Evo nas opet na početku nove imaginarne godine, godine koja briše staro i daje priliku za nove početke. Tradicionalno se svi radujemo novom neispisanom listu, zatvaranju vrata iza sebe i sl. Iako smo svi svjesni toga da nema novog lista, ništa mi ne ostavljamo iza sebe i sl. Pitajte banku ako ste u minusu jeste li okrenuli novi list. Možda novi list u ispisu troškova u prosincu. Ali svejedno, lijepo je imati taj osjećaj nove nade u sutra, otvaranja novih prilika i općenito osjećaja da ćemo ovaj puta napraviti nešto drugačije, OVAJ PUTA ćemo STVARNO poboljšati svoj život, poboljšati sebe.
Stavljajući ‘na papir’ prošlu godinu, osjećam se malo posramljeno jer sam onaj tip koji dosta broji i puše i uvijek mi nešto ne valja – a ovako na hrpi vidim da se nemam baš oko čega žaliti. Ide mi. Ide polako, ali ide. Na svu sreću, mogu reći da mi je stvarno svaka godina sretnija od prethodne. I to me čini izrazito zadovoljnom jer se ne radi o nekom strašnom materijalnom napretku, o poslovnim hvalospjevima, već mi se čini da se radi o osobnom sazrijevanju. Svake godine me život još malo nauči što je to uistinu bitno, svake godine još malo više cijenim svoju obitelj i prijatelje, a od kada je Morana tu, i ljubav koju osjećam prema njoj, prema životu oko nje, zadovoljstvo kojim me ispunjava naš ‘mali’ obični život je sve veće. I stvarno onako jeftino sladunjavo mogu reći da sve više znam što to znači ‘život’, koje su to stvari koje pomažu na izgradnji sreće. Iphone 6 pomaže isto, da sad ne bi bilo… Šalu na stranu – vjerujem da uistinu je ‘bitno očima nevidljivo’, kako kaže već do zla boga isforsirani Mali Princ.
Neke kockice koje su godinama lebdjele u zraku (i dovodile me do ludila) se napokon slažu. I volim vjerovati da sam sama zaslužna za to – kada sam napokon skupila hrabrosti i radila onako kako mi intuicija nalaže, pokrenulo se mnogo stvari. Ovaj blog, zamišljen kao ispušni ventil koji nitko neće čitati, pretvorio se u platformu kroz koju mogu prenijeti svoje osjećaje mnogima koji ih prepoznaju kao sebi bliske. Mlade mame znaju koliko mi to znači. Ova perspektiva pomogla mi je da vidim da nas je mnogo mnogo više sličnih na ovom čudnom Balkanu nego sam si htjela priznati. Pomogla mi je da pronađem svoje mjesto i da se odlučim borit protiv onoga što mislim da je krivo (umjesto da podvijem rep i pobjegnem). Kao što je rekao meni jedan drag prijatelj, da bi se borio protiv nečega, moraš učiti, moraš upoznati neprijatelja, a tek tada se posvetiti borbi.
A borba nije samo prosvjedovanje, brojanje i frktanje nosom. Ponekad je borba jednostavno donošenje odluke da ćeš živjeti najbolje što znaš i umiješ. Zbog sebe. Ljudima iz bijelog svijeta to može zvučati suludo jer – za koga živiš, ako ne za sebe? Ali mi punokrvni balkanci znamo drugačije. Mi znamo kako se to živi za selo, za ulicu, za susjede. Ili da prebacim u novo tisućljeće – za grad, za korzo, za facebook. Znamo jer smo tako naučeni. Jer živimo onako ‘kako se živjeti treba’, onako kako se radilo generacijama prije nas, bez obzira kakvi naši stavovi bili o tome. I ok je ako tako žele živjeti onima kojima paše. Ali ako se ne pronalazimo u tome, ako nas to ne čini sretnima, velika je stvar odlučiti drugačije. U našim malim sredinama, velika stvar je odlučiti ići protiv struje. Nekad je to obično poput hrane koju biramo za svoje dijete, etički kodeks od kojeg ne želimo odstupiti ili promjena karijere na koju se odlučimo. I da, smatram da imamo pravo biti ponosni sami sobom ma koliko malen korak bio. Ako je korak prema vlastitoj sreći, najveći je ikad.
I zato sam ove godine odlučila ozbiljno razmisliti o novogodišnjim odlukama. A do sada nisam nikad. Nisam od onih tipova koji prestaju pušit svake godine (pušila nisam nikad, a vježbam oduvijek, čisto primjera radi), tako da nikada nisam ni donosila neke odluke. A ovaj puta sam ipak detaljnije pregledala prošlu godinu i pokušala odrediti što je to na čemu želim raditi u idućoj. I odluka je, na žalost (ili na sreću?), tako glupo jednostavna i univerzalna, a opet tako neodređena. O čemu se radi? Odluka je da ću biti sretna. Onako glupavo zdravoseljački – sretna. Jer to je valjda najviše što možemo učiniti za sebe – donijeti odluku da ćemo u svim danim situacijama, u svim šokovima koje će nam život dobaciti u idućoj godini, jednostavno učiniti sve što je našoj moći da okolnosti okrenemo u svoju korist. Da pronađemo način kako biti sretni. Sami sa sobom. Jer sve dobro što godina donese doprinosi zadovoljstvu, ali važno je ne zaboraviti da sve loše što dođe, ne određuje ono što mi jesmo. Ako je loša situacija, ne znači da smo loši mi. Ako je godina loša, ne mora život biti loš.
Ja ću u 2016. biti sretna. Nadam se da ćete i vi. Previše toga je jednostavno u našoj glavi.
Što još odlučiti za 2016? E da, osim toga, biti ću i mršava. Majke mi moje, evo krećem na dijetu od sutra, a i vježbanje sam platila. Što mi još u životu treba? 😉
