Cijelu noć nisam spavala. Okretala sam se tristo puta, premještala, otkrivala, pokrivala, šetala piti vode i natrag. Tibor je spavao snom pravednika svo to vrijeme. O mužu da i ne govorim. Ali ja nisam. Ušli smo u odbrojavanje zadnjih 48h pred put i moj mozak naprosto nije bio sposoban usporiti. A samo sam željela spavati. Samo odmoriti oči na par sati. Jer svaki roditelj zna što znači izmožden preživjeti dan s dvoje pilića. I uz to se pripremiti za put.
Uvijek putujemo tako nekako naglavačke. Ne znam zašto. Zapravo, znam. Jer višednevno pakiranje za mene je samo produživanje agonije (a MRZIM se pakirati), a uz to se zaista ne znam spakirati dok mi još treba pola stvari. Tješi me jer sam se s godinama toliko ispraksala da zaista pakiram četveročlanu obitelj u pola dana. Dajte mi cijeli ako trebam uz to još obaviti i šoping prije puta, napraviti sendviče i sl. Tako da, da, ne volim se pakirati, ali to nije toliki problem. Jer to znam i obavljam efikasno. Uostalom, ovaj put idemo na duži period pa se mi nije potreban niti spisak: jednostavno nosimo sve što posjedujemo i to je to. Milina, već vidim.
Ali nije do pakiranja. Do svega ostalog je. Do puta od milijardu kilometara ceste, do dvoje djece koji (nadajmo se) spavaju na zadnjem sjedalu dvije noći, do nas odraslih koji od pumpe do pumpe govorimo da možemo izdržati do iduće za pauzu. Do korone je, također. Do odlaska iz kontroliranih uvjeta i s jasno propisanim kućnim redom u našu slobodicu koja odavde izgleda kao totalni kaos. Recite vi što god želite, ali nije jednostavno nakon više od tri mjeseca nošenja maske i bježanja od ljudi u svakom trenutku samo tako opustiti mozak i ući bebrižno u rulju. Zvuči idilično. Ali mozgu treba da se resetira.
No najviše od svega ipak me muči osjećaj da bježim. Kao da sam ostavila kuću u pol’ krečenja (recimo) i odlučila otići na produženi godišnji. Iz čista mira. A mogla sam ići i za dva tjedna, kad krečenje završi. Ali ne. Ja sam otišla odmah. Iz neobjašnjivog razloga, korona i svih ovih nevjerojatno usranih 365 dana iza mene, učinili su moj um plodnim tlom za anksioznost. Onakvu kakvu do sada nisam nikad iskusila. Shvatila sam da i kada smijem van, to ne želim. Shvatila sam da jedini ljudski kontakt koji podržavam je virtualni. Odjednom je sve ono što mi je pričinjalo radost postalo strašan teret i ja sam odlučila da moram kući.
A kuća je tamo gdje ti sve ide na živce jer sve znaš napamet.
Naprosto sam shvatila da se ne mogu nositi više s ovom godinom i da mi treba predah. Jer sutra, osim što krećemo na put, sutra moje malo veliko dijete završava vrtić. Sutra završava tako ogromna faza u njenom životu i ja ne znam kako ćemo to podnijeti. Ni ona ni ja. Moj hrabri emotivac mora reći zbogom svojim (prorijeđenim) prijateljima i krenuti u novu avanturu. I iako je racionalni dio mene svjestan da se radi o prirodnom tijeku, mama bear u meni vrišti da joj je sve ove godine iovako oduzeto, zar moramo i vrtić završiti ovako bezveze?! Bez priredbe, bez radosnih slika, veselih uspomena i svega što manifestacija kraja donosi sa sobom.
Imam osjećaj da ću je sutra ukrasti iz vrtića i da neće imati ni sliku za uspomenu. I to me ljuti. To mi gura neobjašnjivu loptu u grlo. I zato bježimo. Jer nam je ova katastrofalna godina pokazala da je ionako sve svejedno. Možda imaš prijatelje, a možda ih nemaš. Možda ti je bitan sistem u kojem živiš, a možda ga sutra promijene iz korjena. Možda imaš planove, možda su otkazani. I odjednom nije bitno imaš li spreman pisaći stol i je li ti soba preuređena ‘za školu’ kao i trebaš li imati sistematski oko prvog rođendana i jesi li u međuvremenu kršten. Planovi se mijenjaju, termini se pomiču. A mi bježimo.
Bježimo uhvatiti malo sigurnosti koju pružaju ljudi koji te vole i koji te znaju cijeli život. I koji će ti početi skakati po živcima za par dana, ali nekad je točno to ono što trebaš.
