Odlučili ste se preseliti u novi grad, novu državu, na novi kontinent. Odlučili ste učiniti taj ogroman korak i sada, osim papirologije i knedle u grlu, koja dolazi uz papirologiju gratis, ne znate što dalje. Točnije, znate vi ŠTO i GDJE dalje. Imate spisak, šalabahter, mentalnu bilješku. Znate da trebate posao pa trebate stan pa trebate školu ili vrtić ili saznati smijete li imati psa. Znate da trebate jezik i namještaj i dobru internet vezu da možete zvati sve najbliže kada vam trebaju, da se barem čini da nisu tako daleko.
Ali stvari na spisku neće pomoći sa osjećajem da ne znate i dalje gdje ste i kako se osjećate. I spisak neće pomoći u trenutcima kada želite zapaliti rodni list i ne vratiti se nikada, jer ovo je “najbolja država na svijetu!”, ali ni kada sjedite ispod dekice dok vani pada kiša, a vi ridate na petnaest puta viđenu epizodu Gilmoreica (dok vas članovi najbliže obitelji gledaju kao da niste normalni).
Jer selidba, osim siromaštva u novčaniku i bogatstva u iskustvima, nosi sa sobom i velike oscilacije u emotivnom životu.
Ali imam dobru vijest za vas: niste ludi i možete se pripremiti za to što dolazi. Ok, možda ne baš pripremiti, ali čovjeku je lakše kada zna da nije lud i da su neke stvari normalne, a uz to imaju i rok trajanja. Tako je uočeno da se život svakog imigranta može podijeliti u pet faza koje gotovo svatko prođe od trenutka kada kroči nogom na novi teritorij.
1. faza – faza medenog mjeseca
Ovo je onaj dio života kada su leptirići u stomaku – stalno. Došli ste, niste se ni raspakirali kako treba, uzeli ste mobitel s google mapsima i bacili se naglavačke u istraživanje novog mjesta, novog grada, nove države. Obilaze se turističke atrakcije nekoliko puta zaredom. Uživa se u novim okusima, drugačijim trgovinama, hrani i slasticama. Ide se van od jutra do mraka (ako imate djecu, ako nemate – vjerojatno i po mraku). Zapravo si kao standardni turist koji je – produžio boravak. I život izgleda bajkovito. Troši se puno, smije se puno, hoda se puno i život je mali lunapark. INstagram gori, dabome! Upoznajete najbolje dijelove (i najbolje verzije) vašeg novog grada i mislište kako ćete se lako naviknuti na ovaj život – jer lako se naviknuti na OVO!
Ova faza nekima traje kratko, nekima duže, ovisi koliko rano morate biti dio centrifuge života iliti kreće li faza rada i traženja stana odmah ili ipak imate nekoliko tjedana pred sobom. Mi smo imali tu sreću da smo imali 3 mjeseca ‘probna’. Našli smo privremeni stan za ta tri mjeseca, bili veseli mali turisti koji su se muvali okolo, živjeli kraj zoološkog vrta i katedralu obilazili 2x tjedno. Ne zato šro smo veliki vjernici već zato što je najveći turistički trademark. Nešto kao da se preseliš u Pariz i onda naizmjenično piješ kave ispred Eiffelovog tornja i kraj Notre Dame-a, gledaš u daljinu i duboko uzdišeš dok sa smješkom razmišljaš kako je ovo najbolja odluka u tvom životu.
A kako i nije – Starbucks & katedrala. Obilaženje botaničkog vrta i ručak iz fancy teglica. Svakodnevni odlazak u zoo i jedenje pereca dok gledamo slonove. Život se čini bajkovito dobar i ovo je jedna od rijetkih situacija u kojima život izgleda zaista kao instagram! Upoznaju se novi ljudi, svi su prijateljski nastrojeni i žele pomoći, sve je novo i uzbudljivo i čovjek misli da ovako može ostati zauvijek.
2. faza – kriza iliti kulturološki šok (najteža faza, glavom ste u domovini, a tijelom tu)
A onda dođe faza otriježnjenja. Turističke atrakcije se ne mogu obići baš tristo puta, kava u Starbucksu je super ako se pomiriš s tim da piješ kolač, a ne kavu, jesti vani stalno je skupo, a i zima dođe, prije ili kasnije. A kada se Weichnachtsmarkti zatvore, ostane samo hladnoća i rani mrak i ne pretjerano mnogo toga što čovjek može raditi (a da ne plati milijarde ili se ne smrzne na hladnoći.)
Odjednom shvatiš da nisi bolji od svega onoga što si mislio da si ostavio. Fale ti ljudi, fale ti svakodnevne sitnice, poznate ulice i standardni ritam. Odjednom shvatiš da nije sve savršeno i predivno i počinješ s više kritike gledati ulice kojima prolaziš. Primjećuješ beskućnike i ovisnike, shvaćaš da ne poznaješ veliku većinu grada, mix jezika i kultura nekad te umara i samo želiš neverbalno komunicirati s onima koji te razumiju – bez da se moraš dodatno objašnjavati.
Ovo je jedina faza u kojoj sam se, ja osobno, osjećala kao stranac. U onom negativnom usamljujućem kontekstu. Ovo je jedina faza u kojoj sam počela sumnjati u sve naše odluke i često sam se znala uhvatiti kako gledam kroz prozor u ljude koji žive svoje normalne male ispunjene živote i razmišljam: “Zašto meni ovo isto, ali tamo dolje, nije bilo dovoljno?! Što ja to uopće tražim i jesam li svjesna da to nešto možda nikada neću pronaći?”
Bijes, tuga, nedostajanje i zbunjenost. To su bili najčešći osjećaji koji su me prožimali.
Kod nas se nekako u ovom trenutku sve preklopilo. Morali smo naći novi stan, potraga je išla katastrofalno (kao što ste mogli pročitati ovdje), nisam mogla pronaći školu jezika, nismo znali kako upisati dijete u vrtić, shvatili smo da su prijatelji zapravo poznanici, i neke najlakše stvari na svijetu su se činile najtežima.
U toj fazi sam bila svjesna toga da moja potpora djetetu da se prilagodi na sve neće trajati vječno – a onda ću morati odlučiti što pobogu planiram sama sa sobom u budućnosti. Biti teta u pekari? Slagati robu u Zari? I jesam li spremna pomiriti se s tim?
3. faza – prilagođavanje i navikavanje na novi život
A onda shvatiš da se moraš – prilagoditi ako želiš ostati. A želiš! (Iako ne znaš točno zašto.) I tu počinje faza tri koja se zapravo stapa s fazom četiri. Nakon teškog perioda u kojem možda nisi želio ustati iz kreveta i boriti se s birokracijom, traženjem posla i obilaskom vrtića, ipak si se ustao i napravio sve to. I malim koracima si se počeo osjećati sve bolje. Jer, gle, pala sam tu s Marsa i ipak uspjevam držati glavu iznad vode. I ne samo to! Radim, napredujem, mičem se s mrtve točke. Stanovi su pronađeni, namještaj je useljen, djeca su upisana u škole i vrtiće, doktori i zubari su pronađeni, aktivnosti za djecu su upisane, posao je pronađen.
Život pronalazi svoj tok i lakše je prihvatiti činjenicu da više nisi turist na produženom boravku. Ovo ovdje je tvoj život i ostaješ ovdje – barem neko vrijeme. Sada si stranac, ali s velikm s. To više nije pokisli crkveni miš, to je sada osoba sa vlastitim integritetom koja pliva u novom sistemu iako je odrasla i došla iz skroz drugog sistema. Shvaćaš da je tvoja ‘drugačijost’ zapravo tvoja prednost. I da neke stvari koje prije nisi doživljavao (jer su bili karakteristične za sredinu iz koje dolaziš) ovdje mogu biti plusevi na životopisu.
Samo humora radi – znate onu foru kad se još kao školska djeca pravimo pametni i smiješni pa kažemo da pričamo 5 jezika jer pričamo srpski, hrvatski, bosanski, a uz to i njemački i engleski? Šala je na mojoj strani jer meni to trenutno zaista piše u životopisu. I dok mene to i dalje nasmijava, ovdje su to legitimni jezici, a ja kao novinar ‘trojezične’ redakcije koja radi na ‘srpskom, hrvatskom i bosanskom’ imam navedene sve jezike u cv-u. 😀
4. faza – mijenjate se, mijenjate svoje navike, bavite se sportom, pronalazite prijatelje i sve je manje nostalgije
Ovu fazu zapravo nećete niti prepoznati. Ona će doći kao prirodni produžetak svih promjena u vašem životu. Možda je to baš školski primjer da kad radiš na nečemu naporno i stalno, promjena može doći. I nakon promjene prebivališta, radnog okruženja, jezika i ljudi koji vas okružuju, dolazi i ta neka promjena iznutra. To ne znači nužno da će svi pronaći ‘eliksir života’, otvoriti blog o iseljeništvu ili postati life coach. Ali ovakva promjena donosi veliku razinu samopouzdanja – i to je zajedničko svim ljudima koje sam upoznala, a koji su prošli sličan put. Čovjek se mora osloniti na sebe u tolikoj mjeri da naprosto nema druge nego početi vjerovati u sebe.
Ovo je faza u kojoj se napokon počinjete osjećati skroz dobro. Nije svaki korak težak i nepoznat. Ali ovo je i faza koja je meni bila možda najbolnija iz perspektive kidanja spona sa životom ‘kod kuće’. Jer pojam ‘kod kuće’ postaje sve više mutan i sve više dalek. Ljudi koje ste ostavili iza sebe već uvelike vode svoje živote bez vas. Ljudi se žene, razvode, dobivaju djecu i umiru – bez vas. Kod posebno bliskih, bit ćete tu uz telefon koliko i kad god treba. Ali si istovremeno morate priznati da to nije isto i da čak nikome niti ne zamjerate ako vam to uzmu za zlo. Jer razumijete. Sve je jasnije da možete imati sva paralelna života i vi sada i ovdje morate izabrati baš – ovaj tu, ako se želite održati na površini. I ovaj put mislim mentalno (a ne financijski kao na početku selidbe).
Oni poznanici s početka postaju prijatelji, poslovne prilike se otvaraju, djeca imaju prve male prijatelje, slave se rođendani, ide se na izlete, planiraju se velika putovanja i jedva se čeka godišnji da se provede dragocjeno vrijeme s obitelji u domovini. I ako niste pažljivi, ovdje se događaju najveći krahovi privatne prirode. Činjenica je da niste više osoba koja je otišla prije dvije, tri, pet godina. Promjene su vidljive i velike i ovdje ćete shvatiti da nisu svi ljudi iz vašeg prošlog života spremni to prihvatiti. I to će vam biti jasno kao dan.
5. faza – sloboda – ništa ti nije strano, sasvim se dobro osjećaš, imaš svoj krug ljudi, ovo ovdje je dom.
I ne samo to! Imaš i svoj najdraži coffee house, znaš kada ići u grad da izbjegneš gužvu, znaš kada su velika događanja, imaš osiguranje za svaku stvar na svijetu koja postoji, sam pišeš prijavu poreza (ili čak imaš svog vlastitog Steuerberatera), upisuješ djecu na vjeronauk jer ti to zaista želiš i odjednom si ti taj koji daje savjete o lakšem snalaženju (a nisi više onaj koji ih traži). Djeca imaju svoje zubare i doktore, prijatelje iz škole, vrtića i sa sporta, i pričaju hrvatski s osjetnim naglaskom.
Vi imate dobre i loše dane, kao i svi na svijetu. Samo više ne mislite da su dobri dani uzrokovani samom činjenicom da živite negdje drugdje, kao i što loši dani nisu odmah razlog za razmišljanje o dolasku. Život je ipak samo to – život. I vi pokušavate od njega dobiti najbolje što možete. Uz tiho priznanje da možda ipak mislite da je imigrantski život ipak najbolji od svih života jer vam daje jednu skroz dodatnu dimenziju.
Bonus faza: obrnuti kulturološki šok
Stalno u svim svojim tekstovima koji se tiču života imigranta naglašavam kako je jedna od najgorih stvari ta što očekujemo da kada netko odseli, prestane biti dio života u domovini. Kao da nikada nije postojao. Treba prestati čitati vijesti, imati mišljenje o bilo čemu, biti slijep za svaku negativnu stvar i sl. Očekuje se da imigrant odjednom izbriše sve što je do tada bio i od sada u domovinu dolazi samo kao veseli turist. Da daje pare, izljubi rodbinu, bude nasmiješen i zabava, a onda se vrati odakle je došao.
I puno nas pristaje na taj igrokaz. Jedva čekaš doći kući, ali ne možeš ne vidjeti sve što se promijenilo na gore (ili se nije promijenilo uopće, a trebalo je). Jasno ti je da nije sve divno i bajno, ali se suzdržavaš od komentara jer, iz nekog razloga, ljudi jako osobno shvaćaju kritiku od nekoga tko se ‘pokupio i otišao’. Što znači biti vrlo okrutno jer većina nas nije otišla jer im je padalo cvijeće s neba, a mi smo, eto, pobjegli. Ova faza je ona faza u kojoj shvaćaš da ćeš vječno živjeti na nekoj vagi.
Počinju ti smetati stvari i vidiš da tvoj grad više nije ‘tvoj grad’. Uvijek će biti jedan od ‘tvojih’ gradova, ali više nije jedini tvoj. Ali nemaš roza naočale niti kada se vraćaš, jer jednako tako znaš, iz vlastitog iskustva, da ‘tvoja nova zemlja’ nije baš u potpunosti tvoja i da je i ona puna mana. Jer savršen sistem, kao i savršena država ne postoji.
Postojiš samo ti, ovaj put svjestan svih pozitivnih i negativnih strana i jednog i drugog utega na vagi. Sada kada si prošao kroz sve faze, znaš da nema konačnog jedinog ispravnog rješenja. Sve je samo stvar osobnih preferencija i osobne spremnosti da radiš za ono što želiš.
Sloboda koja dolazi s ovim koracima nije u činjenici da možeš dić kredit i kupit kuću ovdje ili tamo, vozit auto ove ili one marke, pa čak niti obići svijet korak po korak, godišnji po godišnji. Sloboda dolazi iz osjećaja da se možeš snaći gdje god da te život odnese. Ili gdje god da se odlučiš preseliti. Jer to je tvoje pravo, ako tako odlučiš.
Znači li to da život imigranta ima ipak 6. faza? Da smo s njom gotovi?
Jer meni se čini da sada, na pragu sedme godine života imigranta, razmišljam postoji li ‘seven year itch’ sindrom i za živote? I za gradove? I krećemo li onda ispočetka?! (ubacite šokiranog smajlića ovdje)
Ali to je tema kojom ćemo se baviti u nekom drugom tekstu, u nekom drugom videu. Nadam se.
p.s. – ovaj tekst inspiriran je videom s kanala Irina u Kanadi, videom koji je meni došao kao melem na ranu, onda kad mi je trebao. Sada je prenosim dalje informaciju, za sve one koji više vole u pismenom obliku. Također, ova tema obrašena je u brojnim tekstovima na internetu, na više jezika.
👍🏻
Odličan tekst, par godina života i roller-coster emocija sažeti u jedan (čitak i zanimljiv) post 🙂 Iz osobnog iskustva bi jos dodala klik koji se dogodi izmedju negdje izmedju četvrte i pete faze kad shvatiš da selidbom nisi ništa izgubio nego samo dobio. Stari pravi prijatelji su i dalje prijatelji, s njima se odnos produbio selidbom, a s nekima (onim manje pravim) se izgubio. Ali i s tim si ok. 🙂
Bas volim kako ti pises, iako mi na primer ova tema nije bliska, volim da procitam tvoj slikovit opis svega navedenog. Tako da, ura sa newsletter 😁😁