Tražila sam neke stare nalaze i u tom ćumezu naiđem na nalaze kada sam ostala trudna. Datum, 27.5.2013., piše da pacijentica dolazi radi trudnoće (slučajne, neplanirane). I nasmijala sam se od srca jer je odmah iza toga stajao papir od prethodnog pregleda, iste godine, samo 18.2. Znate što piše u nalazu? Pacijentica planira trudnoću, propisani vitamini. Zato sam se i nasmijala jer sam pomislila ‘kakva si ti kukavica, Majo!’ Točno se sjećam kako sam od Nove godine elegantno prestala s kontracepcijom, odlučila da sam spremna i krenula u planiranje. Ali sam zato fino ostala preneražena kad sam saznala da sam, zamisli samo, trudna!! Nikada neću zaboraviti taj osjećaj čistog straha. Ja sam htjela i planirala ostati trudna, sve je to bilo ok, ali da ću uistinu ostati trudna – to mi je nekako pobjeglo.
Vjerujem da je to osjećaj koji poznaju sve žene – kao, imale bismo djecu, ali kada se plus ukaže na testu, mozak se smrzne. Obuzme te osjećaj sveopće panike jer ‘što sad? i kako sada dalje? i OMG jesam li ja sposobna imati dijete?!’ Sve sjedne na svoje mjesto s vremenom i zaboravi se hrpa detalja koji su u tom trenu djelovali strašno bitno. Ali nikada neću zaboraviti koliki se točno strah nalazi u nama kada zapravo krenemo u tu avanturu. Jer to je nešto odakle uistinu nema povratka, a bogme, ni nikakvih garancija. I opet se nalazim na tom raskrižju. Kao, mogla bih možda razmisliti o tome da u teoriji imam još jedno dijete. Niste primijetili sve ove ‘možda’, jelda? Jer generalno imam osjećaj da je sada vrijeme za to. Još uvijek sam u ‘mama’ fazi kada mi odgovara boravak s djecom, usporavanje života i posao ‘skrbi’ za mala bića. Morana je dovoljno velika tako da me više ne treba neprestano, a dovoljno mala da ipak bude povezana s idućim djetetom. A i nekako nikada nisam ozbiljno uzimala u obzir ideju da ostane jedinica.
Ali.
Treba skupit muda i ostat trudna ponovno. Što ako bude komplikacija? Hoću ja to moći? Što ako Morana bude ljubomorna? Što ako sam nesposobna istovremeno se brinuti za dvoje djece? Što ako bude boležljivo? Ili ne daj bože – ne bude spavalo po noći? Što ako ne bude dojilo? Što ako ostanem prasica poslije poroda? Kako se uopće rodi dijete u drugoj zemlji? Kad se stigne provoditi kvalitetno vrijeme sa starijim djetetom i brinuti se za mlađe? Kad ću se naspavati u životu? Što ako mi Morana bude zapostavljena? Što ako drugo dijete ne bude simpatično kao prvo? Možemo li nas dvoje preživjeti dvoje djece? Kada ćemo onda u životu otići negdje sami? Koliko košta vrtić/škola/odjeća/razne aktivnosti?… Jesam li luda? Vrlo vjerojatno.
Svejedno ponekad imam osjećaj da postoje samo dvije kategorije ljudi – oni koji imaju djecu slučajno i oni koji izbudale dok se napokon odluče! I to je moj najveći problem, moja najveća mana s kojoj se borim cijeli život, ta potreba da donesem ‘ispravnu odluku’ iako sam svjesna toga da u odraslom životu nema mnogo crno/bijelih izbora i nema točnih ili netočnih odluka. Sve je onako kako si sami posložimo. Treba samo dobre organizacije, malo sreće i – muda. I gledam sve te ljude s drugim, trećim djetetom i ne mrdam nigdje jer se stalno bojim da je moja Morana slučajno pogođena, u svim pogledima divna, i da nema šanse da se tako nešto ponovi. A tu ni ne ulazim u svoje nesigurnosti kao ‘to je Morana dobra pa je lako biti dobra mama s njom’ i sl. Hoću li ponovno napominjati stagniranje nepostojeće karijere? Bolje ne.
I tako, iz dana u dan, važem i razmišljam i pišem ‘za i protiv’ liste. I sve, kao, nešto bih, nešto planiram i slažem kockice u glavi. Ali sve mi se čini da ću opet otići kod ginekologa i ‘planirati trudnoću’, a onda past sa stolice od šoka i razmišljati ‘KAKO SE TO DOGODILO?!’ Ahahahaha, ali neka, nema veze, valjda to i je ta neka ‘radost života’ u koju svi vjerujemo!
Misusovo, rado ću poslušati vaše savjete i iskustva o tome kako ste se odlučili na drugo, treće, peto, jedanaesto dijete i zašto je to bila najbolja odluka ikada! 😉
Mi smo prije 45 dana postali porodica sa troje djece 😉 i najbolji savjet koji ti mogu dati je da je najvece bogatstvo koje roditelji mogu dati djetetu su braca i sestre (ja imam jednog brata i oboje bi volili da nas ima jos). Uz to, vecina prijatelja koji su htjeli samo jedno dijete dobili su drugo sa velikom razlikom jer je ono prvo 'kukalo da hoce brata ili sestru' (sa mnom u porodilistu zena nakon 10 godina dobila drugo dijete jer se ono starije zalilo 'kako je jedino on sam') Apsolutno se slazem da postoji 1001 pitanje i dilema koje ti se mogu motati po glavi prije nego vidis drugi +, ali evo iz naseg iskustva sve se poslozi kada i kako treba. I najbolja utjeha za sve moje strahove je bila da se majcina ljubav mnozi, a ne djeli, i zaista je tako. U svakom slucaju sretno! 🙂
ma kakvo planiranje, da smo planirali i cekali da nam se stvari u zivotu posloze, ne bi bilo ni naseg prvog zlata, a kamoli sad druge bebe. s oboje sam zatrudnila nezaposlena, dok sam manijakalno trazila posao, da bih na kraju vec trudna dobila posao. dobro, jesmo mi htjeli i prvi i sad drugi put bebu, onda se skinula s pilule i nakon 6 mjeseci rekli kad se desi se desi. i iz treceg pokusaja je uspjelo. sad smo se zezali zapravo, i uspjelo je iz prve. i zapravo kolko se veselim tolko sam i prestrasena. jer sam straaaaasno umorna – 1.tromjesecje, tezak posao i idem vec na bolovanje za par dana, muz na terenu, prvi malac ima godinu i po i nije jos skroz samostalan i nocas nam je bas bila uzasno noc nakon dugo vremena i svasta mi se vrtilo kroz glavu dok smo nocas ne-spavali, medu ostalim stagniranje nepostojece karijere kako kazes i kako cu ja tamo s 33 godine dok novi malac navrsi godinu igdje naci posao u struci. (ali evo srecom danas radim od 17h pa sam barem odspavala jos 3 sata skoro kad sam ga odvela u vrtic) svasta mi se vrti po glavi, situacija nam je daleko od bajne, stalno smo u iscekivanju nekog posla vani i zeljene/nezeljene selidbe, koje nas je isto i strah i bit ce nam zao ovdje ostaviti sve drage ljude i rodbinu i na ljeto ce mi i sestra roditi treceg necaka/necakinju, ali opet nas tolko nervira i ljuti ova hrvatska drzava da nam se ovdje ne ostaje. a meni uskoro istice ovaj kratkorocni ugovor na poslu, hocu li poslije jos neku naknadu dobivat od hzzo-a, ne znam nista. sta ce bit ce bit. jaki smo mi! 😀 ne razmisljat previse o svemu tome, ako zelite bebu na posao i sretno!
Ooooo pa ČESTITAM!! Nije to mala stvar – troje djece 🙂 Nadam se da su svi zdravi i sretni i da – slušaju mamu! 😀
Držim fige za sve navedeno! I selidbu i pronalazak sebe i zdravu bebicu. Ja sam jučer rekla mužu 'jao, kako mi planiramo ovo dijete i zabavljat i vodit u vrtić i kuhati i čisti i – IMAT BEBU?! A ti ćeš biti na poslu!!' pa smo se oboje smijali. Tako da mogu zamisliti tek strahove kad imate malo od godinu i pol. Ali iskreno vjerujem da je kod ovakvih stvari pametnije ne analizirati pretjerano jer nema generalnog rješenja. Ako želiš, posloži se, ako ne želiš, nađeš ispriku 🙂
A što se nepostojeće karijere tiče, sve više sam svjesna toga da me tu muči samo to što znam da u tuđim očima 'trebam nešto'. I onaj dio da 'ne daj Bože bude nešto', a ja nesposobna 😉