Muke po vrtiću

Došli smo do nove etape u našim životima – ići u vrtić ili ne? Svo vrijeme sam bila zagovornik one teorije da djeca mlađa od tri godine nemaju što raditi u vrtiću, jaslice su samo nužno zlo za roditelje koji nemaju izbora, zašto bih dobrovoljno slala svoje malo slatko čedo u tu džunglu balavih nosića i otimača igračaka. I takav stav bio mi je sasvim prihvatljiv do Moraninih 18 mjeseci jer je do tada i dojila i, nekako, bila je moja mala beba. Slatka, skruglasta, mekana pametnica. Ali pametnica koja ne može bez mame, a priznajmo si, ni mama bez nje. Prestankom sisanja, to je dijete, materem’, preko noći odraslo! Naravno, već trči kao luda, pomalo i priča, hoće jesti sama, piti na čašu, ima svoje stavove, navike, ali nije samo stvar u razvoju. Nekako je postala prava djevojčica. Nema više male bebe kojoj je mama neophodna.

Koliko god to slamalo moje ranjivo majčinsko srce, postala sam sve više svjesna toga da joj ja jednostavno nisam dovoljna. Moje dijete se želi (i voli) igrati s drugom djecom. Ona ima potrebu ići među druge ljude i komunicirati s njima. Ona želi trčati 0-24, penjati se, skakati, crtati i sve ostalo što mala djeca vole. A kao što neki već znaju, ja nemam prijatelja s malom djecom. Nemam baš ni neki klan poznanica – to se valjda i stječe odlaskom u vrtić. Zakinuta sam i za neke rodbinske veze iste generacije. Sve su to detalji koji mi inače čak i pašu, ali moje dijete je samo! Trudim se animirati je na sve moguće načine, ali to najčešće izgleda ovako – idemo van, vani se igramo ja i ona, idemo kod moje mame, igramo se ona, ja i moja mama, idemo do moje frendice, igramo se ona, moja frendica i ja. Okružena je samo odraslima, a odrasli ne mogu posvetiti svaki slobodan trenutak igri s djetetom. Ja prva bih voljela, ali, osim što mi se, ono jebiga, ne da baš svaki put penjat u mokri tobogan u kojem zapnem, postoji i taj čarobni dio majčinskog svijeta – nekad moram i faking veš oprat, napravit ručak i te slične zabavne stvari.

Da se ne lažemo, osim Moranine želje za djecom, pojavio se i drugi problem znan kao ‘ljepljenje djece za mamu koja je uvijek kod kuće’. Znači, dijete mora biti sa mnom. Uvijek. Stalno. Mama će. Hoće pit vode, hoće piškit, hoće jest, hoće crtić – mama će. Došli smo do toga (možda to trebam sakrivati kao vlastiti podbačaj?) da kad ju tata hoće uzeti, vrišti iz petnih žila. Tata koji ju od prvog dana kupa, previja, nosa, idu se igrati, voziti bicikl i sl. Tata = smrt. A zna biti poprilično iscrpljujuće ako kuhate ručak, brišete prašinu i piškite s djetetom na rukama. Kada sam u jednadžbu ubacila i dolazak lošijeg vremena (čitaj: blato do koljena u mom high class naselju), zaključili smo, Moranin tata i ja, da bismo možda dijete mogli dati u vrtić. Onako, tri do četiri sata, malo igranja, djece, malo disanja za Moraninu mamu.

Otišla sam u jedan od dva privatna vrtića u našem gradu i bila zadovoljna viđenim. Neću sad ulazit u ove državne fore gdje ja moram raditi god dana prije nego što ona treba ići u vrtić, a država me voli zapošljavat svaka tri mjeseca na mjesec dana. Uostalom, ja sam i više tip za te privatne fore – ne znam gdje će mi biti glava, a još manje guzica za pol godine, a sad da ja znam s njena 3 mjeseca planiram li ju voditi u vrtić za 18 mjeseci. Uglavnom, da se vratim vrtiću – ja zadovoljna. Morana ODUŠEVLJENA. Kako je ušla u dvorište, tako je uz glasan krik samo nestala. Kakva mama, kakve budalaštine?! Djeca!! Jedva sam je iznijela iz vrtića kad smo se informirale o svemu. Naravno, vrištala je i dok je odlazila, ali, bože moj… (jesam napomenula da je otrčala kucat i, oh da, vrištat na vrata sobe gdje djeca spavaju? Naravno da je.) I svjesna sam ja toga da će možda tri dana biti oduševljena pa pet dana ostajati u suzama, ali to tako valjda ide. I odlučili smo – idemo u vrtić! Taman je bio 29.9., idealno da krene prvog u mjesecu.

Onda smo došli kući. Naravno, nitko više ne dozvoljava ostanak pola dana – može tvoje dijete ostati i pola sata, ali plaćeš sve. Taj dio me prvenstveno naljutio, ali kad sam vidjela da sat vremena u igraonici košta 20kn, a ja moram sjediti kraj nje… ajd ok. Onda sam si sračunala da odmah prvi vikend mr. muž i ja pokušavamo pobjeć na vikend (također vježba odvajanja) pa nema smisla da krene sad, bit će joj previše odvajanja. Onda će od idućeg tjedna. E, ali, idući tjedan moram na operaciju umnjaka, a tko će ju onda dovozit i odvozit kad mr. muž mora radit? Pa možda da prebacimo tjedan iza? A tjedan iza idem u svatove u Austriju i morat ćemo se razdvojiti na 3 dana, pa opet, ako baš tad krene… A druge strane, može mi se taman razboljet u vrtiću pa onda neću moć ići što isto ne valja. Uostalom, uvijek je najbolje krenuti od prvog u mjesecu, jelte?

I tako smo sada svečano odlučili da Morana kreće u vrtić 2.11. Imat će punih godinu i 9 mjeseci i bit će joj super.

A mene uopće neće gristi savjest oko toga kakva sam ja to majka koja vodi siroto dijete u vrtić da bi tri sata dnevno imala slobodno. Ili recimo, neće me patiti koja to razmažena krava izlaže dijete virozama, otimanju igračaka i, ne znam, ugrizima druge djece, kako bi stigla pisati i kuhati ručak u miru. Sasvim sam si ok i uopće mi se ne plače od same pomisli da ona ostaje tamo JADNA I SAMA dok ja odlazim. Bez nje! Gledajući to ovako, meni se čini da je taj vrtić potrebniji meni nego njoj – čisto radi duhovne ravnoteže. Jer već se ponekad hvatam u onim razmišljanjima kako je ona gola, bosa, gladna i uplakana pet sekundi nakon što se ja odmaknem od nje. A onda mi mama pošalje mms u kojem ova vrišti od smijeha i nema pojma da mama postoji. Sve u svemu, tješim se da će mi dijete biti koji sat s vršnjacima gdje će učiti nove zabavne stvari i biti pod nadzorom stručnjaka. I tamo će ipak dobiti ono što joj ja ne mogu dati. Društveni život i uspješno skuhan ručak, na primjer. Na kraju krajeva, i tuđa djeca su preživjela vrtić, valjda ću i ja?! Mislim, Morana. Valjda će i Morana.