Najgora vrsta dijaspore

Ja spadam u te, najgore. Znate sve one stereotipe, Thompson u srcu, Mate Bulić i gori gora, gori borovina, valja samo ‘naše’, ali ne miče se od Njemačke i sl? E, u te ne spadam. Oni su stereotip, ali veoma čest i ljudima su, ustvari, dragi. Malo žive u prošlosti, malo u oblacima, ali simpa su. Oni znaju da se u Njemačku otišlo da se vozi mečka i da se sagradi kuća za godišnji u rodnom selu. Osim njih imamo i ove ‘mozgom za kruhom’ koji se ostvaruju profesionalno i sl. Volim vjerovati da spadam u te druge, ali još uvijek nisam dovoljno dugo u dijaspori da to mogu točno reći. I to me čini najgorom vrstom dijaspore – onom koja nije ni otišla kako spada, ali već mislimo da živimo sto života. Mi smo oni koji su dali petama vjetra i ne okreću se!

Stalno čekam da me pukne nostalgija. Ona prava, kad ti se srce slama i nema utjehe do rodne grude, poznate ulice, domaće kuhinje. Ali neće i neće! Apsolutno se ne osjećam ovdje kao ‘svoj na svome’, da se razumijemo, ali se još uvijek nisam riješila onog PTSP-a koji nosim iz Hrvatske. To je otprilike kao kada odrastete u problematičnoj obitelji i, iako ih volite, shvatite da za vas nema života dok se ne odmaknete od njih. Negdje gdje se buka oko vas, i u vama, može stišati. Negdje gdje možete biti koncentrirani na sebe, a ne stalno živjeti na oprezu, u iščekivanju nove gospodarske, društvene, kulturne, egzistencijalističke krize. Jer znate, spavati s jednim okom otvorenim dvadeset godina je poprilično iscrpljujuće.

I zato mislim da spadam u najgoru vrstu dijaspore. One koja zastane kada ju ljudi pitaju o zemlji iz koje je došla. Jer znam da će već druga rečenica biti negativna. A ako odem dalje od druge, izaći će iz mene lavina nezadovoljstva i bijesa. Jer još uvijek imam osjećaj da mi je ta majčica ipak bila preokrutna maćeha. Valjda su rane još previše svježe, što li?

Ono što iznenađuje i mene samu je osjećaj straha koji me obuzme pri svakom povratku. Svaki puta se bojim da ću ‘ostati’. Svaki puta prožima me strah da će me netko obavijestiti da ipak ne mogu natrag, da se moram vratiti starom životu. To je valjda onaj čudni portal o kojem svi iseljenici pričaju – kako ulaskom u domovinu imaju osjećaj da je sve isto kao i onaj dan kada su otišli. Je, nađu se pokoji novi radovi na cesti, okolo trčkara koje novo dijete, još koja dodatna kuća zjapi prazna, ali – to je sve. Povratkom na mjesto zločina, imate osjećaj da isti ljudi sjede i pričaju iste priče koje su pričali i prije pet i prije dvadeset pet godina. Kao što je rekao jedan simpatični iseljenik: ‘Čovjek se zapita hoće li drug Tito ikada umrijeti? Hoće li II. svjetski rat ikada završiti?’

Svaki puta kada se vratim, uplašim se toga što sam na tom mjestu i ja ista ona koja je tu stajala prije godinu, dvije, pet godina. I to je valjda ono čega se najviše plašim, ono zbog čega bježim glavom bez obzira svaki puta. Ulaskom u tu poznatu sredinu, sve što sam ikada napravila, sve što sam u životu pobijedila, sve što sam naučila prestaje vrijediti. Jer tamo si uvijek u svojoj ladici i tu trebaš šutjeti. Nikoga ne zanima tko si, oni će to odlučiti za tebe.

To je, valjda, osnovni problem s nostalgijom. Čovjek poželi utkati malo Jesenjinove tuge dok gleda iza sebe. Ali se ne usudi. Jer me strah da ću u trenutku u kojem osjetim nostalgiju, poželjeti natrag. A to je otprilike kao i odnos žrtve i zlostavljača, odnos koji je loš, nezdrav i poguban, ali je poznat pa se ne moramo boriti u ovim nekim novim neistraženim vodama. A to je, ustvari, puno strašnije nego si mi damo priznati – jer nema ništa gore od života koji nismo živjeli. I zato trebamo prestati učiti ove nove generacije da nije bitno kako im je, samo nek su kod kuće. To je otrovna misao koja nas i drži u ovom statusu quo, u ovom limbu u kojem mnogi pate – treba ih učiti da nije bitno gdje si dokle god si sretan. Jer samo je jedan život, ionako ispresjecan tugama i boli, barem ovaj mali dio na koji imamo utjecaj trebamo učiniti najboljim mogućim! I tek tada će povratak na kavu s prijateljima biti divni godišnji odmor. Jer znamo da smo se izliječili od trauma i možemo nastaviti dalje. Sa sretnim pogledom na zavičaj koji smo prerasli, ali to i dalje ne znači da ga ne smijemo voljeti.