U Slavonskom Brodu, gotovo na sredini Korza, odmah kraj Strojarskog fakulteta, stoji magnolija. Inače neprimjetno, obično drvo među morem zelenila, pretvori se u najljepši prizor tih par tjedana svake godine. I ljepota magnolije nije nešto novo niti neviđeno – svi znamo o njima sve, a društvene mreže samo su pomogle u tome da još više cijenimo krhku prirodu te trenutne prolazne ljepote.
Pa ipak, brodska magnolija stabilna je konstanta u životu većine Brođana. Tu je cijeli naš život kao vjesnik proljeća i pokazatelj prolaznosti vremena. I koliko god da mi je oduvijek bila prekrasna, zapravo je tek cijenim zadnjih par godina. Od kada sam majka i od kada više ne živim u Brodu. Ispostavilo se da tek sada, kada sam otišla, za mene je magnolija postala metafora doma. Onog osjećaja koji je zapravo neuhvatljiv, ali uvijek negdje u pozadini glave. Onog osjećaja da svijet koji smo nekada tako dobro poznavali, ipak još uvijek negdje postoji. Pa makar samo na tren.
I zato se najviše volim u Brod vraćati na proljeće. Kada magnolija procvjeta i donese optimizam čak i tamo gdje mu možda nije mjesto. Jer iako svako godišnje doba donosi svoje čari, ništa ne donosi osjećaj nove nade poput proljeća. Poput proljeća procvale magnolije.
Znam da riskiram da me se obilježi kao najveći emotivni klišej, uopće se nemam namjeru ispričavati. Jer nitko ne razumije prolaznost vremena poput roditelja. Onog roditelja koji gleda kako svake godine ‘hvata’ jednu malu djevojčicu ispod magnolije. Djevojčicu koja je sve veća, svaki put kad magnolija procvjeta. Jer svaki put kad procvjeta, budućnost je već ovdje, a toliko je toga ostalo u pozadini. Onoj neuhvatljivoj.
I dok se nalazim u ovim pretjerano egzistencijalističkim razmišljanjima, a misli idu samo u krug, jedino što mi je na pameti je pomisao da će već iduće godine, ispod iste ove magnolije, stajati dvoje dječice. Dvoje moje dječice. I tako lako čovjek nauči da je sve što zapravo u životu želi – da se broj ne umanji. Da magnolija dočeka još jednu godinu, a da svi oni koji se okupljaju oko nje i ispod nje, ostanu u istom broju. Ili u iščekivanju većeg.
Jer mi koji dolazimo sezonski, kratkotrajno poput životnog vijeka magnolije, bolno smo svjesni činjenice da svaki put iza sebe ostavljamo dio koji nepovratno gubimo. Dok jednom broj gubitaka ne postane previše velik za povratak. Dok ne prevagne razloge za dolazak. Dok odjednom potreba za dolaskom ne postane previše banalna i apstraktna. Mi, koji dolazimo sezonski, zapravo nosimo u sebi takva obilježja mjesta i vremena, samo kako bismo si dali nadu da će i iduće godine, sve biti na svom mjestu. Tu gdje je ostavljeno.
I to je najveći dio šarma malih gradova. Što su naizgled uvijek nepromijenjeni. Korzo je uvijek tu i Sava uvijek protiče, magnolija cvjeta svake godine, a kava miriši na dom. Iako su dječica koja trče ono nas uvijek nova i ista voda nikad ne protiče ispod mosta, privid je ono što nas veže za emociju. Sama pomisao da će moje dijete, gledati istu magnoliju koju sam gledala i ja, ponekad je dovoljna. Dovoljna za sreću. Ma koliko prolazna ona bila.
I magnolija. I sreća.
Tekst je prvi put objavljen 27.3.2019. na portalu Supermame.hr
Tužni nastavak teksta je ovdje.
