Djeca na internetu

Kao i većina majki, pomalo sam zaljubljena u svoje dijete. Zahvaljujući čudima tehnologije, opet kao i većina majki, zlostavljam svoje dijete fotkanjem konstantno. Dnevno dvije, tri sličice, tjedno video, dva, profi naslikavanje jednom, dvaput godišnje. Sve to dovodi do toga da na kompu imam valjda preko 6.000 slika vlastitog djeteta. I ne šalim se. Nemojte se smijati, znam da ih imate i vi! I ja ih stavljam na facebook. Ne svih 6000, ali one koje mi razgale srce, volim podijeliti. Dijelite li i vi?

Činjenica je da su se vremena promijenila i da danas jednako intenzivno živimo on-line, koliko živimo u stvarnom životu. Ako imamo problem, čak malo više živimo on-line. Kada su se tek zahuktavali facebook, instagram i sl. platforme, često sam imala taj osjećaj ‘čemu forsiranje’. Nisam odmah ni htjela biti na faceu, nisam vidjela svrhu. Ali baš kao i mailovi, kao internet bankarstvo (ako baš hoćete kao i struja i centralno grijanje) skužiš s vremenom da je život poprilično teži ako ostaneš po strani. Nije nemoguć. Ali je teži. I sad će tu doć hrpa (pogotovo starije generacije) sa busanjem u prsa i ‘daj molim te, što ne b’ mog’o živjet’ bez fejsbuka’ i tako to, ali pitajte današnje učenike to isto. Pitajte studente. Društvene mreže puno su više od pukog ‘druženja’. Znam ljude koji su otvarali facebook samo kako bi mogli biti uključeni u razne grupe – sa zadacima, s vježbama, gdje se razmjenjuju informacije. Probajte organizirati godišnjicu mature! Ja jesam – doći do ljudi koji nemaju facebook je bila naporna potjera. Tko zna gdje je tko, ima li tko broj, koliko je star taj broj, kako doći do kontakta i, u konačnici, jesu li uopće informacije stigle do kog su trebale? Čemu ovo moje nabrajanje? Živimo na internetu baš koliko i u stvarnom životu. Dijelimo glazbeni ukus, modne preferencije, duboke misli i – slike. To me nije puno patilo dok su to bile slike izlazaka na faxu, pokoja s ljetovanja i amen. Ali slike se sheraju sve više i ljudi dijele sve više. Nešto poput osobnog albuma. Više nitko ne sjedi na kauču i gleda albume. Sjede za kompom i scrollaju. I to je ok. Napredak.

Ima, naravno, tih pojedinaca koji pomalo pretjeruju i stavljaju sve i svašta, kao što ima i onih što ne dijele gotovo ništa. Jasan mi je stav i jednih i drugih. Stavljaš na net samo ono što si spreman da se ‘ukrade’ jer moraš biti svjestan toga da ništa na internetu ne ostaje skriveno. Ako ne želiš da bude javno, ne stavljaš na net i točka. Ali što je sa slikama naše vlastite djece? Tema oko koje se lome mnoga koplja. Pa recimo to ovako – zašto JA stavljam slike vlastitog djeteta? Meni je to vrlo jednostavno i jasno:

1. Moje dijete, moja pravila – Kad mi ljudi kažu da smatraju da djeca ne trebaju na net jer se tako štiti njihovo dostojanstvo, meni se odmah upali crvena lampica. Ja sam djetetov ‘skrbnik’ i ja odlučujem o njegovom/njezinom dostojanstvu i životu. Ima ljudi koji odluče ne cijepiti svoju djecu iako je to propisano zakonom, ali bore se za to jer smatraju da ONI snose odgovornost za svoju djecu. Imamo roditelje vegane koji djeci ne daju jesti meso. Imamo roditelje koji izlažu svoju djecu pušenju, lošoj glazbi, sumnjivim ljudima i sl. Imamo socijalne slučajeve koji se jedva drže, ali odgovaraju za svoju djecu. Sada sam otišla u ekstreme, ali želim reći da je odluka o dijeljenu slika vlastitog djeteta samo i isključivo odluka svakog roditelja. Da, ja svoje dijete stavljam na net. Ne, to ne znači da njene slike okolo može stavljat bilo tko i očekujem da me se pita za suglasnot (nebitno radi li se o tetki ili o novinaru). Severina izlaže svoje dijete svakodnevno. I pogodite što – to je njeno osobno pravo. Ako vam ne odgovara, jedino što vi možete učiniti po tom pitanju je – ne izlagati svoje. Amen.

2. Doziranje – Kao i u svemu u životu, ipak mislim da treba imati mjere i takta. Nemoj stavljat 36 slika svog djeteta s prvog šišanja. Nikog ne zanima. Stavi jednu prije, jednu poslije, ljudi će reć ‘hahaha, vid ga je sladak’, bake i tetke će zasuzit od sreće i mašala. 36 slika (od kojih pola mutnih, naravno) će samo navest ljude da kažu ‘koja paćenica, ajmo na hide’. Ili jednostavnija matematika – ako ne bi otišao u foto radnju (je l se to tako zove?) i fizički izradio 36 slika iz salona i onda svih tih 36 slika poslagao u album, nemoj ni na fejs. To je sve. Naravno, ne treba stavljati slike svoje djece u gaćicama, gole, na noni, ako su već djevojčice, onda možda i bez majice i sl. I tu se zalažem za korištenje mozga. Kontekst je ono što čini cijelu sliku – dijete u gaćicama na plaži je normalna pojava, normalna slika, normalne okolnosti. Dijete u pamučnim bijelim gaćicama u boravku jednostavno IZGLEDA loše. Izgleda krivo. I to se ostavlja za obiteljski album. Jednako tako profesionalna fotografija izgleda mnogo drugačije nego amaterska mobitelom. Akt Kate Moss izgleda puuuuno drugačije nego vaša slika bez rublja koje šaljete mužu (dečku, ljubavniku? Ne morate meni polagati račune). Jednako je tako sa dječjim slikama.

3. Suvremeni život – Ne želim da ovo zvuči krivo, ali djeca su dio našeg života i meni je nezamislivo imati ‘virtualni’ život bez njih. Recimo to ovako – oni pojedinci koji imaju facebook reda radi i na njemu su pet dana godišnje jednostavno nemaju isti obrazac ponašanja. Od njih ni ne očekujem da stavljaju crtice iz svakodnevnog života kad ga ne vode tu. Ali imam tih nekoliko fejs frendova koji žive na fejsu, redovno lajkaju, komentiraju, stavljaju slike romantičnih večerica, putovanja, hedonizma i sl. Iako znam da kod kuće imaju dijete, dva, tri, i dalje mi je to teško pojmiti jer ja tu djecu NIKAD nisam vidjela. Ali nikad. Bude stomak na slikama (ali samo kad se više ne može sakrit) i poslije samo više nema stomaka. Ponekad kolica u pozadini i to je sve. Ni približno ne ulazim u njihove roditeljske sposobnosti, oni mogu biti najbolji roditelji u svemiru, samo kažem da je meni nepojmljivo imati djecu, a nemati traga o njima. Moj prvi poriv je pomisliti da se tog dijela života srame, da im je nelagodno, da žele imati život koji ne uključuje djecu. A meni je to, kažem, nezamislivo. Ja, opet, idem po drugom principu. Svako toliko uhvatim Moranu u najslađoj najboljoj pozi ikad i pomislim ‘ovo bi bilo prevelika šteta da i drugi ne vide’. I iskreno vjerujem da svaki lajk znači da se još netko obradovao s nama – baka u Austriji, frendica u Beču, poznanici i daljnja rodbina. Ok, možda je razlika i u tome što ja imam stotinjak frendova, a ne šestotinjak, ali ponavljam, nisam glupa i znam da za screen shot trena 0,3 sekunde – i onda slika ide gdje god želi. Suvremeni život uključuje i naše internet avatare. Donose mnogo prednosti, ali imaju i mnogo nedostataka, baš kao i sve u životu. Život u velikom gradu je također nezgodan i opasan, ali pogodite što – ljudi i dalje tamo žive. Vrlo je jednostavna dilema – ili živite tako da je internet sastavni dio vašeg života i prilagodite se ili živite kao da je internet povremena razbibriga koja nema previše veze s vama i opet se tome prilagodite.

4. Svijet je zločest koliko mi to odlučimo – Ovo mi je najstresniji dio. Kategorički odbijam živjeti u strahu ili neznanju ili metaforički zamotana samo zato što ‘vani ima opasnih ljudi’. Da se referiram na jednu izraelsku političarku koja je, nakon što je neki ministar napomenuo da treba uvesti policijski sat za žene zbog učestalih napada, odgovorila da, ako treba uvesti policijski sat, onda ga treba uvesti za muškarce jer su oni ti koji vrše napade! I točno je tako – potencijalna žrtva se ne bi trebala sakrivati jer NIJE kriva. Tako je i s ovim. Da, na internetu ima zlih ljudi koji će eksploatirati slike vaše djece ako tako odluče. I vi to ne možete spriječiti. Da, reći ćete, možemo ako ne stavljamo slike. Pa dobro, u redu. A sada vi meni recite kako ćete spriječiti fotkanje vlastitog djeteta u javnosti? U današnje doba, kad i nokia 3310 (skoro) ima fotić, u doba kada se svi i stalno fotkaju, u doba kada profesionalni fotoaparati ciljaju preciznije od snajpera – koliko ste uopće sigurni da vam netko već nije slikao dijete bez vaše dozvole? Kako vi znate gleda li on na mobite ili slika? Slika li, s oproštenjem, vaše dupe ili vaše dijete ili maćuhicu kraj vas? Koliko možete biti sigurni da netko nije odradio fotosešn na crno dok ste vi čitali knjigu u hladu? Nitko od nas to ne može znati. Meni se dogodila nevjerojatna situacija u pola Munchena – bili smo u BMW Weltu, šetali i Morana je trčkarala ispred nas. Cijelo vrijeme mi je u vidnom polju, ali pošto nema previše ljudi, nisam se zalijepila za nju. U jednom trenutku su neke dvije Azijatkinje stajale kraj nje. U idućen trenutku sam skužila da jedna od njih dvije fotka Moranu bez da se i osvrnula gdje sam ja!! U tom trenu sam krenula brzo prema njima, ali one su se okrenule i otišle. Ostala sam bez teksta. I zastrašujuća je pomisao koliko malo kontrole ustvari imamo. I mene tu tješe dvije činjenice: prvo, imam nekakav osjećaj kontrole jer ovdje JA biram koje slike odlaze u nepoznato i biram što je to što želim poslati van; i drugo, odbijanjem da se sakrijem pod jorgan imam osjećaj kontrole. Neće mi ‘netko zločest’ oduzeti zadovoljstvo koje osjećam dok slikam svoje dijete i ponos koji imam dok te informacije dijelim sa sebi bliskima. Ako sami radimo na aseksualizaciji vlastite djece, moramo uspjeti. Odbijam svoje dijete gledati u tom svjetlu jer ona to nipošto nije – objekt! Baš poput otpora nakon napada u Parizu – nećemo se sakriti i prestati živjeti europski samo zato što nas je strah. Time neprijatelj dobiva točno ono što želi.

Kao što sam rekla već nekoliko puta, instagram mi je pun cool mama kojima se divim. Mama koje vode vlastite biznise, koje se bave vlastitom djecom, koje se bave sobom. I sve to dijele sa šarolikom javnošću. I ja ih pozdravljam, u potpunosti ih podržavam. Jer to je njihov život i one ga neće cenzurirati. Mnogima su djeca upravo i bila inspiracija za razvijanje tog istog biznisa. Ako već niste upoznati s radom simpatične obitelji koja stoji iza ‘Story of this life’, svakako bacite oko. I da, vjerojatno na 500 ljudi koji prate navedene profile, dođe i jedan bolesnik. I znate što? To je njegov problem! Nedavno sam baš na svojim stranicama podijelila slike svoje djevojčice. Ne samo zato što su divne već zato što su to radile talentirane cure koje se pokušavaju probiti. I htjela sam da to zna više ljudi. Da to znaju svi ljudi koji, poput mene, žele imati kvalitetne profi slike svoje djece. I moje je dijete poslužilo u reklamne svrhe. I znate što? Ja sam sasvim u redu s tim. Ne, neće nikad ići na izbor za miss djece, ali ako moja balerina može nekom talentiranom pomoći da se probije, zašto ne? Na kraju krajeva, to je moje dijete i meni je divna. Ako nekome ne odgovara, neka nas slobodno prestane pratiti. Ali ja i dalje vjerujem da sreća koju podijelim na internetu dođe na mnogo odredišta. I to je svrha svega. Sreća.

#misusovo