Pravi prijatelji vas ubodu naprijed

Onaj nespretan naslov zapravo je prijevod meni jedne mile pjesmice, iz nekog razloga Morani (trenutno) omiljene. I često je slušamo – zabavna je za plesanje i skaknje. Ali poanta pjesme jasna je svakome tko je ikada ostvario bilo kakav međuljudski odnos. Život nikoga ne štedi tako da bi bilo čudno da nemamo par imena prekriženih u raznim spomenarima, adresarima, vjenčanim pozivnicam, a vjerojatno, i na društvenim mrežama.

Ja sam problematična po tom pitanju jer živim po načelu ‘ravno u glavu’. Fizički sam nesposobna imati problem s nekim, a ne adresirati ga. Moram to sjesti i riješiti. Naravno, ne moramo se ‘pomiriti’ nakon toga i zaboraviti da se išta dogodilo – apsolutno sam otvorena i za soluciju iskrenog zaključka kako se ‘dalje ne može ovako i hvala i doviđenja’. Ne moramo poslije biti prijatelji, ljubavnici, kolege, ali ćemo riješiti to što imamo i nastaviti ili zajedno ili svatko svojim putem. Jer ne podnosim kada mi se laže u lice, kada se glumi prisnost i forsira odnos koji je već odavno zamro. Svašta mogu podnijeti, ali iznenađuje sam osjetljiva na to da me se tretira kao maloumno dijete. Smješkat ćemo se i klimati glavom. Davati si puse u obraze gdje usta, ustvari, nikada ne dotaknu kožu. Pitati za zdravlje i posao, a onda si zabiti nož u leđa. Najniži oblik ljudskog ponašanja i odgovorno tvrdim da je rezerviran isključivo za slabiće. Ali naravno, u životu sam se kao i mnogi, susrela sa svim i svačim.

I volim vjerovati da sam s godinama postala pametnija, da bolje čitam ljude, da me se ne može nasanjkati kao prije. Ali je činjenica da, iako se jesam možda malo poboljšala, i dalje imam u sebi zavidnu količinu naivnosti. Ne one ‘oh, tako si slatka i simpatična’ naivnosti već one ‘koliko glupa možeš biti’ naivnosti. U svojoj ne-baš-tako-maloj plavoj glavici jednostavno imam isprogramirano to da vjerujem da ljudi nikada nisu zli namjerno. Možda je splet okolnosti doveo do toga, ali nikada nitko ne bi namjerno bio loš. Ili te prevario. Ili lagao. Ili ti nanio štetu epskih razmjera – to mora da se dogodilo nenamjerno, mora da jadan nije imao predodžbu o tome koliko to može naštetiti mnogima. Uvijek ljudima tražim isprike jer mi je tako lakše održati vjeru u ljude.

U zadnje vrijeme taj zadatak se čini pretežak. Sve su češće situacije u kojima nas iznenađuju ljudi koje smo mislili da poznajemo i sve češće slušamo o ljudima koji piju kavu s nama, rade na odjelima kraj nas, voze se s nama u tramvaju i žive svoje male živote rame uz rame sa svima nama. I, na moju naivnu žalost, izgledaju isto kao vi i ja. A ustvari su apsolutno smeće. Čime sam toliko revoltirana? Time što sam kroz odrastanje imala dojam da je svaki ‘skandal’ koji se dogodio bio produk nekog vanjskog faktora, nekog neobjašnjivog i neuhvatljivog zla. A onda kako nas život sustiže, lista ljudi koji su povrjeđeni do te mjere da ne znate kako preživljavaju, sve je veća. Prije ste imali frendicu koja vam je otela dečka – bio je kraj svijeta dva dana, a onda više nije. Imali ste frenda koji vas je bacio pod bus kad je uhvaćen da vara na ispitu – pozvjerili ste, sanirali štetu i nastavili sa životom. Poneki nevjerni dečko, poneka zlobna frendica, poneko zapošljavanje nesposobnih preko veze na vaš račun. Pokupili ste se s poda i nastavili dalje. U pravom pobjedničkom duhu ‘oprosti, ali nikada ne zaboravi.’ I mislili, kao i ja, da ste sigurni u svom najintimnijem krugu.

A onda je došao ozbiljan život. I došli su ljudi koji su vam bili bliski godinama, došao vam je lik koji je bio najbolji dečko, prijatelj, duša zabave, dobričina na kojeg se svi mogu osloniti. Dok nije ostavio ženu koju voli pred oltarom jer je treba koju poznaje 3 mjeseca trudna. S njim. Upoznali ste ljude koji čine humanističku kremu društva, ljude koji se bore za dobrobit drugih, ljude koji su široka srca, široke ruke i žele svu budućnost s vama. Dok niste ostavljeni u visokom stupnju trudnoće na milost i nemilost životu jer se ‘gospodin pravi’, eto, predomislio. Imate ljude koje poznajete od kada postojite, ljude koji su na vas uvijek mogli računati, a vi ste saznali da na njih ne možete – kada su oni odlučili da vaš uspjeh ne smije zasjeniti njihov.

Lista ljudskih ljigotina s vremenom je sve duža. Imamo, valjda, sve manje vremena pa se više ne stignemo praviti. I to je dobro jer što prije prepoznate ljigotinu, lakše je se riješiti. Problem je kada godine prolaze bez da ljigotine pokažu svoju pravu narav – šteta koja u tim slučajevima nastaje je nemjerljiva! I to je bijes koji se teško kontrolira. Nitko nema pravo uništiti tuđi život zbog svojih potreba! Nitko od nas ne živi sam na svijetu i šupački je držati se krilatice da se do uspjeha ide, ako treba, i preko leševa. Možete i preko leševa, ali onda si morate priznati da niste čovjek neko stoka.

Nije isto kada vas udare ispod pojasa na poslu. Kada vam preotmu zasluge i promaknuće. Nije isto kada vam ljubomorna kolegica kopira život, samo u skupljoj varijanti. Sve je to nezgodno, ali ne boli kao osobne izdaje – kada vas izdaju ljudi kojima ste u potpunosti vjerovali. Ljudi od kojih biste očekivali, ako ništa drugo, onda da imaju dovoljno obraza i poštovanja pa da vas ubodu sprijeda. Da vas pogledaju u oči, ako već imaju muda.

Svi ‘preživjeli’, sve te snažne žene koje su tako nešto prošle često spominju jednu zajedničku crtu koja ih je dokrajčila – gubitak svakog kontakta. Nemogućnost završavanja teme. Onog mog ‘sjest ćemo za stol i riješiti to’ s početka priče. Jer sa svim ostalim se nekako nauče nositi, ali uskraćivanje tako jednog važnog trenutka kao što je zaključivanje teme, u rangu je sa šutanjem već ranjenog šteneta. Kako takvi ljude žive sa sobom? Kako se gledaju u ogledalo? Kako žive s osjećajem da imaju dijete, koje nikada nisu vidjeli, samo par ulica od sebe? Kako obilaze prijatelje i rodbinu s pozivnicama za vjenčanje – s drugom ženom? S tim da prva niti ne zna zašto ste se pokupili u pola noći, nakon pet godina zajedničkog života. Kako idete svaki dan na posao i prođete kraj kuće najboljeg prijatelja s kojim ne pričate? Kako sjedite preko puta stola s nekim s kim ste proveli život, a sada se pravite da ga ne poznajete? Kako?

Moja slabost nalazi se i u tome što ljudima prečesto dajem drugu priliku. A dajem ju jer znam da taj tren kada odlučim završiti s njima, završila sam zauvijek. I to neće biti tiho i preko noći, bit ćete obavješteni da si više nismo dobri. I nikada neću okrenuti glavu na drugu stranu i praviti se da se ne poznajemo – ja imam poštovanja prema svemu što sam prošla s ljudima. Jasno mi je da ne mogu biti dobra uvijek i sa svima i zato poštujem kada se dogodi život i kada ljudi krenu različitim smjerovima. Ali jednako zahtjevam poštovanje. Jer ne podnosim ulagivanje, obraćanje svisoka ili patroniziranje. Nikada neću zažaliti što sam davala druge prilike – neki ljudi su se iskazali kao najdivnija bića i nadoknadili sve što su mogli. Neki ljudi obogatili su moj život upravo time što su dobili drugu priliku. I tko zna, možda ću i ja ponovno pogriješiti, zabrazditi i moliti za drugu priliku. Kao što već jesam do sada. I želim imati pravo na tu drugu šansu. Nismo nužno loši ljudi ako učinimo nešto loše. Ali upravo zato što ima mnoštvo loših ljudi koji će tek učiniti nešto loše, treba se držati mog najomiljenijeg sistema. Oprostiti. Ali nikada zaboraviti.