Stojim u kuhinji. Bosa. Na pločicama. Još uvijek čupava u pidžami, čekam da kava iscuri iz aparata i da krene, nadam se, zadnji dan ove simbioze. Jer stomak više ne mogu nositi, boli me sve što postoji, zabijam se u namještaj jer ne mogu procijeniti kolika sam, a i poprilično sam željna toga da mogu obuti tenisice kao normalna osoba. I čarape. O gaćama da ne govorimo.
I dok razmišljam o tome, i dalje bosa na pločicama, registriram da nesvjesno jedem Kinder Pingui. I da to radim već neko vrijeme. Pojedem jedan čim progledam pa jedan iza ručka, a možda još jedan i predvečer kad mi ‘padne šećer’. Iz neobjašnjivog razloga, za ublažavanje moje žgaravice, Kinder Pingui čim progledam je činio čudesa. Pa sam onda tako i živjela, u blaženom ignoriranju činjenice da će to u jednom trenutku morati stati. A sada se taj dan približio. Dan u kojem neću moći pojesti Kinder Pingui čim progledam ako želim iole izgledati kao neka stara verzija sebe. Ako se želim vratiti u formu.
(12 tjedana kasnije)
Stojim u kuhinji. Bosa. Na pločicama. Još uvijek čupava u pidžami, čekam da kava iscuri iz aparata i da se vratim cupkanju i nunanju ovog malog wombata koji, izgleda, hoće spavati samo na meni. Ali nema veze, dokle god je kava topla, a mobitel na dohvat ruke, možemo nastaviti sa ovom simbiozom. Do dva ćemo se nekako pokrenuti i krenuti po veliku seku u vrtić. Do tada imam vremena razmisliti što ću, majke ti mile, obući?! Jer osim što sada moram imati i odjeću koja je prilagodjena dojenju (a nekako se uvijek ispostavi da ti eto baš NIŠTA nije prilagodjeno dojenju), moram i fizički stati u to. A eto, ja ne stanem.
Dobar dan, dame i gospodjo. Moje ime je Maja i ja sam jedna od onih sretnica koja i 10 tjedana nakon poroda nosi trudničke hlače!
I šta ćemo sad?!
Naravno da mi je lako pronaći ispriku – rodila na carski, dojim od jutra do sutra, bilo je prevruće za duge šetnje, sad će to pomalo i sl. Ali nakon što mi je četvrto dijete u Moraninom vrtiću pipnulo stomak i pitalo me ‘zašto imam stomak kad je beba vani?!’, malo mi se zamračilo pred očima. Jer ne znam odgovor na to pitanje! Ne znam ZAŠTO mi je stomak i dalje kao da sam šest mjeseci trudna! Ne znam zašto se ne smanjuje i zašto se čini kao da neće. I nemam pojma što ću učiniti u tom slučaju – možemo mi sad pričati o fitnessu i prioritetima, ali dokle god imam novorodjenče uz koje je staviti veš u mašinu postignuće dana, a jedina tjelovježba je trčanje s kolicima iza velikog djeteta na biciklu, ja ne vidim kako je to izvedivo.
I zbog svega toga skoro sam si dozvolila da propadnem u spiralu samosažaljenja. Jadna ja. Zašto meni. Kako dalje. Ormar pun robe, a ja u ništa ne stanem. Vidi me kako sam spužvasta i mekana. Zašto ovo ne ide samo i odmah. Koju dijetu izabrati. Kakav režim prehrane (o kojima znam sve – sjetite se ovdje) započeti. Koji si datum za ‘moram do tada doći u formu prije trudnoće’ postaviti. Jer danas nisi ništa ako nemaš noge od minimalno 100cm uz obujam bedra otprilike kao obujam moje nadlaktice.
A onda sam pokušala na silu zakopčati jedne hlače i shvatila da mene još uvijek boli rana. Da mi je stomak mekan i natečen i nije još spreman za utezanje. Pa sam si dozvolila iskren pogled u ogledalo. Istina, nije mi se svidjelo to što vidim. Ali ne mogu reći niti da me zgrozilo. Jer moram priznati da ovaj put – nekako imam razumijevanja za njega. Jasno mi je što nas je tu dovelo. Znam zašto je u formi u kakvoj je. Ne mogu tražiti od njega da bude netaknuto životom. Na kraju krajeva, ni ja u glavi nisam osoba koja sam bila prije godinu dana, zašto bi onda tijelo bilo isto?
I uz duboki uzdah rezignacije, priznala sam si da jednostavno nisam trenutno u mindsetu koji je potreban da se borim i sa čim. Nisam raspoložena za borbu nikakve vrste. Treba mi ljuljuškanje, tješenje i sigurnost. Treba mi toplina i sreća i fokus na ono što je iznutra. Na wombatovo gugutanje i Moranino grleno smijanje. Na ono što nas gradi kao obitelj. Treba mi sigurna zona. I trebaju mi – veće hlače.
I tako sam uspavala bebu, uzela Kinder Pingui iz frižidera i online naručila tri para velikih hlača. Svečano sam si obećala da ću u idućoj trudnoći sve izgubiti odmah 6 tjedana poslije, čim mi netko uplati milion eura za to. A do tada ću chillati u novim hlačama koje mi stoje onako kako trebaju. Hlačama na kojima piše ‘mom jeans’ (za koji sam se javno zarekla da neću nikada obući – touche!) I odjednom sam u puno boljoj formi nego jučer. Jer ionako je bitna samo ‘forma’ koju imate u glavi (bez obzira što vas društvo uči drugačije). Tako da, ako vas netko pita – ja sam se u formu već vratila!
#misusovo
Zagrliti sebe iznutra. Biti blaga prema sebi. Uživati u čudu života. Da, mislim da si sve sama već shvatila. Grlim te i ja… jer razumijem. Mi žene samo čudo i kada bi sebe voljele onako kako volimo svoju djecu( bezuvjetno) sve bi bilo lakše.
Zagrliti sebe iznutra. Biti blaga prema sebi. Uživati u čudu života. Da, mislim da si sve sama već shvatila. Grlim te i ja… jer razumijem. Mi žene samo čudo . Kada bi sebe voljele onako kako volimo svoju djecu( bezuvjetno) sve bi bilo lakše.
Mislim da sam već napisala da ne mogu više ni pogledati svoje sise koje liče na one afričkih žena iz dokumentaraca kad lamaču slobodno na sve strane. U stvari bih trebala reći hvala im što su othranile djecu. Ako ću zbrojiti staž dojenja dosad – 2 godine i 7 mjeseci. To je fakat big deal.
Sve mi žene želimo biti najbolje izgledajuće – bilo to zbog sebe samih ili zbog nametnutog socijalnog konteksta, neke stvari su previše indoktrinirane da bi se mogle odvojiti, vječno smo stroge prema sebi, ali znaš i sama da bi u stvari sama sebi trebala reći, čovječe, ovo tijelo je rodilo dvoje djece, to tijelo njeguje i hrani ta mala ljudska bića. Hvala mu. Baš zagrliti sebe, a u formu, kako kažeš, ćeš doći kad dođeš