Jedino ispravno mišljenje je – moje

Iako ovo nije tekst o Notre Dame katedrali, tekst je o onome što smo mogli uočiti da se zakotrljalo odmah nakon. Iako ovo nije tekst o influencericama i životu na društvenim mrežama, tekst je koji povezuje sve pod zajednički nazivnik. A što to, pobogu, imaju zajedničko požar koji je zahvatio Notre Dame i prosječna hrvatska influencerica? Odgovor je: mišljenje. Koje, baš poput ‘one rupe koju uglavnom ne vidite’, ima svatko.

Notre Dame se zapalila i ljudi su ostali u šoku. Val tuge i nevjerice prošao je kroz većinu prosječnih europskih glava – jer oni koji u njoj vide (samo) ‘katoličku crkvu’ , imaju ozbiljnu potrebu za osnovnim lekcijama iz europske povijesti. A ta povijest je zaista i naša. Povijest civilizacije. Pa ipak, kad se stratište ohladilo, figurativno i doslovno, izvirile su polako i tipične licemjerne hipsterske glavice. Jer hej, vi tu skupljate milijarde za ‘nakupinu kamenja’ dok djeca u Africi gladuju. Legitiman komentar, reklo bi se na prvu, ali kao i obično – krivo. To vam je nešto kao kada u logici pokušate zaključiti da je kit lignja samo zato što oboje žive u vodi. Simpatično. Ali krivo.

I zapravo se tu nema što objašnjavati svima onima koji misle da postoji razlog za veselje nad spaljenim krovom jednih od najvećih spomenika ljudske povijesti, kao i što nema potrebe ‘križarima za pravdu u svijetu’ napomenuti da nismo uočili da su prestali kupovati novu Zarinu kolekciju svake sezone koja čini možda veću štetu ljudima nego zgarište Notra Dame. Odavno je poznato da vas ljudi, uglavnom, neće poslušati – ma kako dobru argumentaciju imali. Jer im nije stalo do dijaloga ili tuđeg mišljenja. Stalo im je samo i isključivo do jednoga – do toga da se pobrinu da se njihov glas čuje. Ali ne bilo kakav glas. To je uvijek i isključivo ‘ja sam toliko bolja osoba od tebe’ glas. I društvene mreže su se pokazale kao savršena platforma za to.

Još davno pisala sam o snobizmu kao hobiju i zaista sam mislila da sam tada nešto znala. Nešto pametno uočila. Ispostavilo se da sam bila samo naivna jer nitko od nas tada, prije dvije godine, nije mogao pretpostaviti do koje mjere će buknuti ‘stanje’ na internetu (Instagramu prvenstveno). Na mreži koja nam je donijela najbolje ljude i najbolje verzije života, a istovremeno od nas napravila zavidne zombije koji žive za vlastiti PR umjesto za vlastiti – život.

I zapravo nemam problem sa problematikom kokošinjca koji vlada društvenim mrežama i vrlo je aktualan. Imam sreću da sam oduvijek bila ona koja se ne uklapa jer ne razumije svrhu takvih klika tako da sam uglavnom bila pošteđena te najniže vrste ženske koegzistencije (ako to tako možemo nazvati). Ali ono od čega niti sama ne mogu pobjeći je ta navala ‘dobronamjernog dijeljenja mišljenja’. Tog trenutka u kojem je postalo vrlo očito da svatko s mobitelom i otvorenim profilom smatra da je dovoljno stručan i (evo, reći ću i to) bitan te se samim time njegovo mišljenje mora uvažiti kao neosporivi autoritet.

Što se dogodilo s čitanjem, istraživanjem, traženjem informacija? Što se dogodilo sa zahtijevanjem minimalnog poznavanje teme prije nego se zine kako bi se izreferiralo vlastiti komentar (koji nema nikakvo uporište među činjenicama)? Kada smo postali toliko samouvjereni, egoistični i izgubili svaku dozu samokritike kada mislimo da samim time što imamo mišljenje, ono postaje mjerodavno? I to je nešto na što se uporno ne mogu naviknuti. Nešto što me neće prestati živcirati nikada. Jer čini mi se da ovaj efekt tsunamija tek hvata zalet – kako je moguće da mislimo odjednom da znamo bolje od doktora, bolje od mehaničara, bolje od profesora, pravnika i svakog stručnjaka na njegovom području?

Osobnog sam mišljenja (see what I did there) da me to što imam dijete ne čini stručnjakom za dojenje niti za porode. Ne čini me stručnjakom ni za preporuku modela dude, jer svako dijete je drugačije, a kamoli za teme kompleksnije od toga. To što imam diplomu iz novinarstva i književnosti, ne čini me automatski dobrim piscem koji nikada ne radi pravopisne greške, ali će zato neosporno izdati knjigu. To što imam instagram ne čini me fotografom niti marketinškim stručnjakom, a još manje modelom, stručnjakom za društvene mreže ili influencerom. O mamama koje blogaju samim time jer imaju dijete pa su doktorirale majčinstvo kao takvo, neću ni započinjati. (Iako, kad smo kod mišljenja, mišljenja sam da će vam moja mama, ako ju pitate za mišljenje, nakon 30+ godina majčinskog staža reći da tek sad ne zna ništa o majčinstvu, ali hej, možda je problem u nama, a možda je to samo naše mišljenje?)

Zašto je to za mene bolna tema? Jer sam osoba koja voli ‘znati’. Što najčešće znači upravo suprotno – zbog te osobine puno češće znam samo to koliko toga zapravo ne znam i koje sve rupe moram popuniti. Ali volim tu svoju osobinu jer me navodi da stalno nešto čitam, tražim, učim. Stalno pitam one koji mi odgovore mogu dati i često se ispričavam zbog stvari koje mislim da sam do sada trebala savladati, a nisam. Ali ja kad pitam, ja zaista želim čuti taj odgovor. Na svim razinama. Osim toga, jasno mi je kao dan da je moje mišljenje – samo to. Moje mišljenje. Koje može biti ponuđeno prijatelju po potrebi, ali nije obvezujuće niti garantira ispravnost.

Mišljenje je, po vlastitoj definiciji, subjektivno.

Mišljenje je samo rezultat mog iskustva koje ne mora vrijediti za nikoga drugog osim mene. Imati mišljenje znači samo to – da ste osoba. Kao i milijarda drugih osoba koje također imaju mišljenje. I to što vaše mišljenje, kao i (netraženi) savjet koji najčešće dolazi u kombinaciji, vrijedi za vaš život, ne čini ga univerzalnim, a još manje legitimnim. Mišljenje nije znanstvena kategorija. Ono je na suprotnoj strani spektra i to se uporno zaboravlja. Kroz povijest gledamo kako se pobijaju do tada znanstveno dokazane teorije, a gdje neće nešto subjektivno i irelevantno poput mišljenja?!

Sklizak je to teritorij, svjesna sam toga. Nije lako uvijek znati kome je savjet potreban. Koga naše mišljenje zanima. Ali ja se držim jedne dobre stare, do sada često testirane, taktike – slušanja sugovornika. Jer ako nekog zanima vaše mišljenje, on će vam to reći, ne brinite. Samo ga morate prije toga saslušati. Za sve ostale, možda je bolje da se suzdržite od komentara. Jer kao što vi mislite da ‘imate pravo reći svoje mišljenje’, svi mi ostali imamo jednako takvo pravo – izignorirati ga u potpunosti.

Sjetite se – mišljenje je kao ona rupa koju uglavnom ne vidimo. Svi ga imamo. I nije uvijek bogzna kako spektakularno, da se ne lažemo.