Scrollajući refleksno instagramom, za oko su mi zapeli Ferragnezi, najpopularniji par medju Talijanima, dok su primali talijansku počasnu titulu (Ambrogino d’Oro) za podizanje svijesti o koroni, kao i za svoj crowdfunding kojim su skupili milijune i njima opremili cijeli dodatni odjel za oboljele . Iako je njihov potez bio hvalevrijedan, ono što je meni skrenulo misli u tom trenutku bio je način na koji su se odlučili predstaviti javnosti. Taj narativ, koji su izabrali, i koji ih uvijek stavlja u poziciju ‘super-para’.
Iako dvije ličnosti, dovoljno velike da funkcioniraju same, svejedno njeguju taj imidž zajedništva. Kao da žele reći da su toliko bolji dok su zajedno. I moram priznati da je to narativ koji mi se sviđa – totalno emancipirani, ali u potpunosti i u svemu zajedno. Ne onakvo ljigavo rom-com zajedništvo, gdje ti se čini da, nažalost, dijele i jedan mozak, već pravo ‘životno partnerstvo’, ako baš tako hoćete.
Osim modno osviještenih Ferragneza, često na mom feedu izleti i Chrissy Teigen sa svojim Johnom Legendom, Pink sa Careyjem, Kristen Bell sa Daxom, ali i skroz prizemne obične žene poput youtuberice Iz Harris, supermame Sonje ili Lucije sa svojim ‘malim showom’. I zbog njih, i meni je lakše ponekad otvoreno napisati koju riječ hvale svojoj drugoj polovici.
Zašto je to važno?
Jer mi se zapravo tek kod Ferragneza upalila lampica. Lampica koja kaže kako je jako bitno upravo postavljati takve teme kao norme, takve partnere i očeve kao normalni standard.
O čemu ja to? O tome da već predugo vremena njegujemo zastarjeli ‘moj nesposobni muž’ narativ. Mi protiv njih. Oni, bezosjećajni i isključeni; mi, vrijedne i frustrirane. Ono, ‘dečki su dečki’ pa je normalno da sjedi u kafani svaki vikend, ne zna stisnut tipku na perilici, a djecu hendla samo kad mora i to na silu. A i tad je veća šansa da ih prebaci svojoj materi nego što ih zapravo ‘čuva’. Majka, njegova, ali onda i vi ili ‘ona’ ili ja, sve zna i sve može i sve vuče i ‘mora biti vrat koja upravlja glavom kuće’.
Meni je jasno da neki žive i danas tako, ali navedena fraza je zapravo trebala ostati u prošlosti. A nekako je svejedno pronašla put da iz 80-ih došeta u suvremene brakove.
I ja nisam ona koje će se pametariti i reći da sve što nije ‘po mom sistemu’ – nije dobro. Bogzna da nitko od nas ne zna što se dogadja iza čijih vrata, kao i što ne znamo što kome u vezi odgovara. Netko voli skidati čizme svom muškarcu kad dodje iz lova, dok ga netko veže za tu istu stolicu kad djeca zaspu, i dokle god se ne radi o prisili ili ucjeni, to je njihova stvar. Sto ljudi može biti sretno na sto načina. Ljudi smo, nismo D&G reklame.
Ali vrijeme je da u javnom prostoru više mjesta damo emancipiranom snažnom muškarcu koji voli provoditi vrijeme sa svojom djecom i, možda, bolje pegla od svoje žene. . Koji se razbaca na nogometu, a onda se razbaca i po kuhinji kad dodje kući. Koji jednako voli biti muž i otac koliko voli biti zvjerka na poslu i faca na pivi.
Jer takvi muškarci postoje, žive kraj nas i vole nas. Kao što i mi volimo njih. Ali da bi naši sinovi znali da je normalno da i dečko vadi veš iz mašine, kao i da naše kćeri znaju da imaju pravo tražiti ravnopravnost, moramo početi micati ‘nezainteresiranog siledžiju’ iz razgovora, a uvoditi kvalitetnog partnera u priču.
Baš zato jer znam da nije malen broj nas koji imamo partnere koji nas podržavaju i razumiju, naši su najdržai sugovornici i žele baš s nama provesti svoje slobodno vrijeme. Znam da nas ima sve više koji smo i u teškim trenutcima svjesni vrijednosti koje imamo u takvom odnosu u kojem su obje strane zadovoljne. U kojima nitko ne vodi rat protiv druge strane, kao i što se ne vodi ‘rezultat’ na ploči zadataka. ‘Ja sam napravila ovo i ovo, ti moraš ovo.’ Jer to nije ljubav. To nije ni zajedništvo. To je iskrivljen odnos mame i djeteta gdje vi s kuhačom ljutito ganjate zločestog klinca da obavi svoju zadaću.
I to nisu veze koje bi trebale biti u prvom planu. Barem ne kao norma, kao nešto što je standardno i uobičajeno. Čovjek bi trebao težiti boljem, zar ne?
Pa možda je vrijeme da to bolje pusitmo da uđe na široka vrata.
Ja prva sam umorna od objašnjavanja da nitko meni nije ništa odradio, da nikakvom željeznom papučom ne držim svog muža ‘u liniji’. Nitko mu ne brani izlaske ili druženje i nije vezan noćima za radijator. Njegova djeca nisu mu teret i nije uključen u njihov odgoj (i život!) po kazni. Ali nije to ni uslužno odgojen mladić koji sve radi po ženinoj zapovijedi dok ja elegantno lakiram nokte i gledam seriju.
Mi smo i krenuli kao dvoje zaljubljenih klinaca koji su željele ‘pokoriti svijet’ zajedno. I tako smo i nastavili. Samo što smo putem naučili da taj svijet nije baš tako jednostavan za definirati. Što ne znači da nam se putanja promijenila. Samo su želje i planovi postali realniji i ostvarivi. To i dalje ne znači da trebamo pričati bajke jer brak je mnogo stvari, od čega ni jedna ne spada u kategoriju ‘lagan’ (što znate ako ste čitali o evoluciji mog braka ovdje i ovdje) i ponekad su potrebni nadljudski napori da se duga (ali zaista duga) veza održi (kako to slikovito prikazuje svima draga mater od interneta ovdje). Ali kvalitetne veze s kvalitetnim muškarcem su moguće, ostvarive i – realne!
I to je narativ koji želim ostaviti svojoj djeci, i muškoj i ženskoj, u naslijeđe. U doba kada svi imamo TOLIKO opcija, lijepo je znati da i oni ljudi koji mogu birati, biraju istu osobu kraj sebe godinama. I u dobru i u zlu. U doba kada je tako lagano odustati ako zadovoljstvo i nagrada ne dođu odmah, korisno bi bilo naučiti ih da za neke stvari vrijedi raditi. Da se u vezi, braku, partnerstvu ne ostaje jer nemamo pametnije opcije – jer bi to značilo da ćemo otići, kada se pametnija opcija pojavi, zar ne? Moramo im pokazati primjerom da zajednica bira, svaki dan, jer baš u toj zajednici dobivamo sve što trebamo: potporu, utjehu, razumijevanje, ali i nogom u dupe (po potrebi).
Svijet se mijenja, ali ljubav je nešto čemu ljudi teže oduvijek. I zato sada, svojim odnosima, moramo postaviti realne uzore vlastitoj djeci. Da AKO odluče biti dio zajednice, da je ta zajednica prihvatljiva samo kada su u njoj tretirani s poštovanjem i ravnopravnošću, kada njihova sreća dolazi iz tuđe sreće, i kada jedno drugoga čine boljima. Boljim ljudima. Boljim pojedincima. Trebamo im reći da ako nisu u ‘super-paru’, ne trebaju biti u paru uopće.
Jer samo veza koja nam i u najtežim danima stavlja osmijeh na lice, vrijedna je življenja.
Dok nisam upoznala svog sadašnjeg supruga, nisam znala da sve, zapravo, moze biti kako treba. Da me se moze i bolje tretirati od onog kako su me tretirali prije.
To je baš nešto što bih ja voljela naučiti djevojčice i mlade cure. Da MOŽE bolje i da ZASLUŽUJU bolje. Da ne pristaju na te (pogotovo rane i loše) ljubavne odnose koji su polovični i ne bi trebali biti osnova za život.