Ne bojte se. Neću krenut uzdizati bratstvo i jedinstvo u nebesa i pisati o ‘dobrim prošlim vremenima’, svetom drugu Titu i sl. Ne možemo mi sami sa sobom, a kamoli još i jedni s drugima. Čemu onda ovaj naslov? Iako inače baš i ne gotivim našu muziku (pod ‘našu’ možete doslovno ubrojati sve od Vardara pa do Triglava), postoje te iznimke koje potvrđuju pravilo. Općenito sam emotivno vezana uz Bijelo dugme. Nakon Bebeka, Bebeka priznajem samo kao jedinku. I tako, malo južnjački raspoložena ovih dana, pustim si neku retro playlistu i završim na pjesmi Pljuni i zapjevaj. Draga mi je iako s Jugoslavijom imam veze otprilike kao i s Finskom. Ali ovdje se radi o umjetnosti, a ne o satu povijesti. Ili obrane i zaštite. (Da, preluda sam s aluzijama na bivšu Yugu. Duboko se ispričavam. Prestat ću.) Slušam ja tako Bregu i ekipu i dođemo svi zajedno do dijela ‘ovdje kome ne porastu zubi, kukala mu mati; ovdje nikad neće čopor naći tko ne nauči urlati’. I upali mi se lampica. To je to.
Nisu nama krivi ni gospodarska kriza, ni prelazak iz socijalizma u kapitalizam, niti gospodarski, politički, ratni kriminal. Sve to nije pomoglo, naravno, ali zašto je baš kod nas dovedeno do ekstrema? Zbog balkanske krvi. Sjećate se povijesti? Bure baruta. Balkan je uvijek bio i uvijek će biti bure baruta u finoj Europi. Ima tu ponešto i te ‘slavenske duše’, široke i tople, ali vječno nesretne. Ali ima tu previše balkanskog karaktera, inaćenja svima i svakome, a prvenstveno sebi. Ni sama nisam iznimka. Kao Bambi gledam u europsku uređenost, držanje do reda i pravila, življenje i puštanje drugih da žive. A prva sam, uvijek sam prva, koja će prekršit njihova pravila. ‘Šta? Samo brzinski preko ceste?!’ – od tih najbanalnijih pa nadalje. Nikad se nisam otvoreno htjela zapitat dokle bi išlo to ‘ajd, samo za mene zaobiđi pravila, samo ovaj put’ da sam u nekoj ozbiljnoj situaciji. Jer mi tako živimo. Nama tako odgovara. Da, ponekad je teže i udara se glavom o zid, ali mi svi kolektivno živimo tako. Držimo se pravila kad nam paše, malo ih obiđemo kad nam ne paše. I nikad se baš zapravo ne bunimo kad gospon u Milovićki (za one ne-Brođane, to je zgrada u kojoj se nalazi mup) zaobiđe cijeli red i uđe u ured. Jer, ruku na srce, i mi bismo ga obišli da znamo tetu koja radi unutra.
Zato me malo bocka to (prvenstveno moje) idealiziranje Europe i europskog života. Kao što sam već spominjala u epizodama kad idem kod europske mi bake. Lijepo je to. Ali ja VOLIM galamit dok pričam! Šta mogu, seljanka sam?! Ja ne želim brinuti o zatvaranju vrata i bijelim tepisima. Jer sve ovo džibersko u nama mi strahovito ide na nerve kad sam živčana. Bacila bih bombu i postreljala prežvivjele. Primijetiste kako nisam rekla ‘sve bih ih, ne znam, uhitila i oštro razgovarala s njim. Ili im naplatila kaznu.’ Ja bih ih (hipotetski) tukla. Jer mi je to prva reakcija. Ima u svima nama nečega tako divljeg, možda zato slušamo tu dozlaboga stravičnu uvredu za pojam ‘glazbu’. Bacanje čaša i klečanje na podu. Okretanje janjića u dvorištu. Izgleda barbarski. Ali ono, fino je. Jebajiga. (pardon maj franč) Činjenica je da previše toga, naoko sramotno seljačkog, svima nama pričima i dalje osobno zadovoljstvo i pobuđuje emocije vezane uz djetinjstvo, odrastanje, sreću. Sjetite se koliko nas sa sjetom razmišlja o danima kad se jelo ‘kru’a, masti i paradajza’. Pokušajmo to objasnit Šveđanima.
Moderni smo. Imamo sve što ima bilo tko u Europi. Danas nam je sve dostupno i u pol’ Hrvatske možeš biti jednaki hipster kao i u Londonu. Možda i veći jer ‘ajd probaj bit toliki hipster u pol’ Hrvatske. A znate što? I dalje se ni mi ‘moderni’ što okrećemo očima na tooooliko toga, ne odričemo finih svatova od 200+ jedinki. Ne odričemo se kafenisanja, kućnih druženja i kojekakvih tarapana. Vjerujem da jesmo sposobni, dobri radnici i da nas ljudi van naših država cijene. Kod nas ne cijene jer, pa ono, na Balkanu nitko ništa ne cijeni. Lažem, cijenimo dobar humor. Osim ako smo Zagorci. Šala mala. Ali i taj naš humor pokazuje toliko toga. Balkanske šale su bolne, one pomalo vrijeđaju, one su ironične, autoironične ako su stvarno dobre, one su bezrezervno iskrene i ne štede nikoga. I to je naš način, način na koji se nosimo sa životom, sa sobom, s Balkanom. U svakom slučaju, sve manje vjerujem u to da smo tu gdje jesmo samo tuđom krivnjom. Negdje smo zalutali, a negdje se namjerno zabili u zid punom brzinom. Mi to, valjda, tako volimo. Mazohistički, ali s dozom ironije. Baš poput TopListeNadrealiste, ako ih se sjećate. Sada su mi još smješniji nego prije. Bit će da tu stoji ona ‘tko ne sluša pjesmu, slušat će oluju.’ Zajebani smo. Nema druge.
