Dobacuju na ulici srce maco

I evo ga. Desilo se baš jutros na ulici. 

Debela ja odlučim pješke gurati dijete u (napokon otvoreni) vrtić. Taman fino se smrznem, on voli šetati na uranak, a ja usput odradim pola sata finog cardia (zahvaljujući svojoj divnoj sposobnosti da uvijek svugdje idem na knap). I idem ja tako, zapuhana i van forme, guram kolica i mislim kako da ne umrem. 

I evo njega. 
Trubi. Viče za mnom. Kasnije i cmokće. Jer, valjda, imam guzicu, a to ipak nema svatko, jelte. 
Ne, ček… ili?
Uglavnom, nebitno. Trubi on tako za mnom jer sam utjelovljenje svih muških snova, takva u maskirnim tajcama, zimskim cipeletinama, s 15 kila viška i zajapurena ispod kape. 

Uvijek me to iznenadi, taj poriv da se, eto, obznani ženskom biću na ulici da je objekt i u trenu kad ona možda zaboravi na to. Što je dosta začudjujuće kad znamo do koje mjere si je mladež isprala mozak pornografijom; pohvalno je vidjeti da primjećuju išta što nije već golo i servirano na pladnju. Ali i da zanemarimo sve navedeno, ja kao hodajući objekt zvan ‘žensko’ nisam pretjerano uzrujana ovim i iznenadjena sam onoliko koliko stane u kategoriju sarkastičnih primjedbi. 

Ni prvi ni zadnji put, na zapadu ništa novo i tako to. 

Ono što je mene jutros ižvciralo je činjenica da sam u tom trenutku – gurala kolica. 
Vozila svoje dijete u vrtić. 
Bila mama na najvidljiviji mogući način. 

I dok mame jesu i sve ostalo, a ne samo mame, opet nekako čovjek pomisli da bi ti pogled na kolica možda ipak trebao skrenuti pažnju. 

Osim ako si konjina. 

Konjina koja se neće osvrnuti na moje dijete. Jer njemu objektivizacina ženskog tijela nije hobi, to je poslanje – pa se kao takvo ne iskuljučuje 0-24, naravno. A i zašto bi se osvrnuo? Pa guzice i jesu zato da bi se gledale, svaka treba nosi tajce samo zato što želi da se bleji u nju, a dijete ili nedostatak istog ionako ništa ne znači. Još bolje da je tu, zapravo, da mali od starta nauči kako se to tretira žene. (Jasno vam je da ovdje imenicu ‘žene’ treba zamijeniti s nekom na d ili nekom na k?) Majke odavno nisu nešto posebno, osim ako mislite na posebnu kategoriju na pornuhub-u.

Naravno, to se ne odnosi na njegovu majku. Ona je divna, sveta žena i stavljanje je u sličan kontekst zaslužuje samo agresivan odgovor. Onda ‘pas mater’ (kako prikladno) svima okolo jer ‘maaaajka je svetinja, samo u majku ne diraj!’ Ljubičica njegova, jedina ispavna žena, blažena djevica. Osim kad treba kuvat, čistit, prat, peglat i presvlačit ti posteljinu. To može, to je služenje. Ona smije bit svetica i mučenica, to joj je zadatak. Kurve su ove sve ostale. 

I tu je problem.
Tu. 

Dokle god se držimo te svetica/kurva podjele, nećemo biti jednake. Nikada. Jer navedeni klipan smatra da u tom trenu, u jutarnjim satima tipičnog radnog dana, svaka guzica koja prodje ulicom tu je na raspolaganju. Za njegovo blejanje, coktanje, maštarije, pa čak i ignoriranje. Njegovo je da odluči. Njegovo je da odabere koja je za kuhinju, a koja za madrac. 

Jer za ništa drugo žena ni ne postoji. 

I ništa na svijetu neće me uvjeriti da netko tko dobacuje na ulici za ženom ikada može imati drugačije mišljenje o njoj – osim ovog da je objekt. Netko tko vas tretira jednako, netko s kim ste ravnopavni, možda vas neće dizati na pijedestal. Ali vas isto tako nikada neće ni bacati u blato, kad on odluči da niste vrijedne. 

Zapamtite to. 

Ne postoji nešto kao ‘nehajno coktanje po ulici.’ Takve stvari nikad nisu bezazlene. Jer pokazuju što društvo tolerira kao ‘normalno’. I ne smijemo ih umanjivati samo kako bi nama život bio lakši. Kako bismo lakše prošle ispod radara. Tek kad nešto tako banalno poput dovikivanja na ulici postane neprihvatljivo, promijenit će se način na koji percipiramo ženu u društvu. 

(A sad, pošto mi ova pjesma u glavi svira cijeli dan od kad sam napisala naslov, evo i vama ovdje.)