Volontirati neću, izgleda

Stvarno sam radila sve i svašta – od konobarenja, slaganja robe, honorarnih novinarskih poslova pa čak i nekoliko mjeseci u struci (prof. hrvatskog). Šokantno sam uspješna, znam. I zadnjih mjeseci kako mi je istekao porodiljni za vrijeme kojeg sam, po staroj hrvatskoj tradiciji, ostala bez ugovora, sjednem sama sa sobom i odlučim krenuti polako. Ok, u škole sad nema smisla ići, ferije će, oni traže tek u 8. mj. Ali eto, da ne sjedim besposlena (kao svaka majka, naravno), idem obići kojekakve radije, portale i sl. Poslat ću im cv, diplomu novinarstva imam, imam i iskustva, znam da im svima fali ljudi pa što bude. Volontirat ću. Jer sam dobra u duši. Dobro, ne zato, već zato što znam da para nema, a meni će dobro doći da se malo razradim jer nisam pisala sto godina. I krenulo je.

Na tri molbe ni odgovora nisam dobila. Na dvije su oduševljeni, jedva me čekaju, samo dođi. Ispričavaju mi se unaprijed jer ću radit džabe. Vičem svisoka ‘ma nijeeee bed, šta ću kad mogu, to ja ionako iz ljubavi’. Obećavaju da će para biti poslije, ja odmahujem rukom i govorim kako nema potrebe, mogu ja i vječno ovako. Test snimanje odrađeno, sve valja. Tekstovi odlični, čujemo se nakon sto mi raspored pošalju. Sretna ja, sretni oni. Idila. Mislim ja ‘eto vidiš, samo kad hoćeš!’

Prošla su 2 i pol mjeseca. Nitko mi se javio nije. Lažem, dva puta sam dobila poruke da me nisu zaboravili samo su u gužvi. Zbog manjka ljudi(?!). Javit će mi se.
Je l’ netko nije skužio da hoću radit posao u struci – za džabe?!

‘Oš volontirat? E nesh! Misusovosveto! 😀

Püßabok!