Pročitala sam genijalnu objave poznate Prekardašian i zasvirala mi je Severinina ‘Moja stvar’ u glavi. Iako je bila o hejterima i našem odnosu prema našem tijelu, meni je zazvonila rečenica koja me navela na skroz drugi trag. Trag mog osobnog sazrijevanja.
Tvoje debele noge su tvoja stvar
Sjedim na kauču, nogu dignutih na susjednu stolicu. Moje noge nisu nešto strašno debele da bih sada mogla prodavati priču o tome kako se volim usprkos njima. Ali isto tako nisu niti duge vretenaste noge za kojima se ne možete ne okrenuti. Daleko sam od Lepe Brene, što nije ni čudo jer sam zapravo oduvijek bila.
Ali vidite, moje jake noge uvijek su bile indirektno gurane u drugi plan. Nisu dovoljno dobre za pokazivanje pa ih je onda bolje pokriti dugim haljinama, uskim tamnim tajcama, uvijek debelim najlonkama. (Što je jasno već ovdje.)
Nikad u šorcu, nikad prekratke suknje, uvijek s mišlju o trenju za vrijeme ljetnih mjeseci i potrebi da se sklone s vidokruga jer ‘tko to želi gledati uopće’.
Kvare ostatak kompozicije, što bi moj dida rekao. (Ne za moje noge već za ljepotu oko nas.)
Ali evo, gledam ih danas na toj stolici, otkrivene i gole i razmišljam kako je baš to saznanje, da su moje debele noge samo moj problem, donijelo revoluciju u moj život.
Iako se nije radilo o nogama, zapravo. Noge su samo bile sastavni dio mog osobnog pokreta otpora. Jer negdje krajem dvadesetih, nakon jednog djeteta i jedne selidbe i mnogo sukoba sa sistemom, mentalitetom i društvenim ‘moranjima’, samo sam u jednom trenutku progledala i shvatila da je SVE MOJE SAMO MOJ PROBLEM!
Moje debele noge i moje tetovaže. Moj muž i moja djeca. Moja karijera ili nedostatak iste. Moje traume i moja zadovoljstva. Sve je to samo moja stvar i ništa što netko drugi kaže na račun toga neće promijeniti situaciju.
Da, lijepo je dobiti kompliment ili tapš-tapš po ledjima, ali to zapravo ne znači ništa.
Ako se udaš jer je red. Ako imaš djecu jer je vrijeme. Ako imaš isfeniranu kosu. Ako imaš idealnu kilažu. Ako nemaš tetovaže. Ako si završila fakultet u roku. Ako živiš blizu obitelji. Ako nikad nisi zamutila vodu.
Ako sve to radiš zato što se očekuje od tebe i zato što je to ‘normalan način na koji se živi život’, nikada se neće dogoditi onaj mali klik, klik koji kad se ujutro probudiš i pomisliš: “OMG, ovaj dan će biti totalno sranje, ali sam si ok s tim jer sam – sretna. Zaista sam jednostavno blesavo mirno sretna.”
A nije li to zapravo ono što nam treba biti jedina prava motivacija u životu?
I nema ništa loše u uređenom životu koji ide ‘po planu i popisu’. Ja ga prva (donekle) imam i svaki dan se iznenađujem jer sam nekako uvijek sumnjala u to da ću imati tu sreću u životu da živim mirni dosadni život s mužem i dvoje djece u kućici u cvijeću. Ok, jedino što je kuća zapravo unajmljeni stan, ali imam uveli avokado na balkonu pa to može proći pod cvijeće, je l’ da? Tako da nitko ne kaže da MORAŠ razbit patrijarhat, pustit dlake na nogama, bacit zaručnički prsten, pojest karton krofni, napraviti četiri tetovaže i odlučiti da nikad nećeš imati djecu.
Smije se imati sve to i biti sretan.
Ali nekako zaboravljamo da ako to nije ono što mi zapravo želimo – nema te potvrde koja dolazi izvana, od mame, od prijateljice, od ekipe na instagramu, koja će nas uvjeriti u to da smo sretni. Jer na kraju dana zatvaramo vrata od stana, skidamo šminku, a nekad moramo i mobitel ugasiti. A tada ostajemo samo mi i cijela plejada naših emocija.
A društvene mreže su samo distrakcija. Sljokičavo prodavanje magle pod ono što život treba biti. Ako prijeđem u veći stan sa visokim stropovima i djeci objesim ruče (se tako zove?) u sobu, moj život će odjednom biti neki drugi i sve što me tišti će nestati s jednim klikom najljepšeg kadra za instagram? Ne. Naravno da ne.
I onda se opet vraćamo na debele noge. Na moje debele noge koje su, evo, tu i postoje. I ne idu nigdje (a bogami, niti ne mršave). I nezgodne su kad je zaista vruće zbog već navedenog trenja. Nikad nisu privlačne i sexy kao one kakve je imala moja mama, a vidim da ima i moja tetka. Ali te iste noge me nose kroz život već 35 godina i ja sam im zahvalna na tome. I ne samo to – one nikako ne utječu na moje zadovoljstvo, na moju sreću, na ispunjenost u mom životu.
I zato znam da su moje debele noge samo moja stvar. Moje debele noge i moje tetovaže. Moj muž i moja djeca. Moja karijera ili nedostatak iste. Moje traume i moja zadovoljstva.
Tako da hejteri (opet) nemaju zapravo nikakvu snagu u svemu ovome. Oni vam mogu reći što god žele – ako imate problema s vlastitim nogama (ili kojom god temom), nema toga što oni mogu reći a da vi već niste pomislili. Ako nemate problem s vlastitim nogama, nema toga što oni mogu reći da vam poljuljaju samopouzdanje. Jer ne samo da znamo da se oni iskaljuju samo zato što ih svrbi nešto drugo u njihovim životima.
Već isto tako znamo da je u životu SVE samo vaša stvar.
Jer vi ste ti koji se nosite s tim, a ostali, ako neće ponijeti taj teret s vama, nemaju pravo govora.
#misusovo
