Bila sam uvijek odlična učenica. Lažem, nisam bila uvijek. Osnovna se prolazila s pohvalnicom, srednja je bila čvrsta četvorka (jer za pogurati s 4,3 na 4,6 je trebalo ipak učiti stalno, a to nije dolazilo u obzir), na faxu se malo pogubilo, ali onda opet zapelo jer je trebalo dobiti dom svake godine. Što znači da sam na fakultetu imala veći prosjek nego u srednjoj, što nije baš često bio slučaj. Tako da sam uvijek bila dobra učenica. Uzorna, rekli bi roditelji i (pokoji) profesor.
Po karakteru nisam baš takva, a i život me naučio da se oslobodim s vremenom i ne trpim sve i svašta samo zato što hijerarhija kaže da tako mora. Ali horoskop kaže da ipak volim pravila i da mislim da postoje s razlogom. Naravno, to je puno lakše misliti (i braniti kao stav) kada zamijeniš uloge koje si imao prije. Pa više nisi učenica, već si profesor, već si mama, već si svoja izgrađena osoba, već si profesionalac koji nije više pripravnik. Ne živiš s mamom i tatom koje moraš slušati.
Ti si taj koji postavlja pravila. I priznaješ si da si skroz ok s tim da više nikad nikog ne moraš slušati jer će te taj netko ocijeniti. (Ako se do sada već niste počeli smijati, sada ćemo zaći u taj nepresušni izvor vlastitih kajli na sopstveni račun.)
Sve je ok, svemir je u ravnoteži, napokon smo dočekali da odgovaramo samo sebi!
Dok ne saznaš da kao roditelj, nakon što se jedva iščupaš iz ‘ovaj toddler će nas sve koštati živaca, ako ne i života’ faze, trepneš i nekadašnji toddler krene u školu. Naravno, nije to ništa što nisi očekivao, bože moj, stotinama godina se kreće u školu izmedju 6. i 7. godine života, tako će i naša mladunčad. Da, malo nam vremena treba da se svi prilagodimo na stroži raspored i na nove obaveze, ali nije to ništa što mi već ionako ne znam, zar ne?
Ne samo da znamo, već smo iskusili, maturirali, apsolvirali i ZAUVIJEK završili s tim periodom našeg života (s olakšanjem).
E, ovo je sad onaj dio kada se krećemo smijati. Ili plakati. Ili oboje. (Treba mi onaj gif gdje Will Ferrell na fotelji pije vino i rida i prosipa po sebi.)
Nakon što se ustali raspored i dijete pohvata konce, (donekle – još uvijek nisam sigurna pohvataju li ih ikada baš skroz) shvatiš da je onaj tko mora proći kroz taj traumatični proces – zapravo ti! Ali ovaj put sa svim kompleksima i traumama koje ti pale sve lampice, bez da to očekuješ. I ovaj put sa ozbiljnim posljedicama na tvoje samopouzdanje jer ovaj put, kakve li ironije, ti je ZAPRAVO STALO DO TOGA ŠTO DRUGI MISLE O TEBI!!
I ne samo to. Ovaj put je tvoje dijete tvoj produžetak i svaki njegov fail ti doživljavaš kao svoj vlastiti. Samo još gori jer – ti si roditelj. Ti bi trebao znati bolje. Ti si ga trebao naučiti bolje. Ali nisi.
Svaka nenapisana zadaća je tvoja krivnja. Svaka zaboravljena bilježnica. Svaki neplaćeni izlet u roku. Svaka kriva boja majice na natjecanju. Svaki nezdravi snack koji si utrpao u torbu.
Imaš osjećaj da failaš stalno i uvijek i SVI. TO. VIDE.
Kad kasnimo u školu, ja sam ta koja gleda u pod i bježi čim zgrabi priliku. Kad ne završi zadaću iz matematike, ja sam ta kojoj dođe da napiše cijeli esej o tome kako sam imala rokove na poslu, a sin je bio bolestan, a došli su gosti i onda sam JA zaboravila. Kad god je neka priredba imam osjećaj da sad svi znaju da se ja nisam prijavila da volontiram i osuđuju me. Kad god ona zapne s nečim, ja sam ta koja ima osjećaj da to mora riješiti.
I nemam pojma odakle mi to?!
Kako sam ja, odrasla u ‘škola je tvoj jedini posao, ima da ga obavljaš besprijekorno i ne zanima me ništa što NE MORAM znati’ kućanstvu, odjednom toliko osjetljiva na njen uspjeh u školi?! Ali čak ne i uspjeh! Vježbamo kod kuće, provjeravamo gradivo, ali njene ocjene su njene i ako neće pisati zadaću – ja joj kažem da je ona ta koja ide prazne bilježnice sutra u školu. I naravno da ju onda brzo napiše. Tako da nije problem u obavljanju školskih zadataka. Njena škola je njen problem.
Ali što je sve ovo okolo?!
I kad se to sve izrodilo?!
Imam osjećaj da živimo u nekoj američkoj seriji u kojoj odjednom moj home-made kuglof može utjecati na njen akademski, a kasnije i privatni, život. Odjednom toliko virimo jedni drugima u život i toliko se natječemo (a da ni sami ne znamo točno s kim) da zaista počinjemo ljude dijeliti na poželjene i nepoželjne na temelju dječje odjeće i užine koju nose u školu.
Krene tamo s porodom i onima koje su bolje jer su rodile prirodno, nastavi se s bitkom oko dojenja i formule, a onda nas instagram život uvjeri da je bolji onaj roditelj koji djeci pruža više. Jer Stokke stolica je bolja od obične plastičnjače, Disneyland je bolji od lokalnog kirvaja, kul boca za vodu ‘koja-god-je-sada-in’ marke je bolja od obične iz dm-a. A pošto su te stvari bolje, onda to odmah znači da su ti neki bolji roditelji, zar ne?
Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali u Njemačkoj se to onda kristalizira kroz vrtić, a onda se prelijeva i u školu. Ovdje nisu bolji oni koji nose Zaru umjesto Lidla, ovdje su bolji oni koji su umotani u vunu umjesto u zadnji krik mode. Metalna boca pobija plastičnu, mrkva i humus u Brotdosi razbijaju običan sendvič i jabuku bez konkurencije. I kao i kod nas, upisuju se djeca na razne instrumente, strane jezike i sportove. Snobizam je ‘live and well’ i ide mu fino, kao i u domovini. A mi svi (ili samo ja?) se istovremeno pokušavamo boriti protiv struje, ali opet ne baš u potpunosti kako vlastitom djetetu ne bismo napravili medvjeđu uslugu.
Jer ipak ono mora biti dio tog društva, prije ili kasnije.
I što onda radimo? Prebacujemo krivnju na sebe i pokušavamo se nositi sa svim. Pa tako osim posla, kućanskih obaveza, brige oko djece (ne daj bože i nekog psa, mačke, vrta ili hobija), mi preuzimamo sve obaveze na sebe. A te obaveze se množe iz godine u godinu i ja ne mogu ne pomisliti – znaju li svi ti ljudi da mi, roditelji, imamo i drugih obaveza pored ovih dječjih?! I tu ne mislim na društveni život! Taj brod je neslavno potonuo davnih dana! (Tko još ima vremena za društveni život, pobogu?!)
Kalendar mi je prepun i više ga ne mogu pratiti ni u jednom izdanju. Ni u digitalnom, ni papirnatom. Nema veze sviraju li alarmi ili je zaokruženo crveno na papiru. Svaki dan je nešto i to nešto zahtijeva moje šoferske sposobnosti, točnost u procjeni prometne situacije i vremena dolaska, točno određenu modnu kombinaciju (srijedom roza majica, nedjeljom crna, na baletu pundža s mrežicom i špangama, utorkom plivanje uz koje ide i maska za javni prijevoz, četvrtkom tjelesni za koji donji dio ne smiju biti tajce). Svi zadaci moraju biti gotovi sutra ujutro, svi novci za projekte, užine, izlete, parade i kazališta donešeni idućeg dana, a godišnji odmori isplanirani mjesecima unaprijed kako bi imao priliku dijete upisati u boravak za vrijeme neradnih dana (ako su ti potrebni).
Kad uspijem stati i udahnuti, registriram da nisam prestala biti sve ono što me mama učila, već se život roditelja itekako promijenio. I to na našu štetu. Da, priredbe su na višem nivou, djeca nam imaju stručnjake koji ih vode kroz život u svakom aspektu, dječji rođendani su više kul i putovanja na koja ih vodimo su više impresivna (i mnogo dalja) od onih na kojima smo bili mi.
Ali to znači i da je sve toliko skuplje. I zahtjeva toliko više organizacije i posla. A taj posao i taj trošak obavljamo – mi.
Mi sami.
I zato se osjećam kao loša učenica. Moje dijete ne radi puno više toga nego što sam radila ja. Njena zadaća je njena stvar, njeno učenje je samo njeno. Ali ona ne može rješavati sve ono što dolazi uz suvremenu školu, vannastavne aktivnosti i dječji društveni život. Nije nikada bilo ni zamišljeno da to bude njen ‘posao’. Naravno da će prijevoz, hrana, odjeća i organizacija biti MOJ posao.
Samo smo pomalo zaboravili da, osim ako nismo Stepfordske žene, nitko od nas ne može stići sve to. (O problemu organizacije vremena sam već pisala ovdje.) Evo i sada, dok ovo pišem, Morana me čeka da odemo u Decathlon kupiti crnu hoodicu koju mora imati za natjecanje, a onda moramo produžiti u trgovinu kako bismo napunili kutiju od cipela koju nosimo pod bor za obitelji slabijeg imovinskog statusa. To će se desiti sutra, kada moramo biti na priredbi na gradskom trgu – prvo s vrtićem, a onda sa školom. Nitko me ne pita jesam li ja možda u smjeni u to vrijeme? Dan nakon toga čeka nas jutarnji trening, đir po adventu, a onda priprema za natjecanje koje je u nedjelju.
I ne samo da znam da ‘nisam jedina’ već sam uvjerena da velika većina vas koja upravo čita ove redove, proživljava isti scenarij. Samo možda nije cheerleading i balet u kombinaciji sa školom, već je možda nogomet i engleski i zadaće kojima nikad nema kraja. Toliko im želimo pomoći da postave dobre temelje za ovaj suludo brzi moderan život da zaboravljamo da nije baš ok očekivati (sami od sebe) da stignemo sve što ide uz to.
Nije ni čudo što su nas uvjerili da je kupka i čaša vina ‘briga o sebi’ – jer ionako nemamo vremena ni za što drugo!
Ali na kraju nema neke pozitivne afirmacije, poziva na rušenje sistema ili trika za ‘samo se treba bolje organizirati’. Ja prva neću prestati biti šofer i pisati manuskripte za podcast u autu ili garderobi sportskog centra jer tu, eto, imam neometanih sat i pol koje moram negdje i nekako provesti dok ju čekam da završi.
Samo kad bih se barem uspjela riješiti tog kompleksa pa misliti da nisam ‘loša učenica’ kada ipak preskočim jedno kićenje bora na trgu, ne volontiram jedan ‘dan čitanja u školi’ ili opet napravim sendvič koji znam da će pojesti iako nije zdrav poput mrkve i humusa (koje će mi vratiti kući). Jer ovo nije ocjenjivanje mene i mojih majčinskih sposobnosti.
Moja ljubav ili predanost se ne može i ne smije mjeriti količinom vune koju imamo u ormaru i jesu li naši kolači na vrtićkom druženju domaći ili kupovni. Bitno je da se nekako kroz sve ovo borimo zajedno, a sve ostalo će se valjda iskristalizirati. Ili možda neće – a ona ćemo odustati od onoga što nam nameće stres ili se ne uklapa u raspored.
A sve mi se čini da će to značiti da ću ja dati otkaz.
😂 😂 😂
Šalim se. Ni pod razno. To je jedino što me drži normalnom u cijeloj ovoj situaciji.
I sad bih vam pisala neki dubokoumni zaključak, ali ne mogu jer vidim da sam zaboravila da moramo imati i pjenu za kosu za natjecanje, kao i bijele čarape koje nemaju rub drugačije boje. Koje mi, naravno nemamo. I dok moj raspored vrvi stvarima kao što su ‘čarape, hoodica, vađenje šavova, špinat za ručak, POSAO, ne zaboravi napraviti pletenice prije spavanja’, jedina stvar na koju mogu računati je da će biti cmizdrenja dok oni budu pokazivali što su naučili i da će jednom svi ovi pretrpani rasporedi biti divne anegdote iz ‘dobrih starih vremena’.
To je ono što me drži na životu.
To, i ona 2 wafla koja strpam u usta dok trepnem, kako bi mi se šećer održao na vrhuncu dok obavim sve što trebam. O kofeinu neću ni počinjati.
A što ćemo kad i Tibi zagusti vlastiti raspored?
O tome ne mogu danas razmišljati!
Znam samo da je ovo trebao biti smiješan i simpatičan tekst o mamama koje vode djecu na nastupe, natjecanja i probe, a putem zaboravljaju pola stvari dok im kozmetika ispada iz ručne torbe jer u hodu vežu tuđe pundže špangicama i deru se na mlađe dijete da upada u auto gdje ga čeka perec za ručak. Na kraju je tok misli napravio puni krug i završio na gif-u koji tako opisuje moj život ovih dana. Mjeseci. Ma, godina, da si ne lažemo.
I znate što je najluđe?
Ne bih ga mijenjala ni za šta! (Lažem, lažem, rado bih ubacila neku zakladu i par dadilja u kombinaciju.)
U sridu 🙂