Odlučila sam napisati recenziju naših kolica. Naših pet godina starih kolica. Hoće li to utvrditi moj status anti-instagramera jer recenziram pet godina staru stvar koju sam sama platila? Vrlo vjerojatno. Ali pravite se da umjesto ‘stara‘ kažem ‘vintage‘ i odmah ću biti in. Uostalom, naša kolica nisu stara. Naša kolica su najbolja. Pa vas molim da mi dozvolite da vam ispričam ovu ljubavnu priču i obrazložim zašto sam razmišljala o mnogim novim stvarima za Tibora – ali ne i o kolicima.
Kad sam ostala trudna s Moranom, postala sam opsjednuta dječjim kolicima. Sjećala sam se da je moj brat život proveo na kotačićima jureći sa mnom i mamom i za mene je to bila najvažnija stavka bebinog života. Kadicu preraste, u kinderbetu možda i ne spava, ormarić može biti bilo koji, a ni stolica se ne koristi cijeli život. (Osim ako je Stokke Tripp Trapp) Ali kolica su druga priča. Ako se kupe pametno, ona su nešto što ćete koristiti uvijek i stalno. I ja sam se tog posla ozbiljno prihvatila. Istražila sam sve moguće. Sve što postoji o dječjim kolicima sam znala – o težini, funkcionalnosti, dizajnu i cijenama.
Taman nekako u to doba su se na našem tržištu pojavio čuveni Stokke Xplory. Prekrasan, drugačiji, velik. Sa svojom skandinavskom filozofijom ‘blizine djeteta’ i prelijepim skandinavskim dizajnom, kupili su me nakon 30 sekundi. A onda sam saznala da nosim curicu i ljubičasta kolica za mene su bila samo nebesko prokazanje. Suznih očiju sam muža pitala zar mi želi reći da je spreman dozvoliti da se naše čedo nerođeno vozi U RAVNINI ISPUŠNIH PLINOVA?!, ali srećom, i on je bio oduševljen dizajnom pa smo se oboje pravili da nam ne treperi očni kapak od visine cijene. Jer tko zaista može staviti cijenu na blizinu vaše bebe dok se idilično vozite uz brodsku Savu i gledate zalazak sunca?
Ali pošto ništa u životu ne traje vječno, tako nije trajala ni naša ljubav s kolicima. Točnije, trajala je onoliko mjeseci koliko je Morani trebalo da se krene voziti u njima (bila je stvarno hladna zima). Ukratko, dijete je MRZILO kolica. Mrzila je korpu, mrzila je sportsko sjedalo, mrzila je kad nije smjela sjediti, mrzila je kad je smjela sjediti, a posebno je mrzila kad je naučila hodati. Viši položaj, niži, prema mami ili od mene – svejedno. Dijete je mrzilo kolica! Svaki dan smo mama i ja šetkale Korzom tako da je ona uspuhano šprintala gurajući prazna kolica, a ja za njom klipsala noseći vrišteću bebu. Svi su oko nas elegantno klizili u jeftinim bezveznim kolicima, samo je moje dijete, mamino sunce, ljubav bakina, vrištalo u svojim prekul ljubičastim kolicima.
Ali ja se nisam dala tako lako jer kolica su bila odlična i stvarno nevjerojatno kvalitetna. U Švedskoj su prehodala s nama pola Stockholma u siječnju, bila su super zgodna za hranjenje i, realno, nisu imala konkurenciju u mojim očima. Istina, Morana se vozila 15 min pa nosila 15 min, ali bože moj. Snalazili smo se sve dok nismo trebali na more – a nama osim kolica u gepek nije stalo ništa. I tu je pukla ljubav.
Iznervirana jer nisam tip koji voli gomilati stvari, ljutito sam ih prodala u treptaju oka. Jer NEĆU imati tri para kolica! Odbijam to s gnušanjem i ne prihvaćam da ne postoje kolica koja mogu ispuniti sve ono što trebam od njih. Ako ne postoje, a moje dijete se svakako ne želi ni voziti u njima, onda kolica nećemo ni imati. Kraj priče.
Samo što to, naravno, nije bio kraj priče. Morana je na kavi s prijateljicom sjela u njena kolica i nije htjela izaći iz njih. Bila su to najčudnija kolica koja sam do tada vidjela, s nekako preotvorenim širokim sjedalom i strašno velikim sjenilom. Bila su preluda i ja nisam mogla skrenuti svoj pogled s njih. A ni Morana guzu. Nisam se mogla odlučiti jesu li to najljepša kolica koja sam vidjela ili najčudnija, tako niska i široka i otvorena. I vrag mi nije dao mira – googlala sam.
(Ovo je sada onaj dio kada čujete fanfare u pozadini) Pronašla sam kolica naših života. Pronašla sam Bugaboo Bee.
I svjesna sam da ljudima zvučim blesavo kad ovako pričam o našim kolicima, ali ja još uvijek nisam sigurna jesam li u njih zaljubljena malo više nego u muža. Jer to su kolica koja su nam promijenila život i čak se niti ne šalim.
Za početak, muž me htio ubit kada sam mu rekla da sam naručila kolica za godinu dana staro dijete, i to dijete koje je do tada odbijalo sjesti u njih. Nije pomoglo ni to kad sam mu potvrdila da sam ih naručila na neviđeno preko webshopa trgovine Male stvari, trgovine za koju tada nije ni čuo (pet godina kasnije to je jedina trgovina za koju moj muž zna). Ali kolica su stigla i kolica od tada nisu stala. Napokon sam pronašla ono što mi je trebalo – našla sam kolica koja su čvrsta i kvalitetna kao velika, ali su lagana i kompaktna kod slaganja kao kišobran kolica. Nisu drndava, voze se jednom rukom, imaju sve dodatke koji vam padnu na pamet i nevjerojatno su okretna. To su kolica koja smo kupili na neviđeno bez ikakvih dodataka i u kojima je Morana živjela iduće tri godine. Jer Morana ih zaista obožava!
Iz ove perspektive vam mogu slobodno reći da bih se ubila da sam preselila u Köln bez dječjih kolica. Konstantno hodanje po gradu, vožnja pozdemnom i odlazak u kupovinu pješke, obilaženje zoološkog vrta i odlazak na tržnicu, velike udaljenosti koje se prolaze svakodnevno i izleti na koje idemo par puta mjesečno. A ova kolica su se pokazala kao naš dobar saveznik jer su stala i u avion i u auto, jednako kao i u svaki lift i tramvaj. Vozila su nas po svim površinama, u svim dijelovima dana i nemoguće je izračunati koliko vrećica su prevezla, koliko kave smo po njima prolili, kao i koliko kilometara su prošla. Zadnji put smo ih vozili u Bruxelles – kad sam već bila pet mjeseci trudna s Tiborom. Jer da, Morana i dalje stane u kolica.
I zato me redovno čudilo kada bih dobivala upite o tome koja kolica kupujemo za bebu. Apsolutno ni jedna. Znam ja da sada postoji tristo novih generacija, ali nama naprosto ne trebaju nova! Luda, kakva jesam, ali ovaj put uz mužev blagoslov, samo sam se opet javila tetama u Male stvari i naručila sve ono što nam je falilo (jer ih Morana nije imala od rođenja). Korpa i sjenilo druge boje, footmuff i buggy board su stigli u Njemačku i -kolica su bila spremna. Ok, i obrisala sam ih za Tibora. Ali to je bilo to.
Jasno mi je iz današnje perspektive da Stokke nije bio loš. I dalje smatram da su to izrazito kvalitetna kolica odličnog dizajna, čvrsta i dugotrajna – ali to nisu bila kolica za nas. A to je najvažnije kod odabira kolica: odabrati ne ona koja su popularna, već ona koja odgovaraju vašem stilu života. Ako ih često rasklapate i sklapate, ako nemate najveći gepek na svijetu, ako ih morate voziti jednom rukom, ako vam treba prostrana korpa, ako vam je bitno da nisu preteška, a ne želite da su ‘drndava i jeftina’ – onda želite naša kolica. Stokke se meni pokazao idealan za one koji žive u centru grada i idu pješke u šetnjicu. Za mene koja vozim dijete na balet autom pa vadim kolica za šetnju pa ih trpam nazad pa idem u kupovinu namirnica – takva velika kolica su bila previše posla. A uz to Morani nije odgovarao njihov dizajn. Meni su od starta trebala kolica ‘za drljanje’ koja i dalje mogu biti prekrasna. Ona koja ne moram paziti, koja mogu pratiti naš tempo i na koja se mogu osloniti.
A naš Bee nam je pokazao da sve to može. I to toliko da je, evo, spreman ovu petu godinu ući u drugu rundu. I znate što je najbolje od svega? Uopće ne sumnjam u njega. Jer, kao što sam rekla, ja nikad više ne bih kupila ni jedna druga kolica. Osim da mi se brzo desi treće – onda bih kupila Bugaboo Donkey i eto rješenja! 🙂 A čini mi se da i Nijemci razmišljaju slično jer kad izađemo van, elegantno se uklopimo u četu Bugaboo kolica koja se vozaju oko nas. S punim pravom, rekla bih.
Isss evo još jedne zaljubljene u svoja kolica. Ja nisam guglala ništa, mislila sam, bit će zima kad rodim imam vremena ih kupiti, a onda sam ih dobila taman prije nešto prije je Prvi došao na svijet. Kolica 3u1 koja su cjenovno u nižem rangu, nitko ih nikada ne spominje kao poželjnu varijantu. Prvi se izvozao u njima uzduž i poprijeko. Samo je u njima spavao danju onda i standardno, nisam smjela stati jer se čudovište odmah probudilo, onda možeš misliti koliko sam landrala. Po kamenjarima, po makadamima, prošli smo s njima sva putovanja, pola Europe, na svakoj su slici baš kao dio obitelji. Vozio se u njima skoro do četvrte godine. Onda smo ih posudili pa vratili za Drugog koji se vrlo malo vozio u njima jer jednostavno radije hoda. Sad opet prijatelji koriste dakle evo… više od 5 godina, nikad na njima ne bi rekla da su izraubana. Već razmišljam kako će mi biti žao rastati se od njih, starog prijatelja koji mi je neusporedivo olakšao život. Divna moja kolica.
ps Idem sad guglati Boogaboo Donkey za svaki slučaj 🙂