Kreditno sposobni i fiskalno odgovorni

Postoje ta dva ustaljena i svima dobro poznata stereotipa – Hrvati vole živjeti iznad svojih mogućnosti i žene sve liječe šopingom. Predivna kombinacija koja se jako često pokaže točnom. Zabrinjavajuće točnom, da naglasim. I ne samo što većina žena (htjela to priznati ili ne) želi imati i govno ako na njemu piše Chanel (citiram svoju šaljivu, iskrenu i inteligentnu kolegicu), u prelijepoj Našoj je plitkost takve vrste na posebnoj cijeni. Ono si što nosiš. Ono si koliko imaš. Bitno je što voziš i koji model mobitela vadiš iz džepa. Što ne bi bio takav problem da nismo na rubu propasti, u državi koja voli slijediti grčki model, u županiji koja ima najviše nezaposlenih i najniža primanja. Ali u skladu s našim balkanskim ‘kako ćemo, lako ćemo’ motom, svaki dan se srećem sa barem jednom smiješnom situacijom u kojoj se zapitam – jesmo li svi (liječeni) šopingholičari?

Imala sam presimpatičnu cimericu. Na prvu je bila prototip ‘cure s ekonomije’, ali bila je stvarno draga i divna i dobra i – ovisna o Dieselu. Ja kao dijete s bakom u Njemačkoj sam davno naučila kako se obuć da izgledaš čist’ ok, ali da na majicu od 20 maraka frkćem nosom jer ju smatram preskupom. I za mene je to bilo normalno. Smijala sam se svom dečku jer daje 700kn za levisice. Jer – de dobro je! I onda sam započela život sa stanovitom Cime. Imala je pristojna primanja i mogla je lagodno živjeti. U stanu. Ali ne! Moja Cime je živjela na Savi u sobičku i dijelila zajednički wc na katu samo kako bi si mogla priuštiti Diesel. Ali Diesel sve! Sat. Traperice. Haljine. Rublje. Sve. Jednom prilikom je došla u sobu sa trapericama od 1400kn i ‘haljinom’ koja je izgledala kao majica mog tate. Jer mi je tata bio popriličan pa sam mogla nosit njegovu majicu kao haljinu. Točno tako je izgledala njena haljina od 1200 kn. A traperice su se poderale za 2 mj. Pogodite što? Otišla je kupiti nove, iste takve. Jer joj stoje najbolje i guza joj u njima izgleda super. Pričam o djevojci koja nosi broj hlača 25 – ja mislim da njoj guza u svemu izgleda dobro dokle god uspije naći dovoljno malu veličinu. I ona je tako nosila svoj Diesel, a ja sam se snebivala. Dok nisam otišla i sebi kupila Dieselov sat. Jer je lijep. I hoću baš taj! Jer, što bi ona, a ja ne?

I tu dolazimo do mog omiljenog hrvatskog uzvika! Odmah nakon misusova, naravno. Što bi ona, a ja ne?! Daj i meni! Ma daj mi duplo! Radim za minimalac, a frendica ima airmaxice? Ja ću si kupit ove od 1300kn na 36 rata! Izašao iphone 6? Može, ni ne zanima me kolika je pretplata! Doslovno znam za slučajeve gdje frendica kupi auto za ušteđevinu, a druga ode i kupi veći auto. I naljepnicu ‘nije tatin, moj je!’ Samo znate koja je fora? Nije auto ni njen ni tatin ni firmin – već na leasing, plaćen pozajmicom s posla jer nije kreditno sposobna. Mene takve stvari zabavljaju. Dokle god se ne tiču mene osobno.

Ali da si ne lažemo, na sve nas utječe društvo u kojem odrastamo. Tako ja volim misliti kako nemam takvih problema. Osim onih nekoliko puta u godini kada se ponašam kao liječeni ovisnik kad ponovno dođe u doticaj sa supstancom. Moram imati sve i moram imati sada. Načini na koje sama sebe opravdavam su presmiješni pogotovo kad se u sve to uključi i blagi OCD. Pa tako idem po ručnike za plažu u Benetton jer su najbolji i najveći, a stari su sad već stvarno koma (ali stvarno). I trebaju mi samo ručnici. Ali kad dodjem tamo, ima i prekrasan badić, još snižen 40%. Ok, nije to puno para, njihovi badići su baš fini i ugodni i kvalitetni. A svi badići koje imam kod kuće (tri para) su crni. A eto, kakve li slučajnosti, meni se baš nosi u boji ove godine. Eto, ništa drugo mi ne treba. Doduše, nemam torbu za plažu, a tu ima krasna velika. I još k tome na sniženju! Mislim, može se naći i jeftinija vjerojatno, ali kako ću imati Benetton ručnik i badić, a torbu ne?! Halo?! Sva sreća, japanke više nisu imali u mom broju. I tako barem 3, 4 puta godišnje. Dobra sam, divna, držim se svog budžeta, ne pretjerujem, ali kad mi smrkne… Kasnije mi bude malo neugodno pred sobom, ali si odem kupit nešto da zaboravim. Na sniženju naravno, onda se osjećam kao da sam učinila dobro djelo.

Najgore je bilo kad sam bila trudna i još saznala da ću imati curicu, kako sam se i nadala. Htjela sam sve najbolje, najljepše i – najskuplje. A vjerujte mi, sa podivljalim hormonima, trbuhom do zuba i emotivnim lunaparkom, bilo je JAKO teško othrvati se svim idejama koje su mi padale na pamet. Ipak, nekako se tješim da ipak racionalno kupujem. Željela sam Stokke kolica za Moranu i kupila sam ih na njuškalu za pola cijene. Gotovo nekorištena. To je bio kompromis. Kompromis za koji sam uvjerena da mnogi rade, ali taj naš dišpet im ne da da to otvoreno kažu. Znam koliko broj ljudi se zgražao kad sam rekla da su kolica s njuškala. Ali ne zato što su rabljena. Zgražali su se jer sam imala obraza reći to otvoreno. I tako ugrozila i njihovu koncepciju. Jer koliko je lažnih torbi, posuđenih haljina, rabljenih mobitela u opticaju? Mora biti! Jer računica se ne poklapa. Samo zato što nešto želimo, ne znači da je nužno ostvarivo. S našim prosjekom plaća naprosto je nevjerojatno koliko žena nosi markiranu robu i to samo znači da vam dio toga ne govore – ne govore da je kupljeno rabljeno ili na sniženju ili posuđeno. Ili se netko priprema na dužničko ropstvo. Nekako na našem brdovitom balkanu sve ima formu natjecanja, a ovi statusni simboli su najlakše vidljivi i zato najdraži za usporedbu. Ali samo isključivo negativnu. Mara ide na skijanje? E pa Kata će otić u minus 15.000kn pa će ići i ona. A Kata ne zna da je Mara za skijanje digla kredit i da, dok zajedno sjede na kavi, svaka skuplja siću po novčaniku za platit račun.  I tu kreće taj problem sa vlastitim mogućnostima. Ako nemaš od čega, nemoj. Nađi jeftiniju verziju onoga što te veseli!

Istina, instagram i facebook ne pomažu u odmaku. Sada je prelako uspoređivati se s drugima. Ali treba se sjetiti da nikad ne znaš što je u pozadini. Ljudi koji znaju koristiti društvene mreže, koriste ih kao dobar PR. Nitko ne stavlja sliku masne kose dok čisti piliće kod bake u dvorištu. Kad odeš na dva dana u London, onda se fotka. I to je normalno! Samo ponekad pogledam svoj instagram i pomislim ‘uuu pa vidi me, živim sto života!’ A živim li? Apsolutno – život kućanice, spremačice, neostvarene profesorice, mame, žene. Ta mi misao često padne na pamet dok ovakva kul tetovirana roza kose vješam veš na balkonu. U anatomskim papučama (jer su udobne). A onda uđem unutra dinstat luk! I zato valjda ponekad zasvrbi taj Diesel sat ili Lei Lou torbica, valjda kad ti bude dosta i sebe i drugih i instagrama i fashion.hr-a, valjda onda upališ tu iskonsku balkansku lampicu u sebi i kupiš torbu od 1500kn. I onda ju, kao jedna moja frendica, ne izvadiš iz ormara 6 mjeseci jer te grize savjest. Ali sve je to za ljude. Dokle god naljepnica kaže ‘nije tatin, moj je’, sve je ok. Ma može pisati i ‘nije moj, tatin je’, samo nek nije od banke. Da ne bismo, misusovo, pisali grčke scenarije.

Sirotinjo, i Bogu si teška! Neću više nikad u šoping! Amen! 🙂