Idilična trudnoća, duga i ostali jednorozi

Dva puta u razmaku od dva tjedna, rečeno mi je da dramim. Da dramim jer mislim da trebam pripremati sebe i dijete na dolazak bebe, a to je ‘totalno prirodan proces’, a zatim i da dramim jer sam rekla da niti najidealnija trudnoća nije lagana. I dok sam se oko prvog ozbiljno iznenadila jer nisam znala da ljudi tako olako doživljavaju dolazak još jednog djeteta u obitelj, ovo drugo me natjeralo da se naglas nasmijem. Onako, od srca. Jer, znate, trudnoća je poznata kao stanje općeg blaženstva kada ste blaženi sami od sebe, a sve drugo ne postoji. Jer, hej, kad si blažen, nema tu mjesta za neke zemaljske smetnje poput akni ili zadržavanja vode.

Pa hajde da iscrtamo obrise svih tih divnih idiličnih trudnoća koje nas sve prate! Pogledajmo kako je drugo stanje niz dugotrajnih šetnji kroz parkove procvale u proljeće – s čime se i mogu složiti ako uzmemo u obzir da sam ja alergičar. Koji u trudnoći ne koristi lijekove. Već mi je lijepo, nije li?

Kod nas žena se, kao i obično, uvijek svi podijele u dva ekstremna tabora. Jedan je ‘žrtva i mučenica’, a druga je ‘überžena i supermajka’. Jedna je prošla bitku kod Borodina trudnoćom i porodom, druga nije ni znala da je trudna dok se nije popela na stol i rodila u 4,5 min uz dva truda. Nema između. I zanimljivo je kako su ova dva stava totalno oprečna, ali u isto vrijeme kompatibilna. Čovjek bi pomislio da se moraju međusobno isključivati – ali to se ne događa. Zašto? Zbog sindroma ‘kurve ili svetice’. Zbog toga što je žena samo ‘prava’ ako je izbljuckana, preumorna, čangrizava i masne kose u prljavoj trenerci ili ako je, iako uz malo dijete, postavljena na štule od 12 cm, u taman malo preuskoj haljini, svježe isfenirana s full makeupom , da može pozirati za insta-selfie uz stajliš kolica.

Pa tako onda kad ja izjavim da trudnoće nisu lagane, dobijem more demanta u inbox. Ali ovaj put se nećemo baviti ovima koje su imale zaista teške rizične trudnoće pa se brane uz ‘što ti znaš o teškoj trudnoći?’. Bavit ćemo se ovim idiličnim školskim trudnoćama poput moje. Ovim ‘šuti, dobro je’ trudnoćama. I ono što mene za početak zanima je – tvrdite li vi odgovorno da statistika laže?

Da nije istina da trudnice pate od mučnine, probavnih smetnji, hemeroida (da, rekla sam riječ na h), zadržavanja vode i gubitka daha. Da se brže umaraju, da pate od trudničke nesanice, da piške svakih 20 minuta i da im može i psihički teško pasti to što si pred kraj ne mogu same ni pertle svezati. To je sve nebitno i apsolutno se ne smije spominjati? Jer ne daj bože da si pomislila reći da ti možda maaalkice nije ugodno kada te pola trudnoće boli nešto neidentificirano u abdomenu – a ti ne znaš rastežu li se ligamenti ili što se već treba rastegnuti, signalizira li ti tijelo da s bebom nešto nije ok ili ti je puklo slijepo crijevo. Tko zna? Party, kažem vam!

Također, žene koje su trudne, nikada u životu prije toga nisu imale alergije, recimo. Pa tako mi koje imamo alergiju u prosjeku 9 mj od 12, se jednostavno trebamo ‘suzdržati i strpiti’. Jer trudnoća prođe uz treptaj oka, a alergija je ionako kao piškenje – samo se strpi. To što ne možeš piti lijekove uopće ili dobiješ zamjenu koja je zapravo posoljena voda, to nema veze. Pretrpi. Nitko nikad trudan nije patio niti od migrena, nitko imao problema s visokim tlakom, a pogotovo ne trudničkim šećerom. To je ionako izmišljeno da trudnice imaju ispriku da se prenemažu.

Ne znam koliko ste upoznati s tim, ali ako vas zaboli grlo u trudnoći, gotovo NEMA septila koja će vam u ljekarni prodati. Nema. A pričamo o iritantnoj grlobolji, ničem više. N emožete dobiti nikakav sprej, nikakve pastile, nikakve sirupe. Ne, ni na biljnoj bazi. Zašto? Zato što se testiranja na trudnicama ne rade pa tako ‘ne možemo biti sigurni da vam neće naškoditi’. Ali vi uzmite ako BAŠ morate pa živite s grižnjom savjesti. Nema veze, zato kada se zapravo razbolite, ipak možete piti konjske antibiotike i razmišljati jeste li sada naštetili nerođenom djetetu time što ste morali biti mimozica pa baš eto MORATE liječiti tu upalu sinusa. Ili visoku temperaturu praćenu upalom grla. Ili bronhitis. Kažem, trudnoća uopće nije teška. Pogotovo ne mentalno.

Jer nitko u trudnoći ne razmišlja o svom životu prije i ne brine se zbog onog što dolazi. Nikog ne brine neizvjesna budućnost i velika odgovornost koja dolazi. I pobogu, prestanite me shvaćati doslovno – briga može biti i pozitivna! Ona samo znači da se pokušavate pripremiti! Jer ako je dijete prvo, sve što znate će se okrenuti naglavačke – i vaš život i odnos s mužem i odnos s prijateljima i radnim kolegama, pa na kaju balade, i sa samom sobom! To je činjenica! Ako dijete nije prvo, morate pripremiti sve članove na taj veliki korak. Koji to je – za sve! Naravno, žene drugotne, kao što jesu, ne bi ni slučajno trebale razmišljati o tome kako će trudnoća i kasniji život s djetetom utjecati na njen život, njen raspored, njenu karijeru. Pogotovo se ne treba brinuti u državi u kojo vam ne produžuju ugovor kad saznaju da ste trudni ili vas ne dočeka radno mjesto kada završi porodiljni. Nema mejsta za brigu – samo blaženstvo!

Također ćete u međuvremenu čuti za slučajeve kasnog gubitka trudnoće, komplikacijama na porodu i kasnije, za sindrome i bolesti za koje nista znali da postoje i sl. Ništa strašno, čemu se brinuti? Možda je takva sudbina, a možda je kriv onaj list salate koji ste pojeli, a nije bio dobro opran. Jer i to je nešto što morate pratiti. Uz mučnine (koje su izmišljene, trudnoća nije teška, ne zaboravite) i onako sažetu listu namirnica koje možete pojesti, a onda ne umrijeti od njih, lista se još više sužava kada pročitate što vam se sve to ‘preporuča izbjegavati’. I da, netko će reći da se može živjeti bez sushija, ali znate li vi da se na toj listi nalaze i piletina i većina ribe, i svježe voće i povrće koje mora biti tretirano, većina biljnih čajeva i sl. I ne brinite, kad si naspete drugu šalicu kave, netko će vas opomenuti da bi možda ‘trebala misliti na bebu, a ne na sebe’. Ali to samo ako ste već na ulicu izbacili sedam godina starog Mačka jer će vam ugroziti djetetov život svojim postojanjem.

A ovdje još nismo ni dotaknuli fizički aspekt trudnoće. Pa eto, ja osobno ne poznajem ženu kojoj je debljanje bilo prihvatljivo bez ikakvih problema. A to je bez razgovora o strijama, obješenim dijelovima tijela, ožiljcima od carskog i sl. (Da si ‘prava žena’, ionako bi rodila prirodno pa ne bi imala ožiljak od carskog. Samo šavove na najugodnijem mjestu ikada.) Cijeli naš život slušamo kako nismo dovoljno dobre, kako trebamo biti manje, uže, tanje, vitkije. Zategnutije i još malo retuširanije. Uživo. I onda u ovako sretnom trenutku trebamo prihvatiti da sve ovo što se tijelu događa, zaista pokazuje dobar napredak, zaista je poželjna situacija koju trebamo prigrliti. Jer tijelo to mora učiniti kako bi obavilo svoj zadatak. I zaista je slatko kad prvi put vidite zaokruženi stomačić. Obuzme vas nekakva neobjašnjiva radost i iščekivanje. Znate što nije slatko? Kad vas trinaesta osoba taj dan bez dozvole hvata za ispupčeni dio tijela uz izjave ‘isssoo miki, pa ti ćeš eksplodirat!’.

Dio žena nikad ne uspije vratiti svoje tijelo natrag. Dio njih poslije trudnoće zauvijek nosi cipele broj ili dva veće. Većini njihova vlastita odjeća više nikada ne stoji kao prije (pa čak ni ako su uspjele biti ‘dobre žene’ pa vratiti liniju). Cijelu put prije, za vrijeme i nakon trudnoće zaista postoji i veoma je realan (moj je ovdje). Ostaju ožiljci, ostaju rane i tragovi strija. Ostaju neki čudni bolici koji prije nisu bili tu, a nisu više puni života kao za vrijeme trudnoće i dojenja. Ostaju ogromne količine otpadnute kose i gubitka kolagena, tamne mrlje na tijelu i nemanje prostora za ‘udahnuti i pustiti tijelo da se oporavi’.

I nemojte mi sada ni pokušavati pričati o površnosti i ispraznosti – vidjela bih vas da se morate skinuti u kupaći s tamno crvenim prugama preko cijelog abdomena! A to se ženama događa! Nije stvar niti izgleda niti težine, niti površnosti niti taštine – stvar je toga da previše žena za vrijeme trudnoće, a i nakon njih, ima osjećaj da njihovo tijelo nije sasvim njihovo. A onda ih još dovodimo u situaciju da to ne smiju ni reći! Jer vrši ‘svetu zadaću’ pa ti izvoli lijepo ‘prekinuti biti sebična’.

I sve to, baš sve to me smeta.

A ja sam jedna od sretnica s idealnim trudnoćama. I imam to potrebu reći baš zato da mi ne biste mahnuli rukom pred nosom i umanjili sve ovo što pišem jer ‘garant liječim svoje komplekse’. Ne, nisam imala strije, moje trudnoće su uredne (druga za sada), većih komplikacija nisam imala i bila sam aktivna do samog kraja. Ali to što sam imala sreće, ne znači da je imaju sve trudnice oko mene. To što sam imala sreće, ne znači da nemam pravo na emotivne krize, strah od nepoznatog i brigu za budućnost. I samo zato što sam ja imala sreće pa ne mogu pričati o ozbiljnim životnim krizama u trudnoći, ne znači da je moje iskustvo jednostavno ili bajkovito.

Zapamtite, moja trudnoća je idealna. Uz to sam i osoba koja voli biti trudna (tako je, ne uživaju sve žene u procesu i imaju pravo na to). Pa svejedno sam ona koja će prva reći da blaženo stanje nije blaženo. I svatko tko vam kaže da je drugačije ili svojevojno živi u selektivnoj amneziji ili laže. Jer ponekad vam je dosta toga da ste stalno umorni i da ne možete spavati. Ponekad vam je više zlo od praćenja redovnosti probave, hemeroida, mučnine i tone vitamina koje uzimate, a od kojh vam je zlo. Ponekad samo želite sjesti na bicikl i provozati se sa starijim djetetom do parka. A ne možete. Ili poželite sjesti na kauč u 21h, skinuti čarape i natočiti si čašu vina. Ali ne možete. Ponekad se samo želite osjećati kao ona osoba koja jeste i koja ste bili do sada. Ali ne možete.

Da, znam. Trebamo se samo malo strpiti. Jer sada imamo važniju zadaću. I ok. Naravno da je ok.

Ali znate što?

To i dalje ne znači da automatizmom moramo uživati u svakom danu cijelog iskustva. To i dalje ne znači da smo sebične jer nam fali čaša vina ili nam je teško otići na posao. Jer baš hoćemo jako pojesti tu tacnu sushija. To i dalje ne znači da smo osjetljive mimozice jer priznajemo da nas hormoni u to doba čine preosjetljivima. Devet mjeseci NE prođe dok trepnete, ma što vam drugi rekli o tome. I gotovo nikad ne prođu bez ijedne trzavice.

I zato mi je dosta izjava drugih žena da tuđe iskustvo nije istinito jer nije kao njihovo. Žena koje tuđe porode klasificiraju kao ‘poželjno i ispravno = ono koje je bilo kao moje’ ili kao ‘izmišljeno i preuveličano = drugačije od moga’. Ako vam žene nešto kažu, vjerujte im. Pogotovo ako vam to kažu u trenutku u kojem trebaju potporu i razumijevanje. Njihovo iskustvo je samo njihovo i zato subjektivno. I zato nije netočno. I nikada nije ružičasto.

p.s. – Ako ste slučajno jedna od milijardu onih koje su bile trudne, a ne možete baš pronaći niti najmanju podudarnost s ovim tekstom jer vi zaista istinski jeste lebdjele na oblačiću svih devet mjeseci, možda je vrijeme da se zahvalite nebesima što ste imali takve nevjerojatne sreće, a onda pustite druge žene, koje nemaju takvo iskustvo, da otvoreno govore o svom bez da ih ‘ispravljate’. Jer vi ćete reći da je svako iskustvo drugačije. I to je istina. Što i dalje znači da vaše iskustvo nije ‘jedino ispravno’ samo zato što se vama dogodilo. Ženska solidarnost nešto je što se stalno propovjeda. I nikada je nije bilo manje – samo zagrebite malo ispod površine. Vrijeme je da o tome prekinemo sherati ‘motivational quotes’ i poduzmemo nešto što bi se moglo tako klasificirati.