Prije dvije i pol godine napisala sam svoj prvi post na blogu. Napisala sam Volontirati neću, izgleda izrevoltirana još jednom odbijenicom u svom profesionalnom životu. I nije to bila bilo kakva odbijenica. Bila je to odbijenica za koju sam mislila da nije moguća – došla sam u redakciju malog nezavisnog radija koji je tražio volontere, radija koji je tek počinjao s poslom, a ja sam imala nešto malo iskustva (doduše, ne na tom mediju), imala sam formalno obrazovanje i bila sam spremna raditi besplatno. U potpunosti besplatno! Čak sam i poznavala one koji vode navedeni radio i sve je djelovalo kao simpatična suradnja u nastajanju.
Kao što ste mogli pročitati u starom tekstu, ništa se od toga nije dogodilo. Ispalo je da je moja šetnja kroz prostorije služila samo kao odmjeravanje snaga i pokazivanje kako su ‘određeni ljudi tu, na poziciji’, a mi ostali se, valjda, trebamo požderati zbog toga, posuti se pepelom ili moliti za milost i posao. Besplatni, da napomenem. Meni općenito takav svjetonazor nikada nije bio jasan jer nemam kompetitivan karakter i jedina osoba s kojom se konstantno natječem sam – ja. Također sam i štreberski nastrojena tako da volim imati sposobne ljude kao nadređene jer mi se pruža nevjerojatno puno prilika za učenje. No, takav recept se pokazao kao garancija za neuspjeh u Lijepoj Našoj. Da ne duljim, takav sudar svjetonazora i viđenja integriteta doveli su me tu gdje jesam – nezaposlena u Njemačkoj.
Dala sam si fore i prostora da se prilagodimo novom životu. Sve je bilo koncentrirano na Moraninu asimilaciju i integraciju. Tako da prvih godinu dana nisam niti razmišljala o poslu. To je bila muževa sveta misija, a ja sam se bavila vrtićima, aktivnostima, učenjem jezika, organiziranjem slobodnog vremena, upoznavanjem drugih mama, običaja i svakodnevnog života. I sada, kada je Morana u potpunosti sjela na svoje mjesto, pomalo je počeo u meni raditi crv nestrpljivosti. Odjednom me počela gristi savjest što ‘samo sjedim kod kuće’, što ne zarađujem bijesne pare, što se ne krećem nigdje. I to se moralo dogoditi – jednom kada se dijete uklopi u sistem, a vi ostanete kod kuće, život postane monoton i opasno zatvoren. Jer ako vi NE MORATE izaći među ljude, previše je jednostavno zatvoriti se u kuću i živjeti na facebooku i hrvatskoj televiziji. A za takav život niste niti morali odseliti. Je, djetetu je bolje, ali vi od toga nemate ništa.
I zaključila sam da je krajnje vrijeme da krenem u potragu za poslom. Bilo kakvim poslom. Pošto sam već prije i konobarila i slagala robu po dućanima, nisam vidjela zašto bih uopće pokušala nešto drugo. Dajte mi malo dijeljenja novina, malo letaka, koju majicu da posložim i ja sretna. Ali – nećeš, kolega! Pošto živimo u predgrađu, ispalo je da ovdje nepoznavanje razgovornog njemačkog predstavlja pravu prepreku. Bio je to detalj koji sam previdjela jer se nas uči da je engleski svjetski jezik i da svugdje možeš proći s njim. U centru to nije toliki problem jer postoji internacionalno tržište, ali ovdje je. S druge strane, unaprijed mi se upalila majčinska grižnja savjesti jer ću ‘ostavljati dijete samo bez mame kako bih ja slagala neku majicu u centru.’ Ali znala sam da druge nema i jedini način da se pokrenem je udariti na dvije fronte – na ‘freelancersku internetsku’ (gdje zadržavam slobodu kućanice, krojim svoj raspored, ali ne izlazim među ljude) i ‘mini-job njemačku’ frontu (gdje moram iz kuće, ali učim njemački milom ili silom). Pripremila sam se za borbu i sjela za komp. I kao božjom providnošću, iz čista mira, ničim izazvana – dobila mail.
Mail od WDR-a, njemačke verzije BBC-a, recimo, gdje me glavna urednica redakcije zadužene za jugoistočnu Europu poziva na razgovor. Jer oni prate moj rad i žele me upoznati. Tlo mi je izmaklo pod nogama i počelo mi je zujati u ušima. MOLIM?!
Kako objasniti sve što se od tada događalo? (Bazirat ću se na svoje dojmove i osjećaje jer objektivan segment svima je jasan.) Vidite, moje iskustvo radnih odnosa u Hrvatskoj je i dalje vrlo svježe. To je ako pokušavam biti blaga pa izbjegavam konstrukciju ‘još uvijek imam PTSP’. Svaki posao koji sam radila u domovini bajnoj za mene je bio sudar narcisoidnosti i nekompetentnosti. Nemojte me krivo shvatiti, radila sam s nekim od najdivnijih ljudi, ali divni ljudi nisu problem. Problem su ovi drugi. Od forsiranja doživljavanja šefa kao božanstvene reinkarnacije, do apsolutnog izbjegavanja odgovornosti nadređenih. Od toga da se u svakom trenutku prema tebi odnose kao da si malouman, a onda te bullyingom tjeraju u kut kako ‘ne bi zaboravio svoje mjesto’. A to mjesto je pozicija vječno zahvalnog malog čovjeka jer mu se, eto, veliki čovjek smilovao i dao mu posao.
Na razgovoru za posao vam se barem pet puta napomene da čeka horda ljudi taj posao (čak i kada ne čeka), da vaše obrazovanje ne znači ništa (jer oni nisu obrazovan, a vidi ih gdje su!), da ste u potpunosti zamjenjivi i da od prvog dana trebate tražiti način da budete nevidljivi, da nekome ne stanete na žulj. A to je bez onog dijela o kršenju zakona sa pitanjima o bračnom statusu, planiranim trudnoćama i upozorenju o korištenju bolovanja samo u ekstremne svrhe. Takav stav se nastavlja i na radnom mjestu – vi se ispričavate za vlastito postojanje, oni se busaju u prsa robovlasničkim odnosom i čarobni krug veselo teče dalje.
Pošto sva moja radna iskustva imaju zajednički nazivnik, ne moram ni reći da sam na razgovor krenula bez ikakvih očekivanja. Tko zna što će mi nuditi i pod kojim uvjetima, ali nema veze, ponijela sam svoju mantru ‘mogu ja i volontirati ako treba‘ jer posao u struci, u Njemačkoj, seže daleko dalje od svih mojih najluđih snova. Pa mogu onda i za džabe, nije da nisam navikla. Ono što me dočekalo teško je objasniti ljudima iz moje struke koji su ostali kod kuće. Jer zvuči kao da friziram dječju bajku.
Od toga da sam od prvog trenutka imala osjećaj da sam ušetala među sebi jednake, do toga da se ni po čemu tamo nisam isticala. Razgovor za posao bio je surealno iskustvo u kojem ONI MENI nude posao! ONI meni objašnjavaju zašto bih JA trebala željeti tu raditi. Zašto su ONI kvalitetna redakcija. Kako su NJIHOVI ljudi sposobni i pametni i pružaju zdravo radno okruženje. Ne moram ni reći da sam bila bez teksta. Čekaj malo, vi meni hoćete reći da vi ŽELITE MENE?! Baš mene? Nikada ništa u životu slično nisam čula. Lažem jesam – profesor iz književnosti mi je rekao da želi mene za asistenta, ali je uvedena zabrana zapošljavanja. Doduše, nije još, ali ove zadnje dozvole idu ‘zna se kome’ preko štele pa mu je žao. Eto, to je bio zadnji kontekst u kojemu je meni netko rekao da želi mene. Ne bilo koga jer ste svi isti, već mene. I ne samo to.
Ovo je bio razgovor za posao u kojemu oni znaju sve o meni. Oni znaju što radim i kako pišem. Znaju sve o mom stilu i mom potencijalu. Oni znaju da imam dijete i da se to dijete mora nekako ubaciti u radni raspored. I voljni su imati pregovore oko radnog vremena, plaće i daljnih ponuda. Oni znaju o meni, zapravo, sva što ih zanima. Ja sam na tom razgovoru bila da se oni meni predstave. ONI SE MENI PREDSTAVLJAJU?! Jer sam jednako vrijedna. Jer nisam zamjenjiva. Jer imam pravo pregovarati oko radnih uvjeta jer sam osoba i imam život i van posla. Kao što vidite, bila sam u šoku svake sekunde tog razgovora.
I sada, kada gledam unatrag, mislim da je najšokantniji segment svega toga bio osjećaj – da vrijedim. Prvi puta u svom životu, imala sam osjećaj da, profesionalno, nešto vrijedim i da imam nešto za ponuditi poslodavcu. I pomislite samo koliko je to, zapravo, tužna izjava. Jer svima iz istog sustava iz kojeg sam došla i sama, svima su krila podrezana u startu. Svima je samopouzdanje na samom početku uništeno do te mjere da niti sami ne vjerujemo da uopće imamo išta za ponuditi. Nikada nisam izašla toliko puna samopouzdanja iz staklenog nebodera kao taj petak. Osjećaj je bio nevjerojatan.
I trenutno nije važno koliko ću dugo raditi i hoće li se snovi ostvariti. Ono što je važno je taj osjećaj potencijala, osjećaj da uistinu mogu postići sve što želim ako se potrudim. Kao u banalnim američkim reklamama. I prvi puta u životu odlazim na posao puna elana i puna želje da naučim sve, pokušam sve, savladam sve. Jer samo jedan takav stručan, profesionalan i pozitivan razgovor za posao bio je dovoljan da čovjek u sebi pronađe želju i volju koju nije znao ni da posjeduje. Ili je znao, ali se nije usudio zalaziti u te sfere jer – čemu?
You deserve it (yes, you do).
Thank you, thank you! 😉
Nisi napisala sto je za jezicnom barijerom, tj kako cete se sporazumijevati? Koliko dobro znas njemacki? PS. Jako mi je drago zbog tebe, neka vidimo da postoji i dobra strana zaposljavanja, makar vani.
Hvala ti 🙂 Napisala sam da sam u redakciji koja je zadužena za Jugoistočnu Europu (čitaj: zemlje bivše Jugoslavije) što znači da radim na hrvatskom, a potreban im je i engleski. Njemački mi je dovoljan za sporazumijevanje, ali sam daleko od mogućnosti rada na takvoj poziciji (da je na njemačkom).
Sretno! (y)
Hvala! 🙂
Supeeer Majo! Tako mi je drago zbog tebe i vas kao porodice! Sretno!
Bravo.
[…] Članak je u cijelosti preuzet s autoričina bloga. […]
Svaka čast,
međutim istina je da velika većina školovanih ljudi koji ne znaju jezik ne mogu očekivati ponude iz snova kao u Vašem slučaju.
Pogotovo ako nisu tehničke struke. Početak je uvijek težak. U početku možda neki posao za minimalac ili nešto iznad minimalca (oko 1000 eura neto). Dalje ih čeka mukotrpno učenje jezika i nekakvo napredovanje do možda 1.500 eura.
Barem za one koje ja znam.
Ali to je još uvijek bolje nego sjediti bez prihoda kod kuće u Hrvatskoj. Ako čovjek ima 5.000-6.000 kn prihode i riješeno stambeno pitanje tada selidba po meni baš i nije neka opcija.
Ja sam bila spremna raditi bilo što. I pripremila sam se na sve vrste mini-joba, početnih pozicija, čak sam i završila tečaj za njegovateljicu. Ali eto, dogodilo se sreća! Kockice su se posložile bolje nego sam mogla i zamisliti i toga sam svjesna. Samo je osnovna razlika u tome što mi se ovdje tako nešto moglo dogoditi dok u Hrvatskoj nije ni dok sam i rukama i nogama pokušavala opstati.
Jedino se sa zadnjim odlomkom ne mogu složiti. Mislim da je to jako individualno. Imam mnogo prijatelja koji također vjeuju da mogu imati dobar život sa svim što ste Vi naveli gore. Ali ja nisam jedna od tih. Ja sam si na vrijeme priznala da nije samo stvar u stanu i plaći, za mene je stvar i u zakonima, politici, ljudima i mentalitetu. Ja jednostavno više nisam vidjela ništa za sebe u Hrvatskoj. I poštujem one koji misle drugačije. Vjerujem da su jako sretni oni koji su se pronašli ‘na rodnoj grudi’. Ali ja nisam jedna od tih.
Mislim da ljudi trebaju biti pragmatični i ne idealizirati njemačku ili neke druge zemlje. Ja sam se dobro upoznao sa neefikasnošću, aljkavošću i administracijom i u njemačkoj.
Recimo njemačku bankovnu karticu njemačka pošta mi je tri puta gubila. Postoje podatci po kojima je poslano i tu nema greške. I onda se može zamisliti kako mi je bilo. Prihode imam, ali kartica ne dolazi, ne mogu doći do gotovine, nemam niti internet bankarstvo. I to je trebalo biti u pošiljci. Ali imam i troškove. Radim preko Zeitfirme u drugom gradu, plaćam hotel, a u onoj Sparkasse možeš dići novce na šalteru samo u općini u kojoj si otvorio račun. Na kraju sam sa zadnjih 20 Eura u novčaniku morao otputovati u tu općinu i dići novce na šalteru. Poslije je konačno stigla i kartica.
Upravo sada gledam. Njemačko mirovinsko osiguranje mi je poslalo najmanje 20 stranica na birokratskom njemačkom jeziku sa nekoliko vrsta upitnika. Do prije godinu dana bio sam obrtnik u Hrvatskoj i kad sam zatvarao bio sam najviše sretan zato jer sam mislio kako sam se riješio administracije. 🙂
Početkom ove godine sam se konačno riješio porezne prijave u RH, ali sada me čeka njemačka Finanzamt i porezna prijava u njemačkoj.
O svojim iskustvima sa “uhljebima” u njemačkoj bih mogao isto, ali mi se sada ne da.
Nažalost kod nas je već poznato da imamo troškove koje ostale države nemaju. To treba financirati i to netko treba platiti. I tu smo debelo nekonkurentni. O tome svi znaju. Prevelik broj umirovljenika, glomazna administracija, crkva na državnoj sisi, korupcija. I imamo još jedan strukturni problem da svagdje gdje je politika prisutna od državnih, javnih poduzeća, preko škola, fakulteta, ustanova, bolnica na čela uporno se guraju podobni koji su u pravilu u najbolju ruku mediokriteti. A mediokritetima opet odgovaraju drugi podobni mediokriteti koji ne mogu predstavljaju prijetnju njihovom položaju i “stručnosti”.
I tako da polako tonemo. Poduzeća propadaju, ljudi umiru u bolnicama od banalnih bolesti, fakulteti gube rejting. I iako u hrvatskoj sunce ljepše sja moram priznati da me je strah kada se vraćam na odmor u RH. Evo u veljači kolega, 46god. je umro od sepse kao posljedica upale slijepog crijeva nakon što je proveo dva mjeseca po bolnicama.
Dokle smo došli i gdje idemo?
Apsolutno se slažem s tobom. Zapravo mi nisu ni jasni ljudi koji u svemu očekuju nekakav idealizam, utopiju. To ne postoji. Moja percepcija Njemačke može nekima zvučati pretjerano pozitivno, ali je činjenica da je to MOJA percepcija, temeljena na MOJIM iskustvima. Koja su, na zvu sreću, bila vrlo pozitivna. Do te mjere da stalno čekam da se nešto dogodi da me ‘otrijezni’. Ali postoje teški dani, neljubazni službenici, zavrzlame s jezikom, navedena birokracija i sl. Mislim da je svima, koji uopće razmišljaju o Njemačkoj, bitno objasniti da je Njemačka i dalje samo bolja, funkcionalnija verzija Hrvatske. Ja nisam otišla ‘mlatit lovu’, ja sam otišla tražiti drugačiju verziu života. Uređeniju. I to sam i dobila. Ali, naravno, postoji uvijek i ona druga strana, gdje ljudi u Hrvatskoj toliko idealiziraju Njemačku da ja sada dobijem napade kada kažem bilo što negativno o Njemačkoj, a oni se zgražaju jer, ZAMISLI, u Njemačkoj nešto ne funkcionira ili funkcionira loše. Ili pada kiša, recimo.
Živim i radim već nekoliko godina u Njemačkoj, a živjela sam i u drugim zemljama Europe.
Koliko god da je ovaj post lijepo sročen, nisu navedene bitne informacije, npr. da li se radi o stalnom ugovoru na neodređeno, o privremenom poslu, itd. Dobija se nerealan dojam da je u Njemačkoj lako dobiti posao u struci, što je daleko od istine. Kao stranac ostaješ uvijek stranac, a to znači da osim ako nisi dogurao do pozicije visokog stručnjaka, da će lokalni radnik imati prednost. Uvijek postoje iznimke, npr. to su internacionalne kompanije, ali u njih je jako teško ući i treba imati određene kvalifikacije koje hrvatski fakulteti uglavnom ne nude.
Samo zato što je Hrvatska kao država totalno rasulo, ne znači da su druge države uređene i da se u njima “lako” živi 🙂 (iako svakako lakše nego u Hrvatskoj)
Isto tako, važno je na početku odmah odbaciti ikakve snove o integraciji i sl. To vrijedi možda jedino za djecu, koja će proći kroz lokalni sustav školovanja, ali nikako za odrasle ljude. Jer je to naprosto tako. Ne čini državu samo ekonomija, već jezik, kultura, mentalitet. S obzirom da si nova u Njemačkoj, razumijem početni entuzijazam jer to su svi prošli. No jednom kad prođu godine, kad čovjek počne plaćati poreze, sudjelovati u društvu kao punopravni član, onda vidi sva lica društva, ne samo ono vanjsko. Inače, Njemačka za europske pojmove uopće nije posebno uređena država, dapače. Kao država je također jako konzervativna, npr. tek ove godine su odobreni homoseksualni brakovi i sl. Nekome to možda nije bitno ili ga se direktno ne tiče, ali govori o mentalitetu. Isto tako, nijedan stranac kojeg znam, a družim se u krugu visokoobrazovanih ljudi na visokim ili višim pozicijama, nije se “integrirao” u Njemačku na način da je postao skoro pa “lokalac”. To su dva svijeta, koja koegzistiraju i toleriraju se, ali se rijetko miješaju. Iznimka su djeca, ako prođu kroz njemačke škole, kao što sam već rekla.
Uživaj u Kolnu i trenutnom toplom vremenu!
Meni je jasno da sam imala sreće, ali prvenstveno je tekst napisan kako bi se na primjeru vidjelo da su takve stvari zaista moguće ovdje. Jer meni (ako ste slučajno pratili blog i ranije) to nije bilo moguće u Hrvatskoj. A tamo nisam bila niti stranac, niti imala problema s jezikom, imala diplomu i sve ostalo. Ovo je tekst koji se referira na stari tekst koji pokazuje suštu suprotnost Njemačke i Hrvatske.
Sa svim ostalim moram se složiti – od sistema koji nije savršen, od asimilacije za koju ne mogu posvjedočiti (ali vjerujem da nije besprijekorna), problema s jezikom i sl. ALi opet moram napomenuti da je moj blog svjojevrstan dnevnički zapis. Nije zamišljen kao objektivan vodi kroz proces useljenja. Da je takav, tekstovi bi bili PUNO drugačiji. Ali su ovi zapisi i dalje apsolutno istiniti, što znači da ne uveličavam, ne cifram, ne bojam u rozo. Eventualno ponekad karikiram (ali to nije u ovom tekstu). Moje iskustvo je zaista u potpunosti pozitivno i ne mogu se žaliti kada nemam argumenata za to.
A što se početnog entuzijazma i integracije tiče, tu opet ne volim previše ulaziti u rasprave iz samo jednog razloga – jer su VRLO subjektivne. Što je za nekoga integracija, za drugoga nije. Što znači ‘biti punopravan član’? Ja se, recimo, ovdje osjećam puno ‘punopravnije’ nego što sam ikada bila u Hrvatskoj. A to je možda samo zato što je Hrvatska bila prema meni loša, a ne zato što je Njemačka savršeno dobra, ako me razumijete 🙂 Neki od nas nemaju problem sa potpunim stapanjem u društvo. Logično mi je zaključiti da neću nikada biti lokalac – jer ja zaista nisam lokalac. I to se ne može promijeniti. Moje odrastanje, moje okolnosti i zaleđe su drugačije. Ali da, istina je da uživam u entuzijazmu koji me već drži dobre 2 godine (nepune) i vjerujem da je do multikulturalnog društva. Vjerujem da je i tu velika razlika od grada do grada. Također, za entuzijazam se neću ispričavati – što dulje traje, to bolje! A bogzna da, ako krene nizbrdo, uvijek možemo podići sidro i otići – negdje gdje će nas opet držati entuzijazam. Ja se samo nadam da ljudi koji čitaju moje tekstove razumiju da se ovdje zaista radi isključivo o mom iskustvu. Što znači da nije niti objektivno niti se postavlja kao ‘pravilo’. Ako se dobije dojam da ‘ima nade’, onda je tako jer sam ja tu nadu, u mom slučaju, pronašla! 🙂
Draga Majo, znam da je starija objava, ali svejedno – čestitke od srca sa zakašnjenjem! 🙂
Kada se sjetim koliko sam i sam odbijenica dobio… No, istini za volju – dobio sam ih puno u inozemstvu, a i doma u RH…
Svejedno, sve je vrijedilo jer mi se ipak dogodilo ono kada su me htjeli upoznati, pa čak i zaposliti!. 😉 Pa makar i nakon 70 odbijenica.
Jako mi je drago da vam je intervju prošao tako kako je – sjajno, pristojno i profesionalno. Iskreno se nadam da je posao i dalje super. Ja sam tijekom potrage za poslom i slanja molbi mnogo puta za života u Belgiji imao puno razočaranja, osobito nakon raznih intervjua…
Interjvui su (uglavnom) bili pristojni i korektni, no nakon toga dogodilo bi se sljedeće:
a) javit ćemo vam se – nikad se više ne jave
b) u top 3 kandidata ste, ali nažalost ipak ništa od toga. (Nakon 2 kruga testiranja i par tjedana gnjavaže i čekanja).
c) natječaj je poništen, ali nema frke, napravit ćemo drugi za dva mjeseca! (Javit ćemo vam se.) – nikad se više ne jave
Ovaj pod c) mi je nekako najdraži. xD 😀
Mnogi mladi ljudi dođu puni entuzijazma i s nadom da će mnogo lakše naći posao u inozemstvu nego doma. To je veliko i da i ne. Uvjeti su svakako strani jezik (jer engleski nije toliko ukorijenjen koliko nas uče u školi da je), certifikati i tečajevi, dobar dojam i to kako se prodate i predstavite, a uvijek ima i onaj subjektivni faktor – jer na kraju krajeva, možda se osobi koja te intervjuira ne sviđa tvoja košulja ili frizura ili to kako žmirkaš dok gledaš.
A istini za volju, veze najrazličitijih vrsta (političke, obiteljske, manjinske, nacionalne, itd. itd.) debelo prolaze i u inozemstvu. Naravno, moja iskustva i opservacije.
Ipak, tu nema predaje i treba samo ići i slati i ne posustajati. Uz stalan rad na sebi i prilagođavanje. I kada se dogodi uspjeh, sve odbijenice, tegobe i zastoji iz prošlosti se čine kao da vrijede – jer zaista i vrijede. 🙂
Ako sam dobro shvatio – vaš suprug u Njemačkoj radi u IT sektoru? Jaaako bih volio kad biste podijelili malo njegova iskustva sa svim time i mislim da bi to bio jako zanimliv blog post ili intervju i da biste to mogli zanimljivo prikazati, ako gospodin ima volje naravno. Eto, samo mala sugestija. 🙂
Odlična sugestija! Čim sam mu rekla, on se ozbiljno zbunio jer misli tko bi to htio čitati. A zapravo vjerujem da bi većina! 😀 Pokušat ćemo nešto poduzeti po tom pitanju.
[…] Oliver radi u internacionalnoj firmi na engleskom. Ja sam sretna što je posao pronašao mene (ovdje) i radim u WDR-u na radijskoj emisiji koja ima program na hrvatskom. Elegancija. Chill. Utopija. […]
[…] Nema onoga u čemu sam ja uvijek bila najbolja – u slušanju naputaka. I iako sam službeno pronašla posao ovdje, preda mnom je još jako jako dugačak put. I što ga dulje odgađam, postaje sve teži. Ali […]
Majo, baš nešto čitam tvoje stare postove. Jako zanimljivo pišeš, pogotovo jer sam i sama napustila Zagreb 2019.godine. Meni se po glavi stalno mota nešto, kao što vidiš napisala si da si imala lijepo iskustvo i dobila lijepi posao. I sad ljudi komentiraju kako to baš nije realno i da se ne može svakome dogoditi, da uglavnom ljudi rade na minimalcu bez jezika. Hmm, ne znam baš. Kao prvo, imaš fakultet, zanimljiva si za gledat i slušat, stvorila si svoj sadržaj na internetu i to nije nastalo preko noći. Znači godinama radiš i to je sad nekom sreća. Ja sam u Njemačkoj počela s minimalcem, slušala sam te priče kako ne mogu ja ništa bez jezika al dobro je i počet s 1200€ neto. Imala sam traumu od 3 godine traženja posla u Zagrebu, brate to ubije samopouzdanje ko ništa :D. Nakon toga sam upoznala sadašnjeg dečka iz Španjolske koji me blijedo gledao, zašto ja s fakultetom i savršenim engleskim radim tako glupi posao. Čak mi je nabrajao svoje poznanike (španjolci su jako loši u stranim jezicima inače) koji lošije od mene pričaju i engleski i njemački pa imaju bolje poslove. I iskreno, pomogao mi je srediti životopis i vježbati razgovor za posao i nakon par mjeseci počela sam raditi na engleskom u struci (da se ne lažemo bilo je i 50ak odbijenica). Sad mi je njemački bolji pa gledam i neki bolje plaćen posao u drugoj firmi. Ono što mi on stalno govori, a mislim da je u pravu, kao da me netko zatucao da ja ne mogu i da je nemoguće da ja imam posao kojeg se ne sramim nakon 5 godina fakulteta. I stvarno, ne vidim taj manjak samopouzdanja na talijanima, ili francuzima, a vjerujte mi ni engleski ne znaju dobro kao mi. Ne znam jel to posljedica siromašne države ili čega al tko je nas uvjerio da mi ne vrijedimo….? Kako su uspjeli da se borimo za volontiranja…? I onda dobiješ posao za stalno i mislimo da je to sreća i nemaju svi tu sreću..? Jer sve što mi možemo je prat wc-e jel? Iskreno se nadam da će bar nove generacije više vjerovati u sebe. <3