Ljubavno pismo žene – ženama

Sve mi imamo trenutke u životu kada čvrsto grlimo svoje prijateljice dok glasno falšamo uz neki kriminalno loš hit u sitne sate i gazimo po ljepljivom podu punom ostataka stakla, pepela i boktepita čega sve još. Istina, uvijek je tu u kombinaciji i alkohol jer kako potaknuti čovjeka da se pretvori u emotivnu ruševinu koja na silu izjavljuje ljubav svima u svojoj blizini na najbrži mogući način? I to je ok. To je standard. Ali mene zanima koliko smo spremne, kao žene ženi, trijezne i dok sunce sja na obzoru, priznati jedna drugoj da pronalazimo toliko inspiracije jedna u drugoj, da smo neke najveće korake napravile upravo zbog takve potpore i da je moguće otvoreno diviti se jedna drugoj, bez bespotrebne drame i očekivanja ‘vraćanja usluge’?

Možemo li danas, uz još vruću jutarnju kavu dok scrollamo društvenim mrežama u pidžami s neurednom pundžom na vrhu glave, napamet pobrojati par žena koje zavrjeđuju da im otvoreno ‘izjavimo ljubav’?

I ne govorim sada o pisanju sastava na temu ‘zašto je moja mama najbolja’ ili guranje bake i sestre u katergoriju ‘moje osobne inspiracije’ jer ciljamo na emotivnu crtu kod profe iz hrvatskog. Govorim o ženama, stvarnim i onima koje se nalaza iza ekrana, koje nam ne čuvaju djecu besplatno, čiji nam ručkovi ne ulijeću kao spas nedjeljom popodne i koje nisu vezane biologijom i zakonom da nas vole čak i kad smo razmažena deriščad. Govorim o ženama koje s nama trču paralelno, a međusobno nas ne veže ‘previše znaš o meni’ pakt iz srednje škole. Iako su posebno vrijedne sve ove koje sam nabrojala i koje otvoreno volimo svakodnevno (kao i one nas), ja sam u zadnje vrijeme sve više shvatila da mi odvlače pažnju sve ove ostale, ove koje su ‘tu usput’. A onda, kad sam krenula čačkati po uzroku i povodu svega ovoga, shvatila da se baš tu pronalazi sva moja inspiracija i pokretačka snaga za sve one ‘tko kaže da ne mogu?!’ pothvate.

Ne radi se o ljubomori.
Radi se o poticaju!

Radi se o tome da smo, zahvaljujući društvenim mrežama, ovaj put ljude zaista pustili u svoj život. Odjednom znate koliko pasa ima vaša šefica, kako izgleda kuhinja vašeg omijenog celebrityja i gdje je vaša best frendica otišla na cugu bez vas (za to će platjeti kasnije, ali o tom po tom). Ali to nije sve! Odjednom vidite cijeli kreativni proces grafičke dizajnerice i ilustratorice, vidite cijeli put male poduzetnice, znate koje prepreke stoje na putu ostvarenja jedne buduće autorice, kao i što vidite opseg posla (izvan radnog vremena) jedne fitnes trenerice. Moram li reći da ovdje govorimo o realnim inspirativnim profilima, a ne napuhanim wannabe mazatorima očiju? Samo provjeravam! Odjednom znamo, barem okvirno, koliko truda zahtjeva svaki korak, pa tako i puno više cijenimo sve što vidimo. I ne samo to. Uključivanje u proces, puštanje u život, kod mene djeluje u potpunosti pozitivno. Zarazi me tom nekom ‘kako ćemo, lako ćemo’ energijom u kojoj zaista osjetim taj vjetar u leđa. Bez greške osjetim da moja potpora njima znači, i iskreno vjerujem, da njihova potpora meni neće izostati.

Kao da smo svi zajedno u jednom velikom brainstorm procesu u kojem ohrabrujemo jedna drugu.

I kao što svaka mama treba imati mamu prijateljicu (Sonjin tekst na tu temu je ovdje), tako imam osjećaj da svaka žena treba imati ‘girl crush inspiraciju’ (moju svi znate odavno, još dok se zvala Margot). Ali nekoga tko joj je tu, nekoga tko ju razumije, inspirira i zajedno s njom prolazi sličan put. Istina, ja i dalje imam svoje najdraže i najbolje prijateljice kraj sebe, ali ne mogu vam reći koliko mi znači imati te žene koje sam upoznala, onako usput, jer me posao odveo u tom smjeru. O većini njih sam i pisala na ovaj ili onaj način.

Kao djevojčurak, i dalje osjećam nalete treme kada ih trebam nešto pitati, kada želim s njima nešto podijeliti. Ispostavilo se da sam okružena ženama koje, iako možda ni pojma nemaju, u meni bude poriv da budem bolja, jača i više ‘ja’. Koliko god to umjetno zvučalo. Ali zaista, nalazim se u periodu života kada bih, da moram lijepiti postere po zidu, printala instagram profile nekih svojih prijateljica. Nekih svojih insta-prijateljica, da budem preciznija. Ok, malo pretjerujem jer da imam postere danas, i dalje bi tu bio mladi Axl Rose i, šta ja znam, Brad Pitt iz Legende o jeseni, ali to sad nije tema o kojoj pričamo!

Nego, da se vratimo na prijateljice.

U ovom trenutku, koliko žena imate oko sebe, u virtualnom ili stvarnom svijetu, za koje možete otvoreno reći da vam služe kao ‘noga u dupe’ tamo i tada kad vam to najviše treba? Jer što više kopam, sve sam više sigurna da je upravo to najveća prednost današnjeg doba kad smo svi svima u boravcima (da ne kažem u ‘spavaćim sobama’). Što su nam odjednom dostupni svi i što odjednom možemo puno toga pokrenuti baš iz te spavaće sobe. Samo s laptopom u krilu i idejom.

Ali ne dajte se prevariti – ja nisam naivna balavica. Znam sve o vukovima u ovčoj koži, ženama koje su ženama vuk (ili, češće i tragičnije, zmija), zabadanjima u leđa i trač partijama nad truplom koje se još nije ni ohladilo. Ali čovjek uči dok je živ (a žena ne zaboravlja prekršaje) tako da se ja zaista radujem svakoj novoj lekciji i uživam u tim rijetkim prilikama kada prepoznam sebi sličnu i otvorim nam votku da olakšam photoshooting. Uživam u punim inboxima i svakoj misli koja je podijeljena sa mnom, bez ikakvog očekivanja. Jer takve su najviše vrijedne.

A ja sam imala sreće. Takve blesave sreće da sam na neke od njih nabasala tako random i neplanirano, a par mjeseci sam im kasnije spavala u boravku, planirala s njima put na zimovanje, virtualno pratila otvaranje njihove izložbe i unaprijed naručivala njihove rukotvorine. Jer vjerujem da kad jedna žena gleda sve ono što druga može – nemoguće je barem se malo ne zaraziti tom stvaralačkom silom. I ne znam je li mi u tome pomoglo baš što sam odselila u neviđeno sama s obitelji pa me to iskustvo naučilo da kraćim putem dolazim do poante priče, da se brže otvaram i ne skrivam svoje namjere, ili se samo radi o prirodnom procesu starenja uz ubrzani tempo koji donosi majčinstvo.

Da, iako sam oduvijek bila okružena muškarcima, a uz to sam i strašno teška na pokazivanju emocija, ne sramim se priznati da sam ja zapravo jedna od onih žena koje uvijek i bezrezervno voli – druge žene. Malo ih se i bojim, to svakako. Puno ih i zaobilazim jer ništa strašnije od žene na svijetu nema, ako vam nije po volji. Ali kada pronađem ‘svoje’ žene, ništa ne cijenim kao tu vezu. Čak i kad je gotova, čak i kad je površna, čak i kad je isključivo poslovna, a posebno ako izraste u nešto više, u nešto što se zove prijateljstvo. Čak i u svim tim uvjetima volim prepoznati tu iskru među ženama koje se, barem nakratko, povežu i ništa ne cijenim poput britkog ženskog uma (koji uvijek dolazi u kombinaciji sa zavidnom razinom humora.) Još ako su uz to i zgodne – nabace mi odmah sve komplekse na nos, AI DOBRO SAD!

I znam, sve znam, često pišem baš o ovoj temi, ali nekako se ne mogu odmaknuti od tog osjećaja da su nam ovakve teme stalno potrebne. Jer se suviše lagano prijeđe preko svega onoga što talentirane žene mogu stvoriti pa nam je potreban podsjetnik svako malo – da guramo jedna drugu iz čistog osjećaja platonske očaranosti.

Leptirići u stomaku su mogući, čak i kad ljubav nije u pitanju. Pitajte me samo kako sam se osjećala svaki put kada me podržala bilo koja od žena koje smatram badass trebama. A jesu, milijardu puta. I nadam se da ću i ja njih još toliko.

I da zaključimo ovaj tekst jednim vrlo simpatičnim tonom – upravo sam iskopala nešto slično što me mučilo davno, a zaboravila sam da postoji. Baš jedan od događaja koji su probudili sve te male crne leptiriće. Pa nazdravimo ženama i svemu onom što mogu napraviti u zaletu, s gin-tonikom u ruci. Ili White Russianom, manje se prolijeva, čvršća čaša i tako to. Živjele žene, smrt koroni, kad ćemo se više družit i tekst (i događaj koji spominjem) pronađite OVDJE.