Corona dnevnici, vol. 296

Ne mogu više. Dosta mi je. Dosta mi je neizvjesnosti i čekanja i gledanja u ekran. Dosta mi je prisilnog traženja pozitivnog u svakoj budalaštini koja nam se događa. Ne mogu više. Dosta mi je. Tretiranja vlastitog posla kao da mi je hobi jer ga mogu obavljati samo dok jedno dijete spava, a drugo bleji u tv, a i to traje samo sat do dva. Umorna sam od iščekivanja za koje sada više nisam sigurna da će ikada prestati. Izolacija nas je sve promijenila u tolikoj mjeri da se sada već bojim hoćemo li se ikada više znati vratiti tamo gdje smo stali.

Ne mogu više. Dosta mi je.

Sjećam se da se, tamo još na početku pandemije, raspravljalo o tome kako će nas ove restrikcije totalno promijeniti svijet koji poznajemo, kako se više nikada neće putovati na isti način, družiti pa čak i doživljavati život na isti način. I donekle mislim da su bili u pravu. Neće više ništa biti isto – možda samo žešće. Gledajući iz vlastite perspektive, živim za to da sjednem u avion i odem bilo gdje. BILO GDJE! Ja, koja se bojim aviona i svaki let duži od 3 sata za mene je agonija. Toliko smo srezani u neke osnove osnova ljudskih bića da imam osjećaj da niti ne osjećam u punom kapacitetu. Toliko restrikcija, toliko stišavanja, toliko ograničenja… Ograničilo mi je mozak, to svakako.

Ne mogu više. Dosta mi je.

Prvi lockdown, iako iritantan zbog raznih samo-prozvanih gurua i ljudi s velikim planovima (i uključenom kamerom da to dokažu), zapravo je svima došao kao vrijeme za preispitivanje, za nutarnja previranja. Stvarno nam je dao vremena i pružio drugu perspektivu, bez obzira na to što su nam se djeca penjala na glavu za vrijeme tog brainstorminga, što smo šetali pse češće nego inače, da imamo argument za izlazak iz kuće, ili što se osmosatno radno vrijeme pretvorilu u cjelodnevno, što zbog ometanja, a što zbog dostupnosti. Ali hej, bili smo u pidžami cijeli dan pa smo im sve oprostili.

Ovo sada je samo agonija kojoj se ne nazire kraj. Toliko smo se isključili od svega da više ne znam ni reći što mi to točno fali u životu. Mislim, OČITO je da mogu živjeti bez škole, vrtića, uredske stolice, teretane, kave s prijateljima, bez bazena i putovanja, i nasumičnih spontanih druženja, bez šire obitelji, vremena za sebe i bez ikakve infrastrukture. Čovjek se šeta po prirodi, pije kavu iz papirnate čaše i bleji u mobitel. I što ti više treba u životu?! Ozbiljno, ni ne sjećam se više.

Ali taj dio ćemo nekako popraviti. Biti će lakše za zaliječiti. Kupit ćeš prvu kartu za bus, vlak, avion, žičaru i krenuti. Negdje. Bilo gdje! I želudac će se okrenuti od uzbuđenja, ali ćemo se pokrenuti. I kao i vožnja biciklom, nakon par puta, par dana, sve će biti kao i što je bilo. Normalno. Standardno. Uobičajeno. (I to ne mislim novo normalno, samo normalno normalno, skroz obično normalno!) Ovo iznutra je ono što me brine.

Što je sa svim tim osjećajima i mislima koje smo potisnuli? Već smo svi primijetili kako, kada napokon i sjedneš s nekim dragim, a sada tako dalekim, imaš osjećaj da si nemate što za reći. (Nešto kao ja sa svojim blogom. ) Imaš te dvije teme za spomenuti, ali čemu: i njima je kao i tebi, i oni misle kao i ti, nakon tri minute razgovora, što je drugo ostalo? Tko još ima koncentracije za čitanje ičega vrijednog spomena, tko još ima vremena za hobije i išta osim blejanja u Netflix, tko se može baviti intelektualnim promišljanjima ako otkucava sat nad smanjenim primanjima, nesigurnim poslovima, propalim projektima, uz sve to, zatrpani dječjim zadaćama?

Ne mogu više. Dosta mi je.

Do te mjere da me briga i za cjepiva i za ‘ispravan’ poredak stvari. Cijela godina života prošla nam je u čekanju i umrtljavanju svakog instinkta koji imamo. U svijetu koji je i prije svega ovoga bio odjednom preosjetljivo politički korektan, postalo je gotovo nepodnošljivo teško funkcionirati. Jer svima je teško. Svima nešto fali. Svi su na nešto osjetljivi. Svakome staješ na žulj čim se okreneš. Ako gledaš sebe, sebičan si. A ako gledaš dalje od svog nosa, pametariš se i odnosiš s visoka prema drugima. I za cijelo to vrijeme – samo stojimo u mjestu.

Nigdje ne idemo. Ništa ne radimo. Ne onako kako smo prije.

I ne znam što je sad točno ovo, što me spopalo i zašto nadrkanost sijem uokolo. Možda je to samo moje nesvjesno sumiranje ove izgubljene godine. I ne, nisam nezahvalna – ja sam zaista jedna od sretnika koja je ovu godinu preživjela iznanađujuće mirno: nismo izgubili poslove, djeca nisu gubila školu (samo vrtić) i ljetni predah nam je napunio baterije. Uz to sam odselila iz Hrvatske, zemlje potresa – nešto što nismo ni znali do ove proklete godine. Tako da ne želim biti kraljevna na zrnu graška koja se ne obazire na ljudsku patnju dok duboko uzdiše kako je njoj – dosadno.

Daleko od toga.

Zapravo sam shvatila da me brine spoznaja koliko me ova godina – umrtvila. Nema druge riječi. Koliko me ugurala u nekakav tamni čošak u kojem izigravam klauna 0-24 kako bih djecu (ali i sebe) održala normalnom. Berem prividno. Iako je prava istina da ne mogu više. Dosta mi je.

Osjećam danak koji uzima ta vječna i stalna posvećenost proživljavanju jednog te istog dana, već 296 dana. Osjećam da nezadovoljstvo u meni postaje nepodnošljivo, da se ogorčenost počinje prelijevati jer ne mogu više živjeti uz mantru ‘šuti, tebi je još i dobro’ samo zato jer ima onih kojima je gore. A eto, odbijam da mi se zalijepi naljepnica nezahvalnice samo zato što ne smatram šetnju u prirodi s papirnatom čašom onim danima kad ne pada kiša kao vrhunac svog osobnog života.

Srećom, album sa slikama iz 2020. će i dalje biti ispunjen nekim nasmijanim licima i zanimljivim avanturama. Skroz drugačijim i posebno vrijednim jer su bili tako rijetki. I za pola sata ću opet pronaći nešto što će me održati na površini, uzet ću novu knjigu koju ću čitati poskrivećke u wc-u, snimat ćemo video i glupirati se, otići ćemo još jednom na snijeg. Posao će se odraditi iako je zapostavljen, isprekidan i u formi hobija. Kupit će se sitnica online da brže prođe vrijeme čekanja. Koje zapravo nema konačan datum. Ali nakon što skinemo sav roza celofan i mantranje za dobrobit vlastite djece, ostaje ta nepopularna misao od koje ne mogu pobjeći ma koliko se trudila.

Da ne mogu više. Jer – dosta mi je.
I znam da nisam jedina.