Kad je vrijeme za drugo dijete?

Naš narod voli se držati ustaljenih pravila pa se tako pristojno drže i onog da nakon pitanja ‘Jes’ završ’la škole? Ka’š se udat? ‘Oće l’ ta beba?’ dolazi pitanje ‘Kad će drugo?’ Mnogo je varijanti istog pa tako možemo čuti i ‘Ka’će braco il seka?’, ”Dobro, koliko vam je dijete, šta vi čekate s drugim?!’ i, meni osobno najdraže ‘Ooooo, je l ja to vidim da se nazire neki stomačić?’ Vidiš, kravo, upravo sam pojela pol’ pizze, kutija Jaffa keksa i vrećicu smokija i mrš. Ali ovaj puta (taman me zaobišao pms) ne zamjeram toliko na pitanju. Dok dođe to pitanje na red, oguglaš pa se više ni ne živciraš. Osim kad mi krene sa mjerenjem stomaka, ali to je drugi par opanaka, molim lijepo! Osobno, ne živciraju me jer sam u nekoj računici. Sama sa sobom pokušavam odgonetnuti kada i kako ljudi odluče imati drugo (treće, četvrto) dijete. Kako se donese ta odluka?

Neki znaju moju opsesiju Instagramom i divnim europskim mladim mamama sa krasnim skandinavskim stanovima. Većina ne zna da im redovno ‘brojim’ djecu, njihovu razliku u godinama i računam omjer svojih godina s njihovim postignućima. Ovo na slici su tri Belgijke, profesorica, web dizajnerica i dizajnerica interijera. Sve ovo su njihova djeca. A da im tek stanove vidite… Uglavnom, ljudi se odlučuju imati djecu. I to više primjeraka. Nije više tako neobično (kao prije 20ak godina) da visokoobrazovani ljudi odluče uložiti sve što imaju u obitelj. Vrhunac, a onda stravičan pad kapitalizma nas je naučio da ipak i dalje vrijedi ona najstarija, valjda od kada je svijeta i vijeka – da je obitelj najvažnija i najdragocjenija stvar na svijetu. I uistinu, ja nisam pojma imala koliko volim imati dijete dok ga nisam, pa ono, imala. I ne mogu sada ne razmišljati – zašto ih ne bih imala još.

Ovdje se, ustvari, ni neću toliko držati hrvatske svakodnevice – naravno da ljudi sa jednim minimalcem, a drugim na birou ne mogu razmišljati ‘želim li 3. dijete ili ajfon?’. Ovdje ne govorim o materijalnim mogućnostima, socijalnoj politici i državnom planu o rastu nataliteta. Jeste li se ikada zapitali, kada novac ne bi bio problem, koliko biste djece imali? Jedno ili četvero? Ili nijedno?

I prije nego sam se odlučila za dijete, imala sam šizofrenično stajalište. Jedan tjedan želim imati troje minimalno pa tri mjeseca želim imati šest mačaka, a ni jedno dijete. I tako u krug. Ali nekako sam imala konstantu u stavu da je ‘moje pravo odlučiti hoću li imati djecu, a moje je pravo i predomisliti se’. Kada sam ostala trudna, progonila me misao ‘što ako ja nisam za ovo?’, što ako se predomislim, što ako ovo bude preteško, što ako mi se ne sviđa, što ako ne budem voljela svoje dijete, što ako ona ne bude voljela mene. Ili najgore – što ako ne bude slatka?! Šalu na stranu, sve je prošlo idealno. Sada je sve više žena oko mene koje paze (ili ne paze?) na onu idealnu razliku od 2 godine, tako da sve više poznanica uz dijete vršnjaka moje Morane, hodaju sa loptama ispod majice, a neke već i imaju druge bebe. I to je divno. Ali mene proganjaju isti strahovi kao u prvoj trudnoći!

Volim svoje dijete najviše na svijetu. Divna je, pametna, samostalna, smiješna i, fala svetom Anti, lijepa. Voli ljude, voli životinje, voli se vozit autom, voli jest, pit, spavat – sve. Nije bolesna gotovo nikad (krenut ćemo sad u vrtić, svjesna sam da će mi se obit od glavu, sve znam). I ponekad se uhvatim da razmišljam – možda bih željela još djece. Čak više od ‘još jednog’. Ali bude dana kada je ona zločesta, ja živčana, gospon muž ima posla preko glave, same smo cijeli dan, pada kiša, pljuje jelo, mačak uđe mokar i blatan, ja se derem, ona se valja po podu i vrišti… I onda pomislim – Morana je dijete za dobiti na lutriji, a ja nisam najstrpljivije stvorenje na planeti. Što onda ako drugo ne bude ovako dobro? Što ako bude stalno bolesno? Što ako bude zločesto? Što ako rodim troje djece za redom, svi budu divni i onda se povampire u školi? Ako budu van moje kontrole. Ne mogu ih vratiti ako skužim da mi je previše, jelte?

A onda gledaš ljude s jednim djetetom koji putuju, imaju vremena za sebe, društveni život, hobije, galerije, izlaske, višak para i sl. I mislim, što bi mi falilo, s godinama bih imala samo manje obaveza. Al falilo bi. Šteta takve ljubavi, šteta je osjetiti to samo jedanput, zar ne? I onda poželim imati dijete svake 3, 4 godine, taman da se prethodno osamostali, a ti onda opet imaš malu bebicu. I nikad nikad NIKAD se ne riješiš usranih pelena, bljuckanja, nespavanja, miksanja hrane koju ona onda pljuje i tako to. Divim se ljudima koji znaju kada imati drugo dijete. I imati li ga uopće. Ja, materem’, ne znam. I ne znam kako odlučiti jer najljepši posao na svijetu je najteži. Strah me da ću se istrošiti.