Želite li (zaista) ići u Pariz s djecom?

Pariz je grad svjetlosti. Grad ljubavi. Najljepši grad na svijetu. Glavni grad Europe (hehe). Pariz je jedan od onih gradova u koji se možeš vraćati desetak puta i opet imati osjećaj da nisi vidio dovoljno. A pošto sve više nas ne može ili ne želi putovati bez djece, pravo je pitanje – isplati li se uopće ići u Pariz s djecom i kako to uopće izgleda?

Pariz je cijeli moj život bio nedosanjani san. Nekako je uvijek bio ipak malo predaleko i ipak malo preskup. Ali sam bila dijete koje je znalo sve o Luju XIV, giljotini i Mariji Antoaneti (doduše i o cijeloj njenoj familiji, ali to je sad neka druga priča). Splav Meduza mi je možda najdraža slika ikada, Napoleon mi je prezanimljiv lik u povijesti, a iz nekog razloga, nikad nisam niti zaboravila datum početka francuske revolucije.

Koliko sam željela otići u taj Pariz, toliko sam se bojala da me ne razočara. I srećom – nikad nije. Od prvog putovanja gdje smo doslovno studentski skupljali svaki dinar, taljigali se u busu danima do destinacije, a na povratku jeli sendviče koje nam je na pumpu dovezla moja baka jer smo TOLIKO ostali bez love (i dalje zahvaljujem nebesima da smo stali baš kraj Minhena), sve do medenog mjeseca uz božićni Pariz i gledanje kabareta u Moulin Rougeu, dok ispijamo šampanjac, u dugačkoj haljini do poda (oko, ovo drugo je imalo samo jedno od nas dvoje). Pariz me zaista nikada nije razočarao.

A ja čak i nisam ‘Emily in Paris meets Carrie Bradshaw’ tip žene (mogu misliti kako njima izgleda moderni Pariz).

Onda smo se preselili u Köln koji, osim što je super za život, ima još bolju povezanost s ostatkom Europe. U našem slučaju to znači 3,5 sata vlakom i u Parizu si. Možeš i autom za nekih 5, kroz najljepša pitoreskna mjesta odakle su valjda braća Grimm crpila svu svoju inspiraciju. I od tada smo bili hrabri puna tri puta da pokušamo s djecom izvesti nemoguću misiju koja se zove – Pariz (i Disneyland) s malom djecom.

I svaki put si potvrdim do sada stvorena mišljenja.

Pariz je predivan i djeca također mogu uživati u njemu. Ali ako želite nabrijanu ‘izlazimo u 8 iz hotela i vraćamo se u 22 da se onesvijestimo do sutra’ turu, onda ćete se razočarati. Jer Pariz je naprosto preogroman grad za djecu koja nisu navikla (ali i ne razumiju) takav tempo. Moja Morana je ove godine bila prvi put dovoljno velika da je sama izrazila želju da vidi Mona Lisu u Louvreu. Ja sam bila oduševljena idejom jer ovaj put nismo vodili t-rexa Tibora pa ćemo tako izbjeći vrištanje u muzeju, koje smo dobili gratis prošle godine u Orsayu. Ono što ja nisam znala je da za nju, “ići pogledati Mona Lisu”, znači OTIĆI I POGLEDATI MONA LISU. I to je to. Samo to. “Vidjeli smo lijepu zgradu, wow, ima još nekih puno slika, ajmo jest sladoled!”

I da je meni ovo bio prvi put unutra, natjerala bih ju da još prođe pola muzeja.

I bi. Prošla bi ga. Ona bi puhala, i žalila se da ju bole noge, da je gladna, žedna, da joj je dosadno i koliko još. Ja bih pokušavala gledati slike, ne bih slušala audio vodič jer bi me stalno netko prekidao, na kraju bih bila narondana i ne bih imala pojma šta sam ja sad na kraju vidjela, a šta nisam. Good times.

Ovako sam u startu dogovorila s njom da ćemo pogledati još par slika i onda idemo dalje. Konačni rezultat: Louvre, za koji ljudi kažu da ne možeš obići kako treba ni 7 dana da ga obilaziš, mi smo prošle ispod sat vremena. Šetkale smo, vidjele Mona Lisu, ja sam mahnula svojim najdražim slikama (srećom, u istom su dijelu), prošle smo kroz gift shop i – izašle van. Na palačinke.

Ona je bila presretna. Ja sam bila zadovoljna jer sam se pripremila na realnu situaciju, a ne na onu koju ja želim.

Drugi problem koji ćete imatu u Parizu je da, ako nemate dječicu koja se voze u kolicima, udaljenosti koje moraju prolaziti od jedne do druge točke su tolike da je mala šansa da će ijedno dijete uživati u tome. Čak i kad ste napokon došli do metro stanice, pri silasku ćete često otkriti da imate još minimalno 5 minuta hoda to stanice gdje zaista dolazi metro. A svi znamo da se kroz hodnike metroa ne šeta kao po Korzu, zar ne. Tempo je konkretan i njima je to teško. Realno.

I zato je jako JAKO važno napraviti si prioritete. Moja taktika je otvoriti kartu i pronaći tri bitna ‘stajališta’ za taj dan. Paziti da su u blizini i/ili da su povezani metroom. Sve što obiđete više od toga je čisti bonus. Mi smo tako bile u hotelu koji je bio doslovno kraj Louvre-a, od njega smo išli vidjeti Notre Dame, a onda smo se povezle do Eiffela i natrag u hotel pa na vlak. U realnosti, to je značilo da smo iz hotela sjele jest u preslatki bistro. Pa smo prošetale do Louvrea gdje smo, bez obzira na kartu, čekale na ulaz minimalno pola sata (a stajanje je to što vas ubije). Nakon trka do Mona Lise, sjele smo jesti palačinke. Ona je već tada bila umorna od toliko hodanja. Notre Dame je sada samo prolazna postaja, nažalost, pa smo nakon šetnje uz Senu, shvatile da je stanica koja nam treba – zatvorena.

I onda smo zvale uber. Da nismo, ona bi bila gotova tada i tamo.

Moja odluka se pokazala kao totalno ispravna jer smo i za Eiffel čekale preko 45 min (a imale smo kartu), a onda smo se penjale preko 600 stepenica do gore. Srećom, Eiffel ima pizzu na vrhu i ljuljačke za bolji doživljaj. Natrag smo se vozile lokalnim busom i svejedno smo jedva stigle na vlak. Taj dan, uz uber i bus i metro i vlak prešle smo svejedno 22.000 koraka.

O tome vam govorim.

Zato je Pariz s djecom super ideja, ako ga doživljavate kao prekrasnu šetnjicu. Ali je zaista putovanje koje morate isplanirati unaprijed. Uz ovaj post-covid tempo, ulaznice za sve se prodaju mjesecima unaprijed, cijene skaču kao blesave, a redovi su nepregledni bez obzira jeste li planirali unaprijed ili ne. Ovo za cijene se ne šalim – prvi put smo obiteljsku sobu u Novotel hotelu (s doručkom) platili samo par eura više nego malu (ali slatku) šupicu na skoro istoj lokaciji, i to bez doručka.

A ja sam vam malo onaj nadrndani tip turista koji dobije slom živaca kad vidi da postoji red čak i za ući u second-hand knjižaru pa se okrenem i odem, ali to nije i tako loša stvar – jer pomalo otkrivamo stvari koje nisu razvikane, a imaju puno više šarma.

Iako nema ništa loše ni u turističkim biserima – to i jesu s razlogom. Samo je nekad pametnije gledati Eiffelov toranj s klupice kraj Seine dok se djeca vrte na vrtuljku nego što je čekati satima u redu da bi se popeo gore i saznao da samo jako puše vjetar.

Zato je najvažnije poznavati vlastitu djecu i njihove kapacitete. Pa tako nije zločin odlučiti da za nešto još možda nisu spremni i rađe pričekati još koju sezonu – mi smo tako pri prvom odlasku u Disneyland s djecom odlučili da ne idemo i u Pariz. Odluka koja je iznenadila i mene samu. Halo, tu sam KRAJ Pariza, a ja da ne odem?!

Ali stvarno nisam.

I bila je to odlična odluka! Jedna šestogodišnjakinja i jedna šestomjesečna beba bili su zadovoljni još jednim danom Disneylanda.

Ono što je još važno napomenuti kod Pariza je da obraćate pažnju na lokaciju u kojoj vam je hotel. Nije loše googlati ranije jer takav grad ipak ima dijelove koji su sigurniji od drugih. To posebno vrijedi ako putujete u hladnijem dijelu godine kada i mrak pada dosta rano. Također, Pariz je smrt što se vožnje autom tiče pa ako možete bez njega – odlično! Ako ne, nadam se da imate riješen parking (a onda se uparkirajte i prijeđite na javni prijevoz). Ne šalim se. Super je jeftin (naspram njemačkog), a auto ionako nećete imati gdje parkirati. Ako se ikad uspijete probiti do centra s njim, uopće.

Koji je zaključak? Dok su vam djeca mala, tražite putovanja koja su manja opsegom ili se pomirite s tim da ćete vidjeti samo djelić onoga što želite. Ali to ne traje dugo – što su veći, lakše je. Zaista. I svaki dan, svaki sadržaj mora biti prilagođen njima. Moja topla preporuka je da im ne oduzimate čaroliju Disneylanda. Ako ste u toj razvojnoj fazi, i vama i njima će više značiti jedan dan iz snova u Disneylandu nego dan plakanja, navlačenja i tantruma pa makar i u sred najljepše Avenije Champs-Elysées.

Također, lakše je putovati s bebom od 5 mjeseci nego trogodišnjakom, pametno birajte i godišnje doba. Mnogi se boje zime, a po meni je puno puno teže kada su vrućine nesnosne. I kako god odlučili – zapamtite da je to samo vaše putovanje i vi si birate što želite, a što ne. Nema tog zakona koji kaže da morate obići Notre Dame ako vama ništa ne znači (ili znači – ali dijete ne surađuje.) Pripremite novčanik, debele živce, sjetite se da se sve može nadoknaditi (osim dokumenata, kartica i vlastite djece) i da će svaka epizoda Zone sumraka poslije postati najdraža anegdota.

Pitajte me kako znam! 😀

Ako imate više konkretnijih pitanja, tu sam. Komentirajte ili se javite u inbox instagram profila.

Također, ovdje su dva videa, naših iskustava – možda pomognu.

I svakako mi javite jesu li vam korisni ovakvi (malo preneozbiljni) postovi sa savjetima da znam da li da se bacam u te vode, po potrebi? 🙂 A ovdje vas čeka i teksto o Disneylandu koji uglavnom ide u kombinaciji s ovim pothvatom.