Stvari zbog kojih sam plakala noćima

Dijete mi zadnje dvije noći jeca u snu. Budimo ju i pokušavamo razgovarati s njom, ali ona tvrdi da joj nije ništa. Ne boli ju ništa, ne mora piškiti, ništa ju ne svrbi, nije ružno sanjala. I onda zaspi i opet jaca. Osim što mi je srce napuklo jer ne mogu podnijeti da je moje malo čudo žalosno, ozbiljno me počelo brinuti što to muči malu glavicu i to TOLIKO da ne može mirno spavati. Pogotovo kad uzmemo u obzir da je moja Morana najradosnije dijete koje sam ikada vidjela i vječno je vesela, zaigrana, uvijek za akciju, druženje, prilazi svima i svi reagiraju na nju. Nema igrališta gdje ona nije ušetala i odmah stekla prijatelja. Naizgled je sve bilo u redu – nije bolesna, voli ići u vrtić, ima prijatelje koje obožava, često se muvamo negdje i svaki vikend joj je pun novih doživljaja koje ona upija raširenih okica. Sve se čini da je na svom mjestu, a i točke spoticanja koje smo imali na početku, poput jezika i samoće, sada su savladane. Dijete priča i pjeva na tri jezika, a ima čak i najbolju prijateljicu s kojom se posjećuje i zbog koje ja sad moram ići kupiti jedno petnaest My Little Pony odjevnih predmeta ‘jer ima Selina pa mora i Morana!’.

I dok ležim budna pokraj nje, nakon što su jecaji napokon stali, osjetim kako mi se šulja mračna pomisao negdje iz podsvjesti. Ona već par dana, iz čista mira, zastane i tužno zacvili da joj fale bake, da joj fali Hrvatska. Iako svaki puta simpatično pita: “A kako se zove ovo gdje smo mi sad?”, orjentacije radi, svaki taj izljev bude uistinu prepun tuge. Četiri minute kasnije nastavi kao da se ništa nije dogodilo, ali ja se ostanem oporavljati još par sati. Jer kako se nositi s njihovim razočaranjima? Što se događa kada ti misliš da sve što radiš, radiš za njih – a oni su nesretni?!

Možda preuveličavam, tome sam sklona. Ali teško je donijeti objektivni sud kada je tvoje dijete u pitanju i kada, pogotovo, nemaš sve informacije. Jer, znate, svi se mi pripremimo ‘na početak’. On će biti težak i to znamo. Ali onda će krenuti vrtić, škola, aktivnosti. Doći će prijatelji, poslovi i normalna svakodnevica. I na tren pomislite da ćete sve što ne valja zamijeniti onime što valja i sve će biti u redu. Ali nitko vas ne nauči kako se nositi sa sitnicama koje su valjale i tamo, a sada za njih nemate zamjenu? Naravno da je lako prijeći s magarca na konja, najlakše se naviknuti na bolje od onoga što si imao. Ali isto tako čovjek zaboravi kako, čim se uljuljkaš, nemaš više osjećaj da hodaš po oblacima i ne veseliš se svakoj sitnici kao budala šarenom. Jer to postane normalan život. Normalan minimum na koji smatraš da svako živo biće ima pravo. I kada se odmakneš od kvarne politike, otvorene korupcije, loših plaća i nezadovoljnh ljudi, vrlo brzo apetiti postanu veći i krila se razmašu. Sada želiš više. Ali što ako je to više što ti želiš – zapravo ostalo tamo negdje odakle si ‘pobjegao’?

Jer ja kao mala gica uživam u svakom detalju koji je u Hrvatskoj za mene bio nemoguć. I radujem se svakom danu, svakoj novoj avanturi. Ponekad kao koza sjedim na kauču i samo blejim – u naš stan, naš namještaj, naše slike, naš dom. Prvi puta u životu imam osjećaj da ga uistinu imamo. Ali isto tako, čim se opustim, predbacujem si odvođenje djeteta daleko od obitelji i bliskih prijatelja. Jer što čovjek ima ako nema obitelj, zar ne? I vječno mi se nadvija tamni oblak nad glavom – hoću li ikada raditi ono u čemu sam dobra? Ovdje, onako, zapravo? Postoji li samoostvarenje u mojim godinama s mojom (ne)razinom njemačkog?! I ne samo to! Ja sam mali hedonist u duši, Marija Antoaneta mi je neki predak, ako nisam i njena vlastita inkarnacija, nema sumnje u to! Ja sam osoba koja živi za kazalište, za književne klubove. Ja sam onaj čudak koji raspravlja o književnosti i proučava kulturnu scenu. Ja sam ona koja piše kako bi mogla živjeti i živi kako bi o tome mogla pisati. Kako to prešaltati u ovu stvarnost koja nije moja? Ne onako kako je stvarna na materinjem jeziku! Hoće li odlazak u kazalište ovdje ikada biti refleks? Mogu li ja, kao netko tko živi kroz jezik, uistinu ikada ovdje biti svoja – ako ne mogu komunicirati u potpunosti slobodno?!

I to je spirala u bezdan kroz koju propadam svaki puta kada vidim da moje dijete nije zadovoljno. Mazohistički je i opasno jer ne možemo očekivati od nikoga da je u potpunosti ispunjen svaki tren svog života. Ali moja snaga ovisi o njenoj i zato se prečesto osjećam labilno. Jer sam, ustvari, kukavica. Sakrivam se iza nje i uređivanjem njenog života – bježim od svog. Jer se ne usudim još uvijek zakoraknuti i vidjeti što ja to točno mogu. To je taj problem s pomicanjem granica i izlaskom iz zone komfora. Izađeš dva koraka i onda ne bi natrag (jer je uzbudljivo), a ne bi dalje (jer je nepoznato). Kad jednom kreneš gurati granice, moraš ih gurati stalno – posao nikada ne staje, ma koliko god ti umorna bila. I ima nešto gordo i vraški moćno u tom osjećaju da gradiš život. Gradiš ga dasku po dasku, u potpunosti ispočetka. Nema ustaljenog, nema prepuštanja struji, nema stvari koje radiš ‘jer se tako rade’ pa o njima ne moraš ni misliti. Moraš svaki puta ustati ispočetka – zbog sebe. Jer ako ti ne gradiš svoj život, nećeš ga niti imati. Nema izvlačenja. Nema sigurnosne mreže niti utabane staze. Horizont je beskrajan i nudi nebrojene mogućnosti, ali i zastrašuje svojom puninom. Horizont nudi sve što poželite – ako ste spremni raditi za to. Sve osim ustaljenih sitnica koje ste imali ‘kod kuće’, tamo negdje daleko iza. Ali može li se živjeti bez sitnica koje život znače? I tko je taj koji određuje koje su to sitnice?

Upravo smo se vratili iz Hrvatske i ja se iskreno nadam da će moje dijete živjeti na zalihama pažnje i ljubavi kojom su je svi obasipali. A ja? Ja se samo nadam da ću si posložiti neke stvari u glavi te napokon skupiti muda. Jer lako je pričati, a vrlo teško koračati naprijed. Svi imao faze dileme i stagnacije. Svatko od nas je na tren pomislio da nije dovoljno snažan za dalje. Ono što trebamo je pregrupirati se, zbrojiti gubitke i nastaviti dalje. Jer ponekada su jecaji glasniji u noći, baš kao što su oči velike u mraku.