Čarolija fotografije i što MaMagare ima s tim

Još od vjenčanja, naučila sam pravu vrijednost fotografije. Naučila sam da, ako mogu izvaliti za hranu i piće pet tisuća eura, mogu se i posvetiti jedinim stvarima koje će mi uistinu od vjenčanja ostati – prstenju i fotografijama. I ta teorija je držala vodu prvih godina, a onda smo u međuvremenu oboje istali bez prstena – njegov je ispao na aerodromu i nije pronađen, moj stoji na polici jer od trudnoće imam alergijsku reakciju. Ali album imamo. I par ogromnih uramljenih čarobnih fotografija na zidu. Našeg vjenčanja, ali i našeg života. I nema osobe koja mi ne uđe u stan i ne divi se tom malom kutku naših uspomena u koji i sama volim gledati u trenucima inspiracije ili tihog punjenja baterija.

Opsesija je postala još opipljivija Moraninim rođenjem. Počela sam sumanuto tražiti načine da sve ovjekovječim, da sve trenutke natjeram da traju dulje nego je to moguće, da očuvam sve što se očuvati da. A snaga i vječnost fotografije ostale su moj omiljeni medij za zarobljavanje čarolije života. Emocije koje su postojale u tom trenutku, za mene nikada ne nestaju. I iako sam vrlo realna po pitanju vlastitog (ne)talenta, volim vjerovati da ipak imam oko za prepoznati vrijednost fotografije. I baš zbog svega navedenog, dijete mi je već poziralo minimalno ispred četiri profesionalna fotografa i ne vidim kako će to ikada stati jer koliko volim nju na slikama, toliko volim vidjeti kako ju svaki fotograf vidi na svoj način. A meni nekada treba Mihocijeva jednostavna grandioznost, nekad melankolija Maje Rašić, ponekad Enina emotivnost, romantizam Ive Kekez, a ponekad prštanje života Ivane Alerić.

No tko je Ivana Alerić i kako sam pronašla ovu MaMagaricu? Kako to kod mene inače biva, nisam ja pronašla nju već ona mene. Ja sam već neko vrijeme tulila da želim za djetetov prvi rođendan imati Moranine profi fotografije, ali nisam znala kome se obratiti. U to doba su krenule biti popularne one američke turbo namještene slike. Taman je bio prosinac i svaki tren su mi odnekud iskakale fotografije beba u košarama, na čupavim bijelim podlogama, okružene božićnim detaljima. Bilo mi je divno, ali i nedostupno. Nitko mi nije bio u blizini, a njihove visoke cijene su se uz putne troškove penjale u nebesa. I negdje u mom (neuspješnom) planiranju, ponudila mi se Ivana da dođe i ‘malo poslika mene i Moranu’. Kako smo obitelj, pristala sam u nadi da ću barem NEŠTO moći iskoristiti. Ali mi je nada postajala sve tanja kada je rekla da nam rekviziti ne trebaju, da ne spremam kuću i da nema naputaka kako treba obući sebe ili dijete. 

Došla je, bila s nama sat, dva, paralelno popila kavu i fotkala. I otišla kući. Doslovno isto onako kako se inače družimo samo je ovaj put imala fotoaparat u ruci. Nisam znala što da mislim o ovom apsolutno nezahtjevnom fotkanju, o gotovo nepostojećoj kulisi, o svojoj kući u neredu i kaosu koji mora da viri iz svake fotke. Ali sam pričekala bez prigovora.

Kad je došao gotov proizvod, imala sam što vidjeti. Iskreno, ostala sam mindblown, što b’ rekle naše bake. I upravo je (ovaj dolje) Ivanin portret Morane slika koju, valjda, svi u mojoj obitelji imaju uramljenu. Jasno vam je zašto.

Čaroliju koju smo dobili apsolutno nisam očekivala i ostala sam bez teksta gledajući svaku fotku. Uspjela je u isto vrijeme uhvatiti samu srž mog djeteta, a u isto vrijeme mi pokazati neku njenu stranu koju do sada nisam vidjela. I bila je prekrasna! Od tada smo standardna postava Ivaninih fotki i svaki puta me iznenadi svojoj raznolikošću. Do te mjere da, evo, čekam da dođem u Hrvatsku i smišljam način kako da ju dovučem do Broda pod izlikom “pa nećeš, jetrvo, propustit valjda roćkas mog djeteta?!“.

Pa saznajmo tko se skriva iza ovih čarobnih fotki i zašto sam joj spremna platiti novaca za nove fotke kao da nismo familija! (Mislim, neću se opirati ako uvali neki popust.)

Prvo da odradimo službeni dio – kako se rodila ideja za MaMagare ? Što točno stoji iza naziva MaMagarca?

MaMagare je lik koji sam si stvorila, svojevrsni pseudonim. Sastoji se od jednog magarca i jedne mame. Zašto magarac? Moji inicijali su IA, a duga ljeta provedena u Dalmaciji jednostavno su učinila su da se zavolimo. Zašto mama? Zato što. 🙂

A ideja je neka valjda intuicija, ona klišeizirana – uvijek sam voljela fotografiju blabla, dobila sam dijete, htjela sam ga fotkat blabla, bila sam na porodiljnom, svašta mi je bilo u glavi blabla.

Fotkamo i pišemo, koliko nam vrijeme, volja, snaga itd dopuštaju. I sanjamo velike snove.

Što to MaMagare nudi, a da ne možemo vidjeti kod drugih? Po čemu su tvoje fotke drugačije od onoga što svakodnevno viđamo na tržištu?

Pa usudila bih se reći po mnogočemu! Nešto što bih posebno izdvojila je poprilično izražen dokumentaristički pristup (obiteljskom) fotografiranju. To je moje “drugačije”. To je nešto čemu od početka naginjem, a tek nedavno uspjela to i vizualizirati, verbalizirati i sve ostalo. Uz pomoć frendice smislila sam prigodan naziv (opet složenicu) – obiteljska dokufotografija. To je to što radim, fotografijom dokumentiram obiteljsku svakodnevicu. Tijekom fotkanja ne volim nikoga usmjeravati, nisam dobra u tome. Ne volim se previše petljati, nastojim da sam tih par sati maksimalno nenametljiva, uz naravno, živu i aktivnu komunikaciju s djetetom. Moja namjera nije napraviti bajkovite portrete u nadrealnim ambijentima. Ja sam tu da pričam priče, ali ne izmišljene. Već prave. Vaše. Pune one “svakodnevne” čarolije – poput vaše princeze u savršenom božićnom outfitu kako savršeno kopa nos, baku i djeda koji doputuju na nedjeljni ručak svome jedinome unuku, ili vaš idilični doručak dok vam djeca skaču po glavi, a vi pokušavate nesmetano žvakati slatki zalogaj? Roditeljstvo nije jednostavna stvar. Treba to pokazati. Treba to podijeliti. 🙂

Napravila sam nekoliko tzv. Jedan dan u životu sešna (vani poznato kao, zamislite, Day in the life!), gdje sam došla i boravila nešto manje od trećine dana s obitelji, fotkajući. Nikakav poseban događaj, ništa strogo, samo ono najbitnije – njihovu svakodnevicu. Jutarnje scene, doručke, zajedničke ručkove i sl. Reakcije su bile zastrašujuće, tipa “ti si mene ovim fotkama začarala” i sl. ☺ Eto! A gore sam rekla da nije bajkovito! Uglavnom, to je jedan od proizvoda koji planiram iduće godine intenzivnije nuditi, a poprilično sam uvjerena da takvo što kod nas zasada nitko ne radi! Zbog toga svega znam da me još svašta nešto po tom pitanju čeka za napraviti, ali veselim se!

Osim ovoga, pripremam i još neke vrlo interesantne projekte, ali o tome malo kasnije! 🙂

Kada smo već kod mama koje rade, koliko ti je teško posložiti prioritete u životu? Jer već godinama žene skreću pažnju na to da ne mogu imati sve – ako imaju sve, pucaju po šavovima. Koja je tvoja tajna u balansiranju između uloga mame, supruge i poslovne žene?

S obzirom na to da imam „normalan“ 8-16 posao, troje (relativno) male djece, MaMagare i još neke obaveze, u glavi mi je stvarno burno. Da, gubim i vrijeme na gluposti, ali nastojim ne imati previše praznog hoda. Koliko god je to teško, opet mi je drago jer otpuštam masu nebitnih stvari od sebe, a fokusiram se stvarno samo na ono najbitnije. Svi četvero izvrsno surađujemo, dijelimo obveze i odgovornosti, nitko nije pošteđen, nadopunjujemo se i radimo na samostalnosti i nas velikih i njih malih. Zovem ih krvopijama, ali djeca su mi stvaaaaarno dobra. Prerijetko mu to (po)kažem, ali muž mi je stvarno još i bolji. Ipak, iako me moji dečki stvaaaaarno drže kao kap vode na dlanu, žena sam (!) pa uvijek želim još više, brže, jače pa onda jednostavno ponekad puknem. Nema senzacije – pukneš i nastaviš dalje. Mislim da nema ništa loše ni u tome i ne sikiram se previše, s punim pravom pripisujem to hormonima. 😉 I meni je iritantna ta glupača koja histerizira baš subotom ujutro i najrađe bih joj opalila instant “svemirsku šamarčinu” (kako ja tepam svom Viliju). Al šta ću… Otpuštam… Zato žene valjda i žive duže! ☺

Što te opušta? Kamo bježiš kada ti je dosta svega?

Moram priznati da me reklama za Tensilen i u najgorim trenucima digne. ☺ Toliko nešto iskrivljeno i morbidno ne može a da me ne oraspoloži svaki put kad ju vidim (btw. svaki se put se iznova pitam kako je uopće legalan takav proizvod pa i njegovo reklamiranje na javnoj televiziji, a btw2. Jel daju to na recept preko HZZO-a!? :P). Ako ne znate o čemu pričam, toplo preporučam da pogledate ovdje!

Što zapravo radim? Radim sve što rade mladi, a uključuje, naravno, seks, drogu i rock’n’roll. #misusovo! Izoliram se, pokušam izbaciti sav otpad iz glave, fokusiram se na jednu stvar, buljim u strop, čitam, ležim u kadi, pjevam, plešem, vičem, trčim, družim se…

I za kraj, savjet mladim i budućim mama iz usta jedne uspješne trostruke majke? Što bi voljela da si znala prije nego što si postala majka?

Šećer za kraj! MaMagareće mudrolije! Imam svašta za reći o toj temi i nadam se da ću nekad za stopedeset tisuća godina kad budem imala vremena konačno i napisati svašta o tome na svom blogu.

Ne znam što bih voljela da sam znala, i neznanje je ponekad korisno. ☺ Zapravo sam dosta toga znala, dosta sam čitala, pratila i sl. Štreber sam, šta ću.  Koliko mi je to pomoglo ili nije, ne znam. Valjda je.

Strpljenje je po meni jedna od najbitnijih osobina. Nije lako živjeti s osobom koja nema pojam o vremenu, mogućnostima, primjerenosti, odgovornosti i svim ostalim stvarima s kojima se mi odrasli borimo (i ne, ne pričam ovdje o vašim muževima!) Nije lako, ali nadođe. Počne se vraćati, kad-tad. Oboružajte se.

Ono što nisam nigdje pročitala i što sam sama otkrila po putu je koliko roditeljstvo pozitivno utječe na tebe i koliko te majčinstvo čini boljom/kvalitetnijom osobom. Koliko novih vještina savladaš, koliko problema riješiš. Kolika je odgovornost na tebi, a kako te omekša.

Mnogi možda nisu svjesni, ali roditeljstvo je i višeslojna, ali konstantna refleksija sebe u svome djetetu. Bilo dobro, bilo loše. Ukazuje ti, otvara ti oči. Uči te. Zato buduća mamo, sjeti se u teškim (i sretnim) trenucima da je tvoje derište satkano od tebe/vas. Pronađi sebe! Sebe koja ne radi dobro pa ju popravi i sebe koja radi baš super pa ju pohvali! Nedavno sam imala scenu kada sam na Tvrtku uočila jedan svoj jako ružni obrazac ponašanja, konkretno postavljanja samom sebi prevelikih očekivanja što rezultira, naravno, nezadovoljstvom. Koliko mi je bilo teško to vidjeti i koliko sam bila šokirana toliko sam bila sretna što sam imala priliku to osvijestiti. Otada vrištim po stanu da ja sve mogu, da sam sretna, zahvalna, da sam super nešto napravila itd., a oni upijaju. Buduća mamo, budi pozitivna, ali kreni od sebe! Sebe miluj riječima, sebe nagradi pohvalom! Budi njegova najbolja refleksija, ili ono poznatije – budi promjena koju želiš vidjeti! 😉

Da nisam bila blesava kad sam se zaljubila u Ivanin rad pokazuju i nagrade koje sve češće dobiva, a ja samo želim pokupiti barem dio zasluga u širenju dokumentarne obiteljske fotografije na našim prostorima. Zašto? Jer obožavam gledati fotografije iz svog djetinjstva, gdje su osmjesi široki, iskreni, ljetovanja musava i glasna, a mame čupave i u papučama. Jer teško da će vam nešto razgaliti srce kao fotke vaših mališana – kada to više ne budu. A u ovo inscenirano instagram doba, bilo bi lijepo zabilježiti negdje svakodnevicu, onakvu kakva zaista je. 

Jer bitno je očima nevidljivo. A baš to se često pokaže u na slikama. To je, valjda, prava čarolija fotografije.