Kako izgubiti prijatelje i otuđiti se od ljudi

Malo dramatičan naslov, priznajem. Mislim da je postojao i film (koji je snimljen po knjizi) baš tog naslova. I naslov mi se urezao kao genijalan i onaj koji te vuče na razmišljanje. Ali me nikada nije ‘povukao’ na gledanje filma ili čitanje knjige tako da se svima onima, koji su mislili da ima neke sličnosti s navedenim, duboko ispričavam.

Ne znam o čemu se radi u filmu. Ili knjizi. Ali znam da se ovdje radi o otuđenosti. I nečemu što osjetim da tinja u meni, a krenulo je vrlo jednostavnom emocijom – razočaranjem.

U ljude, u život, u sebe. U ono što očekujem, a na znam odakle mi ta očekivanja.

Zapravo znam.

Oduvijek sam imala posesivnu crtu u sebi. Nije mi bilo pretjerano stalo do mišljenja većine ili do uklapanja u masu. Ali sam živjela za par ljudi koji su imali poseban status u mom životu. I tu sam znala biti nepodnošljiva – moja najbolja prijateljica je morala imate mene na prvom mjestu isto kao što sam ja imala nju. Moji prijatelji su morali biti ‘samo’ moji i svako odstupanje od nepisanih pravila je bila mini-noćna mora. Komplekse manje vrijednosti koje sam izradila u nestabilnom obiteljskom životu, liječila sam prijateljskim odnosima. I to je bilo vrlo klimavo jer svi znamo kako pubertet izgleda i kako nitko od nas tada još ne poznaje ni sebe, a kamoli druge.

Ali ja sam se brzo vezala i još brže razočaravala. Davala sam uvijek puno i očekivala zauzvrat jednako ako ne i više. Srce mi je bilo slomljeno milijardu puta jer nikako nisam bila spremna prihvatiti da svatko ima vlastite kriterije u životu. Da moja visoka očekivanja nisu tuđi propusti. Da komunikacija ne znači automatski i rješavanje problema. Da su ponekad ljudi tu jer su blizu i jer im je zgodno, ne zato što ne žele biti nigdje drugdje.

S vremenom sam odrasla. Život me naučio na više razina i saznala sam da iako krv nije voda, i dalje je samo tekućina. Da te bliski ljudi mogu iznevjeriti, da dugačke veze ne znače i vječnu sigurnost, da sel ljudi mijenjaju i i odrastaju i da je zaista ono što je daleko od očiju, daleko i od srca. Ako nije – to je tako jer se obje strane trude, a ne zato što vam je pala kašika u med.

S vremenom sam naučila da svaki odnos u životu zahtijeva vrijeme i trud. I poslovni i kolegijalni i prijateljski i obiteljski. Naučila sam i da nisu uvijek drugi krivi, ponekad telefon ne zvoni niti na jednoj strani jer ni ja ne zovem. A ponekad je bolje da ne zvoni, koliko god to bilo bolno za prihvatiti.

Ono što je bilo najvažnije u tom odrastanju, bila je moja spoznaja da sam možda ponekad ja ta kojoj nije stalo.

To mi je možda bilo i jedno od najtežih saznanja. Da bez obzira na uložen trud i godine iza nekih odnosa, ja naprosto nisam više zainteresirana za održavanje odnosa. Promijenila sam se. Promijenili su se. Nemamo više emotivnu sponu i meni, u ovom trenutku života, naprosto nije stalo dovoljno do toga da se potrudim održati kontakt.

I to je u redu.

Ono što me zabrinulo došlo je kasnije.

Vidite, proslavili smo punih 6 godina u Njemačkoj. Honeymoon faza je završila i stvari se sada gledaju jasnije. Kao kad opereš prozore pa se iznenadiš koliko toga zapravo vidiš kroz njih. Primijetila sam ja sitne detalje koje signaliziraju da se trijeznim i ranije, ali sam to svaljivala na loš dan, loš mjesec, vlastitu namrgođenu narav ili položaj planeta u svemiru (navodno je to sad novi argument za narondanost). I kao i obično u tim situacijama, nisam saznala ništa posebno novo o državi, gradu, ljudima. Saznala sam o sebi.

A saznala sam da – meni baš i nije stalo.

Ne onako kako sam mislila da će mi biti stalo.

Kad sam smanjila doživljaj s dječjim rođendanima, forsiranjima svakog izleta ikad, kućnim posjetama i opsesivnim seciranjem svakog susreta koji sam živjela, shvatila sam da nema tog bajkovitog osjećaja koji tražim. Nema ga ovdje. Nema ga ni tamo dolje, kod kuće. Jer taj osjećaj uglavnom kreće iz najbližih odnosa, a oni su kod mene narušeni. Kad nema mame kojoj se uvališ u kauč, dio sigurnosti i topline je zauvijek izgubljen i kao takav ne može biti nadoknađen. Nema zamjene za tu toplinu ili tu vrstu bliskosti.

A time što ga nemam ja, nemaju ga ni moja djeca. I možemo mi pričati o ‘prijateljima koji postaju obitelj’, ali to nije to. To je možda nešto nabliže što možemo imati, ali to nije ipak baš to. I to je u redu – moja djeca ne mogu biti unučad nikome drugom. Mogu im biti dragi i važni i, na sreću, voljeni jesu na više razina. Ali unuci nisu.

I nitko, apsolutno nitko, ne dugujem mi ništa. Ne duguje mi ljubav. Ne duguje mi pažnju. Ne duguje mi brigu.

Za mene je taj trenutak spoznaje bio važan da sama sebi priznam da je to, takav splet okolnosti, zapravo presudan za osjećaje koje imam (točnije nemam) prema određenim gradovima i mjestima. I da je uredu prihvatiti da se negdje mogu osjećati dobro, imati dobar život, bez da zapravo osjetim posebnu emociju prema tom mjestu.

Jer moje emocije su razervirane za moje ljude. Za moju djecu i mog muža. Svi ostali koji pobude ikakvu sreću, bliskost ili radost, dobrodošli su bonus. Ali samo to.

A ja učim hodati kroz svijet bez onog tereta traženja savršenog mjesta, savršenih ljudi, da pronađem savršeni život. Sada hodam malo praznija, ali mirnija, znajući da je zapravo svejedno gdje sam. Da se mjesta mogu mijenjati kad osjetimo da dolazi ‘kraj sezone’ i da nova mjesta mogu pružati nove izazove i zanimljivosti. Ali emocije nikada ne moraju biti zapravo tu.

Ponekad je najpametnije što možemo napraviti samo priznati samima sebi da nam zapravo i nije baš stalo. Do nekih ljudi, do nekih odnosa, do nekih gradova. I da to ne znači da smo pogriješili. To samo znači da smo spremni za neke nove odnose. Ljude. Gradove.

A možda ni to.

Možda smo samo umorni od traženja uvijek nečeg novog i spektakularnog pa nam zapravo treba mira i tišine. I samoće.