosti, pa sam malo “smanjila” sebe, no nadam se kako mojim zmajicama neće biti tako. Nadam se da se neće morati prilagođavati okolini kako bi bile prihvaćene. I iskreno se nadam da će moći biti u potpunosti iskrene sebi i sretne, a ja ću i dalje biti Don Quijote za njihovo dobro. Jer za njih, mogu sve!
Ja iskreno vjerujem da je jedini način da one žive po svom taj da mi budemo u ratu s vjetrenjačama! 😉
Preslušala sam valjda sate i sate savjeta o tome kako povećat vidljivost na instaču, jer eto, u karanteni sam i ja napravila blog, i sve se svodi na to da manijakalno lajkaš i komentiraš objave ljudi koje zanima sadržaj koji ti radiš, u nadi da će uzvratit, jer tako gradiš “community”. Ne gradiš ništa, nego ego. Nakon šta mi je instač blokira to uzaludno lajkanje, došlo mi je iz you know where do glave koliko je to besmisleno. Sama ne radim ono šta hoću da drugi rade – čitaju. Enivej, čestitam na swipe up-u. 🙂
Baš to – ljudi propadnu kroz tu stupicu, ali ne skuže svi kao ti. I onda se sve pretvori u ružno iskustvo nadmetanja, zlobe i ljubomore. A čemu?! To što ja znam pisati ne znači da to umanjuje tvoj talent!
Ovakvi tekstovi su razlog zasto te pratim i vec duze vrijeme ti zelim ostaviti komentar. Iako nisam mama, nisam emigrantica i zapravo nemamo puno slicnosti s kojima se mogu poistovjetiti, tekstovi koje pises te cine jedinstvenom u svijetu interneta i je*eno su mi zanimljivi. 🙂
Instagram mama ima more, kvalitetnih blogerica je sve manje. Drzim fige da te inspiracija nikad ne napusti i da ti se sreca osmjehne pa nades i vremena cesce pisati.
Samo naprije misusovo!
Ovo je jednaod onih poruka koje mi ne poprave dan – poprave mi mjesec! Hvala ti puno! 🙂
Imam dvije tetovaže. Prije par dana odem kod doktorice jer se nisam osjećala dobro. Kad je krenula da mi izmjeri pritisak kaže ona meni:”Uh vidi ti tetovaža hahaha.” Reko ok imam tetovaže i šta s tim? Pa kao ništa, nisam ništa loše mislila, nego mi smješno kad vidim da neko ima tetovažu. Pa reko i meni je smiješno kad vidim da se neko smije ko lud bez razloga.
I znaš šta mene tu najviše ljuti?! Što ta osobica nije ni na tren pomislila da je neprofesionalna i da njena reakcija ulazi u diskriminaciju!
[…] zaprijetila se, pregovarala i potkupljivala. Smirivala, nosala, tješila, uspavljivala. Znači, nije puno drugačije nego inače – osim što je. Inače nemamo ogromnu kuglu stresa u dnevnom boravku koja s nama provodi […]
[…] kada se Tibor rodio bila sam izrazito ponosna na to kako smo hendlali cijeli taj proces dolaska novog člana u obitelj. Morana je bila presretna i zaista nismo imali nikakvih problema s ljubomorom. A kako bismo i imali […]
nisi jedina;) samo hrabro!
Možemo mi to! 😉
Svaka reč opisuje do tančina kako se osećam???????
Voljela bih reći da mi je drago što se razumijemo, ali iskreno mi je žao što to prolazimo. Tako da mogu samo reći ‘drž’mo se, proći će i to!’
Rasplakao me tekst, više od nekih ‘izravnijih’ o tuzi, gubitku…no ovo predivno drvo utjehe očito poručuje da će sve biti dobro, ljubav i podrška ne nestaju.
Hvala ti za ovakvu reakciju. Ja sam osoba koja voli biti izravna, ali neke stvari se ne mogu opisati izravno. I zato – magnolija.
Kakav tekst! Baš me dirnuo! Jer iako nije ista situacija, slično proživljavam i svaku večer isto pitanje..slažem se sa svime što si napisala…i kada krenem jednim “putem” mislim da li sam trebala drugim, i obrnuto i stalno tako. I smatram da vrtić nedostaje baš u tom djelu gdje njima fali socijalziacija,, društvo..jer previše je i njima i nama biti stalno u ulogama mama/tata-kcer..treba im i uloga prijateljice, uloga djeteta u vrtiću, uloga učenika i sl. Kao i nama…ugl…guštam čitajući jer pišeš ono što ja mislim!! ????
Hvala ti! I točno to – svima trebaju i sve druge uloge koje smo imali prije ovoga.
Potpisujem od rijeci do rijeci.Razlika jedina sto imamo
novorodjence koje trazi nosanje na rukama cijeli dan i isto 6 godisnjakinju izbacenu iz kolosijeka koja ne razumije potrebe bebe.I mamu koja zonglira-barem pokusava:/
Napokon netko da je napisao i taj dio problematike dolaska brata/sestre u obitelj i “hendlanje” istog…Jedino sto je ove godine zacinjeno corona virusom da bude jos malo paprenije:)
O da, mi smo dobili hard core verziju! 🙂 🙂
Ja bi odabrala ljude s kojima cu dijeliti koronu. Ne ide drugacije. U Hrvatskoj tako radimo jer bi inace pocrkali. Kako sam single mama, nikad mi nije bilo bolje negoli u ovoj koroni, posla ionako nema, a radim nesto od kuce i imam vise vremena jer ne moram u vrtic, ili mi cuvaju dijete ili cuvam djecu, nikad moje dijete nije imalo redovitije drustvo, jest da je rijec o rodbini, ali rukama i nogama bi potrazila frendicu koja ima dijete da podijelimo muku , koja nije tudum koja se zatvorila u kucu.
Nije vrijedno da svi potiho umremo od depresije, tlaka, i inih bolesti koje se ne lijecimo da bi jedan minoran postotak ljudi umro od korone javno, je..mu sve. Spasavamo zivote, ali zasto spasavamo samo one koji se mogu mjeriti? Nije tvoja krivica, ali ljuta sam, jako sam ljuta pa to izlazi iz mene i da mi nije tako dobro kao sada, dizala bi revoluciju, ovako me strah pocetka vrtica jer onda moram van, suociti se sa svijetom i ostajem bez ovih radosti, opet smo solo tim ja i maleni, veci dio vremena. A ako potraje, mozda ovo postane normala, mozda se rodbina unormali, mozda se ljudi malo vrate unatrag, pa pocnu ne samo peci kolace nego i vracati one istinske odnose od kojih se zivi.
I hvala ti sto pises, ja ne gledam videee jer to nije moj djir, ali volim kad netko opise osjecanja, ona stvarna, a ti mozes. Pozdrav od jedne trenutno jako sretne usamljene (just now, just now) mame.
Hvala ti! Uvijek jako cijenim kad vidim da je netko zaista potrošio vremena da mi napiše komentar. Slažem se s tobom da je ‘za glavu’ pametno ipak probrati krug koji će biti u kontaktu za vrijeme izolacije, ali to nije uvijek tako jednostavno – ako ljudi moraju dalje na posao, ne mogu znati jesu li zaraženi i širiti kontakt. Također, mi koji živimo daleko od obitelji, nemamo taj luksuz. E sad, što to čini psihi mog djeteta – o tome neću ni krenuti jer odmah poživčanim! Tako da, razumijemo se.
[…] linkova koji vode na moje tekstove u kojima govorim kako mi Hrvatska ne fali. Uopće. Ovdje sam loš gastarbajter, ovdje neodređene nacionalnosti, ovdje upozoravam nadobudne. A to su samo neki. “Dobit ćete […]
Bravo Majo, potpuno te razumijem i pronalazim se u svemu sto si napisala. Nije lako zonglirati po cijeeele dane i onda se na kraju dana osjecati kao vjestica iako znamo da smo dale sve od sebe i da smo svojoj djeci najbolje mame na svijetu!
Hvala ti za sve tvoje tekstove, inspiracija si i samo naprijed??♥️
Hvala ti puno! Puno griješimo, ali mislim da puno i napredujemo – svaki dan 😉
Pratim te na YT, čitam tvoje misli tu na blogu, čak sam te počela pratiti na instagramu. Starija sam od tebe cijelu dekadu, totalno drugih svjetonazora … osim toga što smo obje žene i majke nemamo puno zajedničkog…a opet, jako si mi interesantna, volim te slušati, volim te čitati…
Hvala ti! Zapravo mi takvi komplimenti najviše gode jer potvrđuju ono što ja stalno ponavljam – ljudi su zanimljivi kao jedinke i ne moramo biti identične kopije da bismo se slagali, da bismo pronašli prijatelje. Uostalom, ja imam osjećaj da učim toliko više o životu i sebi samoj što više različitih ljudi imam u životu.
Život te može odvesti na neko novo mjesto ali na onom starom su i dalje ljudi koje voliš… tako dok god su oni tamo i dok god je ta spona među vama jaka, vraćat ćeš se ali će ti ujedno biti jasno zašto si otišla…
Ovo si baš lijepo rekla. <3
Rodiš se i živiš na jednom mjestu, imaš obitelj, nekakvu socijalnu mrežu, djetinjstvo… a onda se otrgneš iz toga. Nije moguće presjeći veze s mjestom odrastanja koje te oblikovalo. Nema veze s mjestom, ima s osjećajima, ljudima, uspomenama.
Svejedno smatram da je odlazak u Njemačku bio dobra odluka za vas a posebno za djecu. Sreću treba znati stvoriti, klinci će imati drugačije uspomene i vjerujem manje traumatična odrastanja.
Kakva god bila ova situacija s coronom ne mogu ne usporediti s onim što smo mi prošli kao djeca. Naši roditelji su prošli gore pa se čini da ipak evoluiramo kao društvo – u pogledu standarda života, zaštite prava ljudi itd. Želim reći it’s ok, Sve je ok, i nostalgija i emocije. Ali zar nije vrijedan mir koji imaš kad te država ne je… u mozak? Kad je sredina u kojoj živiš manje zadrta? I kad je najgore, zar nije vrijedan mir koji imaš što možeš stvoriti sigurnu, tolerantnu, lijepu okolinu svojoj djeci za odrastanje?
Moj stav proizlazi naravno iz osobnog iskustva. Uspomene su precijenjene. Novi počeci – go for it
Ajme,pa fotografije su doista predivne. Posebne,u punom smislu te riječi,bez obzira koliko ta riječ možda pre prazno zvuči. A tekst sam pročitala naizust,kao i svaki dosad👏👏👏
Hvala ti! I da, ja isto mislim da su joj fotke zaista posebne. Tako životne, tako stvarne, a prekrasne.
Već dugo nisam pročitala ovako izvrstan i točan tekst o ovoj temi. Nemam djece,ali obožavam dobre slikovnice. Nedavno sam otkrila lijepa izdanja iz Školske knjige,od kojih sam pročitala dvije:
https://shop.skolskaknjiga.hr/atlas-pustolovina.html
https://shop.skolskaknjiga.hr/povijest-slika-za-djecu.html
Kvalitetan i zanimljiv sadržaj,lijepo sročen tekst i krasna oprema.
Hvala ti puno za komentar i prijedloge. Ja već jedva čekam da dođem u Hrvatsku i uletim u prvu knjižaru na vidiku!😍
Poštovana, odlučila sam da vam se javim pošto i ja skupljam slikovnice. Desetak godina kupovala sam preko raznih aukcija samo stare slikovnice, a nedavno sam otkrila pregršt predivnih novih slikovnica. Posjetite webshop Planet Zoe (predivne slikovnice o Petsonu i Findusu, serijal Čarobni vrt), Ibis grafika i slikovnicu Uhvati mi plavog medu, Budalaste priče i druge slikovnice od Kestutisa Kasparavičiusa, pa predivne slikovnice Snježna sestra i Tebi već se sniva ilustratorice Lisa Aisato. Posjetite sjajan blog Miš i zmaj sa predivnim pričama i preporukama o slikovnicama. Lp Tatjana
[…] Čak i prije nego mi je pala na pamet mogućnost preseljenja, imala sam određene predodžbe o tome kako život iseljenika izgleda. Pogotovo onog koji se odselio u Njemačku! Svi poznajemo nekoliko generacija gastarbajtera, najčešće ih imamo i u najbližoj obitelji, a i svakodnevna su tema razgovora. Tako da sam znala u što se upuštam kad je naš status iseljenika/useljenika postao opipljiva realnost i, kako se polako približio dan selidbe, svoje pretpostavke sam zajedno sa stvarima utrpala u kombi i poslala ih ravno – u Köln. Tamo ih je dočekao muž i raspakirao. A onda smo došli i mi za njim i započeli našu novu svakodnevicu, mi, naša mala obitelj, najvažnije od našeg života u Hrvatskoj, i naše pretpostavke, s nama. Sada, četiri godine kasnije, mogu vam reći da većina onoga što sam mislila da znam, onoga što velika većina misli da zna – naprosto nije točno. (Što možete vidjeti i ovdje) […]
Bravo Maja! Red je bio da konačno neko napiše nešto ovako i oboji nam crno- bijeli svijet ❣️
Pa hvala ti puno na ovako pozitivnom komentaru! 🙂
[…] sam pisala o tome kako me cijeli život prati reputacija ‘one koja ima potencijala‘. One koja je dovoljno inteligentna da može brzo pohvatati, da razumije naučeno i da zna […]
Hvala za podsetnik.. Dosao je u trenutku kada se sve sa pocetka teksta i meni desava. Kraj pripravnickog, vezu nemam, svi nesto pre mene zavrsavaju, nista frud6i rad i skolovanje i pohvale kolega i saradnika kad neki drugi konci vuku sve. Ali ima nade, bice tesko par dana kad se zavrsi ali i to se proguta i nastavi dalje. ❤️ Nadam se jednog dana i u Nemackoj. Hvala jos jednom!
Sretno ti bilo! Ja držim fige da si jedna od onih koja uči i na tuđim greškama pa ćeš manje morati lupati svojom glavom o zid!
Ah. Čitam i osjećam. Spadam u grupu “totalno omašila ceo fudbal”. Why? Jer sam karijeru birala prema tobože neplodnosti, pa eto… nek život bude dinamičan kad već neće biti cike i vriske. Na kraju obratno, cika i vriska, a ni dana radnog staža. Radni odnos samo studentski, a zatim minimalno porodiljno x3. I sad smo cca u istoj poziciji nas dvije, samo što meni fkt ne gine prekvalifikacija. Svoju struku sam otpisala. Kao i život i rad u Hr.
Da, ja baš zbog svega toga sve više sumnjam u to da zaista itko od nas (žena) ima sve. Jer nikako ne mogu uspostaviti ravnotežu, a kad pomislim da je problem u meni – pogledam oko sebe i vidim da i druge vode tu istu bitku. Jedina prava razlika je što ovdje kod mene, u Njemačkoj, startna pozicija i sistem su puno bolji pa se nekako stigne učiniti dosta toga prije djece. Barem postaviti temelje. A ja imam osjećaj da sam godine potretila leteći kao muha bez glave i kad su došla djeca – nisam imala ništa.
Imam 34 godine i ni dana radnog staža u struci. Dosad sam radila hrpu toga i ne mogu se ni zamisliti da cijeli život radim jedno te isto. Nakon faksa završila sam pedagosko- psiholosku razliku ispita da mogu raditi u školi, ali nije to za mene. Proljetos sam upisala prekvalifikaciju za posao koji me oduvijek privlačio. Odustala sam od posla u školi, a nakon prekvalifikacije planiram upisati i faks. Nikad nije kasno pokušati, prekvalificirati se i početi ispočetka dokle god si ti ok sama sa sobom i s tom odlukom. Imam kćer od 3,5 godine i baš zbog nje ne odustajem, jer joj želim pokazati da se može ako se hoće. Corona je sve usporila, ali javim ti jesam uspjela u svom naumu!
Tebi želim sreću u svemu što si si zamislila!
I ja tebi držim fige, svakako se javi! Da, ja se zaista nadam da ću uspjet kad zasučem rukave (samo da ih sve potrpam u škole i vrtiće da imam kad!) Sretno!
Someone graduated at 22, but had to wait 5 years to get a good job;
Someone became a great businessman at 25 and died at 50.
Meanwhile, another person became manager at 50 and lived to 90 with health.
Someone remains single while someone else is getting married;
President Obama ended political life at 55
And Donald Trump started at 70
All of us in this world work based on our time zone;
People around you may appear to be in front of you;
Some may appear to be behind you, but everyone is running in their own race within their time;
Don’t underestimate them or belittle them.
They’re in their time zone, and you’re in yours.
Life boils down to each of us waiting for their right moment to act.
Then relax! You’re not early or late.
You’re on time!
author: Jay Shetty
Jako mi se sviđa ovo. Ali moram reći da se ja mjerim po svom osjećaju – a moj osjećaj kaže da kasnim! 🙂
[…] niste novi ovdje, znate za moju ‘idi mi, dođi mi’ vezu s poslom. O tome sam pisala i ovdje i ovdje i ovdje. Znam, super sam. Jedan od kamena spoticanja, o kojima rijetko govorim, je upravo […]
Ne kasnis. U Nemackoj uspeti moze svako ako to zeli i na tome sistematski radi, neovisno o godinama. Sve sto prethodno treba da uradis je da dobro naucis jezik.
Ja se slažem s tim. Vjerovala sam da je tako, ali me svejedno iznenadila razina do koje je to moguće kad sam došla.
Uh…
Uhhh,naprosto procitano u jednom dahu :),volim citati kad pises ,kao da citam knjigu u kojoj se recimo pronalazim….i onda onako letimicno u svojim mislima pomislim-dobro je nisam jedina,a ti to jos onako divno i zapleteno,jos i pretocis u ovakav tekst. Cak bih i svasta ti napisala na ovu temu jel sam takoder osoba zarobljena u istoj zemlji,osobi,majci zeni otprilike kakva si i ti. Kao nemam energije za nista,a imam OGROMNU KOLICINU za nesto sto mi fali(moje vrijeme,moje izlaganje-u vidu posla kojeg volis a u okviru odredenog radnog vremena koje si navela). Ugl teske smo mi zene koje zudimo za eto….. bog zna cim
Totalno pises kako se i ja osjecam, u vrlo smo slicnoj situaciji, samo sto sam ja koju godinicu starija, a djeca imaju manji razmak godina😉ne znam kako cu se ja izvuci iz ove zavrzlame, ali sretno i tebi i meni
Majo, meni je fascinantno kako sve zavisi od percepcije. Ja tebe vidim kao neku uspesnu ostvarenu zenu, toliko snaznu i pametnu da sam u fazonu,, Ja cu biti takva mama, zena, supruga, boss kad porastem” i onda dodjem i vidim ove tvoje misli i sve se mislim ZENOOO TI SI CAR,, NEMOGUCE. Ali etoo postoje uvek dve strane, nadam se da cemo sve pronaci sebe i sesti na kauc sa kafom zadovoljne i bez stalne potrebe da nesto budemo. Bicu danas JA, kakva god to bila, bar sam zadovoljna, dosta je. ❤️
U istoj sam fazi života! Drži se draga, ti si puno toga napravila, samo si ne prodaješ dovoljno važnosti za sve što si ostvarila. 🐝 Karijera je kapitalistička iluzija, a sve ostalo intelektualno zadovoljavajuće sve stigneš i možeš izgraditi ❤️🌺
Eto, opet u slovo… svi smo mi Maja! Takav je osjećaj s ove strane tipkovnice. Sve što s prijateljicama naglabam… sve.
Mozda nisam kompetentna o tome govoriti jer sam po struci prirodnjak, ali tvoji tekstovi, a pročitala sam ih skoro sve, meni su mini remek djela. Kao da netko ulazi u moj mozak i sve ono sto nisam sama sposobna analizirati i zapisati cini umjesto mene. Majo ti imas talent. Koji vrag je ovom svijetu da ljudi s tvojim sposobnostima ne uspiju ispuniti svoj potencijal. Mozda su se okolnosti tako do sada posložile, ali samo hrabro i odlucno kreni ostvariti sve sto jesi i nisi odlucila, zamislila…naravno da nije kasno
Ceo tekst klimam glavom i konacno je neko pronasao prave reci za ono sto mene a verujem i mnoge zene muci.
Ja nisam samo mama, toliko toga imam da dan a osecam da vremna nemam…..fantasticno!!!
[…] slične tekstove, skoknite ovdje ili […]
Ovaj tekst potpuno opisuje kako se osjećam i kako razmišljam. Od riječi do riječi,od situacije do situacije.
Boze tvoji tekstovi su uvijek u skladu sa mojim razmišljanjima taj tjedan! Ja se iselila iz zemljusine domovine, pa su mi svi prijatelji daleko, ovdje nemam prijatelja. Osijecam se samo, muškarac me ne razumije, a i ruku na srce treba mi žensko lice i topla riječ ponekad. Život je totalni disbalans ponekad. Volim te, pusa!
Kratko i jasno – da. Preteško je.
Jedva cekam tvoju prvu knjigu:) ♥️
[…] Čini se to kao jedina moguća opcija kada pogledate napise u medijima i u ponekim komentarima. Jer svi, naravno, imaju ‘pravo na mišljenje’. […]
Meni nije nikad nece biti jasno odakle nekim ljudima pravo da uopce stave takav osuđujuci komentar, ono ako ti se nesto ne sviđa produzi dalje na neki drugi kanal i problem riješen 😉
[…] sam završila s čitanjem bloga MIISUSOVO o tamnoj strani majčinstva, kimajući glavom toliko da sam imala osjećaj da će mi ista otpasti s ramena. I onda sam otišla […]
Kako svaki put pogodis sa tekstom u sridu💯 bas sam neki dan razmisljala o tome i ovo m je bas trebalo, znaci nisam sama.
I meni je lakše kad znam da nisam sama. Hvala ti!
[…] hranjenju, JOŠ prirodnijem nosanju, JOŠ prirodnijem, boljem roditeljstvu. Jer su one postale svete kad su postale noseće. Jer si ne žele priznati dvije stvari: 1.) ne postoji savršeno roditeljstvo, a još manje […]
[…] stara mjesta i pouzdane zajednice ostale su tamo dolje i nisu nam dostupne (kao što sam pisala ovdje). A nove ulice, novi gradovi i ljudi nisu još uvijek stigli postati to što su trebali. Nisu […]
Volim kako uvijek lijepo pretočiš u riječi ono što većina nas misli i osjeća❤️💓
Drago mi je da nisam ostala neshvaćena jer sam se bojala da je previše zbrčkano.🤍
Koji tekst…svaka cast..sva sam se najezila
Prekrasno napisano draga Majo.
Nadam se da će ovo sve,vrlo skoro,postati prošlost i da ćete nastaviti gdje ste stali.
Veliki,veliki pozdrav iz Solina od 4 vjerne pratiteljice(moje 3 cure i ja) koje ste osvojili na prvu svojom toplinom i vedrinom kojom zračite vi,Morana i ona dvojica isto 😂😂😂
Šaljemo bezbroj pusa i drž’te nam se 💪😘🥰
[…] li reći da tamna strana majčinstva proviruje sve češće iz svog kutka u ovo izazovno doba? Smijem li reći da ponekad mislim da sam […]
Ugasiti f*cking instagram i poceti ziveti!
P.S. Najbolja si mama, Tibor i Morana ne zele drugu, nego tebe (ne)savrsenu.
Rečenica: jedva čekam da zaspi a onda plačem koliko brzo raste je moj život. Ja sanjam cigaru uz kafu, ali jelte dojim pa ne moze pa nema resenja.
Mislim da se svi ponekad (cesto) osjecamo tako 🤷🏻♀️ Mozda neke prave kolace jer je u tom trenu to lakse nego baviti se djecom, a ne zato jer imaju beskrajno snage za i jedno i drugo i trece. I, iskreno priznajem da je “teško mi je dojiti noću i muka mi je od ribanja hrane s poda treći put u danu i nemam ideje što skuhati za ručak” jedan od top tri razloga zasto imam samo jedno dijete 😎 mada su vjerojatno sva tri uzrocno-posljedicna
Ja na to gledam ovako: svaka mama koja svaki sat pokusa najbolje sto u tom satu moze (ne danu, ne misecu, ne njihovoj ‘najvaznijoj godini’ zivota) je najbolja mama na svitu. Sat je jako dug, iako je godina kratka. Sve sto mozemo je provat najbolje evo bas ovaj sat. Pa ako ne ide, onda mozda neki drugi sat. I dok god pokusavamo, mi smo najbolje mame na svitu. I tvoja su djeca sretna sto te imaju, bas taj sat. A kasnije i godinu, i zivot. ( a tu kod nas se kaze UJmisusovo, i bas pase, zar ne :))
Bogu hvala nisam jedina… a tek mu je 8mj…
Ima nas jos!!
Nema težeg posla. I iako ne pomaže puno, to plakanje u tušu mi je “jutarnja rutina” koja se upražnjava i u podne i u ponoć po potrebi 😅❤️
Tvoji tekstovi uvijek pogode u sridu, joj, da, i ja imam takav dojam, da nisam dovoljno dobra, da bi druga mama znala bolje sa njima
[…] žena treba imati ‘girl crush inspiraciju’ (moju svi znate odavno, još dok se zvala Margot). Ali nekoga tko joj je tu, nekoga tko ju razumije, inspirira i zajedno s njom prolazi sličan put. […]
[…] I da zaključimo ovaj tekst jednim vrlo simpatičnim tonom – upravo sam iskopala nešto slično što me mučilo davno, a zaboravila sam da postoji. Baš jedan od događaja koji su probudili sve te male crne leptiriće. Pa nazdravimo ženama i svemu onom što mogu napraviti u zaletu, s gin-tonikom u ruci. Ili White Russianom, manje se prolijeva, čvršća čaša i tako to. Živjele žene, smrt koroni, kad ćemo se više družit i tekst (i događaj koji spominjem) pronađite OVDJE. […]
Gdje nađeš te #blessed , na instagramu? Fuck them
Konačno se pojavilo vrijeme (jbg pandemija) kada mogu provesti puno više vremena s klincima a onda skužim da kontinuirano tražim vrijeme za sebe. I da, gricka me savjest jer ovo neće dovijeka trajati, niti naravno želim da traje a onda opet uistinu bude iscrpljujuće iz dana u dan jedno te isto osobi koja je daleko od ŽMK profila. Jednostavno se nadam da im je način na koji sam emocionalno angažirana dovoljan i da su dovoljno nurtured (uopće mi ne pada na pamet adekvatan prijevod).
Btw prekrasna ti je ova fotografija gore
Ovako se ja osjecam skoro svaki dan.
Nisi sama♥️
[…] se u vrlo nezgodnom periodu svih naših života. Uzrečica ‘sklizak teren’ ne može ni početi opisivati sve ono što horda nas misli, […]
super tekst kao i inače:)
Nekom ludom igrom slučaja, danas, 1,1,2021 sam naletjela na tvoj blog po prvi put…taknula si me. A moram zahvaliti i za “kreten domaćicu” YT/#internet mama# ,,,, još uvijek čitam, pravo osvježenje! Hvala.
Put kojem sam dodo ovog bloga bi bio toliko nevjerojatan za opisati,,,,a samo sam bila njunjava i naišla na malo pravog veselja. Starija sam od tebe skoro 10 godina a i od Margarite/Margete ali vas tako dobro kužim..u pm zašto smo bile tako neuke..
[…] ali trebaš i plakati na društvenim mrežama, ali ne i prostituirati tuđi bol i gubitak. Svi opet imaju mišljenje o svemu, bez da ih je itko pitao za isto. E sad, ja, možda okrutno, bih rekla da svi mi kolektivno […]
[…] trebaš i plakati na društvenim mrežama, ali ne i prostituirati tuđi bol i gubitak. Svi opet imaju mišljenje o svemu, bez da ih je itko pitao za isto. E sad, ja, možda okrutno, bih rekla da svi mi […]
[…] Govori se svima kad dođe do razvoda. Onda ona priča svojima, on svojim, svi njihovi pričaju okolo drugima i tako. I onda svi znaju […]
[…] ta kratka epizoda (o kojoj sam više pisala ovdje) pokazala mi je da se naša percepcija, moja i njegova, prvi put u životu baš razlikovala. Njemu […]
[…] sreo u životu. Tako da ako žudite za pravim lijepim božićnim tekstom, lako ga možete pronaći ovdje. I da, sve znam o ‘istraživanjima koja pokazuju da su ljudi sretniji ako ranije okite […]
[…] Kada se zaljubimo, svijet je ružičasto mjesto. Mjesto puno držanja za ruke, dugonoćnih razgovora, planiranja neizvjesne budućnosti i lebdenje na oblacima. ‘Velika ljubav’ ne zna kako se nositi s računima, selidbama, dječjim želučanim virozama, neplaniranim trudnoćama, obiteljskim dijagnozama, dužim radnim vremenom i minusom na računu. ‘Velika ljubav’ ne razmišlja o trenucima u kojima ne želite voditi nikakve razgovore, a kamoli dugonoćne, u kojima niste zadovoljni sobom, a onda ni ičim oko vas, u kojima vam fali bliskosti, a ljutnja vam ne da da učinite prvi korak. ‘Velika ljubav’ nema pojma o braku. […]
[…] sami nas troje i stomak koji sada zahtjeva malo temeljitiju pripremu. Prvi put sam bila šokirana, kao što znate, ali ovaj put znam bolje. Jer ovaj put moram znati što radim i gdje idem jer nema nikog da to obavi […]
[…] liniju). Cijelu put prije, za vrijeme i nakon trudnoće zaista postoji i veoma je realan (moj je ovdje). Ostaju ožiljci, ostaju rane i tragovi strija. Ostaju neki čudni bolici koji prije nisu bili tu, […]
[…] mi je dala nevjerojatne prilike. Jezik u kojem se osjećam kao kod kuće, kao i što sam pisala ovdje. Jezik koji se dovoljno služim kada mi je to potrebno, osim kada se potrefi težak dan pa ne […]
[…] Oliver radi u internacionalnoj firmi na engleskom. Ja sam sretna što je posao pronašao mene (ovdje) i radim u WDR-u na radijskoj emisiji koja ima program na hrvatskom. Elegancija. Chill. Utopija. […]
[…] je krenulo s Moraninom fiksacijom na samo jednu prijateljicu, kao što znate odavde, što je samo otežalo poziciju mene kao asocijalne mame. A paralelno s totalnim ignoriranjem […]
[…] imati’. Ono, vožnja biciklićem po cijele dana i blaženi osmjeh jer sam ja, zamislite, trudna. Jer nitko nikad pije mene nije bio trudan tako da ću ja sada svijetu pokazati kako se to bude kul […]
[…] prije nego ljudi koji su mi jako bitni. Prvenstveno jer ju je bilo nemoguće sakriti, kao što znate. Ali sama si nisam mogla objasniti čemu preskakanje objave. Ovaj put sam imala osjećaj kako je […]
[…] dio o kojem sam pisala ovdje jer sam znala već tada je ona toliko više nego što ću ja ikada […]
[…] godinu i pol. Djeca i prijatelji nekada izgledaju kao nepomirljive razlike (o čemu sam tada pisala ovdje) i koliko god se nadali da će se stvari s vremenom vratiti na staro, vrlo je izgledno da neće. […]
[…] gubici kontakta. Tu su se dogodila prava zarivanja noževa sa svih strana i o tom iskustvu sam već pisala. Jer ljudi koji su vas poznavali nekada, očekujete da ste uvijek ta osoba. A to nije uvijek […]
[…] Nema onoga u čemu sam ja uvijek bila najbolja – u slušanju naputaka. I iako sam službeno pronašla posao ovdje, preda mnom je još jako jako dugačak put. I što ga dulje odgađam, postaje sve teži. Ali […]
[…] opravdavala. Opravdavala kao i gotovo svaka majka koju poznajem, minimalno jednom dnevno. Jer hej, sve smo mi ionako nemajke! Jer nam se u navlačenju sa svakodnevnim životom ne da navlačiti i s konjima. I znate zašto će […]
[…] svoje dileme oko slikovnica iznijeti na vidljivo (za one koji ne znaju o čemu pričam – ovdje smo). A horde ljudi koje ju prate, samo potvrđuju moje mišljenje. U svakom slučaju, kupujte svojoj […]
[…] o nekakvoj nostalgiji, o nekakvim neobjašnjivim osjećajima koji se uključe kada ih se pita odakle su. Ti neki drugi, pričaju o tome kako, i kada su bili u potpunosti prihvaćeni, oni sebi nisu […]
[…] s djecom, ali zato ne postoji tolika potpora na osobnoj razini. Njemačka mama zaista nema selo da odgoji dijete. Ono što me jedino brine je to što je sve više hrvatskih mama zapravo ‘njemačka […]
[…] napokon i sjedneš s nekim dragim, a sada tako dalekim, imaš osjećaj da si nemate što za reći. (Nešto kao ja sa svojim blogom. ) Imaš te dvije teme za spomenuti, ali čemu: i njima je kao i tebi, i oni misle kao i ti, nakon tri […]
Nisi jedina!Koga god sretnem kazem da mi zivot izgleda kao onaj film:”Beskrajan dan”
I glumim kao da zivim nirmalno i radim planove i pustam dijete na druzenja koliko god malo ih ima i trudim se praviti da zivimo normqlno unatoc koroni.Ali hocu skinuti masku,sjesti bez razmisljanja bilogdje i itputovati.Ne razmisljajuci o virusima. Najgore sta me muci je sto i s cjepivom ne vidim brzi pomak ili promjenu koju trazimo i zelimo.
Mene isto sve to baca u očaj – i stalno mislim ‘ne mogu više’, a ono nit se šta miče, niti ja imam drugu opciju.
Slicno se i ja osjecam + strah od potresa. Radim od doma skoro vec godinu dana, svaki dan je isti i ne mogu vjerovati da mi je najveca tragedija postala kad ne mogu prosetati jer je kisa. Tocno sam neki dan skuzila tu tupost. Osjecam se kao u kutiji, kao hrcak u onom kavezu. Oduzilo se, zima je, sve se skupilo. Nemam sta reci osim da razumijem i vjerujem da nas ima 🙂
Baš to. Osjećam se tupo, nema boljeg opisa.
[…] sam pisala o svojoj opsesiji šalicama, kao što možete vidjeti ovdje. S vremenom se ljubav nije ugasila, ali dogodilo se nešto drugo – pronašla sam […]
[…] Ne postoji nešto kao ‘nehajno coktanje po ulici.’ Takve stvari nikad nisu bezazlene. Jer pokazuju što društvo tolerira kao ‘normalno’. I ne smijemo ih umanjivati samo kako bi nama život bio lakši. Kako bismo lakše prošle ispod radara. Tek kad nešto tako banalno poput dovikivanja na ulici postane neprihvatljivo, promijenit će se način na koji percipiramo ženu u društvu. […]
[…] Imala sam najžešći poker face na displeju, cijeli moj nastup je odigran u maniri ‘ahahaha to moje mušićavo dijete, kako nam je zabavno’, ali isto tako mi je u pozadini konstantno bio glasić koji je govorio ‘molim te bože samo da nas netko ne promatra sa strane’. Apsolutno je. Jer nisam jednom u životu pomislila ‘isse, kakva mater, daj zauzdaj to svoje dijete’. A to sam mislila jer nisam apsolutno imala nikakvog pojma o djeci i njihovom odgoju. A ono što nisam ni znala u tom trenutku je da ću za godinu dana imati još goru epizodu kada će moja sposobnost pokeraške face tek doći do izražaja. I to u Njemačkoj. Ali o tome više ovdje. […]
[…] ključeva od stana trilogije, svakako preporučam i prva dva dijela ovog nadasve napetog štiva. Potraga za stanom i Debakl vas željno […]
[…] trilogije, svakako preporučam i prva dva dijela ovog nadasve napetog štiva. Potraga za stanom i Debakl vas željno […]
[…] (ako vas zanima razvoj situacije, nastavak potrage za stanom nalazi se ovdje) […]
[…] jedna ne spada u kategoriju ‘lagan’ (što znate ako ste čitali o evoluciji mog braka ovdje i ovdje) i ponekad su potrebni nadljudski napori da se duga (ali zaista duga) veza održi (kako to […]
Dok nisam upoznala svog sadašnjeg supruga, nisam znala da sve, zapravo, moze biti kako treba. Da me se moze i bolje tretirati od onog kako su me tretirali prije.
To je baš nešto što bih ja voljela naučiti djevojčice i mlade cure. Da MOŽE bolje i da ZASLUŽUJU bolje. Da ne pristaju na te (pogotovo rane i loše) ljubavne odnose koji su polovični i ne bi trebali biti osnova za život.
[…] da je ovo preseljenje najbolja odluka koju smo donijeli i ona će biti svjesna mogućnosti kako bude rasla. Ali isto tako, ona je već sada otvorena […]
[…] I nije tu sad da meni nešto strašno fali iz domovine. Bogzna da od kada sam ostala bez oba roditelja, čovjek nekako izgubi taj osjećaj pripadnosti igdje. Ali ponekad noću mislim o tome da su sve […]
Draga Morans, potpisujem svaku tvoju rijeci I to ne sada u ovo doba korone, nego I inace. Mi smo tu nesto vise od 4 godine, zivimo u Garmisch-Partenkirchenu I dijete je krenulo jesenas u skolu. Od prvoga dana Pa Evo sve do Danas, ja se ne mogu priviknut na ovaj mentalitet I nacin (ne)zivota. Svaka njima cast i drzavi , bez uvrede ikome, ali tu proracunatost, hladnocu , autizam, bezosjecajnost , ja kao veliki empata, ne mogu provarit. Kazat cu Kao I ti, to je MOJ pogled na to, nije SVIMA tako (iako vecini je). Fali mi opustenost I spontanost, toplina ona ljudska…i da, u nasem slucaju, radili smo samo Kod Nijemaca, druzili smo se Samo s njima , susjedi su nam samo oni, tako da znam sta pricam, nije mi to netko rekao tek da pokaze njihovu negativnu stranu. A ja sam inace, objektivna do bola. Puno srece tebi I tvojima I svima ostalima u Deu i gdje kod u svijetu, ali mi smo isto „jednom nogom tu, drugom prema izlazu“
Ivana
Ja vjerujem da ste vi i u ‘hladnijem dijelu’ države. Jer kažu da su Nijemci sve hladniji što su južnije (i manje spremni prihvatiti strance kao jednake), a da je Austrija onda još malo hladnija. Možda je do njih. Možda smo im se samo mi Balkanci popeli na vrh glave. 😀 Ali znam o čemu govoriš i to je baš čest motiv useljeničkih priča. Mi imamo sreće što smo u Kölnu jer oni su po tom pitanju nebo i zemlja – ali i dalje su poprilično kruti kad ih usporedim s nama dolje.
Živim u Španjolskoj tako da bi moj popis bio malo drukčiji (recimo zašto se kasni i zašto se ne planira) 🤣🤣🤣
Ali kad govoriš o integraciji, i posebno o identitetu djece, moram priznati da me muče iste misli. Jesam li im zapravo uzela mogućnost da negdje pripadaju 100% ili sam im dala još više, priliku da upoznaju i nešto drugo i da budu nešto drugo. I koliko je to zapravo važno za njihovu sreću? Ne znam, valjda će vrijeme pokazati.
Mene muči ista stvar. Ali ista. (Ali ponekad pomislim da ja nisam mijenjala sredine dok sam odrastala, a opet imam isti osjećaj nepripadnost – tako da im možda nismo naškodili.)
Bravo Majo, odlican tekst!
Hvala ti 🙂
Nisi jedina…. Kad ce to vise prestati??? To je najgore, ne zna se kad je kraj.
Nemam pojma, ali znam da mi je preko glave (kao što se vidi)
[…] ništa protiv niti jedne od tih žena niti protiv njihovih zahvata. Uostalom, sve mi bismo rado usporile starenje, ako je to ikako moguće. Nešto kao i kod mog vlastitog tetoviranja: tetoviraš se ako želiš, […]
[…] Svejedno, sve to nije bilo korak koji me gurnuo preko ruba. Sve ovo nije bilo dovoljno da se natjeram da si dozvolim slobodu kakvu imam sada. Ono što je došlo bilo je puno mračnije i puno manje ‘lajf kouč’ materijal. Došla je bolest, došla je tuga, došla je borba, došao je stres. Došla je smrt. […]
Grehota je da nema nijednog komentara pa etoo menee… Odličan tekst! U iščekivanju novog… 🙂
Ti krenula i odmah ih je došlo još par 😉 Hvala ti!
Jarac sam, imam 36, trenutno sam takoder u Njemackoj (sto kod mene nije bilo planirano, nikad nisam htjela zivjeti tu, ali zivot 🙂 ), zaradujem daleko iznad prosjeka, nikog ne trazim nista, davala sam koliko sam mogla materijalno, trudila sam se da moj odlazak bude moj teret. Onda sam se nasla u situaciji da me nitko ne postuje, da svi zahtijevaju, imaju misljenje, ocekuju, nepozvani drze predavanja o mom zivotu sto i kako bih trebala, izruguju mi se i da zapravo nikog nije ustvari briga za mene. Za mene Njemacka nije obecana zemlja, tu takoder dozivljavam isto pogotovo od strane muskih kolega kojima smeta da sam isto ili vise placena. Ljudi su zlobni, jako su zlobni.
Tvoja recenica: ” I to ne ‘najljepša sam’ samopouzdanjem, već samopouzdanjem koje je raslo kao glasić u glavi koji je uporno tvrdio da ne mogu biti u krivu, ako sve radim dobro i osjećam se sjajno. Ne mogu biti loša, ako je sve napravljeno ispravno, po pravilima i apsolutno nikome ne činim ništa nažao.” je tocno opisala i mene. I dalje mi nije jasno zasto ne smijem biti sretna na svoj nacin. Mene ne zanima auto niti brendirana odjeca, za mene je najveca sreca dan u prirodi, jutarnja kava u tisini i onaj osjecaj kad citam knjigu i istodobno ju zelim sto prije procitati da bih saznala rasplet i ne zelim da nikad zavrsi jer mi je predobra. I imam osjecaj da bas to sto mene vesele takve sitnice ljude smeta. Smeta ih jer se valjda hrane time da imaju skuplje auto, vecu kucu ili odaberi vec nesto materijalno, a kod mene ne nailaze na divljenje i mozda se cak nadu uvrijedeni jer ja nisam ljubomorna. I na kraju jedino sto mi preostaje da apsolutno svima kazem sto ih tocno ide kad mi krenu srati i nastavim po svom. Nepopravljivi sam zivotni romantik i i dalje vjerujem da ipak postoje osobe koje ce me prihvatiti tocno takvu kakvu jesam. Imati makar jednu takvu u svom zivotu neprocjenjivo je bogatstvo. Nije lako oduprijeti se pritisku, nije lako imati osjecaj konstantnog plivanja protiv struje, ali ono sto mi daje snagu da nastavim dalje jest bas taj moj unutarnji osjecaj da ne radim nista nikom nazao i da je to sto radim ispravno. Zero fucks rules, a ja moram nauciti biti jos cvrsca!
Baš mi je žao što se s tim susrećeš, ali kao što vidiš – razumijem te. Mene je to prije ubijalo. ALi UBIJALO!! Kako moja baka ili prijateljica ili tetka koja me zaista poznaje može misliti da ‘nisam normalna’ jer imam zelene najlonke?! Mene je to vrijeđalo i rastuživalo. A bilo je tako, od skroz banalnih stvari do ozbiljnih životnih odluka koje su isforsirane da donesem jer ‘selo tako kaže’. I ja sam se zaista preporodila od kada sam se otkinula od svega toga. Ozbiljno. Sada, i kad oko mene sve gori, meni doslovno pjevaju ptičice u glavi, baš zato jer sam naučila da je zaista bitno kako je meni. Moj život je super ako je MENI super. A kompleksaši nek otplaćuju svoje autešine, meni to također ništa ne znači 😉
Ja se stvarno nadam da razmisljas o izdavanju knjige jednog dana..ako da, bit ces sigurno na mojim policama 🙂 pozdrav
Hvala ti za ovo! 😀 Pa ja ozbiljno razmišljam – ali ne radim ništa po tom pitanju! 😉 Nadam se da će u budućnosti biti nekog slobodnog vremena koje će ostaviti prostora za ozbiljna planiranja, a ne samo maštanja.
[…] Tužni nastavak teksta je ovdje. […]
[…] godine, ali jednako tako osjećam da avantura ne treba biti gotova tu i sada. Ja volim naš život ovdje, ali možda sa 60 želim sjediti na Mallorci u maloj kućici i zvati djecu na face-time. Možda ću […]
Uh. Teška tema… puno puta smo počeli pa stali. I želimo, a ne želimo. On više želi, ja više ne želim. On voli biti drvo, ja volim labavo korijenje. Ali, slažemo se oko jednoga: starost je u kamp kućici. Možda bi se lakše odlučili da nisu tako sumanute cijene… just saying. Ne želim tu težinu oko vrata.
Meni je isto takav osjećaj – da je to zapravo uteg, a da ne dobivam boktepita što.
Sve ovisi koliko imate godina, tj koliko vam je godina ostalo do penzije. Racunaj s tim da vam od penzije nece biti lako placati kiriju (osim mozda u Schneckenhofenu). Mi smo dosli krajem tridesetih, tj na pragu smo cetrdesete i lagano ulazi voda u usi..Cene su takve da je dvadeset godina neki minimum za otplatu kredita, pa bih mladjim ljudima savetovala sto ranije, to bolje..na vise godina rata je manja i lakse podnosljiva, isto tako manji rizik u slucaju nekih turbulencija. Ko kupuje kucu, treba racunati i vece rezijske troskove, grijanje, odrzavanje i sl..ko kupuje stan tu je famozni Hausgeld iliti pricuva, koji ide ovisno o stanju zgrade i do 300-400 eur..plus rata kredita, plus rezije..nije naivna tema..treba to dobro sagledati sa svih strana..Moj glas ipak ide u korist kupovine, svim argumentima protiv uprkos. Deca ce nam jednog dana biti zahvalna..
Vece pitanje od toga da li kupiti je i gde kupiti..Usred velikog grada, gde ce deca imati sve sadrzaje i vanskolske aktivnosti, vece mogucnosti, veci izbor skola, jos bolje i fakultete. .ili otici u neko manje mesto, relativno nadomak grada (20-30 km) a gde su nekretnine isto bezobrazno skupe, ali opet tu oko kriticnih 300.000 eur (do tog iznosa)..
Mi smo otisli rekreativno u banku da proverimo koliko smo mi u njihovim ocima kreditno sposobni, tj kad bismo kupovali koliko bismo novca mogli dobiti na kredit..i banka misli da je u nasem slucaju 300.000 eur magicna granica..e sad, kupiti nesto vece negde “in der Pampa” ili nesto starije i manje ali na sirem gradskom podrucju? Mene bi i ta diskusija zanimala, sta mislite..
Mi smo isto razmišljali, ali su cijene stvaaaarno previsoke ovdje u Kölnu i okolici. Iako bih ja radije kupila nekretninu pa ju poslije prodala kad selimo, nego da dajemo ovoliko para na podstanarstvo. Ali sumanute su cijene i troškovi i ne, ne želimo grcati u kreditima.
Pa i mi smo tako razmišljali na početku… Ali kad sam shvatila da ne planiram biti ovdje toliko dugo da ju otplatim – postavilo se pitanje ‘koja je točno svrha’ jer moraš vratiti kredit + kamate što znači da kuću prodaš i za više love – opet daš sve banci, nisi zaradio ništa. A kad smo već kopali, skužili smo i da ogromni troškovi dolaze uz stan/kuću i meni se to na papiru čini neisplativo (a to je ako zamislimo da sam si skroz ok s dizanjem pola miliona kredita).
Haha da, troskovi kao npr. za lisce ili kisu koja padne u tvoje dvoriste. Rentanje je isto dobra opcija, mozda jos bolja od prodaje. Pogotovo ako dozivis mirovinu pa lovica sipa. Mene boli svaki mjesec kad mi s racuna ode pola place samo na rentu, ali sam svjesna da nam je to trenutno najbolja opcija dok nas ne preselim na Sri Lanku ili slicno. 🙂
Ma mene uvijek strah ‘što ako odjednom ne budemo mogli plaćati?!’ A onda mi padne na pamet da ni u podstanarskom ne mogu ostati ako ga ne mogu plaćati. Teška je muka ovako nešto odlučiti.
Sto se tice vracanja/ne vracanja..mislim da je to velika zabluda, da ce se neko od nas danasnjih imigranata vratiti..Mi sto smo otisli da decom, deca su se tu integrirala, idu u skolu, govore taj jezik bolje nego maternji..tesko da ce se oni hteti vratiti..njima ta zemlja (koja god iz ex Yu) ne znaci nista..za njih su ovde mogucnosti ogromne..a tesko cemo mi kasnije otici i ostaviti decu, jednog dana unuke i ziveti hiljadu kilometara dalje van njihovih zivota..Znam puno nasih koji su sve godisnje provodili u matici na mesalici, zidajuci kuce, koje sad zjape prazne, jer deca se ne zele vratiti, a njima je bezveze da tamo sad budu sami daleko od dece..
Mi smo kupili stan prosle godine, na prekrasnoj lokaciji na samom jezeru. I smatram to jednom od boljih odluka u svom zivotu. Imamo preko 40 godina oboje, da rizik je, ali negdje moras zivjeti i placati. A jednog dana ako se pozelis vrstiti u rodni grad ili neces imati za ratu kredita, pa stavis podstanare i oni ti rjesavaju kredit a tebi ostane nekretnina. Znaci , samo hrabro. I da vozimo stari auto jer nismo otisli u auto salon po novi nego smo svaki cent skupljali da bi mogli imati ucesce za stan. Sve se moze zaista, samo treba to uistinu zeljeti. Lijep pozdrav iz Friedrichshafena.
Pozdrav iz Ravensburga
Super post! Mi smo bili u teskim dilemama preko godinu dana i na kraju odlucili kupiti, jer bolje da placamo kredit nego rentu (nezanemariva cinjenica je da ce nam rata kredita biti manja od rente), a trziste je takvo da ako pozelimo dici sidro lako mozemo prodati za vise nego smo sad kupili ili iznajmljivati.
Nije bila laka odluka, jer ne znamo gdje zelimo biti u sljedecih godinu dana a kamoli vise, ali je financijski bila najpametnija pa je to prevagnulo. Dobro smo proucili exit opcije i to nam je dalo neki mir da i u slucaju da se predmislimo imamo opcije.
Sad kad nam pomalo dolazi iz guzice u glavu sto smo napravili smo jos sretniji s tom odlukom 🙂
Sve vaše pozitivne priče su mi dale materijala za razmišljanje tako da definitivno idem na razgovor sa savjetnicom.
prodati za vise nego smo sad kupili ili iznajmljivati.
Nije bila laka odluka, jer ne znamo gdje zelimo biti u sljedecih godinu dana a kamoli vise, ali je financijski bila najpametnija pa je to prevagnulo. Dobro smo proucili exit opcije i to nam je dalo neki mir da i u slucaju da se predmislimo imamo opcije.
Sad kad nam pomalo dolazi iz guzice u glavu sto smo napravili smo jos sretniji s tom odlukom 🙂
Mi smo u procesu kupnje stana (Stuttgart).
Nekretninu kakogod možeš prodati (nakon određenog broja godina bez penala) ili iznajmljivati, ukoliko želiš promijeniti lokaciju. Cijene još uvijek rastu. Zvuci mi kao bolja opcija da u nešto ulažem nego da plaćam nekome drugome kredit 🤷🏻♀️
Mene ubijaju te cijene – sama pomisao da sam toliko u dugu me baca u očaj. Ali sam uzela sve vaše odgovore u obzir i ugovorila sastanak sa savjetnicom pa ćemo vidjeti trebam li se OPET predomisliti!
Mislim da je kupovina bolja opcija u svakom slucaju. Mi smo nakon veoma kratkog vremena odlucili kupiti stan. Samo sto cijene jako variraju od grada do grada, kod nas su puno prihvatljivije (mali grad). Sad nakon samo godinu i pol, vec bi ga mogli prodati za dosta vise. Isto smo isli preko nezavisnog savjetnika ( ima tu dosta pogodnosti kad se dize stambrni kredit za prvu nekretninu, a i kamate su bas niske).
Jedina je mana, sto smo sad vezaniji za grad i u slucaju bolje poslovne ponude, tesko bi se odlucili za selidbu :(.
Puno srece!
Jako dobra tema, baš mi je drago da pišeš o tome… I mi smo u toj fazi donošenja odluke… Kupiti, ne kupiti… Život s kreditom i svojom kucicom/stancicem od 450 000€ ili život sa slobodom kretanja… Ostati živjeti u Berlinu i putovati samo 2x godišnje u Brod i ZG u jednom smjeru ca. 1200 km, preseliti se južnije unutar Njemačke, tipa oko Münchena i onda češće viđati dide, bake, rodbinu i prijatelje… Toliko dilema… Ali bilo bi nam dosadno da ih nema… Uvijek u potrazi za srećom… 🙂
P. S. Ja sanjam o životu uz more…
Baš to što kažeš – uvijek u potrazi za srećom! Trudim se naći najbolju opciju, ali uvijek svrbi nešto drugdje! (Nas isto ubija udaljenost, pogotovo sad kad su avioni vrlo komplicirani. Osjećam se kao da jašem do Hrvatske – a opet neeee bih mijenjala ovaj njemači mentalitet za taj južniji)
Evo naše iskustvo. Mi smo usred prvog vala pandemije počeli razgledavati stanove i kuće. Naletjeli smo ma odličnu priliku i kupili stan. I ne nemamo određen stav da ćemo biti tu za 30 god. Ako ikada poželimo odseliti, stan prodamo i imamo novaca za preseliti bilo gdje. Mi smo ja kupovinu stana gledali kao na investiciju, a ne na sidro koje nas drži ovdje…
Mene stalno baca – iz vašeg stajališta u ‘sidro’ stajalište. I kad god mislim da sam odlučila, nakon 12 sati se predomislim 😀
Ja vec 8 godina zivim u Berlinu i ove godine smo kupili stan. Razloga je par: extra niske kamate, cijene nekretnina rastu konstanto, i zelim ostati zivjeti tu (ovo je mislim i glavni razlog).
Ukoliko se odlucimo u kasnijim godinama preseliti, stan ce ici najvjerojatnije na iznajmljivanje. No, buduci da mi to trenutno nije u planu – odlucila sam uloziti u nekretninu.
Prije odluke kupiti ili ne kupiti smo se savjetovali sa nezavisim financijskim savjetnikom koji nam je odgovorio na sva pitanja vezana uz kupnju i objasnio sve uzevsi u obzir gdje mi sebe vidimo za X godina. Tako da definitivno preporucam razgovarati sa nekim tko je strucan u tom podrucju jer ti i oni mogu pomoci u odluci. Mogu ti mozda pokazati neki drugi nacin razmisljanja kako upravljati novcima ili potvrditi tvoju inicijalnu ideju o nekupovanju.
Zbog svih vaših komentara sam upravo dogovorila jedan takav sastanak! 😀 Jer doslovno ‘nisam pametna’, što bi rekla moja sveki.
Kupovina nekretnine je vid štednje, umjesto da plaćaš najamninu otplaćuješ kredit. Danas sutra možeš tu istu nekretninu prodati (ako se odlučiš zivjeti negdje drugdje), mozes je iznajmljivati i imati prihod kao dodatak uz mirovinu, a živjeti na nekom jeftinijem mjestu. Cijene nekretnina dugoročno rastu. Pogrešno je misliti da je kupovina nekretnine dozivotno vezanje za određeno mjesto.
Meni je to jasno i zato stalno kao nešto planiramo. ALi generalno, meni su to takve sulude svote da ja stalno mislim kako to nije normalno i kako ne želim da me netko nadgleda dok ja otplaćujem pola miliona (hej, pola miliona!!) eura vrijednosti. Ne pomaže ni to što mi gledamo nešto što nam odgovara sada, na lokaciji na kojoj smo sada i tu je ponuda siromašna, a cijene brutalne.
Kupili prvi stan u Njemačkoj i nije nas to spriječilo da nakon dvije godine prodamo i odselimo na drugi kraj države. Povoljno smo kupili pa smo i nakon tako kratko roka bili “u plusu”. Sad smo u procesu kupnje kuće, a i dalje imam dojam da nas to neće vezati doživotno za to mjesto i još uvijek u mislima ne znamo gdje smo za nekoliko godina… Ali nekako se nadamo da će kroz par godina kuća “ispuniti svrhu” (prvenstveno komfor + dvorište za klince) pa ako nas život odvede negdje drugdje i financijski bi trebalo biti isplativo prodati kroz nekoliko godina.
Uglavnom kompleksna tema, kod mene se uvijek sva logika svede na emocije i da volim imat nesto “svoje” 😀 pa se onda lako nadju “logični” razlozi za kupnju 🙂
Mene baš takve priče poput tvoje stalno navode da ipak malo gledam te nekretnine, da ipak pratim situaciju. Ali se ja zapravo ne mogu nikako opustiti po tom pitanju (možda me oštetilo brodsko tržište gdje kuće sad odlaze u bescjenje, prodaje se pola grada za siću, a kraj tog ljudi grade nove kuće ‘jer su moderne’)
Ne znam koliko pratis brodsko trziste, ali cijene su ovdje (pogotovo obzirom na financijske mogucnosti!) otisle u nebesa zahvaljujuci APN-u. Meni je suludo u Brodu platiti kucu na periferiji 100,000-150,000, a sama znas sto to Brod nudi. Tj.ne nudi. Razmisljam slicno kao ti, o nekretnini kao o utegu, ali kako je netko spomenuo, dobro prouciti exit strategije i shvatiti sve kao vid stednje. I sredstvo za ucjenjivanje buduce snaje, ofkors:)
Draga Majo,dok nisam pročitala ovaj tvoj tekst,mislila sam da nešto nije u redu sa mnom i mojim mužem. Potpuno isto razmišljanje 😁…baš mu kažem pre neki dan,kako ću po stare dane,raditi online terapije sa neke plaže,a obilaziti decu kada se jedni drugih zaželimo. Ja sam rodjena kao gradjanin sveta,ne poznajem granice,ni vezanost za jednu teritoriju …ceo svet mi može biti dom,jer mi je osećaj slobode,bitniji od osećaja pripadanja nekome ili nečemu.
Meni je isto drago čuti da nisam jedina. Jer svi naši prijatelji su u fazonu ‘pa samo kupiš i mirna Bosna’. Kako ‘samo kupiš’?! Kako ‘samo posudiš pola miliona eura’?! Meni su to količine novaca o kojima uopće ne mogu razmišljati mirne glave i mislim da ih posudim da nikad više ne bih spavala mirno. Ok, nikad ne raci nikad, ali baš mi je to teško probaviti.
Teska tema, i mi smo u toj dilemi bili. Cak i umalo kupili stan, na kraju nismo i drago mi je sad kad je proslo neko vrijeme od toga, cijene su ogromne i cak ne realne (moje misljenje). Ostajemo podstanari pa cemo viditi poslije, jer sloboda 💪😊
Smatram da su to ogromni iznosi novca (kad se kredit uzme) i onda imas na neki nacin lanac oko vrata – a to nije ono cemu trenutno tezimo.
Meni je jasno da to ljudi gledaju kao neku vrstu investicije, ali meni su to također sumanute količine novaca i ja se s tim nikako ne mogu pomiriti.
Huh. Koja tema. Mi smo u Münchenu, dodaj tamo 7 umjesto 4 za nešto iole normalno i prihvatljivo. Mi smo došli prije godinu i pol, a onda nam je još i korona upala u sav taj mess. Zasad smo u fazonu – za pet godina ćemo vidjeti gdje smo i što smo. Nekretnina nam je u planu, samo je pitanje hoće li biti tu ili u Hrv. I to nikad nije loša investicija – uvijek možeš prodati (pogotovo tu), a ja sam navikla ne vezati se za kuće i stanove pa mi to ne bi bio problem. Jedino je pitanje naša mala. Jer već smo ju jednom iščupali iz sveg poznatog, a nisam sigurna da će nam pubertet biti naklonjen za još jednu takvu malverzaciju. Živi bili pa vidjeli.
Mene to baš muči. Jer kad se i odlučimo kao, meni to jednostavno ne sjeda do kraja. I zato na kraju odustanemo.
Moj muž i ja trenutno živimo u malo stanu s jednom spavaćom sobom. Razmišljamo o proširenju obitelji, te smo stoga u potrazi i za većim stanom. No, kada gledamo cijene najma( okolica Ludwigsburga) i koliko su zapravo narasle u zadnjih nekoliko godina sve više naginjemo kupnji jer iznos kredita će nam biti jeftiniji nego najam. Ono što mene odbija od te ideje je upravo spoznaja da ću sljedećih 20-30 godina biti vezana uz kredit. A inače imam jaku odbojnost prema kredita.
Ja se isto bojim kredita – ne znam zašto jer svi žive na kredit. ALi eto, ja se bojim. (I mene vodi misao ‘bolje plaćati kredit nego bacati kroz prozor za tuđi prostor pogotovo ako je trošak tu negdje, ali onda skužiš da tu ima i pričuva i porez i svašta nešto i mene samo opet uhvati strah i – odustanem)
Kupili smo stan prije 2 godine. Imamo dva psa tako da smo uzeli stan s dvoristem i to nam je sigurno najbolja zivotna odluka poslije one da odselimo u Njemacku. Kredit smo uzeli na najkraci period (10 godina). Jeste, bice malo nategnuto isplatiti toliku sumu novca za tako kratko vrijeme ali to nas gura da radimo vise i bolje upravljamo financijama. Rente su nam bile blizu visine rate kredita a ima taj doplatak godisnji na kredit i sve u svemu kada se sabere, nije strasno. Tako da bi svakome preporucila kupovinu. U nasem slucaju, za ove dvije godine cijena naseg stana je porasla za 20%. Ne znam sta ce biti dalje, ali za sada obecava 🙂 dugo smo zivjeli pod kirijama i to je cijena slobode. Mi se i sada osjecamo slobodno jer tu nekretninu mozemo prodati u svakom trenutku i ici dalje. Ljudi od kojih smo kupili stan su bili Kinezi (vratili se u Kinu) a ostatak kredita banke prelome izmedju sebe. Eto, nadam se da ce moje iskustvo pomoci barem malo jer smo i mi uzeli stan pogurani iskustvom prijatelja iz Minhena. Za narednih 10 godina se moze svasta izmjeniti i sve je rizik. Tako da sretno 🤞 sreca prati hrabre 😁
0 komentara.
Evo mene, jučer počela čitati i upravo završila. I na ovu temu, te skroz razumijem.
Imam 10 godina više nego ti i cijeli život sam drugčija. Jednostavno se kačiš na drugčije ljude. Mene ne tangira u životu tko šta misli o meni i šta će se pričati. Tako sam se i ja zakačila na No Doubt i Gwen, i bila mi je tako savršena onda. U novije doba pratila sam je instagramu i shvatila da to nije ta osoba. Razumijem da je to sve veliko natjecanje, ali meni je to totalna prodaja sebe. Što u mojoj glavi ne postoji. Na kraju skužiš da je puno toga laž, kao i njeni outfiti, sve je programirano i svugdje sudjeluje hrpa stilista i savjetnika. Čak ni njene kolekcije nisu samo njene. Imala sam i frendicu, koja je sva istetovirana, nikad se nije šminkala i pridavala pažnju izgledu, zajedno išli po koncertima i onda sa 35 g. ugradi silikone, i toliko se uobrazi. Jbga valjda drugčiji sklop u glavi, meni je uvjek bitno šta sam postigla i sve šta sam naučila tokom godina i šta sve znam i mogu, ovo drugo mi jednostavno nije prioritet i kad tad ostariš, nema lijeka za to.
Moje razmisljanje je: bolje placati ratu kredita nego najam . Ako odlucimo ici dalje moze se prodati 😄
6 godina zivimo u Austriji, vec godinu dana u svojoj kuci 😊
Daaaaa joj koja tema, najgora, boli me glava odma… 🙈 Uvijek sam svom dragom “predbacivala” sto mu starci nisu bili dosta pametni pa mu ko studentu kupili stancic u zagrebu. Mi kad smo dosli u situaciji OK sirimo obitelj, ajmo kupit stan, onda se sve urusilo u pitanju poslova i imigrirali smo u DE. A sad tu ja nikak karijerno napredovati kako zelim (majo pomazi, i ja bi za cosmo radio radila 😜) i nismo jos u stanju dizat polumilijonske Kredite, nikad u zivotu nismo imali Kredit, ali to bacanje vec desetina tisuca eura u zrak u zadnjih 15 godina nas isto boli I razmisljamo I gledamo. Ali onda kuciciu, ili stan s vrtom, nesto takvo, zelim vrt za djecu I rostilj I ljetna druzenja. Ili kupiti u zg pa iznajmljivat ko sto ih puno radi i nekretnina se sama isplacuje. Znaci tu kucicu, u zg stan I na moru nesto, to bi bilo idealno. Samo da ja jos nadem super super posao koji se dobra placa I odma se bacamo u misiju zvanu Kredit 😂
[…] nije pisalo, ona je pretpostavila da su od sestrične (one iste sestrične o kojoj sam pisala ovdje) i oduševljeno ih […]
Moja Mila je imala krem decija kolica kad je bila beba. Hiljadu puta su zapitkivali “sta” je u kolicicima,musko ili zensko?! Kad kazem zensko,svi me kao neku ludu gledaju,zasto na sebi nema nista roze ili ljubicasto?!Imala je krem,zelenu,zutu itd.Pa onda tvrdnje da te neutralne boje za razvoj bebinog vida nisu dobre…uzas! Odrastala je sa 4 decaka (tako se namestilo)i to su joj bili najbolji drugari. Sada u Nemackoj nema ni najboljeg drugara ni najbolju drugaricu(nazalost).Fali joj kretanja,igre na otvorenom,isla je na zumbu zato sto nije od onih devojcica koje mirno sede,lakiraju nokte i sede u puf suknjicama.(nemam nista protiv toga ,da naglasim, samo kazem da karakter moje cerke ne ide u to)Soba je belo,siva sa svetlo rozim detaljima koje je sama izabrala (ima 8 godina)i opet sam njene potrebe osluskivala bez neikih predrasuda ili mojih nametanja. Ono sto sam ja primetila generalno je pristup devojcicama drugaciji. Nekad me to jako nervira jel one su nezniji pol a decaci jaci?! Sta to tacno znaci? Pricamo o misicima ili o mozgu? Ko to meri? Zasto devojcice pitaju sta ce biti kad porastu pa po difoltu sami odgovaraju-pevacica😀Njima se govori kako su lepe ili zgodne ili lepo obucene i gde su kupile tu divnu haljinicu a decaci su ti koji su isto lepi (ne nuzno)ali uglavnom procenjuju njihovu sposobnost za nesto sa vise aspekata. Sa njima se od malena nekako ravnopravno razgovara jel treba da ima se izgradi karakter a devojcicama se tepa. Uh…bas osetljiva tema. Srecom ima dosta i nas koji svoje devojcice “mazimo” tako sto citaju knjige,sto nesto treniraju,sto nose unisex stvari i time im pokazujemo da ne moraju biti lepe samo sa cvetom na glavi ,vec da je lepse kad u toj istoj glavici “imas nesto” u cemu god bile u obucene! ❤🙏
Baš mi je drago da si se raspisala, volim pročitati ovako suvisao komentar. I svaka ti je na mjestu! Moja Morana trenutno želi sve žuto i mi se toga držimo. A razumijem te skroz, pogotovo oko ove dublje analize – ja, recimo, puštam da se sluša ‘moderna muzika’, ali joj ne dam da gleda spotove. Upravo zbog te seksualizacije. I sada primjećujem da i njoj počinje smetati sve to jer smo nekidan ušle u H&M i duboko je udahnula, tinejdžerski prevrnila očima i rekla: “Mislim, mama, zašto oni misle da za cure sve MORA BITI ROZA?! Meni je roza možda tek 4. najdraža boja, a ovdje samo roza roza roza!” Umrla sam od smijeha, ali bila i ponosna jer valjda ostaje nešto u toj maloj glavici.
Kćeri kad je bila manja sve smo uzimali zeleno, bijelo, zuto, sto neutralnije. Kasnije je sama birala rozo, a sada joj je skroz interesantna crna- kako pobogu dozvoljavamo crnu malom djetetu?! A sin je posljednje papuce izabrao roze, a mama s odusevljenjem kupila. 😎👌 Potpuno se slazem sa napisanim. 👏
Meni je odmah srce na mjestu kad pročitam ovakve komentare. Znam da ima nade i da nismo svi kolektivno poludjeli! 😀
Odlican tekst. To sto rade od te odjece je mucno za gledat kamoli za obuc. Hlace niskog struka, slim fit modeli?’ Ma sta je to?? Moja kcer ima 4 godine i dalje joj stalno kupujem trenirke 😏, majice koe su kratke i siroke? Wtf? Od kad se rodila cesto su mislili da je decko, zasto je u smeđem? Zasto sivo? Ajmeee
Ali mene fascinira kako se zgražaju na crnu odjeću na djeci (ili ‘muške’ boje na curicama i obratno), ali nitko ni ne trepne što su u prekratkim vrućim hlačicama, crop topovima, gdje im se prodaje ‘dječja šminka’ i sl. budalaštine. Jer to je ok?! ‘Al samo nemoj da je crno!’
Jooj! Moja će u šestom mj.9god. Već neko vrijeme tajice ne dolaze u obzir,ništa rozo ne dolazi u obzir.. Bez pardona bira na muškom odjelu. Šljokice voli ali na papiru,na čestitkama. Trenira nogomet. Ona ZNA da može sve što i dečki,neke stvari čak i bolje. Nadam se da će tako razmišljati i ubuduće.. Dati ću sve od sebe..
Obožavam to čuti! Nek je ona svoja, odlični su to temelji!
Slazem se svakom rijeci, odlicno napisano! Ja imam malog djecaka od godinu i pol, koji ima malo duzu kosicu jer je plava i dobro mu stoji, ali naravno da vec dobrih 8-9mj dobivam pitanja “Zasto ga ne osisas?” “Duga kosa je za cure, ti nisi cura!” A ako mu slucajno napravim mali repic da mu kosa ne smeta zgrazanje je jos vece. Jer, sto, nije decko ako nema obrijanu glavu?! Puna mi je kapa takvih komentara i definitivno mi je drago da je netko konacno o tome progovorio. Kad je pokazao interes za kuhanje, kupili smo mu malu kuhinju, ali, naravno, opet isti komentari, kao da ne postoje chefovi koji su muskarci!
I što je najgore, zapravo je većina chefova baš muškog roda – ali nemoj da se sin približi kuhači. Za kosu sve kužim – Oliver je odrastao muškarac i dok je imao dugu kosu, STAAAAAALNO su ga svi pilali da se osisa, ‘šteta takav lijep čovjek’ (wtf?1), a sada ga maltretiraju da se – obrije. Nikad kraja!
Samo da znas, Majo, tvoje tekstove citam u 3 sata ujutro, nakon ko zna koje nocne more. To mi je utjeha, muz me ionako samo pogleda u stilu, opet si ruzno sanjala..
To kakve hormoni mogu probuditi strahove, to napanjivanje zivotinjskih instikata na maksimum, to je netrudnom smrtniku nezamislivo. Nekad mislim bi li trebala postati scenarist horor filmova..
O brojanju ovaca na plafonu od 2-5 da ne pricamo.
[…] u ovom trenutku imam potrebu reći da mi je tantruma preko glave i da mi je dosta slušati isprike oko toga. Mrzim ih, i mrzim što naprave od mog milog, divnog, pametnog dječaka u […]
Na ovaj opis s kraja, vrecice iz trgovine I tantrum dodala bi samo jos I kolica koja su se slomila od natovarenih vrecica pa imam jos I njih na ledjima. I da… Nije bila kisa nego +40 u Atini.
Koliko sam puta raznim radoznalcima, u svojoj muci, odbrusila da gledaju svoga posla a ne mene I moje dijete… Svekrva je brzo naucila da je bas tad vrijeme da ide kuci (prije nego kaze sta pogresno, jer helou, luda mater ce svasta napraviti)
I fell you sister
O da, uvijek je još nešto tu kao kolica koje se slome ili vrećica koja pukne ili on koji se ukakaka i sad neće ni korak dalje… Ja se svaki put iznenadim kako NISAM fit, a toliko fizički naporno ‘radim’. (Pametna sveki)
Ja samo želim reći hvala…znam da jako puno nas to prolazi,ali svejedno je lijepo pročitati i naći se u svakoj rečenici. I iako je i dalje teško, podsjetim se da je normalno i da i druga mila, divna i slatka djeca s vremena na vrijeme podemone do neprepoznatljivosti. 🤦
Da, ljudi (bez djece) će često reći da ne vide čemu toliko pisanja o tantrumima, ali pisati se mora stalno (i otvoreno!) jer je to jedini način da svi uvijek dođu do informacije – da nismo ludi, nismo krivi i da će proći.
[…] koje nam guraju pod nos sranje – ali mi je tako drago da sam ipak shvatila. Ne postoji savršen život. I napokon mi je jasno zašto ljudi kažu da su mane ono što nas čini ljudima, da su bore lijepe […]
[…] meni sasvim ok biti stranac. Biti ona koju zanimaju ti neki drugačiji običaji. Ona koja ispituje o proslavama dječjih rođendana. Ona koja ne zna priču iza poznatih mjesta i ljudi. Ona koja traži objašnjenje fore. Ona koja […]
Odlican tekst,svaka cast. Nalazim se u istoj situaciji u utoliko svako malo o tome razmisljam.Bojim se da ju drustvo “ne pokvari” da se najlakse izrazim.Mi roditelji gradimo,brinemo ,usmjeravamo a oni se bore sa drugim nacijama i nacionalnostima.
Ja se tješim da ako postavimo dobre temelje, da će se i oni lakše snaći.
Draga Majo, ja sam rođena u Mainzu, odrasla ovdje i sad sam tu i radim kao novinarka za njemačke dnevne novine u Mainzu (koji je, ako mene pitaš sličan kelnu samo bolji 😉😉😉) . Za mene je najljepše da se nemoram odlučiti, nego sam i tu i u Hrvatskoj doma i to je najveći dar. Morana i Tibor će sigurno i ovdje i doli uživati i za sebe to vidit šta je ovdje pozitivna stvar a i dolje. I šta mozes bolje naći u životu nego dva grada i dvije kulture koje su tvoje❤️
Tvoj komentar me toliko veseli jer mi daje nadu – baš previše djece useljenika znam koja nisu sretna zbog toga. A ja se tješim da je to bila greška u odgoju i forsiranju da se jedna kultura gura ispred druge. Zaista se nadam da će i njihova priča biti sličnija tvojoj. (A sad moram i u Mainz otić, bar popit kavu i da vidim kako to misliš ‘bolji?! Možda ljepši, to je lako!)
[…] E da, tekst je sponzoriran, ali to i dalje ne znači da ja nemam genijalne naočale, a vi ne možete… […]
Majo, baš nešto čitam tvoje stare postove. Jako zanimljivo pišeš, pogotovo jer sam i sama napustila Zagreb 2019.godine. Meni se po glavi stalno mota nešto, kao što vidiš napisala si da si imala lijepo iskustvo i dobila lijepi posao. I sad ljudi komentiraju kako to baš nije realno i da se ne može svakome dogoditi, da uglavnom ljudi rade na minimalcu bez jezika. Hmm, ne znam baš. Kao prvo, imaš fakultet, zanimljiva si za gledat i slušat, stvorila si svoj sadržaj na internetu i to nije nastalo preko noći. Znači godinama radiš i to je sad nekom sreća. Ja sam u Njemačkoj počela s minimalcem, slušala sam te priče kako ne mogu ja ništa bez jezika al dobro je i počet s 1200€ neto. Imala sam traumu od 3 godine traženja posla u Zagrebu, brate to ubije samopouzdanje ko ništa :D. Nakon toga sam upoznala sadašnjeg dečka iz Španjolske koji me blijedo gledao, zašto ja s fakultetom i savršenim engleskim radim tako glupi posao. Čak mi je nabrajao svoje poznanike (španjolci su jako loši u stranim jezicima inače) koji lošije od mene pričaju i engleski i njemački pa imaju bolje poslove. I iskreno, pomogao mi je srediti životopis i vježbati razgovor za posao i nakon par mjeseci počela sam raditi na engleskom u struci (da se ne lažemo bilo je i 50ak odbijenica). Sad mi je njemački bolji pa gledam i neki bolje plaćen posao u drugoj firmi. Ono što mi on stalno govori, a mislim da je u pravu, kao da me netko zatucao da ja ne mogu i da je nemoguće da ja imam posao kojeg se ne sramim nakon 5 godina fakulteta. I stvarno, ne vidim taj manjak samopouzdanja na talijanima, ili francuzima, a vjerujte mi ni engleski ne znaju dobro kao mi. Ne znam jel to posljedica siromašne države ili čega al tko je nas uvjerio da mi ne vrijedimo….? Kako su uspjeli da se borimo za volontiranja…? I onda dobiješ posao za stalno i mislimo da je to sreća i nemaju svi tu sreću..? Jer sve što mi možemo je prat wc-e jel? Iskreno se nadam da će bar nove generacije više vjerovati u sebe. <3
[…] da gotovo nikada ne čitam tekstove iz tog razdoblja. A bilo ih je. (prvi možete pronaći – ovdje.) Ne znam zašto, ali ispunja me nelagodom sama pomisao na to. Čak ni slike iz tog perioda baš i […]
Krasno si opisala sve
Čitam i placemkao kisna godina jer kao da opisujes nasih zadnjih 6 i pol godina🙏🏻❣️
[…] Ali ovaj tekst nije slučajno u kategoriji koja se zove #gastarbajterica. Jer u tom vrtlogu emocija, preživljavanja i pronalaska svog puta, desilo se nešto na što nisam računala. Dijasporski život pokazao je da sam opet napravila nepredviđen propust: dok sam se borila da postavim dobre temelje djeci, mužu i našem zajedničkom životu, opet sam preskočila u svemu tome – sebe. I opet sam dobila još jednu lekciju iz kategorije ‘najteži dio iseljeničkog života je taj da nema potpornih stupova na koje ćeš se nasloniti’. (O svemu tome pisala sav već ovdje.) […]
Oh kako te razumijem draga, pozdrav iz Frankfurta
Pozdrav za obe i suosjecanje od mene iz Bad Nauheima.
Divan tekst. Dok su djeca jos u kuci izgleda podnosljivo. Zivis za njih,. Zbog njihove buducnosti zapostavis svoj zivot. To shvatis tek kad djeca odsele i ne trebaju te vise. Ne samo da te ne trebaju, nego im jos i smetas. Ostanes sam i zivis samo za trenutke godisnjeg odmora u domovini.
Oh, da..
[…] A pošto nam je svađanja obiteljska olimpijska disciplina, o Fight CLubu između supružnika pročitajte ovdje. […]
Potpisujem sve 💔♥️ pozdrav iz Meckenheima
Točno u 4 sata ujutro čitam tvoj post i vjeruj da suosjećam (samo djecu nemam)… Pozdrav iz Paderborna 🌹
Odlican tekst! I da, isforsiraj tu kavu s mamom koja bi mozda mogla biti tvoj tip… i sretno 🙂 mislim da je pred svima nama koji smo se iselili jako dug put do tog istinskog prijateljstva i poznanstva koje smo ostavili iza sebe, ali mislim da ima jako puno zena u nasoj okoloni koje su otvorene za nova prijateljstva i same u potrazi za tim nekim s kim mogu dijelit snova, strahove i nade, samo ih moramo naci 🙂
[…] Ali vidite, moje jake noge uvijek su bile indirektno gurane u drugi plan. Nisu dovoljno dobre za pokazivanje pa ih je onda bolje pokriti dugim haljinama, uskim tamnim tajcama, uvijek debelim najlonkama. (Što je jasno već ovdje.) […]
[…] Jer vi ste ti koji se nosite s tim, a ostali, ako neće ponijeti taj teret s vama, nemaju pravo govora. […]
Uhhh itekako,kćer (10) ponekad gleda samnom vaše videe,bili smo neki dan u vašem gradu,vidjela je zgradu Wdr-a i pitala me:”Mama,hoćemo naići ovdje,pozvoniti?”Ja onak zbunjena,gledam…odkud joj to sad?Kaže ona meni:”Jel tako da tu radi ona tvoja što ju gledamo na YT?Idemo ju potražiti i pitati za druženje!”🙈Ja onak sva u čudu,zamislim da si možda ipak u toj zgradi i tvoju facu da ti dođemo nas dvije ko dva padobranca,kao eto mi došle,oš’ nas primiti i mi smo iz Slavonije!🤣🤣To ono ko daljnja rodbina…😉🤣Al moja mala Slavonka ipak u sebi ima još nečeg našeg iako pola svog života živi ovdje,kaže da joj se u Hr jako sviđa život bez termina,neposredna druženja i otvorenost koja je ovdje nemoguća.Pozdrav iz okolice Kelna!☺️
Kao da sam ja pisala,valjda je to tako🤷🏼♀️
hahhaha, da,da, i nama je tako. ona ima 2ipo , on manje od 4ipo godina. ona ga obožava, on nju pol vremena ne može smisliti. ali se igraju lijepo 5min pa se čupaju pa se igraju, pa ja vrištim, pa oni vrište, pa se lijepo igraju….pa opet…:))))
Pozdrav Majo, predivan tekst koji se kao što možete vidjeti čita u u 2022 godini. Citajuci,mislio sam da cu naci samo jednostavano i straightforward upustvo , tj cinjenice oko odlaska u Njemaču, međutim zadnjom tačkom neocekivano ste me naveli na razmišljanje o pravim razlozima mog odlaska. Da ne idem u detalje sebe smatram dobro siturianom osobom i svaki razgovor sa prosječnom osobom na ovu temu završava da sam budala što razmišljam o odlasku. Ponekad me i “stid” da razgovaram o tome kada vidim kako neki ljudi loše žive. Pored klasičnih razloga politika, negativnost, infrastruktura… imam i želju za nekom avanturom. Ali kao što sam već napisao, zadnji paragraf me naveo da se pitam da li ja to bježim od nečega što bi trebao riješiti pa tek onda “hladne” glave razmišljati o odlasku. Psihologija je čudo. Za kraj da li postoji mogućno da kroz neki novi post onako matematički pristupite životu u Njemačkoj, mislim da bi preračun finansija pogoto u današne vrijeme inflacije bio korista. Lijep pozdrav.
[…] srcu, priznajem, i zato nisam ni trepnula, a već sam imala još jedan podcast – onaj s Margaritom. I uživam u tom procesu neobjašnjivo […]
Najbolji ste i dalje u pisanom blog formatu..
Volim tekstove iz perspektive gastarbajtera. Sami, s djecom
Takodjer 😊
💖 s tobom ne biram medij, a uživo te još više volim.
Gledam te i slusam, no pisanom rijeci vise iskazujes i docaravas dubinu osjećaja i pre okupacije u tvom zivotu. Meni si super, pogled iz tvog ugla za mene je uvijek interesantan i dojmljiv. Samo nastavi..
Meni si ti super…i kad pišeš i kad šutiš, volim tvoj slijed misli…
Neka tebe i ovdje..tako sam te i zapratila 😉
Nemoj brisati, please!!! Otkrila ga tek nedavno, i počela čitat od početka i svaki tekst je odličan 🙂
Dok vas nije bolo na YouTube, citala Sam misusovo.a da ti kazem Instagram Sam instalirala Samo zbog vas 🙂
Ja te baš volim kad pišeš, što god. A ako ti se i ne piše, ne briši blog, to ti je spomenar jednog vremena 😍 J
Nemoj brisati, tako te lijepo citati… Pa I jednom u 6 mjeseci ❤️
Tekstovi i videi i podcasti su odlični!!!
A Ti sama doziras tempo😉
Meno je žao što je puno blogera ugasilo svoje blogove. Ja sam pratila blogove tema koje me čak i ne zanimaju previše npr. beauty blogove. Volim pročitati tekst bilo koje teme kad autor zna pisati. Na instagramu pratim samo one koji pišu duže captione ispod slika, a za youtube i ostale video formate nemam živaca čak ni kad me tema zanima. Ostarila valjda 😀
Imamo isti problem..zapustile smo bloganje radi života.. ali opet je neka toplina u srcu kad vidiš da te ljudi nisu zaboravili pa i poslije 6 mj ili 2 godine😘
Draga Majo! Ostavi blog i dalje u opticaju, tvoje riječi koliko volim slušati u podcastu s Margaritom toliko volim i čitati tvoje najdublje misli.
Ja obožavam tvoje tekstove Majo! Najviše mi se dopadaju oni on migraciji i vašim počecima u Nemačkoj, upravo zato što sam i sama u tom procesu-za manje od mesec dana počinjem život u Nemačkoj. I mnogo znači kada vidim da je neko prošao kroz sve što sada prolazim i ja-od plakanja do pakovanja, useljavanja u prazan stan.. ❤️🙈
Blog i divni tekstovi za sve nas koji čekamo da tiktok videa izađu iz mode😅
Oliver i ti u podcastu je definitivno dobitna kombinacija! 😀
Tu smo! Čak i ako ne budeš želela da nastaviš pisati blog, nemoj ga obrisati. Svaki napisan tekst ima svoju svrhu. ♥️
Nemoj ga obrisati. Neka stoji kao podsjetnik na neka druga vremena. Iako te najcesce pratim na IG, procitala sam sve sto si linkala. Svidja mi se tvoj stil pisanja i iskrenost u “tabu” temama, a za podcaste rijetko ulovim vremena…zbog posla, djece, zivota 🤷♀️
Zbog ovih tekstova ovdje sam te i zapratila, pa i ostala dalje na ostalim platformama. Nego, poslala sam ti poruku na Insta, pa ako ti nije tesko škicnuti 🙂
Ja tu uvijek pronađem utjehu, onako, za život.
Majo, nemojte prestati pisati. Podcasti su odlični, video sadržaji također, posebno kava s Majom, ali nikako ne odustajte od tekstova jer su stvarno dobri. Veselim se čitanju novih😀
Ja te od skoro pratim na svim mrezama,jako mi znace tvoja iskustva o zivotu u DE,tako da nastavi pisati,nastavi sve sto mozes/stizes jer ima nas koji te pomno citamo i slusamo❤️
Po meni, ništa se ne može mjeriti sa pisanom riječi. Tu je utkan poseban trud. Nadam se da ćeš se vratiti. ❤️
Ja se i dalje redovno vracam na tvoj tekst star 5+ godina koji je osvrt na brak s recenicom ‘Ne udajes se za muskarca, udajes se za zivot.’ Hvala ti za taj tekst, a i sve ostale! Ako ne moras, nemoj obrisati blog i nemoj prestati pisati. Hvala ti!
Volem!!
Ne idi!
Majo, nemojte prestati pisati. Podcasti su odlični, video sadržaji također, posebno kava s Majom, ali nikako ne odustajte od tekstova jer su stvarno dobri. Veselim se čitanju novih😀
Ti kreiraš veoma kvalitetan sadržaj, nebitna je forma. Otkrila sam te nedavno na Youtube-u preko podcasta koji radiš sa Margaritom. Nju sam otkrila malo ranije i jednako mi je draga. Živim u Zürichu, tako da su mi veoma bliske teme kojima se baviš. Dopada mi se što si svestrana a neusiljena, spontana i vrlo realna. Toga nema u dovoljnoj meri. Evo, već danima dok radim po kući nosim slušalice i slušam tebe i Margaritu, dok kuvam stavim telefon i gledam tvoje stare videe i sve je vrlo zabavno i interesantno, nebitno da li je video objavljen juče ili pre dve godine. Ti si prosto talentovana za ovo što radiš, nakon gledanja/slušanja imam utisak da sam zaista pričala sa prijagteljicom, a to je velika stvar. Biti pozitivna a opet realna, stabilna ličnost i kreirati sadržaj u skladu sa tim je svakako pun pogodak. Veliki pozdrav 🙂
Ja isto pratim u svim formama (mogu slobodno reci da su mi sve teme zanimljive-nemam djecu a svaku na kojoj je izmedju ostalog tema djeca ili porodica rado procitam/odgledam). Najvise mi se dopada ta realnost svega, i onaj stav kad treba bit cemo i usminkani a u svakom danu smo to sto jesmo, uzmi ili ostavi. Fali nam toga u danasnje vrijeme. Pozdrav iz Bosne
Nemoj prestat pisat, molim te… čekat ćemo na novi post koliko god je potriba! Ti imaš ono nešto, ljudi to zovu karizma…
Ne poznajem te uživo, a opet imam osjećaj da te znam cijeli život, i svaki tvoj tekst je zbilja kvalitetan, pametan i zabavan u isto vrijeme.
Meni si ti super…i kad pišeš i kad šutiš, volim tvoj slijed misli…
Draga Majo,
u moru ‘picture perfect’ žena i njihovih ‘what I ate today ‘ videa, zapitam se, pa da li je moguće da mi žene kao publika uistinu to želimo.
A onda otkrićem tvoj sadržaj na svim platformama i zavolim ga jer je vrlo istinit, inteligentan i zabavan. A ta kombinacija je zlata vrijedna. Zato samo naprijed! Topli zagrljaji od profke i mame iz Minhena
[…] sam si, ne samo priznala, već vrlo glasno izustila da ja uopće nisam tako posebna. Ni u čemu! I to je odlična stvar! Nisam posebna što znači da nisam nezamjenjiva. Nitko ne čeka da ja stisnem tipku, svijet neće […]
Odličan blog.
I ja bih volela znati šta je to sto me čini da se tako osećam… samo sto ja imam osecaj da sve loptice koje sam ispustila ima toliko puno da se gusim u njima i ne uspevam ni jednu po jednu da sredim. Davim se u obavezama koje ne obavljam, u emocijama koje ne ispoljavam… A svi su ljuti na mene sto nisam dobro. 😅 Svi hoće da me bodre dok se uspinjem ali kad padnem mi okrenu ledja. Tu su a nisu tu…
Odličan tekst, pronalazim se u puno toga. Samo nastavi pisati i snimati, volim sve tvoje uratke.
Lg Ana
Odličan tekst draga Majo!
Taj osjećaj dobijem često kada mi neko
(čitaj suprug) kaže kako su žene super u multitasking-u a muškarci nisu. Sorry my friend, ni ja nisam dobra, i što sam shvatila s godinama još važnije – ne želim biti dobra u multitasking-u. Želim još osjetiti svoje biće i znati da ja vodim život, a ne on mene.
[…] Morali smo naći novi stan, potraga je išla katastrofalno (kao što ste mogli pročitati ovdje), nisam mogla pronaći školu jezika, nismo znali kako upisati dijete u vrtić, shvatili smo da su […]
👍🏻
Odličan tekst, par godina života i roller-coster emocija sažeti u jedan (čitak i zanimljiv) post 🙂 Iz osobnog iskustva bi jos dodala klik koji se dogodi izmedju negdje izmedju četvrte i pete faze kad shvatiš da selidbom nisi ništa izgubio nego samo dobio. Stari pravi prijatelji su i dalje prijatelji, s njima se odnos produbio selidbom, a s nekima (onim manje pravim) se izgubio. Ali i s tim si ok. 🙂
Bas volim kako ti pises, iako mi na primer ova tema nije bliska, volim da procitam tvoj slikovit opis svega navedenog. Tako da, ura sa newsletter 😁😁
ja i dalje preferiram tekstove. ok, lajkam i koju slikicu na instagramu, ali za podcaste nemam dovoljno tišine u životu da bi mogla na miru odslušat;)
super tekst
[…] Za one koje zanima isplati li se ići u Pariz s djecom – moja slobodna procjena je ovdje. […]
[…] kad opereš prozore pa se iznenadiš koliko toga zapravo vidiš kroz njih. Primijetila sam ja sitne detalje koje signaliziraju da se trijeznim i ranije, ali sam to svaljivala na loš dan, loš mjesec, […]
Lepo si ti to,draga Majo spoznala i veruj mi,na vreme.U zivotu se ne gube veze sa ljudima ako su zaista znacajne,ponekad se ode razlicitim putevima pa se posle mnogo godina ponovo zblizis s itom osobom ali na drugaciji,zreliji nacin.Za decu ne brini,oni imaju ljubav i bliskost pa cak i onih koji nazalost vise nisu tu,to im ti prenosis sasvim sigurno na neki nacin.Ovo ti govori neko ko ladno moze mama da ti bude po godinama a moje iskustvo u tim odnosima je ogromno.Ziveli smo kao porodica,muz i sin i kcer 12 godina daleko od svih rodjaka,baba deda i ostalih.Stekli nove prijatelje,neke zauvek i jako,jako bliske i danas.Od starog drustva iz moje kvazi domovine(iz jedne drage sam otisla,u drugu koju ne razumem se vratila😅) blisko je ostalo nekoliko ljudi,ali kvalitet sestro slatka,jacina da se odupru napornim promenama.Ostali bili pa prosli,ono sto je bilovredno dali smo ili uzeli jedni od drugih i cao. Jedno vreme sam bila ljuta i gotovo ocajna ali sam vremenom dosla do toga da zivot ne stoji vec teče,da ga treba ziveti u datom trenutku sa ljudima koji usrecuju.Nasa deca,odrasli ljudi s porodicama( snaki mi je iz Dugog sela😊😉😍) uopste ne trpe.Siroki su i srecni,imaju prijatelje i ovde u Beogradu i tamo gde zive a i sirom sveta i svaki od njih ima neku ulogu,neki znacaj daje njihovim zivotima i obrnuto.Niko nije ekskluzivan i za sve.Mislim da je u tome keč,ne ocekivati niotkoga sve.
Ti si meni posebno draga,tvoja razmisljanja,tvoj nacin i stil,u s akom pogledu.Tvoja porodica je carobna i presimpaticna.Zato ti zelim da nemas razocaranja u ljude,prijatelje i ostale,da ih pustis da odlaze,dolaze i prolaze bez jeda i tuge,oni bitni zadrzace se dugo u tvom zivotu.Mudrost koju steknes s godinama donece ti i blazenstvo i osecaj vece opustenosti.Svu srecu ti zelim i samo cuvaj svoju osebujnu licnost,veoma je vredna🌟❤️
[…] smo pomalo zaboravili da, osim ako nismo Stepfordske žene, nitko od nas ne može stići sve to. (O problemu organizacije vremena sam već pisala ovdje.) Evo i sada, dok ovo pišem, Morana me čeka da odemo u Decathlon kupiti crnu hoodicu koju mora […]
U sridu 🙂
Volim kako pises i nemoj odustati, imas dar koji malo tko ima💜
Otkrila sam te slučajno. Na youtube mi je ponuđen tvoj video koji se sam pokrenuo dok sam prije toga slušala nešto drugo. Vidim, opraštaš se lagano… ali ok, Imam dosta materijala za čitanje, gledanje i slušanje dok se ne vratiš 🙂