Majka kakvu moja djeca zaslužuju

Danas je bio loš dan, mogla bih reći i zvučati dramatično. Ali ako želim zvučati iskreno, moram reći da je danas bio samo jedan od mnogih dana. Koji se prelijevaju u tjedne. Koji traju mjesecima. I teško mi je konstantno tražiti razloge, isprike i na silu vezati uzrok za posljedicu. Jer istina je vrlo kruta i vrlo štura: ja nisam majka kakvu moja djeca zaslužuju.

A to nije nešto s čime se lako nositi.

I u danima kada sve štima, kada držim sve konce u rukama, volim misliti da mogu ja to. Da sam na konju, da skoro mogu reći da znam što radim. Jer oblačim ih, hranim i kupam, vodam ih okolo, čitam slikovnice i pečem waffle na zapovjed, uspavljujem ih, nosam i skidam temperature i, oh, toliko ih, toliko nevjerojatno volim.

Ali vidite, ja nisam strpljiva majka. Ja nisam brižno žensko biće puno empatije. Ja nisam stvarateljica doma i čuvarica ognjišta. Nikada nisam bila niti sam se ikada zavaravala da ću biti. Nisam pretjerano druželjubiva, diy je za mene pojam nereda, nemam poriv za beskonačnim pravljenjem kolačića i fitilj mi je izuzetno kratak.

I najgore od svega, stres i sve nedaće probavljam odsječena od svih ljudi i emocija, potpuno isključena.

Zaustavimo priču na tren jednim bezazlenim pitanjem onako usput. Jeste li se ikada probali isključiti uz dvoje djece? A ako ubacimo i pandemiju u jednadžbu?

Vidite, ja sam jedna od onih sretnica koje imaju najbolje muževe na svijetu. I tu sad ne mislim na bljutavo i sladunjavo ‘uci-buci’ preseravanje. Ja zaista objektivno imam muža za kojeg nisam sigurna kako je uopće završio ovdje. Uz njega je došlo i dvoje nevjerojatne djece. Kad kažem nevjerojatne mislim prvenstveno na glasnoću i aktivnost. A i slatki su, ok. I koliko god svi bili dio jedne velike (relativno) sretne zajednice, to i dalje ne pomaže mom osjećaju da nisam dovoljno dobra!

Dovoljno angažirana. Dovoljno uključena. Dovoljno svjesna svega. Dovoljno dobra majka.

Jer oko mene samo izviru one koje pronalaze zadovoljstvo u pletenju mašni, slaganju soba po nijansama boje, one koje prave home-made sve od juhe do rastezljivog slime-a i one koje imaju strpljenja. Koje su #blessed i one koje su uvijek prisutne. Uvijek zainteresirane. A ja, jebiga, nisam. I zašto nisam?!

Ja galamim i brojim i ljutim se. I teško mi je dojiti noću i muka mi je od ribanja hrane s poda treći put u danu i nemam ideje što skuhati za ručak i ne želim slušati ‘Into the unknown’ 17x zaredom i živcira me kuhati s jednom rukom jer u drugoj držim todlera i sanjam o tome da bacim sve legiće i drvene kocke kroz prozor, a Barbike kolektivno obrijem na nulu. Ili ih samo otmem i fino počešljam i spremim u ormar da ih nitko ne dira, a da onda legiće složim KAKO BOG ZAPOVIJEDA i da svaka kocka bude na svom mjestu. I onda pijem kavu u miru s nogama na stolu i gledam kako je sve fino složeno kako treba.

Da, ja sam majka koja se stalno dere i živi u strahu da će njena djeca misliti da je grozno imati djecu. Da, ja sam mama koja izgovara one iste rečenice koje su izgovarane meni, iako zaista misli da možda ipak nije tako strašno. Da, ja sam ona koja odbrojava minute do svakog spavanja, a onda plače nad njihovim usnulim glavicama jer vrijeme tamo brzo prolazi.

I želim ih zaštititi od svega, a istovremeno imam osjećaj da im najveću štetu nanosim sama. Jer i dalje želim njima dati svaki atom sebe – a istovremeno im to zamjeram jer imam osjećaj da onda mene nema nigdje.

Smiju li to mame reći?

Smijem li reći da tamna strana majčinstva proviruje sve češće iz svog kutka u ovo izazovno doba? Smijem li reći da ponekad mislim da sam luda i da zaista nisam dovoljno dobra? Vrijedi li dovoljno polovičan trud, ako je druga polovica utrošena u samoodržavanje? Jer ako vrijedi, ako je dosta – zašto grižnja savjesti ne prestaje nikada?

I trudim se. Trudim se ispuniti njihovo vrijeme smijehom i plesom. Zaista se trudim, i onda kada ne mogu podnijeti sebe, pogledati u te njihove vesele oči baš svaki dan, aktivno. I pokušavam dane označiti velikim stvarima i malim pustolovinama. Slušati onda kada to trebaju i nosati čak i kad više nemam snage. Ali ne uspijevam uvijek. Ne uspijevam često.

I kako se točno nositi s pomišlju da moja djeca zaslužuju bolju mamu, ali ja sam jedina koju imaju na raspolaganju? Ovakva oštećena, pomalo isključena, ponekad hladna i uvijek kretkog fitilja. Hoće li to biti dovoljna isprika nekad u budućnosti?

Jer da bih pripremila teren za ispričati se njima, moram pronaći način da oprostim sebi. Što je strašno teško kada imaš osjećaj da greške ponavljaš – stalno.

Ima li težeg posla od ovog i kako se nosite s tim? (Provjereno znam da plakanje u kupatilu ne pomaže, a alkohol je dobra opcija samo na instagram fotki.)

#misusovo