5 krivih predodžbi o životu u Njemačkoj

Čak i prije nego mi je pala na pamet mogućnost preseljenja, imala sam određene predodžbe o tome kako život iseljenika izgleda. Pogotovo onog koji se odselio u Njemačku! Svi poznajemo nekoliko generacija gastarbajtera, najčešće ih imamo i u najbližoj obitelji, a i svakodnevna su tema razgovora. Tako da sam znala u što se upuštam kad je naš status iseljenika/useljenika postao opipljiva realnost i, kako se polako približio dan selidbe, svoje pretpostavke sam zajedno sa stvarima utrpala u kombi i poslala ih ravno – u Köln. Tamo ih je dočekao muž i raspakirao. A onda smo došli i mi za njim i započeli našu novu svakodnevicu, mi, naša mala obitelj, najvažnije od našeg života u Hrvatskoj, i naše pretpostavke, s nama. Sada, četiri godine kasnije, mogu vam reći da većina onoga što sam mislila da znam, onoga što velika većina misli da zna – naprosto nije točno. (Što možete vidjeti i ovdje)

(Pa prije nego zaronimo u moje studiozne analize, za one koji se možda nađu na ovom blogu slučajno, bitno je naglasiti da se ovdje radi o humorističnom, pretjeranom i karikiranom opisu. U slučaju da netko ne skuži.)

Prva kriva pretpostavka koja je u startu postala predmet internih šala je: “Pravi iseljenici moraju pričati njemački, ovo ostalo je bagra koju boli briga za sve”.

Hajde da se svi slatko nasmijemo ovoj krilatici. A onda možemo nastaviti i plakati u istom smjeru jer ova pretpostavka je, na moju lijenu žalost, apsolutno netočna. Kako molim? Da, dobro ste vidjeli. Možete doći živjeti u Njemačku bez da pričate njemači.

Pitajte me kako znam.

Naravno da je poželjno da znate njemački jer će vam život biti lakši i bit ćete manji konj, generalno. Ali znanje njemačkog je vrlo subjektivno i jako varira ovisno o stupnju obrazovanja i vrsti posla koji ste došli raditi. Pa se tako nameće da medicinski radnik kao i teta u dućanu moraju pričati njemački i moraju ga pričati dobro. To isto ne vrijedi za čistačicu ili za programera. Također ni ako radite na radiju za ex-yu useljenike, kao ja. I to nije samo stvar mene, stvar je branše – pa tako moj muž radi na engleskom iako je njegova firma njemačka. Ali je i internacionalna. Što znači da velik postotak njihovih radnika (a broje se u tisućama) ne priča njemački. Imam prijatelje koji su na visokim ekonomskim pozicijama, također na osnovnoj razini komunikacije. I primjera je milijardu iz više razloga: za početak, u današnje užurbano doba ljudi uglavnom nemaju vremena ‘doći u Njemačku pa u hodu učiti jezik 7 godina’, a Njemačka i dalje nudi pregršt osnovnih poslova bez nekog znanja jezika. Ne pomaže ni kada si mladi stručnjak koji dolazi i odmah zauzima konkretnu poziciju na poslu. Ako si dobio radnom mjesto na engleskom – to je jezik na kojem radiš. A uz radno vrijeme, obitelj i ostatak života, učenje njemačkog pada u drugi plan.

Ali nemojte me krivo shvatiti. Kada kažem ‘bez znanja njemačkog jezika’ to znači da ste barem pri kraju A2 stupnja što obuhvaća neku osnovnu komunikaciju. To znači da možete obaviti sve ono što morate, nekad s malo tupavim izrazom lica jer mozgu treba da procesuira, ali vaš život je ipak neometan. Ali da možemo raspravljati o Goetheovoj simbolici na njemačkom – teško.

Naravno, i dalje je najpametnije za vas da naučite taj njemački. Makar osnovni, a onda kad dođete u Njemačku, nastavite brusiti započeto. Ali je i dalje sramotna istina da puno ljudi jednostavno nije prioritet učenje u ovakvim sredinama koje su internacionalne i pune stranaca koji također mogu ‘riješiti problem na njemačkom’, a onda dalje nastave piti pivo na miru. Na engleskom. Ili ‘našem’ – ipak smo mi velika manjina.

Druga, meni omiljena pretpostavka je: “Ako se petljaš u Hrvatsku politiku, zatucan si i plačeš noću za Hrvatskom”.

E, vidite, ova mi je kod kuće bila omiljena. Stalno sam imala stav: “Šta ovaj prati hrvatske vijesti kad je u Kanadi 15 godina, kakve on veze ima s nama?!”. Znate kakve? Hrvat je i to je njegovo pravo. Zapravo mi je sad malo neugodno kad vidim kako sam ograničena bila jer je ovo najlogičnija i najprirodnija stvar koja se dogodi.

Kad se odseliš u Njemačku, recimo, ti nastaviš čitati sve vijesti koje si čitao do sada, samo ih onda još i proširiš s njemačkim vijestima. To se zove biti informiran. To se također zove ‘to što ja ne živim dolje ne znači da mi možete oduzeti domovnicu’. Da, ja trenutno ne živim dolje, ali tu sam odrasla, tu mi je obitelj, sve moje diplome i dokumenti su ‘odozdo’ što znači da moram znati kad se šta mijenja, bankovni račun (a većina nas ima bar jedan za tekuće poslove) ima svoje obavijesti, rokove i naknade. Svako moje dijete je moralo, nakon njemačkog, izvaditi i hrvatski rodni list, a brate, volimo slavit krstitke i rođendane na godišnjem, dabome.

Sve što se događa u Hrvatskoj zauvijek će biti ‘i moj problem’ (osim ako baš na silu ne presječem sve veze, a to se događa vrlo rijetko) jer time što sam promijenila lokaciju ne znači da sam promijenila identitet i da se život prije toga briše.

Da budem banalna, gdje god ja živjela, dokle god imam hrvatsku putovnicu, za mene vrijede hrvatska pravila. I ovako velikim preseljenjem vi samo dobivate dodatnu razinu identiteta – to nije situacija u kojoj jedan život zamjenjuje drugi. Oni se samo nadograđuju. Tako da se možete prestati živcirati kad vas na godišnjem okruže njemačke table koje ‘znaju o našoj politici više od nas’ – to se nikad neće promijeniti. Iako to nikad neće značiti da se mi želimo vratiti jer pratimo situaciju već da moramo znati što se događa i ovdje i tamo. Jer smo Hrvati koji žive u Njemačkoj.

Treća pretpostavka, koje je iznenadila i mene samu je: “Nisi se asimilirao ako nemaš SAMO njemačke prijatelje”.

Da, i ja sam nasjela na to. Ono, preseliš se i želiš biti dio njemačkog društva, ali Nijemci te gledaju svisoka i ne daju ti da se družiš s njima. Jer si građanin drugog reda i mrze što si došao kod njih u državu pa te ignoriraju. I onda ti nastaviš živjeti svoj mali tužni useljenički život jer se nećeš vratiti od sramote kući, a tu si jadan i sam i jedini prijatelji su ti Balkanci od kojih si pobjegao. Jesam ga dobro pogodila?

Ni blizu.

(Da, sigurno ima građana koji spadaju u ovu gore skupinu, ali to je ona sumnjiva manjina koja se voli okretati u desnu stranu i postoji u svim državama. Srećom, većina normalnih ljudi ne želi imati posla s takvima.)

‘Ajmo sam ispočetka. Kad dođeš u Njemačku upoznaš hrpu novih ljudi. Od kojih su neki porijeklom Nijemci, a neki nisu. Neki su, zamisli samo, Nijemci – iako su porijeklom Turci, Poljaci ili nešto treći (jer tako to funkcionira u multikulturalnoj državi). Za nas koji dolazimo sa zaraćenog Balkana na kojem većina još vjeruje da se pripadnost ‘ispravnoj vjeri’ dokazuje tri generacije unazad, to je vrlo šokantno saznanje. Da, sad pretjerujem, ali tek kad dođeš u ovako šareno društvo, shvatiš koliko je smiješan pojam ‘pravog Nijemca’ i koliko on zapravo ne postoji. Jer što točno znači ‘pravi Nijemac’ osim jedne linije na domovnici? Znate li i da je Mesut Özil također rođeni Nijemac? I, najvažnije, zar vi birate prijatelje po nacionalnoj pripadnosti?

Ako ste normalni – naravno da ne. Jer mi se ovdje družimo i s Australcima, Nepalcima, Turcima, Srbima, Hrvatima, Bošnjacima, Španjolcima, Židovima, Rusima i, da, PRAVIM Nijemcima. I izabrali smo se međusobno jer si pašemo. Po karakteru, po zajedničkim crtama, po osjećaju sreće koji imamo kad smo zajedno. Neki su nam prijatelji jer su toliko drugačiji od nas da nam je svima zanimljivo saznavati sve razine te različitosti. Neki su nam prijatelji jer su, ne tražeći ništa zauzvrat, od prvog dana stali uz nas i pomogli nam. A neki su nam prijatelji jer smo toliko isti da je čisti zen provoditi vrijeme zajedno.

I tu dolazimo do ‘sumnjivih Balkanskih prijatelja’.

Ljudi moji, ljudi s Balkana se vole družiti međusobno u tuđini. Nisu zajedno jer siroti nemaju izbora. Zajedno su jer uživaju u tom druženju. Možda i više nego kad su zapravo na Balkanu. Jer nitko vas ne može razumjeti kao netko tko je prošao sve ono što ste prošli i sami. Nitko ne razumije fore iz Nadrealista i ne sjeća se narančastih budica kao netko tko je ‘naš’. I tu zajedničku crtu koju ste imali dolje s prijateljima, ovdje nadograđujete i tim istim iskustvom selidbe. Kada vas prijatelji ‘od kuće’ prestaju razumjeti (jer ne znaju što točno prolazite), prijatelj odavde to razumijevanje olakšava.

Zato se družimo s ‘našima’. Jer smo s njima u poznatom okruženju, kao kad dođeš na ferije baki. Zato se družimo sa strancima. Jer s njima doživljavamo skroz nova iskustva i učimo puno više o svijetu nego smo mogli zamisliti. Zato se družimo i sa Nijemcima. Jer neki od njih jednostavno imaju njemačku putovnicu, što da vam velim.

Četvrta je svima razumljiva: “Ako nisi kupio njemačko auto, živiš li ti uopće u Njemačkoj?”, a u tu kategoriju lako možemo i ugurati i: “Tu nosa Gucci torbicu, a tamo gore garant čisti stanove!”

Ovu posebno volim jer pokazuje koja smo mi zavidna i licemjerna bića. Istovremeno očekujemo da svaki iseljenik ikad mora imati identičan put i priču i etiketiramo ga kao propalog ako ne ispuni zadane uvjete (njemačko auto, renoviranje kuće u Hrvatskoj, svaki godišnji u domovini i to), ali se istovremeno podsmjehujemo načinu na koji taj isti čovjek odluči voditi svoj život. Ne, nitko od nas ne mora voziti novi Audi ako ne želi. Jednako kao i što je normalno da ljudi mijenjaju poslove, pa tako u novoj državi često kreću od niže pozicije nego kod kuće. Ali postoji jedna bitna razlika koja svrbi sve ove koji posprdno prate situaciju: nije tu stvar u Gucci torbici ili novom Audiju. Stvar je u neprihvaćanju činjenice da netko tko živi i radi u Njemačkoj naprosto MOŽE kupiti Audi ili Gucci torbicu. Da, čak i čistačica. Da, čak i konobar. Istina, uglavnom na kredit, ali recite mi, dame i gospodo, kako ste vi kupili svoj novi Citroen C3? Kešom koji ste izvadili iz džepa? Nisam ni mislila.

Troškovi u Njemačkoj su ogromni i većina nas živi podstanarskim životom (iako se i to sve više mijenja). Ali i uz takve troškove, njemački radnik je pošteno i dobro plaćen pa si, kao takav, može priuštiti što god on želi. Za neke je to renovacija babine kuće u Gundincima. Za neke vikend na Barbadosu. Za neke privatni fakultet u Americi ili Gucci torbica. Kad podvučemo crtu, nije ni bitno – jer to naprosto nije vaš problem. Kako netko troši svoje zarađene pare – nije ničij problem.

A to nikako da naučimo, izgleda.

Peta, pa tako i posljednja na ovoj listi (iako ne i posljednja u životu), bi svakako bila: “Lako ti je biti fin gore kad si seljačina na godišnjem.”

Znate ono kad dođu na godišnji s tim finim Audijima na leasing ili kredit ili ‘boli te briga, to nije tvoja stvar’ i onda ti se krenu parkirat gdje im padne na pamet, vozikat se sporo tako da zaštopaju promet, hodat u potkošuljama kao najveće seljačine i trošit svoje eure tako da svi znaju da su došli kući? E sad, ono što vi možda ne znate je da se oni i po Njemačkoj parkiraju tako jer se tu svi parkiraju kao da im je pamet stala, promet štopaju jer su ih kazne naučile da se drže ograničenja, a morate im oprostiti i na potkošuljama – mi smo naučili na ovaj ovdje dress code gdje svi hodaju kao da su u pidžami pa se zaboravimo. A euri? Jebigasad, ako platiš, hvališ se, ako ne platiš, cicija si koja zgrće na račun, a neće da raji plati piće.

(Što se onih koji dodju i maltretiraju cijelo susjedstvo cajkama za vrijeme godišnjeg i ponašaju se kao prava stoka tiče, tu nemam objašnjenje. To je do ljudi, ne do zemlje.)

Nije se rodio tko bi selu ugodio, zar ne?

Sve u svemu, ja sam na svojoj koži (još jednom) naučila da svijet nije crno-bijel. Da možemo slušati priče, zbijati šale i zamišljati se u poziciji nekog drugog, ali dok nismo u ‘tuđim cipelama’, ne možemo zapravo znati. Iseljenici, ili simpatično ‘gastarbajteri’ su ogromna skupina ljudi koja živi i diše i mijenja se. I koliko god bili slični, svatko od nas reći će vam nešto drugo, naglasiti nešto drugačije. Jer iako slične, ne postoje dvije iste priče. Na kraju balade, moja Gucci torbica možda nema zajedničko ništa s vašom Gucci torbicom. Što ne znači da nećemo popit kavu kad se sretnemo. U Njemačkoj.

#misusovo