Kako smo preselili u Njemačku – prije 5 godina

Jučer smo proslavili 5 godina od dana kada smo se slijepo dovezli u Köln na tri mjeseca ‘da vidimo kako nam se svidja’. Stavili smo par kofera u našeg (pre)malog Seatića sepetića, zavezali dijete u sjedalicu, pripremili nonu (ili tutu ili kako to već zovete) i krenuli 1300 km u nepoznatom smjeru. U nepoznati grad, zapravo nepoznate države, u nepoznati stan nepoznate osobe koja će nam dati ključeve i onda otići 3 mjeseca u Australiju. Krenuli smo u neki drugačiji život u Njemačkoj. U ludu avanturu, nadali smo se. Ili u teško otrježnjenje, bojali smo se.

Neću nikad zaboraviti skretanje s petlje i gledanje u naselje u koje dolazimo spavati. Do tog trena bili smo uzbuđeni i brbljavi iako premoreni. Ali tada je zamro svaki razgovor. Sjećam se da sam razmišljala: “Bože, jesmo li mi u potpunosti poludjeli? Ostaviti sve što imamo iza sebe, kuću, obitelj, prijatelje, i samo tako otići?! I zašto? Pa ja ne znam ni gdje idemo, ni šta ćemo tu? U kakav kvart dolazimo? Hoćemo li biti sigurni? Što će nas dočekati? Kako ćemo se snaći? Pa pobogu, ni njemački ne pričamo!”

Do skretanja s petlje bila je ovo najbolja odluka u našim životima, najveća avantura do sada. (Kakvo skakanje bungee jumpingom po Novom Zelandu – probajte se vi preseliti s djetetom od 2,5 godine u nepoznatu zemlju sami, pa da vas vidim, ha! Tako to rade profesionalci!) Nakon skretanja sam već bila spremna povući sve što sam ikada rekla i nastaviti se voziti – natrag, odakle sam došla.

Nekako tek tada, u tom trenutku sam postala svjesna toga da mi zapravo nemamo pojma u što se upuštamo! I bilo me strah.

Sada, kada gledam s odmakom od 5 godina, moram priznati da gotovo nikada ne čitam tekstove iz tog razdoblja. A bilo ih je. (prvi možete pronaći – ovdje.) Ne znam zašto, ali ispunja me nelagodom sama pomisao na to. Čak ni slike iz tog perioda baš i nemam jer, nesretnim nizom okolnosti, obrisao mi se disk, a backup nisam imala za 2016. i 2017. Za naše najturbolentnije godine. Otplakala sam tej gubitak već sto puta i i dalje spremam svaku sliku na koju naiđem u tuđim mobitelima i arhivama, a to i objašnjava moju emotivnu vezanost za Instagram. Ali zanimljiva mi je ta životna metafora koja je čak i u mojim uspomenama ostavila samo mutnu zbunjenost u kojoj nisam sigurna uopće kako je izgledala stvarnost. Znam samo što je bilo u mojoj glavi.

A bio je kaos.

Toliko smo se oboje trudili na silu biti super sretni što smo tu bez da si dozvolimo da priznamo da se – bojimo. Jer, vjerujte mi, to zaista nije lako. Svi pričaju o tome kako si ‘spakovao kofere, odselio, došao u nepoznato i BILO JE TEŠKO, a onda si se snašao i #bestlifeever! Ali nitko baš ne priča o tome što znači ‘bilo je teško’. I koliko je to ‘teško’ zapravo usamljeno. Jer tek tu, tek tada, shvatiš koliko ti tvoj svakodnevni život daje potporu na svim koracima. Poznati ljudi, poznata mjesta, poznati jezik. Pa čak i kad je nepoznato – imaš to samopouzdanje da znaš gdje tražiti i kako tražiti pomoć. A mi ništa od toga nismo znali.

Ne zato jer se nismo pripremili. Ooooo kako smo se pripremili! Ne postoje dva veća štrebera od nas, priprema je naše drugo ime. Ali kulturološki šokovi te dočekaju bez obzira što ti misliš da je Njemačka druga domovina svih naših naroda. Jer nije. Jer stvari funkcioniraju drugačije. Jer moraš naučiti kako se plaća parking, gdje se čeka tramvaj, koliko često vozi, kako rade trgovine, gdje je najbliža ljekarna, što ti treba za upis u gym, kako se prijaviti i gdje, i zašto nitko ne zna engleski, koliko neočekivanih troškova ima, da internet puca uvijek i svugdje, kave nema dobre ni za lijeka, a sve košta više nego si očekivao. Baš sve. I milijardu takvih sitnica. A to umara – jer ništa nije brzo i refleksno i bez razmišljanja. Sve moraš pronaći, naučiti, pokušati i snaći se.

Dječji osip ili mjesečna karta za tramvaj tako postaju konkretan zadatak za obaviti. A to traje. I kako početni elan pomalo splašnjava, tako tvoje nezadovoljstvo i sumnja u sebe počinju rasti. Tada ‘bilo je teško’ postaje još teže. Jer nitko ne priča o prvim večerima, kada Neflix ne radi jer nema interneta iako si potpisao ugovor i trebalo bi ga biti, kada je sva televizija na njemačkom i nepoznati ljudi ti prolaze ispod prozora, kada se pokriješ dekicom jer je vani hladno iako je 10.9, da su svi od nas u tišini pomislili ‘Zašto sam jebote ovdje? Šta ja točno tražim tu i zašto majkumu uopće mislim da ću to pronaći ovdje? Ovdje gdje sam STRANAC.’ (moja omiljena riječ, znat će svi koji me čitaju) I mi smo imali takvih večeri more.

Samo mi, njemački tv, i ravnomjerno disanje usnulog djeteta u pozadini.

Ali jesen je u Njemačkoj divna (barem ovoj ‘našoj’ Njemačkoj). Sve je puno zelenila, a jesen sa sobom donosi najljepše vrijeme za šetanje, najljepše boje za gledanje, najbolji osjećaj novih početaka. Naš stan bio je uz zoološki vrt pa smo tako naučili da mala djeca imaju besplatan ulaz, a da godišnja karta nije skupa. Pa smo svaki dan, moja dvoipolgodišnja curica i ja, hodočastile između tuljana i slonova i provodile sate na najboljem igralištu koje sam ja do tada vidjela. Ona je jela perec, ja sam pila kavu i razmišljala kako i što dalje. Bilo nam je tako lijepo. A opet, bili smo tako sami.

I ne znam što ljude navede da ipak ostanu. Ne znam točno reći gdje je ta iskrica kroz koju uspiješ nekako vidjeti da će, na dulje staze, sve doći na svoje i da će biti vrijedno samoće i rizika. Ne znam ni što je točno bilo kod nas – znam samo da smo nakon prvih mjesec dana i prvog plivanja kroz more papirologije imali već svoju malu rutinu. Imali smo svoj zoološki vrti, svoju školu engleskog za djecu jednom tjedno, svoju tržnicu koja se pojavi svake subote u naselju, svoje prve poznanike i svoja najdraža mjesta.

Mene je prestalo biti strah vožnje u podzemnoj. Ja, koja sam putovala po europskim prijestolnicama i zapravo obožavam gradski prijevoz, zabrijala sam svašta nešto o podzemnim željeznicama i terorističkim napadima. Nije mi bilo svejedno, ali sam se vozila. Namjerno. Ciljano. Usprkos vlastitoj glavi. I prestalo je. Strah je nestao. Nestale su osude i čuđenja nad drugim i drugačijim. Kako sam polako dozvolila da mi se um očisti od svih predrasuda (za koje sam bila uvjerena da ih nemam – dok nisam došla u multi kulti društvo, a onda ih uočila u svojim refleksnim reakcijama), tako sam otvarala prostor za sebe. Da u miru i tišini i skroz nepoznatom okružnju shvatim ŠTO JE TO TOČNO po što smo mi došli ovdje. Što je TO što tražimo?

A tražimo život. I to je valjda ta iskrica.

Mi smo uspjeli u drugih mjesec dana shvatiti da ima nešto u tom rasporedu što nam se sviđa. Svidjelo nam se što je sve na nama. Što sve moramo (i možemo!) sami. Svidjeli su nam se ljudi koje smo upoznavali i grad koji, iako totalno ne-lijep, ima dušu kakva se rijetko pronalazi. Svidjele su nam se opcije koje su nam se nudile i avantura koja je stajala pred nama.

I već tada, u ta prva tri probna mjeseca, ja sam dobila poziv s radija gdje su prepoznali moj rad kao nešto što im treba. Moj muž je dobio promaknuće. A izborili smo se i za stan. Doduše, jedva, ali to je već davno ispričana priča (za one koji ne znaju – kliknite ovdje). Već tada je Starbucks Pumpkin Spice Latte postao svakodevica, a ne samo turistička atrakcija (odgovor na sva ona ‘od čega si se udebljala’), grljenje s prijateljima na svakom sastanku i rastanku norma, a gradski tramvaji ponovno velika radost. Da, suptilno govorim da smo već tada našli prijatelje. (Kao ‘nosimo madrace i postavljamo laminat’ prijatelje, ne ‘instagram prijatelje’)

I sada, pet godina kasnije, ne mogu riječima opisati koliko sam sretna što smo se ohrabrili na taj korak. Toliko toga se dogodilo, toliko lijepog i rućnog i teškog i bajkovitog. Ali vrijedila je svaka stepenica jer zaista mislim da nas je ova selidba učinila boljim ljudima. Raširila nam horizonte i pružila nam mirniji život. Više kaotičan, a opet spokojan. Čudan oksimoron. Možda najbolji, zapravo.

Ne znamo što budućnost donosi, ali često znam reći kako mi je žao što nismo otišli prije. Jer nakon ovog koraka, voljela bih probati još negdje drugdje, testirati energiju nekog drugog mjesta, nekih drugih ljudi. Ali ono što rijetko kad kažem na glas je da mi je zapravo žao što smo odmah došli ovdje jer – mislim da nikada nećemo otići.

I to je tajna.

Možda je to ta ‘iskra’ koju ne znam identificirati.

Zapravo smo slučajnim odabirom uboli mjesto na kojem se osjećamo toliko dobro, da možda nikada ne želimo otići.

I eto, propade nam karijera travel blogera i mogućnost da se bar pravimo da smo moderni nomadi.