Kako se nositi s koronom i – zloćom!

Kompleksi su vrlo zeznuta stvar, složit ćemo se svi. Kompleksi su vrlo vidljiva stvar – kad imate društvene mreže, zar ne? I ako želimo biti zločesti, možemo svi zajedno zaključiti kako je to ujedno i jedna od zabavnijh stvari za pratiti online. Naprosto je fascinantno kako svaka pretjerana reakcija, svaki ničim izazvani rant, svaka suptilna hvala vlastitog lika i djela poprilično školski ocrtava što točno osoba iza ekrana misli i s kojim se demonima bori. I tu ne govorimo o velikim pravim demonima već o standardnoj trojci u raznim kombinacijama kod ljudi: zavist, nezadovoljstvo vlastitim životom i kompleks manje vrijednost.

Upozorenje za sve one koji jako žele sakriti komplekse koje imaju, a koje instagram volit triggerat: ako mislite da se cijela društvena mreža urotila protiv vas, vrlo vjerojatno je problem – u vama.

Eto, rekla sam to.
Sorry.

Nalazimo se u vrlo nezgodnom periodu svih naših života. Uzrečica ‘sklizak teren’ ne može ni početi opisivati sve ono što horda nas misli, osjeća i s čime se bori u ovom trenutku. Pa čak i kad nam je dobro, nije nam dobro baš zapravo. Tek dolazi vrijeme kada ćemo osjetiti posljedice svega ovoga što nosimo u sebi. I pri tome ne mislim na virus. I zato je izrazito teško napraviti ‘pravi korak’ u bilo čijim očima. Ljudi su osjetljivi, ljuti, ne znaju kako se nositi s tim teretom stalnih novih vijesti i zatvaranja. Ljudi su tužni i nemoćni i traže način kako da si olakšaju.

Neki odlaze u totalnu krajnost i sve rade ‘kako treba’. Zatvaraju se, izoliraju i prihvaćaju život samo preko ekrana jer je sve drugo previše riskantno. Previše nesigurno. Borave u sigurnosti vlastite kuće i ozbiljno zamjeraju svima koji ne misle tako jer si ne mogu pomoći.

Drugi grčevito žele zadržati osjećaj normalne svakodnevice. Drže se pravila, ali potiskuju sve ono što ta pravila donose sa sobom. Oni će pričati o novim cipelama i farbi za kosu, ići normalnim tempom u šoping i planirati božićne praznike. Kod njih nigdje nećete vidjeti masku ili čuti žalopojku o koroni. Njih to ne zanima. Oni ne dozvoljavaju da im takva splačina pokvari virtualni prostor, kad već mora svakodnevni.

Većina nas ljudi ipak spada u surfere. Znate, one koji jašu na valovima. Pa ste malo na vrhu, a onda vas malo poklopi val. Pa tako jedan dan kupujete lampice i pjevate uz Mariah Carey najgrlatije moguće, a drugi dan plačete na kauču u svom božićnom onesiju i ne želite izaći niti u šetnju jer ‘koja je svrha, uopće, zapravo?’.

I tu su, naravno, oni problematični. Oni koji će vam reći da ste glupi i tromi. Da nemate mozak i da ste izdresirani. Spominjat će se tu i neki komunizmi i opresija (ja bih rado platila dotičnima tjedan dana u komunizmu pa da ponovimo ovaj razgovor nakon toga), policijska država i ljudska prava. Da ne ulazim u detalje i ne živciram se, njima bih samo toplo preporučila razgovor sa bilo kojim zdravstvenim radnikom, ako su već lijeni otići do bolnice (imam ja broj od tetke koja radi u šok sobi, ako nekom treba), a vama bih samo toplo naglasila da ne vjerujete u te isprazne aktivističke floskule jer lako je zakeljiti nešto u story i nazvati se anarhistom. Kladim se da svi ti naši maleni aktivisti i dalje ponizno nose masku i jednako ne smiju biti bliže od 150m od kafića u kojem su uzeli kavu za van, kao i vi. Kao i ja.

I dok se mi tako nosimo svatko sa svojim teretom kako zna i umije, većina nas ipak ima par stvari zajedničko. Recimo, vrlo vjerojatno sve frustracije istresamo na ukućanima. Navečer razmišljamo jesmo li ostavili neke posljedice na dječju psihu, ali onda se sjetimo vlastitog djetinjstva i zaključimo kako sve to ide u rok službe. Da, istresamo se na njih jer a) oni to mogu podnijeti i razumjeti jer nas vole, b) oni se istresaju na nas također, i c) doslovno se nemamo na koga drugog istresti. Doslovno. Nema veze, ionako muž fasuje više nego djeca.

Također, zajedničko nam je i to da smo napustili odavno svaku nadu i da samo lebdimo u nekom međuprostoru. Nesigurni uopće u to što da mislimo i u kojem smjeru trebamo ići, pokušavamo si skrenuti pažnju banalnostima. Jer previše drugih opcija niti nemamo.

A zajedničko nam je i to da živimo online. Jedino online. Jer tu žive ljudi. Tu pričamo, tu čitamo, tu se družimo. Tu saznajemo nove informacije i tračeve, tu komentiramo serije i tražimo preporuke za filmove. Pobogu, pa tu obavljamo i većinu božićnog šopnga, ali i bježimo u svoju ‘sigurnu zonu’, zonu u kojoj nema svih ovih restrikcija.

Osim što ih ima.
Kao i što ima frustracija izazvanim svim navedenim.

I ne tvrdim da su društvene mreže samo za cvijeće i drveće i napucane reklame. Ja sam prva koja preokreće očima na to. Zaista mislim da i društvene mreže trebaju ocrtavati našu sadašnjost i debelo pozdravljam sve te korake koje smo napravili baš tu, ovih godinu dana. Od divnih profila koju su se pokrenuli, do svakodnevne komunikacije koja nam svima treba; od velikih akcija, učenja jedni od drugih, do pričanja o teškim temama. Svi su pronašli način da se izraze. Neki su pisali samo o rolama, a neki o smrti i gubitcima. Neki su se bacili u aktivističke fraze dok su drugi posvetili pažnju dječjem odgoju, očuvanju vrta ili knjigama s kojima su u zaostatku. Neki su sve to radili paralelno jer – to je život.

I ljepota društvenih mreža je oduvijek bila upravo u kreiranju vlastitog sadržaja, kao što se voli naglasiti.

Ali.
(Uvijek dolazi ali.)

Dok tražite utjehu, razbibrigu, ljudsku konekciju ili samo inspiraciju za dječju igračku/ručak/adventski kalendar, ne zaboravite da su ljudi fragilniji sada više nego ikada. I da, to znači da trebamo biti obazrivi prema njima. Imati više razumijevanja. Ali to znači da su i mnogi od njih, u svojoj nesigurnost, postali i malo više – zločesti. A to je nešto o čemu se ne voli razgovarati. Jer ‘nije lijepo’.

Ali treba to osvijestiti (prvenstveno kako biste se zaštitili).

Tako da ne dozvolite da vam zločesti ljudi kvare mentalnu ravnotežu u glavi. Svi smo tome malo više skloni ove godine i to si treba priznati. Ne dozvolite da vam netko kaže da je vaše rolanje isprazno, a djeca neodgojena. Ne dozvolite da vam kažu kako se morate ili ne morate ponašati, čime se baviti. Nitko nema pravo uzdizati se moralno iznad vas jer mu je maska kvalitetnija, bor ogroman ili ‘koristi svoj mozak pa vidi da nam stavljaju čipove u cjepivo kako bi nas natjerali da budemo zombiji u maski jer nas tako teže identificiraju, ali dobro sad!’ (Šta ja znam, meni se čini da bi čip prošao puno lakše da mi ga se ubaci u kavu, recimo, ali to sam možda samo ja.)

Danas je doba kada se puno nas nađe u situaciji u kojoj se JEDINO možemo osjećati bolje ako nekog drugog natjeramo da se osjeća lošije od nas. I to je šupačka karakteristika, ali je ljudska. Imajte to na umu dok gledate svoje male ekrančiće i mislite da zaista vidite što se nekom drugom događa u životu. Sjetite se da nitko ne zna ni vaše najtamnije trenutke. Da ničij prikaz života online nije u potpunosti transparentan. Da svaki put kad vam se na silu pokušava nešto ugurati pod nos, to vam guraju nečiji kompleksi. Ako je predobro da bi bilo istinito – vrlo vjerojatno je. Uživajte u malim kvadratićima sreće i birajte ono što vas opušta. Što vas triggera na dobar način. Što vam zaokuplja pažnju, uči vas nešto novo ili samo razvlači smijeh na lice.

A sve ovo što se previše trudi da vam kaže da vi niste dovoljno dobri jer su oni bolji – isključite.

Iz mozga.
Iz ekrana.
Iz života.

Osim ako ste vi bad guy u ovoj priči.
Onda samo prestanite.