Što znači biti tetovirana, a mama?

Moje ime je Maja. Imam 33 godine i dvoje djece. Imam muža s kojim sam provela zadnjih 15 godina svog života i zajedno živimo u Njemačkoj. Imam deset kila viška, potraćeni talent za pisanje i 25 tetovaža. Ili 26, nisam sigurna. Teško je brojati kad imaš velika područja na kojima se sličice stapaju – je li to ona jedna velika tetovaža ili 13 malih? Tko će ga znati. Što mi je sada smiješno za reći jer sam uvijek prva prevrtala očima kad bi ljudi s više tetovaža rekli da ne znaju koliko ih točno imaju. ”Daj, molim te, kako TO ne znaš?!”, mislila sam. I eto me sad – nemam pojma. Uglavnom, ja sam Maja, novinarka i kućanica, žena i majka, novinarka i – alternativka. I šta ćemo sad?

Davno, kad sam tek krenula s ovim blogom, napisala sam prvu verziju ovog teksta (kojeg možete pročitati ovdje) i nasmijao me čak i danas kad sam ga ponovno čitala. Jer sam se točno mogla sjetiti svakog trenutka kad bi mi se pogled sreo s tuđim začuđenim pogledima, a ja bih mislila: ”Čekaj, je l’ imam ogromnu bubu na glavi?! Je l’ mi se odvez’o kupaći?! Garant sam se zaflekala, Majo, prase!”. A onda bih se sjetila. Onda bih se sjetila da sam – istetovirana.

Zašto mi je to danas smiješno? Jer tada, kada sam pisala taj tekst, nisam bila ni upola tetovirana kao danas. Uz to, danas živim u Njemačkoj gdje je svaka druga baka tetovirana i apsolutno nitko se ne uzbuđuje oko toga. I, o maj gad, kakvo olakšanje u mom životu! Olakšanje jer sam pokazala sebi, ali i svim onima koji su me za to optuživali godinama, da nisam tetovirana radi privlačenja pažnje i da ću poludjeti kad tu ne budem specifična niti se isticala u masi. Njihove riječi, a ne moje. Zašto to sada spominjem? Jer će vam i danas većina ljudi u regiji reći da to nije istina, da se ljudi s tetovažama ne diskriminiraju, da sam ja ufurana i mislim da sam nešto posebno, da nikog ne zanima što ja radim sa svojim tijelom i da je to danas ionako u modi i nikome ne smeta.

Moje iskustvo se ne bi složilo s vama. Iskustvo mojih prijateljica koje otvoreno vrijeđaju nepoznati ljudi na cesti jer imaju (pre)kratku kosu ‘a žene su’ ne bi se složilo s vama. O čemu više da pričamo?!

Istina, tetovaže su postale moda, tetovaže su in. I to je ok, pogotovo jer njihovo masovno štancanje na svaku podlakticu prosječne kućanice i nabildana prsa tate u krizi srednjih godina, pomaže da ih se pogura na svjetlo, u mainstream. Zahvaljujući modi, tetovaže su prestale biti samo za ‘kurve, mornare i zatvorenike’ (ne ako pitate moju baku). Tetovirani ljudi ponosno pokazuju svoje na radnim mjestima od automehaničara do fakultetskog profesora i znamo da tetovaža ne predstavlja ništa više od osobnog afiniteta te osobe. Ali je li to zaista tako? Jesu li tetovaže zaista prihvaćene svugdje i od svih?

Jer ja, kao žensko (a kasnije i majka) nisam imala takvo iskustvo. Gledalo me se s visoka, dovodilo se u pitanje moje majčinske sposobnosti i odluke, odbijali su me na radnim mjestima i u sponzorskim kompanijama. Jer ljudi vole tradicionalnu majku. Što to uopće znači?! Jer iako živim život mame u punom zanosu, ja ne izgledam tako pa onda nisam tradicionana mama?! To vam je kao ono kad se pravi reklama sa body positivity porukom, a onda se uzimaju samo ‘simpatične buce’, ali nipošto ne zaista pretila žena. Jer ‘to nitko ne želi gledati’. Jednako kao što se reklamiraju ulošci, ali tekućina koja glumi krv mora biti plava. Jednako tako su vam ljudi prihvatili tetoviranje na našim prostorima samo ako je na muškarcu (ali ne na licu). Na ženi može biti ako je decentno, simpatično, slatko. Ako je ukras. Naravno, može biti u većim količinama, ali onda mora biti na seksualno privlačnoj curi koja se voli prešetavati u grudnjaku. Kad odraste, ima da ih sve magično ukloni jer to nije primjereno za jednu udanu ženu s djetetom.

Jer žena, kad prijeđe tridesetu, mora paziti što radi i kako se oblači. Ništa neprimjereno fizičkoj formi i godinama. Pa tako ako ste Severina, može dekoletaž i u 50. Ako ste Smilja s dvoje djece i par kila viška koja radi u računovodstvu – ne dolazi u obzir. Pristojna duljina suknji, srednja peta za na posao, dva feniranja tjedno, obrve, trepavice i nokti. Jer privlačna moraš biti. Ali nemoj pretjerivati. E da, i tetovažica. Može tetovažica, dvije tri. Ali damski, elegantno, da se vidi da si moderna, ali nipošto napadna. Jer tetovaža je ukras.

A onda sam tu ja. A onda smo tu mi (jer nas je više) kojima tetovaža nije ukras. Kojima je tetoviranje dio života, osobnog identiteta, filozofije po kojoj živimo, sastavni dio bića. Zvuči pretjerano, ali zaista je tako. Ja vam ne znam reći ‘što znače moje tetovaže’ jer su one otisak vremena i emocije. One nisu ‘M za mamu, dvije ptičice za djecu, srce na dupetu za muža’. One su i bol i patnja i sreća i nadanja. One su istovremeno zapis mog odrastanja i svi ožiljci koji su ostali od toga. I zato nisu gotove. Ne znam hoće li ikada biti gotove. Ali su dio mene. I velik je broj ljudi koji ih doživljavaju baš ovako kao ja – intimno.

I zato je teško pričati o tetoviranju kao sportu ili kao hobiju. Razni ljudi ga doživljavaju na različite načine. To i je ljepota samog procesa – svatko je slobodan da uzme od toga što mu treba i napravi si ono što je zamislio. Ali diskriminacija ljudi koji su izrazito tetovirani (a nisu modeli i ne žive od tetoviranja), kao i ponašanje prema njima kao da su balavci željni pažnje, jednostavno je krivo. A tu su posebno osjetljiva skupina – mame.

Jer istetovirane mame, upravo zbog stila kojeg njeguju, vrlo često izgledaju mnogo mlađe nego što jesu. Imaju hobije koji nisu ‘za ozbiljne odrasle ljude’. Slušaju diskutabilnu muziku i odbijaju se ukalupiti. Jednako onako kako su se odbijale ukalupiti cijeli život. I umjesto da im se to pravda kao posebno razvijena sposobnost preživljavanja, osuđuje ih se do nevjerojatnih razina. Čula sam najnevjerojatnije stvari od ljudi vezano uz samu sebe – pa su tako mislili da mi dijete spava u crnoj sobi s bordo baldahinom, da sam ostala trudna slučajno i neželjeno, padalo se u nesvjest jer nosim bijelu vjenčanicu, nije mi se vjerovalo da je dijete uopće moje jer ‘ne izgledam tako’. To što sam dojila osamnaest mjeseci, što tri godine nisam radila kako bih bila s djetetom, što sam odgojila pristojnu glasnu curicu koja priča tri jezika – to ništa ne važi.

Jer: ”Majo, nemoj djetetu oblačiti crno, nije to za djecu!”

To što je body bio crn kao kontrast šarenom ostatku, to nema veze.

Zaključak nije lagan niti kratak. Ali se nameće sam. U današnje doba, u vrijeme kada svi pronalaze svoj glas i svoje mjesto pod suncem, život mama je doživio neku vrstu revolucije. Mame su se napokon izborile da pokažu svoj život, da pokažu što se sve događa unutra, da se vidi sav njihov sjaj i muka. Mame su počele pričati i rušiti tabue. Pokazale su da su sposobne za toliko toga i da #girlboss nije samo zabavan hešteg za ubaciti u caption Instagrama. Ali mame, koje se pokušavaju povezati (i cijeniti) u svojim različitostima, svejedno preskaču cijelu jednu subkulturu mama. Mama koje su možda nastavile hodati u svojim razvaljenim martama, ali su i dalje – mame.

Požrtvovne, predane, otvorene i samo malo drugačije. Mame koje su alternativne.

A kad ćemo to promijeniti?