Negdje sam pročitala da se najviše razočaramo u ljude kada shvatimo da nisu spremni učiniti za nas ono što mi za njih jesmo. Moja bolna točka. Bez razglabanja o traumama iz djetinjstva, uvijek sam imala problem sa posesivnošću kada su prijatelji u pitanju. U vezama nisam uopće ljubomorna, ali u vezi prijatelja dobijem napade na razini susreta na igralištu gdje se tri curice raspravljaju tko je kome najbolja prijateljica. Ne, ona je MOJA najbolje prijateljica i ne može biti tvoja! Majkemi, ja i dalje u glavi imam takve scenarije samo se jako trudim ne pokazati ih. Jer ne možeš baš na pragu tridesete doći nekome i reći ‘ti si moja frendica i neću da budeš njena!’ Ali da sam poželjela, jesam. Govori li to o mojoj nesigurnosti ili nečem drugom, stvarno ne znam, ali ima veze s tim da sam zatvoren tip koji voli imati uzak krug bliskih ljudi na koje se može osloniti. I ne volim kad se puno zadire u njega. Teško se nosim kad ubace novu ulogu u najdražu seriju, a kamoli ovako nešto! Ali dobro sad.
Nedavno sam imala godišnjicu braka, pa smo uz to ove godine bili u više svatova nego u cijelom životu, i nekako dok smo bili izloženi svemu tome, često se potezala tema kumstva i onoga što ono znači za koga. Ja sam po tom pitanju najtvrđi tradicionalist. Za mene je kum/kuma osoba koja mi nije samo svjedok na vjenčanju. Za mene je moja kuma nešto najbliže što mogu imati van krvnog srodstva i netko koga sam izabrala upravo kako bih je tom titulom približila sebi. Onako, više smo od prijatelja, što bi rekla Nina Badrić, a toliko više da mi je preglupo predstavljati ju kao frendicu. Jer ona je toliko više od toga. I zato postoji kumstvo! Fino okarakterizirano kao osoba koja ti pristajanjem na kumstvo, postaje član obitelji. I ja sam iskreno i ozbiljno pristala na te uvjete! Srećom, i ona je. Ustvari, malo su nam prečeste one glupe fore gdje nas dvije planiramo ići na medeni mjesec, a muž nek ostane kod kuće. Prvo moj, a onda i njen. I nekako je to veza koju najviše hranim i uvijek mi je negdje u pozadini uma, a istovremeno je veza u kojoj se ne moram brinuti jer nekako imam osjećaj da ju ne može bilo što ugroziti. Kumstvo ju je ojačalo. Ono, helou, potpisala si se! Sad dolaz’ ‘vamo i ima da smo best frendice uvijek! Nema odustajanja, nema povlačenja. Imam potpis na dokumentu. Čak štoviše, dva. Sklapanjem braka smo sklopili puno više od toga.
Nekako mi je i najdraži dio takvih prijateljstava i ta tradicionalna zdravoseljačka nota – pogotovo kad gledate naše bake ili starce gdje se ZNA da je kum neizostavan počasni gost. Ono, krizma, pričest, rođendani, fino idu bake, dide, tetke, prijatelji. ‘Uf, nemoj kuuuuma Miju zaborav’t!’, ‘Ma jok, ženo, već dolazi, donosi janje!’ i te spike. Nema bolje nego kad još kum iz Švice il Izšvecke dolazi. Može proć i onaj iz Dojčlanda, ofkors. Šalu na stranu, i u našoj tradiciji je već ustaljena pozicija kuma. I ja to volim. Jer svi se gosti ugošćuju fino, ali kada kumovi dolaze, atmosfera je dodatno svečana, a istovremeno domaća. Kad sam bila mala, gosti su uvijek fino pristojno odlazili do 10 navečer. Ali kumovi su ostajali! I kao djetetu, to mi je bio čaroban trenutak – onda kad dolaze bakini kumovi, a kumovi su si valjda 17 puta uzduž i poprijeko, i onda se i smije i plače i pije alkohol (u Jugi je to bilo samo za Božić, Novu i svečane prilike). Znam da sam tada mislila da to znači da su nam neki rod. A i nisam bila tako daleko, čini mi se. Znam da moja mama uvijek naglašava kako je katastrofalne greške radila s kumovima, nekako je izbor uvijek bio krivi. Te veze su se razvodnile jer nikada nisu bile prave. I vidim da joj to fali! Ali zato imamo prijatelja koje predstavljamo tako iako to nisu. Jbg, svakom u životu treba kum, pa makar i zamjenski!
Nekidan sam tako sjedila u salonu i pričala sa frizerkom (svježom zaručnicom) baš o toj temi. O tradiciji vraćanja kumstva i problemima s kojima se neki susreću. Onako, kumstva iz pristojnosti, zahlađeni odnosi i sl. Ona je bila potpuno na ‘mojoj strani’ i taman smo se zalaufale u objašnjavanju, klimanju glavom i osuđivanju svih koji ne misle tako, kad nas je prekinula jedna klijentica rekavši kako je njoj to ‘skroz bezveze i zastarjelo’ jer ‘zašto bi se kumstvo vraćalo?’. Ostala sam kao malo dijete kojem si istep’o sladoled iz ruke. Kako misliš zašto? Zato što im tako kažeš ‘volim i ja tebe’! Najgluplja definicija ikad, ali ja to stvarno tako osjećam. Izabravši nekog za kuma, to je kao da kažeš toj osobi ‘volim te i želim da budemo obitelj’. Vraćanje kumstva je po meni potvrda ljubavi. Znam da je u smijehu konstatirala da ‘mene moja kuma ne zove, ja joj u svatove ne bih došla!’ Naravno, neke veze se s vremenom izgube, razvodne, puknu. I tu nitko ne može ništa. Ali to je tako u životu – i brakovi pucaju, a gdje neće prijateljstva. Ali kada u funkcionalnom prijateljstvu netko odluči krenuti na drugu stranu, za mene je to znak za uzbunu. Očito nešto nije u redu. Očito ja nisam prepoznala neke znakove. Jesam li pomislila da smo bliži nego jesmo?
Možda sam zadrta, možda izmišljam, možda sam razmažena i mislim da sam strašno bitna. Ali kada naš kum nije tražio vraćanje kumstva, osjećala sam se ozbiljno povrijeđenom. Onako, malo izdano. Kao kad vam netko kaže da ‘sorry, draga si ti meni, ali nije to to. Nisi dovoljno dobra.’ A pogotovo kad to ne kažu meni, već mom mužu. Dragom, dobrom, divnom, malo neurotičnom bradatom čikcu. Danima nakon te objave sam razmišljala o tome i nisam to mogla pustiti na miru. Jesam li u krivu? Vidim li ja naš odnos drugačije nego što on je? Baš poput prekida sa simpatijom, pogodilo me, ostat ćemo prijatelji, ali…? Ali. Neke se veze teško nanovo izgrađuju. Ili sam ja jednostavno posesivne prirode pa svoje prijatelje smatram previše ‘svojima’? Ili sam previše narcisoidna pa se ne znam nositi s odbijanjima? Svejedno sam često potezala ovu temu baš zato da čujem kako drugi dišu, da čujem je li problem u meni. I bila sam zatečena koliko mnogo ljudi emotivno reagira na tu temu – svi su na prvu rezervirani, ne pretjerano emotivni, kako i doliči ozbiljnim odraslim pojedincima. A onda se tema zahukta i vrlo brzo svi postanu ona djevojčica s igrališta koja nije ničija najbolja prijateljica. Racionalno, kumstvo ne mora biti velika stvar – potpis na papiru i tremaroška zdravica. Emotivno, svi bismo mi da tu ostane ipak puno više od novog odijela i nasmiješenih lica na fotografiji. Jer ono, ‘a bože moj, nije kraj svijeta’ je najčešće praćeno s izričitim ‘ali da meni moja kuma…’ Kako god bilo, mnogi koji se pripremaju za tradicionalnu paradu pijanstva i kiča, a tako burno reagiraju u obranu vlastitih prijatelja, ipak mi vraćaju vjeru u kumstvo kao produženu obitelj. Jer to je jedna od stvari koje želim ponijeti od svoje bake, recimo. Želim znati da prijetelji stvarno jesu obitelj koju si biramo sami.
Pogotovo kad nam je ova biološka luda ko šiba.
#misusovo
