Patnje mladog expata (u lockdownu)

Pala mi je na pamet ta jedna misao koja totalno nije imala smisla. Nije bila logična. Ali kako s takvim mislima obično biva, kad se iskristalizirala, nisam je više mogla izbaciti iz glave. Nije bila točna i do kraja objašnjiva, ali bila je tu.

I nikako nije htjela otići, izgubiti se u bespuću uma.

“Mi smo prestali živjeti u državi. Mi sad živimo samo u stanu.”

I samo dok pišem tu misao osjećam se kao prevarant koji pokušava izmisliti umjetnost od groteske, napraviti sadržaj bez ikakvog uporišta. Kao da slažem modernu poeziju koja treba podići obrve reakcije, ali zapravo nema previše smisla.

Ali ovo je imalo smisla. Nekako čudno je imalo smisla u potpunosti.

Cijela ova agonija od godine uči nas toliko toga. O tome slušamo stalno. Teško je, ali rastemo. Teško je, ali učimo. Da se više oslanjamo na bližnje, da ne uzimamo zdravo za gotovo one koji su kraj nas. Da volimo malo više sve te naše ljude, naše bake, naše tate, našu djecu, naše najmilije. Cijela godina uči nas o životu i njegovom pravom smislu. Tjera nas da otkrivamo ljepote, baš tu, na mjestu i da učimo uživati u svakodnevnom.

I to je divno. Donekle.

Jer ova godina nas izolira, a izolacija je motherf*cker. I ako ste uz to useljenik sa ne-baš-pretjerano-dugim stažom, izolira vas do te mjere da se osjećate kao da ne pripadate.

Ne samo tu – kao da ne pripadate apsolutno nigdje.

U doba kada se forsira ljude da suze svoje krugove, ljudi se zaista, prirodno, okreću svojim najužim obiteljima. Ljudi se okreću zajednicama u kojima su dugo, koje su ‘njihove’ do te mjere da su im dio identiteta. Ljudi se zatvaraju i uče se riješiti viška. A višak su uvijek oni koji su došli zadnji.

Višak su svi expati svijeta ikada.

Jer naši najbliži su tamo negdje jako daleko, iza ekrana, ako imamo sreće. Naša stara mjesta i pouzdane zajednice ostale su tamo dolje i nisu nam dostupne (kao što sam pisala ovdje). A nove ulice, novi gradovi i ljudi nisu još uvijek stigli postati to što su trebali. Nisu stigli izrasti u ‘novo normalno’ prije nego je ovo skroz neočekivano ‘novo normalno’ došlo.

A stravično je teško graditi novi život bez interakcije. Novi život treba ljude, treba običaje, treba glasne markete i ljepljive stolovi biergartena i ljetna kupanja na jezeru i guranje romobila uzbrdo. Novi život treba drugačija igrališta, skroz nove muzeje, stidljive prve posjete kućama, istraživanje novih terena. Novi život treba osjetiti drugačiji život kako bi srastao s njim. Drugačiji život treba postati – naš.

A ne možete biti dio društva ako je to društvo – zabranjeno. Ljudi su ono što nam treba, a ljudi su odjednom preteško dostupni.

Mi nismo otišli ganjati velike stanove i bijesne audije, nismo trebali nove televizore i markirane statement torbice. Mi smo htjeli iskusiti drugu kulturu, drugačiji ritam, promijeniti putanju života.

A izolacija nas je izolirala više nego smo mogli i zamisliti.

I na trenutke, dok sjedim u našem sunčanom stanu i gledam djecu kako se (vrlo) glasno igraju, pomišljam da u ovom trenutku, zaista, mi možemo reći da živimo ovdje, u stanu.

Sve ostalo stoji.

Naš život stoji.

Dok pokušavamo novim prijateljima ostaviti prostora za njihove najbliže, bolno smo odsječeni od baš tih naših najbližih i nemamo druge opcije. Ne uronjavamo u nikakav drugi život. Pa se onda držimo svog, već naučenog. Koji je isti gdje god da se nalazimo u svijetu.

Samo nas četvero i naš mali život.

Koji je u ovom trenutku vrlo geografski neodredjen. Jer može biti bilo gdje. Samo je nekako svejedno daleko.

I ne znam ima li smisla išta ovdje navedeno, osim tog tupog osjećaja da zaista trenutno ne živimo nigdje na planeti. Osim u svom stanu.

A tako bismo voljeli izaći van.

Za one koji ne znaju, ovdje je vido na tematiku kako se nosimo s koronom u Njemačkoj. Uz to, imam potrebu napomenuti da ovo nije žalopojka i ne trebam ‘znaš ti koliko ljudi prolazi stoput teže – to je opće poznato i znano i nitko ne umanjuje njihove teškoće. Ali jednako tako, svi imamo pravo govoriti o vlastitim osjećajima i samim time što je nekome teže, ne znači da mi ne smijemo osjećati tugu ili strah.