Dobila sam poruku od prijateljice da se ‘i Brod zatresao’. Nazvali smo svekrvu koja je rekla da je ok, nije bilo strašno. Upalili smo vijesti i – imali smo što vidjeti. Brod se nije puno tresao jer je bio dovoljno kilometara daleko od epicentra. Dovoljno stotina kilometara daleko. Zanijemili smo i pogledali se. Tisuću tristo kilometara udaljeni. U sred pandemije i lockdowna. Što sad?!
Prošlo je pet dana i u mojoj glavi se ništa nije promijenilo. Svjesna sam da je ovo tek početak i da nitko od nas ne zna koliko će još pomoći trebati i koliko će dana, tjedana i mjeseci trajati oporavak. A to je samo onaj vanjski, ‘hajde da sklepamo da ljudi nisu na cesti’ oporavak. O pravom oporavljanju još nema ni govora, jer svi koji smo prošli rat, a ljudi u Banovini itkekako jesi, znaju da je to dug put i da pričamo o godinama. Straha, rada, popravljanja, mirenja sa sudbinom. Ali ne želim se praviti da sam u njihovim cipelama. Ne želim se praviti da znam išta o tom strahu, boli i gubitku jer, realno – ne znam.
Osjećala bih se licemjerno kada bih rekla da suosjećam.
Mogu samo pokušati zamisliti, ali nikako i reći da ‘znam kako im je’. Nitko od nas ne zna. Nitko.
I tu dolazimo do kamena spoticanja. Do suvremenog natjecanja u temi ‘tko će kome prvi reć da nije dovoljno dobar’. Da ne pomaže dovoljno, ne širi informacije dovoljno. Da se fokusira na druge stvari, a ne na ono što je bitno. Osim ako pokuša – onda nije dobar način na koji se pokušava fokusirati na ono što je bitno. Ako si tu, ne valjaš, ako nisi, još si gori. Trebaš uplatiti novce, ali trebaš i volontirati, ali trebaš i plakati na društvenim mrežama, ali ne i prostituirati tuđi bol i gubitak. Svi opet imaju mišljenje o svemu, bez da ih je itko pitao za isto. E sad, ja, možda okrutno, bih rekla da svi mi kolektivno trebamo začepiti i zasukati rukave.
Jer koliko god suosjećali, ovo se nije dogodilo meni. I nije se dogodilo vama (osim ako je, onda vam skidam kapu na snazi i zaista se nadam da nikada više ništa slično nećete doživjeti). Time što pokušavamo pomoći na znači da imamo pravo odrediti narativ cijele priče. Ta priča nije naša: to je priča ljudi iz Petrinje, Siska i okolnih mjesta. Oni su oni koji je proživljavaju i oni su oni koji trebaju ostati u centru priče. Kada se fokus makne s njih, nestat će i poriv za pomoć, a to si ne smijemo dozvoliti.
Pa opet, zašto u svemu tome hrpa nas izgleda kao da – ne reagira. Zašto ja nisam slikala potvrdu o donaciji, zašto nisam sjela u auto i otišla u Petrinju, zašto ne sheram 25 storija s natuknicama dnevno? Zato što ja, kao i mnogo ljudi oko mene, shvaćamo da je bitno da informacije imaju protok. Da ne štopamo autoput, ako baš hoćete. Ovo nije tipična situacija i puno nas ne zna kako treba reagirati ni što učiniti. Pogotovo jer ne želimo na neki način nanijeti dodatnu štetu.
A tu je i taj mali detalj, tako nepravedno oduzet ljudima iz Petrinje i Siska, koji se zove: svakodnevni život. Koji ne čeka nikoga. Hrpa nas od ponedjeljka se vratilo na svoja radna mjesta – jer moraju. Ljudi su nastojali zadržati privid normalnog života jer imaju malu djecu, roditelje za koje se brinu, u izolaciji su, imaju posao koji im ne dozvoljava puno slobodnog vremena. Samo zato što netko ne izgleda kao da je glavom 24/7 u tome, ne znači da nije.
A kakav je moj stav? Iskreno, ja se samo trudim ne biti licemjerna. Jer to mi je najgora kvaliteta kod ljudi. Trudim se ne biti na putu onima koji pomažu, pratim vijesti i pomažem koliko mogu. A to nije puno, da si ne lažemo. U zatvorenoj državi, tisućama kilometara daleko, teško je učiniti išta više od minimalnog. Osjećam li se grozno zbog toga? Da. Ali sam barem iskrena prema sebi i drugima. Srce mi apsolutno krvari zbog te strašne nesreće, ali i dalje odlazim na posao, snimam pozitivne videe o prošloj godini, zatim uređujem tekst o potresu, a onda tražim glazbene brojeve izvođača koji su na rasporedu taj dan. Tješi me to što vrlo vjerojatno velik broj ljudi živi upravo tako: knjigovođa i dalje mora u ponedjeljak na posao ‘baviti se tim blesavim papirima’. Isto kao i pekar, trgovac ili IT-jevac.
I zato vas molim da budete nježniji prema sebi, ali i prema drugima. Područja uništena potresom trebat će još dugo našu pomoć. I dobiti je trebaju. Ali isto tako trebamo biti realni i svjesni toga da se iza svega toga i dalje odvija običan, normalan, sasvim uobičajen život. S računima, obavezama, djecom i poslovima. Uz poneku Netflix seriju. I dalje, u sred pandemije.
Super nam je repove ostavila ova 2020., zar ne?
(Za one koji ne znaju, na ovoj stranici OVDJE možete lako ponuditi svoju pomoć ili ju potražiti , ako vam je pomoć potrebna.)
(Također, psihološku pomoć možete potražiti na više mjesta koja su nabrojana u članku OVDJE.)
