Narodnost: Europljanka

Frend je u Singapuru i šalje curi slike. Vadi joj mast, kaže ona. Ja razmišljam na tren kako nema te slike iz Singapura s kojom bi mi se mogla vaditi mast. Lijepo, zanimljivo, drugačije. Ali baš zavist? Teško. I onda sam počela razmišljati, jesam li normalna jer, s druge strane, tako nekako reagiram i na Hrvatsku. Onako, volim ja domovinu i u srcu je nosim, ali nekako, nosim ja u srcu i Graz i München i Budimpeštu. Slike iz Singapura su simpa, ali pokažite mi sliku Sankt Peterburga i evo me, brišem zazubice s poda. 

Rođena sam s tim porivom za istraživanjem, knjige sam gutala prije osnovne škole i dugo, dugo sam sanjala o putovanjima svugdje i svakako. Tek u odrasloj dobi sam shvatila da to ‘svugdje i svakako’ prvenstveno uključuje Europu. Zašto? Odakle takva zatvorenost? Pogotovo za nekoga tko tvrdi da je ‘expat’. I što više kopam po svojoj glavi nameće mi se samo jedno rješenje. Rješenje koje rješava jednadžbu s dvije nepoznanice – zašto žudim za Europom i zašto ne osjećam veći nacionalni ponos? Zato što sam po narodnosti, budimo sladunjavi, Europljanka. I to je nešto što ponosno ističem.

Pomoglo je tu i hrvatsko školstvo. Iako nije za svakoga i slažem se da je u puno sfera preopširno, naše školstvo otvorilo mi je vrata svih tih europskih kultura. Možda sam iz kemije imala dva, ali gutala sam ruske klasike, francuske realiste i engleske pjesnike. Talijansko ujedinjenje za mene je bilo jednako važno kao i raspad Austro-Ugarske, a ozbiljno sam tugovala za uništenim Versaillesom kao i svim izgubljenim životima u revoluciji. Moram li vam reći da u svakom trenutku znam datum pada Bastille, ali redovno ne znam, kada se zareda u lipnju, kojeg datuma slavimo što u Republici Hrvatskoj? Koliko sam znala o banu Jelačiću, znala sam i o Romanovima. Kako sam kopala više o progonu vještica u Hrvatskoj, tako sam istraživala svu nesreću londonskog života u industrijskoj revoluciji. Sve je to naše. Sve je to moje!

I kao što je rekla moja prijateljica, Merkelica je naša i austro-ugarska arhitektura je naša kao što je i Andrija Štampar naš! Čovjek koji nas je naučio da peremo ruke poslije zahoda! Zato sam, valjda, uvijek imala taj poriv za istraživanje Europe – jer imam potrebu upoznati svoje naslijeđe. Svoju kolijevku. I romantičarski želim vjerovati da u meni ima ruskog suvišnog čovjeka jednako koliko i naslijeđa kraljice Teute. Sve što doživljavamo, doživljavamo kroz prizmu europske kulture koja nas je oblikovala, odgojila i usadila nam sustav vrijednosti. Zato razumijemo i lude Ruse i hygge Skandinavce. Smiješan nam je i engleski humor i cijenimo francusku opuštenost. Sve smo to mi. 

Volim biti expat. Volim što mi dijete trenutno odrasta u sredini koja je toliko heterogena, a opet cjelovita. Želim da, poput mene, uzme najbolje iz svih svjetova koji joj se nude – jer sve je to njeno. Sve je to naše. A Singapur, Mexico i Aljaska mogu pričekati – previše je susjeda koje još nismo dobro upoznali. Jer želim upiti sve ono o čemu godinama slušam, što godinama sanjam, a uvijek sam osjećala kao svoje.

Naravno, svatko si bira prioritete i treba istražiti svijet. Ali iskreno vjerujem da svijet istražujemo, a na Europu se samo podsjećamo. Jer ju već poznajemo. Možda se zato ni ne osjećam da sam daleko od kuće. Jer nikada nisam niti otišla. Europa je moj dom.