Mariza iz Pariza

Imam tu jednu rodicu koja se dobro udala. Ne nužno strašno bogato, ali u dobru familiju koja ima društveni status i žive daleko od našeg malog grada. Sve bi to bilo ok da se ta rodica nije rodila u malom selu u Bosni, išla tamo u školu, živjela tipičnim seoskim životom sa kravama, svinjama i muhama i onda otišla u metropolu i spoznala sebe. Onako kako jehovini svjedoci spoznaju sebe. Od kada se udala postala je takva dama da se Sophia Loren pokriva ušima, a vlastita majka joj se ne voli previše obraćati jer damu to jednostano izbaci iz takta. Onako, dođemo im u goste i onda primadona dobije slom živaca jer je njena mama servirala na stol PAPIRNATE salvete?! Helou?! Papirnate!! Kao da smo stoka ili nešto slično! Nećemo se obazirati na to koliko je damski ponižavat vlastitu majku pred gostima. Ali mogu primijetiti da sam ja u tom trenutku glupavo razmišljala ‘čekaj, a kakve salvete? Zar šarene papirnate nisu svečane, za goste? Ono, božićne, uskršnje, spužva bob rođendanske i te spike? Kakve još salvete imaju?’ Tada sam saznala da, ne samo da postoje ljudi koji IMAJU one platnene hotelske salvete, već ima i ljudi koji ih koriste. Zašto bi se netko zajebavao sa pranjem i peglanjem takve budalaštine kao što je ubrus, daleko je van mog dosega.

Ima tako tih ljudi, iskopleksiranih bogzna čime, koji žive za to da se uzvise i da onda svoj status potvrđuju pljuvanjem po onima ispod njih. Nikad to nisam razumjela jer smatram da svi imaju drugačije prioritete u životu. Ok, netko želi društveni status, ali ako oni kojima se dokazujete žele živjeti eko selu i uzgajat bio rajčice, vaše dokazivanje nema baš neku svrhu. To su one fore kao ‘viđe mene, imam bemvej iksšest’, a ja neam vozačku i te pare bih potrošila na putovanja. Ali kod ovih ljudi, kao što je moja cijenjena rodica, ne može me ne pogoditi u žicu jer je njen stav otprilike kao onaj Borne Rajić – onako, srećo, ako si ti čuvala svinje do 16. godine života (to nije sramota, ali nju je) i došla si iz srca Bosne, a sad kad si se udala odjednom ne znaš prepoznati Bosnu na karti svijeta i postala si milostiva kraljica, ne možeš meni prodavati muda pod bubrege!

Prvenstveno, ne podnosim ljude koji se srame odakle su došli. Penjanje na društvenoj ljestvici je hvalevrijedno i najčešće se ne događa preko noći. Ali zar nije onda veće postignuće ako si krenuo od ničega? Zašto se prijetit ljudima ‘ako netko pita JA SAM IZ BRODA!!’, ako nisi? Smiju ljudi bit iz Bosne. I iz Imotskog. I iz Like. I iz Gundinaca. Pa šta onda? Vlastite mame se ne bih sramila ni da je bezuba nepismena baka. Ali dobro, ja se svoje mame ni ne smijem sramiti jer ću dobit po zubima. Da, i sa 30 godina. Možda je to osnovna razlika? Moji su imali onaj simpa odgoj gdje u nježnim tinejdžerskim godinama ne želim biti viđena sa svojim roditeljima, a za mog oca je to značilo – izljubit dijete pred autobusom djece kad krećem na ekskurziju. I to onako simpatično ‘ako hoćeš džeparac za 7 dana izleta, doooođi poljubi taticu u obraz pred cijeeeelim busom bwahahahaha!!’ Tad mi nije bilo smiješno. Njemu je. I meni je sada.

I tako meni povremeno dođe spomenuta rodica na kavu i onda krenemo u nebulozne dijaloge koji su popraćeni divnim igrokazima. Tako na primjer, njena djeca (koja imaju premalo godina za francuske manire) moraju svaki dan sjediti za velikim obiteljskim stolom i istovremeno ručati. Jer je to ‘gozba i vrijeme za obitelj’. Kako izgleda ta gozba? Mali od 9 mjeseci 3 puta prevrne juhu, mala od 5 godina pljune dva puta sve što je prožvakala, ona se ovaj od 9 mj dere i skoro ispadne iz svoje stolice, onda mala demonstrativno odbija jesti. Ona prospe sok, onda hoće piškit, onda baci čašu koja promaši glavu od malog za 3 mm. Onda se ustane pater familijas, hranitelj obitelji i zagrmi na Dragicu da kojepičkematerine se u ovoj kući ne može ni jest na miru, jebemtibo**issaisvesvece, oćel nekad bit tišina i zakojikurac ti sjediš kod kuće s tom djecom kad ih ni odgojit ne znaš. Ona šuti. I tako izgleda svaki njihov kontakt – on je gospodin, ona se trga na sve strane da udovolji njemu i da mu djeca budu kao iz Moje pjesme, moji snovi, a on ju omalovažava jer je ona dno. On je taj koji ju je tu doveo. On je od nje napravio gospođu. I kad njegov teror prođe, ona preuzima njegovu ulogu i projicira sve svoje komplekse na svoju mamu. Jer je valjda ova kriva što ju je rodila u pol’ Bosne, a ne u finom Parizu.

I takve obitelji, žene pogotovo, znate svi. To je ona koja vam se podsmjehuje jer kupujete mužu košulju u NewYorkeru, a ne Croati (a jebemu šta ću kad je kroj bolji, a i fino se pegla!), ona koja vam sa sažaljenjem objašnjava da ne znate što je godišnji dok ne provedete ljeto na Azurnoj obali. Ona čija djeca NIKAD ne gledaju tv, a iz kina se izlazi demonstrativno jer Minionsi imaju pušku u jednoj sceni. Njena djece neće nikad biti glupa i zatupljena kao vaša jer njena djeca slažu puzzle, a vaše tipka na laptop. To što mužu služi kao besplatna spremačica/kuharica/dadilja, to nije ničij problem. Helou, ona nosi Image Hadad haljine koje nemaju nikakvu formu i tradicionalni naslijeđeni nakit, vi ste ionako samo ljubomorni. To što je umorna olupina koju djeca ne poštuju i ne slušaju, to nije ni bitno jer nedjeljom se drže za ruke dok ulaze u crkvu. Prvi red do oltara. Cipele na petu i leptir mašna. Ionako će se zadržati minimalno u usiljenom razgovoru sa poznanicima tako da neke veće pukotine oni neće ni primijetiti.

Uvijek me zanimalo osjećaju li takve žene umor i prazninu kad skinu skupi nakit ispred ogledala? Jer nije to život princeze Dijane koji barem nudi utjehu skupih nekretnina, života bez kredita i reda spremačica i kuharica. Ona je dama, ali ona sve radi sama. Ona ustvari radi puno više od mene, npr. Ali kakvo zadovoljstvo iz toga dobiva? To je dio koji me muči, a koji dokučiti ne mogu. Jer sve što ja vidim je umorna iskopleksirana žena koja materijalnim nadomješta emotivno. Ali čak ne ni posebno uspješno. Njoj je obitelj na prvom mjestu, ali svoju obitelj šikanira i stidi je se. Uvijek u kontaktu s njom se poželim upucat koliko mi digne tlak. A onda nakon 15 min samo obratim pažnju na ono što radi, a ne ono što priča. I u konačnici mi je bude žao. Svaka čast na finom braku, zvučnom prezimenu i naslijeđenoj imovini. Ali ja bih to sve mijenjala za opušteno pijenje kave na tepihu sa umrljanim stolnjakom i musavim djetetom. I da, upalit ću joj Mašu i medvjeda. Pa šta? Hoću i ja vidjeti što će Maša novo prirediti Medi! 😉