#LovePrint

Jedno ljeto proveli smo na Pagu. Mama, brat i ja. S tog Paga ponijela sam uspomenu na bratovo razbijanje brade, na plaže koje izgledaju kao da ljetujete na Mjesecu, i na najzabavnije dječje ljetovanje. Naime, to je jedino ljeto u mom dječjem životu kada nismo ljetovali sami. Taj Pag zapečatio je odnos mene i moje ‘rodice’, a kao vječni pečat ovog prijateljstva čuvam par slika u ladici – par slika koje ne smiju u javnost nikada i nipošto!

Moja ‘rodica’, Marija Barbarić, i ja s vremenom smo izgubile kontakt. Mi smo se odselili pa više nije bilo mogućnosti za druženjem. Ali sjećanje mi je uvijek ostalo na to jedno ljeto i na tu zanimljivu Mariju. Bila je starija od mene godinu dana i za mene je, tada, to značilo da je mudra i poznaje životne tajne koje ja još ne poznajem. I da stiže pročitati titl na tv-u, a ja ne. Uz to je još bila i prekrasna i, za neko divno čudo, nije joj smetalo družiti se sa mnom. Ako ti nije platonska zaljubljenost, ja ne znam što je.

Ali kao što sam rekla, fizički smo se udaljili i to je bilo to. Sve dok facebook nije uveo revoluciju u naše živote i dok Marija i ja nismo opet nabasale jedna na drugu. I evo nas sada, par godina kasnije – i dalje je moj dječji idol. Taman kaskam za njom par godina, ali joj dišem za vratom. Udale se ona, udala se i ja, kad sam vidjela kako joj guranje kolica fino ide, šta ću, kupila kolica i ja! U slobodno vrijeme zabavljalo nas je gledanje u virtualnim galerijama sve te predmete koje slučajno imamo identične. A bogme, i curice nam sliče!

Samo Marija me šiša u jednom području debelo – prije dvije godine, baš nekako u vrijeme začetka i mog bloga, Marija je krenula sa izradom svojih premium radosnica i pokrenula Mademoiselle Loveprints koji sada već zavidno radi na području cijele regije!

Pa Marija, dobro nam došla!

Hvala, hvala, kod tebe mi je uvijek užitak doći, makar i virtualno!

Prvo da odradimo službeni dio – kako se rodila ideja za Mademoiselle Loveprints? Što točno stoji iza naziva Mademoiselle Loveprints?

Često se zezam da je cijeli jedan posao izrastao iz hormonalno-emotivnih uzroka.
Naime , nakon prvog poroda sam gledala hrpu poklona koje je sin dobio, a da ih nije ni pogledao, obukao, iskoristio. Dani su prolazili, on je skakao iz faze u fazu. One loše smo zaboravili, ali one dobre, vesele, divne i što je najgore-neponovljive nisam željela zaboraviti. Samo on je dobio 3 različite radosnice, no način kako su bile dizajnirane i rađene me je smetao, i nijednu nisam popunila. Sve su bile nekako nedorečene, bez nekih bitnih stavki a pune detalja koji me realno neće zanimati za 20, 30 godina, niti njega kada bude to listao sa svojom djecom. Koliko puta dnevno je spavao po koliko minuta, raspored uvođenja namirnica…. To nije to. Collect memories, not things. To mi je bio cilj. No, ne pod cijenu lošeg proizvoda i visoke zarade. Moram priznati da nisam ekonomist u duši, pa sam cijene kalkulirala da se “pokrijem” u troškovima, ali da što većem broju ljudi budu dostupni naši bookovi. Radimo ih u premium tvrdim koricama, svaku personaliziramo po želji sa srebrnim ili zlatnim otiskom na koricama. U premium verziju također tiskamo i posvetu kao prvu unutarnju stranicu.
Nakon te radosnice, napravila sam premium radosnicu koja prati djetetovo odrastanje do 6. godine, i na nju sam posebno ponosna.
Uslijedili su foto albumi, te program za vjenčanja i sve ljubavi – albumi za djevojačke, vezu, GuestBook, LoveBook,…
U trenu kad smo krenuli raditi, nigdje na tržištu nismo mogli naći ovakav proizvod, ni u EU ni šire, i zbog toga sam posebno ponosna. U današnje vrijeme dostupnosti svega, moja luda kreativnost je našla nešto svoje.

Iako si već prava girlboss, ja te i dalje prvenstveno doživljavam kao mamu-zvjerku. Kako ti vidiš sebe?

Moram priznati da mi obje titule jako gode, jer se vidim upravo tako. Podjednako sam girlboss, mama-zvjerka, ali i supruga, kćer, sestra, prijateljica. Svaka od tih uloga nastupa kad je njeno vrijeme. Volim svaku tu ulogu živjeti 110%, i nikad ništa ne radim polovno. Takav pristup sitacijama me hrani, a umara me lagan, nedefiniran i nepotpun tempo. Sanjam velike snove i znam da ih neću ispuniti ako nisam najbolja što mogu biti, i ako svakog dana bar malo ne narastem.
Dugi niz godina sam se doživljavala isključivo kao mama, no u jednom trenu sam se počela brinuti da me djeca ne krenu uzimati zdravo za gotovo, i umanjivati ulogu majke. i to ne radi mene. Radi njih.
Želim da moj sin zna koliko treba cijeniti svoju suprugu jednog dana, i da svaka radnja mame ili žene je čin ljubavi a ne moranja. Otkad imam kćer, ti osjećaji su još intenzivniji – učim ju da može sve, jer već u ovoj dobi je sa puno strana čula da nešto ne može jer je curica, pa mora biti tiha i mirna. Učim ju da bude fino odgojena, ali svoja. Da ne tangira već sad (!) curice koje joj u vrtiću govore da joj nije lijepa majica i da je premala za igranje, nego da se igra najbolje što može i da vjeruje sebi, pa makar i kad bira majicu prije vrtića. Već sad ih s entuzijazmom učimo o svim zemljama svijeta, kako su putovanja divna, pričamo o raznim kul zanimanjima, svaki dan govorim kako se veselim ići na posao, jer raditi je divno. Zaista vjerujem da joie de vivre se usađuje od malih nogu.

Kada smo već kod mama koje rade, koliko ti je teško posložiti prioritete u životu? Jer već godinama žene skreću pažnju na to da ne mogu imati sve – ako imaju sve, pucaju po šavovima. Koja je tvoja tajna u balansiranju između uloga mame, supruge i poslovne žene?

Tajne nema zapravo, sve je u balansu. Slaganje prioriteta. Teško je, ali najviše se bojim kolotečine i pasivnosti. Esteta, kreativac i borac u meni su izrazito samostalni i snažni, tako da bolje funkcioniram u moru obaveza.
Imam jednu divnu čarobnu sposobnost , a to je da iz svega izvučem nešto pozitivno, i iz najgorih situacija. U glavi si posložim da je baš TO potrebno za moj osobni rast i da bih se popela stepenicu više.
No, nisam takva iz ničeg nastala, cijeli život uz sebe imam mamu koja je borac u svojoj srži, koja je pomicala planine a izgledalo je kao da pomiče najmanji kamenčić. Uz takvu osobu ne možeš ispasti mlakonja ni da želiš.
Što se tiče svakodnevice, moram priznati da je sve u organizaciji. Na jesen spremim brdo domaćeg povrća da imam uvijek neke zalihe, kuham veće količine variva ili brze i zdrave obroke tipa meso na grill tavi i povrće, a kad radimo neki junk tipa pizza, od toga napravimo family event – s klincima mijesim tijesto, pa svatko slaže svoju pizzu.

Što te opušta? Kamo bježiš kada ti je dosta svega?

Opušta me glazba. GLASNA glazba.
Solo kava na Cvjetnom.
Smišljanje novih planova i akcija.
Kuhanje. Kuham otkad znam za sebe, tu sam mali majstor. Dok kuham, moram se fokusirati na temperaturu, omjere, količine, tajming,… Jedino tada mi mozak ne radi 100 na sat. A dok kuham obavezno plešem uz glasnu glazbu.
Vjerujte, ne biste mi željeli biti susjedi.

I za kraj, savjet mladim i budućim mama iz usta jedne uspješne dvostruke majke? Što bi voljela da si znala prije nego što si postala majka?

Informiranje i filtriranje. To je majka svih znanja.
Da pojasnim – ne znam što mi je gore, neinformirane mame koje šire nebuloze koje su često i opasne pod parolom “i moj je mali tako pa mu nije ništa”, ili oni koji drže enciklopediju pred sobom i pametuju na svaki potez.
Za mene je trudnoća bila vrijeme informiranja o djetetovom razvoju i potrebama, i sama sa sobom sam posložila da kad već radim male ljude, onda moram biti i dovoljno odgovorna da im pružim najbolji start u životu.
Bolno dojenje, mastitis, oporavak od carskog (prvi malo sporiji od drugog), skokovi u razvoju, oscilacije u dobivanju na težini,… na sve sam bila mentalno spremna i znala sam kojim putem idem, nisam slušala druge jer sam prije toga poslušala ljude koji znaju puno više od mene i koji su- najbitnije od svega- stručnjaci u svom području.
Uvijek je bilo savjeta, no ignorirala sam većinu, jer su zaista bili loši. Sjećam se jedne loše faze kad sam šetala s prijateljicm, čije je dijete bilo na bočici, a moj sin je dojio. Požalila mi se kako joj ljudi “predbacuju” za nedojenje, na što sam odgovorila da meni govore da mu dajem nešto drugo umjesto dojenja. To je bio klik u mojoj glavi, da će uvijek postojati netko s kontra mišljenjem, ali da ga nitko od nas nije dužan ni doživjeti, a kamoli prihvatiti.
I uvijek svima kažem ove savjete : djeci je najvažnija ljubav i predanost, sitne “greške” svi radimo ali one su nebitne. Laura pamti da smo obukle baletne haljinice kad je bilo vrijeme spavanja, ugasile svjetla i plesale na Despacito, a ne da sam zaporavila par kapi maslinovog ulja u kašicu od tikvice i bundeve. Jure pamti da smo ih odveli na more kao iznenađenje, a ne da mu nisam dopustila sve vožnje koje je želio u lunaparku.
A savjet za mame – to je zaista najdivnija uloga od svih. Ali nemojte izgubiti sebe. Kroz sebe učite djecu da ste i vi kompletno ljudsko biće sa snovima i potrebama, tako ćete i vi biti sretne, a oni imati najbolji uzor. Vrijeme leti, još malo pa će i oni postati svoji ljudi. Za to vrijeme koje dolazi, dugujete sebi i svojoj mami da i vi budete SVOJE.

Što još uopće nadodati nakon ovako divnog intervjua? Lijepo je imati idola, pa čak i primjer žive ‘Supergirl’ u vlastitom susjedstvu. Iako nije uvijek baš zgodno što smo tu s godištem – ne ostavlja mi ni prostora da ju sustignem ‘kada odrastem’!

Nadam se da ste uzeli najbolje što možete iz ovog intervju i da vam se kava ipak nije ohladila dok ste #pomalo čitali i upijali 😉 Doduše, i da je – to nije ništa na što već nismo navikle!

#misusovo