Tko se tuče taj se voli?

Jedna od najraširenijih krilatica koja je prouzročila generacijama i generacijama žena da misle da ih netko voli samo ako ih snažno ignorira, ismijava njihove osjećaje, umanjuje njihov značaj i sl. Ali nećemo sada o tim simpatičnim tekovinama patrijarhata i vječnoj ‘zašto žene ne kuže da im feminizam treba’ temi. Sada ćemo o onima koji se zaista vole, ali i mlate kao da su najljući neprijatelji. Sada ćemo o onima koji si na dnevnoj bazi pokušaju otkinuti glavu nekoliko puta, udaraju ispod pojasa i guraju prste u oči – iako se evidentno vole. Pričam o vlastitoj djeci i njihovom privatnom Fight Clubu koji se redovno održava u mojoj dnevnoj sobi.

I mene zanima kad će prestati?

Moja djeca su dosta vezana. Između njih nije mala razlika, a i temperamenti su im različiti, ali nekako su si od prvog dana najbolji prijatelji. Ona je njega jako željela, a on, kao i većina mlađe djece, u njoj gleda božanstvo. I moram priznati da su sve ove izolacije i lockdowni doprinijeli tome da se njih dvoje zbliže. Pošto nije bilo previše vršnjaka da ometaju tu simbiozu, oslonili su se jedno na drugo. I kada se sjetim svog brata i sebe (sa još većom razlikom) i toga koliko se NISMO igrali međusobno, ovi su zaista najbolji frendovi u svemiru.

Ali uz izljeve ljubavi, sve češće kreću i izljevi bijesa, frustracije i svih ostalih emocija koje vam padnu na pamet. Ona je sjela na njegovu stolicu, on je zagrizao njen sendvič, ona diše kraj njega, on postoji u istoj sobi – nema tog razloga koji ne može započeti makljažu zavidnog nivoa. Tibor je mali predator pa tako često napada bez upozorenja i to noktima dok je Morana ona koja skače iz zasjede kad smo već uvjereni da se situacija smirila.

Imam osjećaj da obožavaju iz radosne cike i vriske samo spontano prijeći u urlike i borbu za život, a ne mogu vam opisati koliko puta dnevno vrištim na oboje. Da se maknu jedno od drugoga. Da vrate što su oteli. Da ne diraju tuđe. Da ne gledaju jedno u drugo. Nope. Nada. Ništa.

Ništa se ne mijenja.

I jasno mi je da je to dio odrastanja braće i sestara, ali i dalje ne kužim koncept. Za početak, kako se možeš igrati s nekim jednu minutu, a onda im htjeti iskopati oko drugu. I zašto se, pobogu, ne razdvoje ako se ne mogu gledati?! I ništa što ja kažem ili napravim nema nikakvog efekta – evo baš ovu svetu nedjelju smo proveli idilično sjedeći svatko u jednoj sobi, držeći hladne obloge maloljetnim kečerima na obrazima. On je nju ogrebao preko obraza. Ona ga je šljanula u samoobrani.

A ja ne mogu više.

Dosta mi je vlastite galame, razdvajanja zaraćenih strana i vođenja mirovnih pregovora. Dosta mi je traženja krivca i objašnjavanja da je takvo ponašanje neprihvatljivo i da ne možemo mlatiti ljude koje volimo bez obzira na to koliko nam idu na živce (da, to su razgovori koje ja vodim i ne vjerujem). I zaista želim znati koja se to klopka prespoji u glavi da se vole, a onda mrze 7 minuta, da bi se poslije voljeli opet.

Nisam blesava baš u potpunosti tako da vidim da je ponašanje gore kada smo u kući više. Kada se desi da su cijeli dan ‘u zatvoru’, kada nema slobodnog prostora za trčanje, vješanje, penjanje i skakanje. Ali suvremeni život nas ponekad jednostavno zatvori u četiri zida (a ponekad samo MORAM očistit kuću, a vani ljeva) i taj se dan mora pregurati. A ja mrzim što se samo ‘pregurava’. Kao da moramo biti zajedno, kao da je to strašna pokora i grozna situacija.

Jer nije.

Što na sreću vidim ostatak vremena.

Kada se zatvore vrata Fight Cluba, a njih dvoje slažu tračnice vlaka, vrište od sreće jer su srušili kockice, stavljaju kecelje da bi mami pravili kavu u dječjoj kuhinji. Ljube se u prolazu, grle se u polusnu, daju si ruke dok šetaju i trče si u susret nakon škole/vrtića i – jedno voli drugo. Zato mi i bude toliko krivo kad si pokušaju otkinut glavu 23 minute kasnije.

A mene samo zanima prestaje li to ikada ili da se pripremim na UFC borbe za par godina?

A pošto nam je svađanja obiteljska olimpijska disciplina, o Fight CLubu između supružnika pročitajte ovdje.