Nedjelja je. Sjedim za laptopom i pokušavam napisati tekst. Morana mi skače po glavi već tri sata i dvadest i dvije minute. Kada kažem ‘skače po glavi’, ne pretjerujem. Dijete se doslovno pokušava igrati na naslonu kauča na kojem sjedim, a na trenutke mi se zavlači ispod ruke dok pokušavam tipkati. I razmišljam u tom trenutku kako mrzim nedjelju.
Ovo zvuči kao najgora izjava ikada i čini mi se da sam istog trenutka pobijedila svu konkurenciju u kategoriji ‘bad mom awards‘. Da se ispravim, i barem malo očistim vlastitu savjest – ne mrzim SVAKU nedjelju. Samo one koje nisu isplanirane u minutu. Dokle god si možemo priuštiti nedjelje gdje ujutro zajednički pečemo palačinke, zatim se vozimo biciklom do farme s domaćim životinjama, jedemo vani, bicikliramo nazad i odemo na bazen – sve je u redu. Još ako se može ubaciti koji Disney klasik u kasno poslijepodne da se skrati vrijeme do večere i kupanja, gdje ćeš bolje!
Ali moj život, kao i život većine smrtnika, jednostavno ne dozvoljava takvu idilu svaku božju nedjelju. Ponekad je ostalo previše dana do kraja mjeseca pa se kuha kod kuće, ponekad imamo vagon posla za obaviti, a ponekad, jednostavno, pada kiša. I tada se dogode te nedjelje koje mrzim više od svih ponedjeljaka zajedno. Molim vas, recite mi, radim li ja nešto krivo s vlastitim djetetom, ili smo svi kolektivno podbacili u kategoriji ‘što dijete treba raditi kada ga ne zabavlja svita odraslih podanika‘?
Jer mi se već neko vrijeme borimo s tim problemom. S problemom u kojem Morana odbija raditi išta sama. Da se ispravim – nekim okrutnim humorom sudbine, sasvim joj je ok dokle god obavljam Pepeljugine poslove. Ako se bavim kuhanjem, vešom, peglanjem ili spremanjem, sve je ok. Ako se usudim upaliti usisavač, još ću dobiti i demonstrativno zatvarenje vratima jer ju ometam, molim lijepo. Ali bilo kakav posao koji uključuje obavljanje mog (ili muževog) REALNOG posla – ne dolazi u obzir. Tu je onda penjanje, skakanje, dvjesto trideset i sedam pitanja (podpitanja više ni ne ubrajam u jednadžbu), cviljenje, moljenje, valjanje po podu i bilo koja druga vrsta skretanja pažnje na sebe. Jer ona nije sposobna živjeti ako nije u centru pažnje non-stop.
Druga opcija je, naravno, pretvaranje u zombija pred ekranom. Samo daj droge, i nema problema, sjedit će šest sati bez da znaš za njeno postojanje. Ali to ne dolazi u obzir jer a) neću praviti idiota od vlastitog djeteta i b) mora naučiti funkcionirati sama!! I pročitala sam mali milion članaka na temu kako se mozak najbolje razvija kada je djetetu dosadno, ali iz nekog razloga, mi moderni roditelji uporno bježimo od tog koncepta. Jer kad im je dosadno, sjede NAMA na glavi. Nama koji im ne znamo reći ne. A ja si povremeno moram priuštiti par sati u kojima jednostavno imam drugog posla. I nije mi jasno zašto se stalno ispričavam oko toga?
Nedavno sam poludila (sama na sebe) kada sam shvatila da je jedini način da ju natjeram da se igra sama – da se izderem i doslovno ju potjeram u njenu sobu. Ne moram niti reći kako se osjećam nakon toga, ali drugog načina naprosto nema! I kada je u sobi, sve je opet ‘mirna plovidba’ – ona zaboravi da postojimo i igra se sama. Ali to se događa toliko rijetko jer mene uporno grize savjest kad ju moram galamom tjerati od sebe. Pa opet, ne mogu se sjetiti trenutka u kojem je moja mama sa mnom provodila toliko vremena?! A moja mama je bila nezaposlena i ja sam bila jedino dijete do sedme godine života. I ne, tada nije bilo crtića 0-24 niti se mogla osloniti na youtube, glazbu i didaktične robot-igračke. Ne, ne možemo niti reći da sam idilično trčkarala kroz cvjetno dvorište i bosim nogicama utabala put sretnom djetinjstvu – šta pričamo mi, ja odrasla na trećem katu zgrade, u najgorim ratnim godinama, i smatrala sam osobnim postignućem kada su mi dali da s pet godina odem prekoputa u trgovinu po kruh. Sama. U pješačkoj zoni. Između dvije opće opasnosti. I ovdje čak ni ne pretjerujem!
A mi svoju djecu navikavamo na akciju 0-24. Ako nisi u vrtiću, idemo u park, u zoološki, u šoping, u restoran koji ima kut za djecu i igralište prikačeno. Ako je loše vrijeme, tražit ćemo frendice za doći u posjetu, ići ćemo na bazene, u igraonicu, upalit ćemo tv, youtube i dvd paralelno, a onda se uza sve to i igrati s njima cijelo vrijeme. Da ne bi jadno dijete bilo zapostavljeno. Da ne bi jadno dijete bilo prepušteno sebi (i dosadi) više od dvije minute dnevno. Čudim se da i njima ne guramo mobitel u ruke kada idu na wc. Ali još ima vremena, na žalost.
Ne znam kada se to dogodilo. Ne znam kada smo počeli misliti da su nam djeca, ne ravnopravna, već nadređena. Istina je da im treba osigurati sve što im je nužno i pozdravljam moderno roditeljstvo koje je puno otvorenije u komunikaciji i emocijama. Ali na trenutke mi se čini da od njih očekujemo previše – odjednom smo svoje strahove, potrebu za ljubavlju i samoostvarenjem prebacili na njih. Jer ONI će nam biti best frendovi, ONI će postići nevjerojatne stvari, a nas voditi kroz to sa sobom, ONI će biti nositelji sreće kroz cijeli naš život. Nemojte me krivo shvatiti – oni i jesu definicija sreće i nemjerljive ljubavi.
Ali su isto tako, samo jedan od mnogo segmenata našeg života. Sve što radimo, radimo ZBOG njih, i to je odlično, ali polako sve ide k jarcu od kada smo počeli sve raditi ZA njih. Toliko ih želimo zaštititi od bilo kakve negativne emocije da pretvaramo sebe u sluge, a njima oduzimamo vrijedne životne lekcije. Valjda smo mi ti koji prvenstveno sebi moramo objasniti da nije roditeljstvo samo nakupina sretnih uspomena. Negativna emocija ne znači lošeg roditelja. Zahtijevanje prostora za sebe nije pokazatelj sebičnosti. Postojanje hijerarhije unutar obitelji nije znak stege i nedostatka ljubavi.
Mislim da svi mi kolektivno trebamo malo pogledati u priručnike vlastitih roditelja i ponovno naučiti što znači biti strog. Ne tiranin, ne zlostavljač, ne emotivno distanciran. Ali strog. I ponoviti kako to izgleda kada roditelji imaju život bez obzira na djecu. Sjetite se naših mama – dok su dečkići igrali nogomet, one bi sjedile po strani i ćaskale. U haljinama i borosanama, neke u cipelama na petu. Mislite da je neka trčala za loptom kako bi sin bio sretan? Ja se takve ne sjećam.
I to je onaj dio koji moram učiniti za sebe. Moram naučiti povuči granicu. Moram znati reći kada je dosta i kada je došlo vrijeme za odvajanje – moje odgađanja posla za kasne večernje sate me neće učiniti niti boljom mamom niti zadovoljnijom ženom. Ali će me učiniti nadrkanom neispavanom spodobom koja se istresa za svaku glupost. Jer nisam napravila ono što sam trebala – kada sam to trebala. I da se razumijemo, ovdje Morana nije učinila ništa krivo. Moja svađalica ovaj put nije ona koja treba ispravke. Ona je samo naučila da prvo dolazi ona, a onda sve ostalo. A to jednostavno nije realano, nije održivo. I zato moramo početi raditi nešto po tom pitanju sada.
I tu ne mislim ‘staviti ih ispred ekrana‘ dok završim sve što imam. Nek leži na podu sobe dok umire od dosade. Garant će smisliti neke ultra zabavne pjesmice, ako ništa drugo. Bogzna da sam ja to radila veliku većinu vremena. I evo me, preživjela. I ona će, u to sam uvjerena. Pametna je ona i snažna djevojčica, što je malo dosade za nju? Uostalom, nekad će morati u školu, a kasnije i na posao – bolje da se odmah sprijatelji s blejanjem u prazno, kasnije će joj biti lakše! 😉
#misusovo
Ja, odmah da kažem, nisam mama, ali se iz nekog razloga slažem s tobom 🙂
Picture this. Nisam vidjela rodicu/tetku/prijateljicu barem 10 mjeseci. Konačno se sastajemo, a njen toddler skače svima prisutnima po glavi, urla i lupa nečim cijelo vrijeme i ne dozvoljava da itko progovori, osim ako je riječ o njoj/njemu. I tako cijelo vrijeme dok sjedimo. Bez pauze i bez obzira što IMA druge, malo starije (i tiše ) djece u blizini s kojima se može igrati. Mame, normalno, ni a , ni be.
Koliko god sam nekompetentna da o tom propovijedam, isto toliko me to i nervira.
Kužim te. Ja, kao mama, mogu posvjedočiti da ima dana kada su djeca jednostavno u problematičnoj fazi i mora ih se pretrpiti. Ali puno češće se ne radi o fazi nego o zločestom djetetu/lijenom roditelju. I to je žalosno jer – ako ih voza sada, što će im tek raditi kasnije u životu?! Ima tu i onoga gdje se djecu dovodi na mjesta koja im nisu prilagođena, kao i onoga da se od njih očekuje da se ponašaju ‘kao veliki’, a oni to nisu. Tako da i dalje čvrsto vjerujem da je roditelj taj koji treba koristiti mozak 😉
Evo još jedna tema o kojoj opetovano razmišljam. Moja majka često kaže kako sam ja svašta radila sama od najranije dobi, Da, jer se nisu htjeli baviti sa mnom, u konačnici sam vrlo rano naučila čitati a i mnogo vremena smo sami provodili na ulici igrajući gumi gumi i graničara. A ovaj moj stariji ne može 5 min se zaigrati sam. Moram igrati nado, vježbati tae kwon do i non stop me žica da nešto radimo zajedno a ako kažem kasnije ili imam posla onda me i ucjenjuje (“zašto ništa nećeš raditi sa mnom”, “kaj ti mene ne voliš”). A i mlađi kreće tim putem. Vrtić, parkić, aktivnost, česta putovanja, razni rođendani uglavnom u igraonicama… dani su im ispunjeni do maksimuma, a roditelji rastrgani. Tek sad vidim da su moji roditelji imali bezgranično vremena dok smo mi đipali na ulici. Uglavnom, kao svaka loša majka lijepo mu kažem… slušaj mogao bi mi pomoći prvo napraviti xy ili igraj se sam i pripazi na bracu (dok mama pije kavu i piše ovaj post) i znaš kaj, fakat nemam grižnju savjesti. Bit će dobro pa nek mi zamjeri što nisam s njim stoti put odigrala nado i jada se budućem psihijatru.
Slažem se APSOLUTNO! Mama se ne može sada igrati, ali možeš doći praviti ručak sa mnom. Win-win. S tim da s ponosom mogu reći da smo danas svečano muž i ja prvi put pogledali epizodu ‘ozbiljne serije’ dok je ona bila budna i kraj nas. Par puta je krenula uljetavati sa ‘ali meni je dosadno’, ali nismo popustili – ona kad gleda crtić, pusti je se na miru. Mi sada gledamo seriju. I evo, nitko nije umro u tih 40 minuta! 😉 Baš si mi samo trebamo dozvoliti da dišemo.
Bravo za ovaj iskreni i mudri članak! Mi moderni roditelji kao da smo izgubili ono najvrjednije, a što su naši roditelji još imali – zdrav razum. Hvala Vam što ste nas podsjetila na to!
Hvala Vama na ovakvom komentaru! Bitno je da se sjetimo da smijemo disati 😉
Savrseno! Stvarno se nadam da cu svom sinu dopustit dosadu kad naraste jer se grozim kad vidim klince ispred ekrana stalno. Ma sigurno cu ga ja I stavit tako koj put kad mi pukne film I treba malo mira Ali se nadam da mi to nece bit pravilo. Ps. Pisem na mobu, pa zato toliko gresaka
Svaka cast Majo na realnom tekstu ! Izdvaja se u moru ‘leprsavih’ tekstova mladih mama (24h raspolozenih)
Biljana, hvala ti 🙂