Jesam li izgubila identitet?

Muškarci većinom identitet grade kroz karijeru, kroz posao koji rade. Do te mjere da, kada odu u mirovinu, imaju ozbiljnih problema sa doživljajem sebe. Za razliku od žena. Od žena koje gotovo nikada nemaju pravocrtno kretanje, da mogu reći da su se zaposlile, radile, radile, napredovale, radile i onda otišle u mirovinu. Naš profesionalni život, ako uključuje i djecu u jednadžbu, gotovo da se odvija u nekakvim intervalima. Pa tako prolaze životne faze koje se izmjenjuju, a s njima se izmjenjuju i one. Identitet nam poprilično ovisi o tome u kojoj smo fazi trenutno. I zato govorim o intervalima.

O intervalima djevojke, žene, majke, karijeristice, kućanice, neudane tetke, bake pred mirovinom i sl.  Istina, trenutno karikiram, ali istina nije puno dalje. Kako znam? Jer svaki puta kada imam egzistencijalističku krizu – shvatim da sam zapravo na prijelazu iz jedne faze u drugu. A sada se nalazim na kraju faze ‘porodiljni’. Koja je ovaj, drugi put, toliko teža od prvog puta. Jer prvi put sam imala osjećaj da stojim na litici i gledam u bezdan. Trebala sam skočiti iako ništa za mene nije bilo tamo dolje, na dnu. Trebala sam skočiti, ali nisam morala. Pa onda nisam. Jer, kao što rekoh, nije me čekalo bogznašto dolje. Nisam skočila, ostala sam na sigurnom, koncentrirana na puno važnije stvari u tom trenutku. Nisam skočila i ne mogu reći da sam požalila. Ali nemir u mojoj glavi nije nestao. Samo se pritajio jer sam se morala koncentrirati na toliko toga. 

Na odgajanje sebe i nje, na pakovanja, selidbe, nove sredine, ljude i jezik. Moj nemir je imao razumijevanja pa je pričekao. Ali ne duže od drugog porodiljnog.

I sada, mjesec dana nakon što je moje drugo dijete navršilo godinu dana, danima pokušavam izvući smisao iz tog košmar u vlastitoj glavi. Dok moji ukućani mirno spavaju, a Tibor u polusnu sisa noćima, ja razmišljam o konstantnom osjećaju da se gušim. Da me nešto guši. A to gotovo uvijek znači da je došlo vrijeme za samoanalizu i suočavanje s nekim bolnim istinama od kojih sam pokušavala pobjeći. Ona koja se nameće kao najveća je ta da ne mogu više bježati od činjenice da je moj nedostatak profesionalnog života sada već kao život s fantomskim udom. Osjećata ga kao da je tu, bol je prisutna, ali ga nema. A nema ga zbog nesretnog spleta okolnosti.

Kada se posvetiš odgoju djeteta, pogotovo u državi koja ti ne nudi nikakvu perspektivu, lako je fokus prebaciti na to što je bitno. A život djeteta, njeno djetinjstvo i temelji za odrasli život zaista jesu bitni. I baš zato su majke često te koje zapnu u začaranom krugu – jer teško je staviti nešto drugo kao prioritet kad imaš dijete. Jer kako dijete može NE BITI prioritet, zar ne?

Žene koje su stalno zaposlene nemaju taj problem – raditi se mora i tu govora nema. Nemate se šta objašnjavati zašto s djetetom ne rezuckate kolaž papir kad imate plaću za zaraditi. I iako vjerujem da i tu ima onih koji su u limbu potrebe za većim postignućima ili manjim radnim vremenom, ja na sreću ili žalost, nikad nisam bila u toj kategoriji. Ja sam u kategoriji onih koji su odlučili ostati kod kuće – iako ja to nikada nisam baš dobrovoljno odlučila već mi se tetris tako posložio. Što znači da sam, iako zahvalna za svo vrijeme koje mi se otvorilo da budem s djecom, zapravo mislila da to neće biti trajno stanje. Ja sam zaista mislila da ću uživati u tih par dodatnih ukradenih mjeseci, a onda se ubaciti natrag u centrifugu. Nije mi palo na pamet da će mi posao ostati u maniri hobija – i to loše organiziranog hobija jer, kao što rekoh, kad se slažu prioriteti, djeca su uvijek na vrhu. A oni sa sobom vuku cijeli niz sizifovih poslova.

Vidite, ja sam zapravo nikakva domaćica. Brzo me to umara i elan, koliko god ga ja prikupljala i racionalno raspoređivala, prebrzo sagori. Čovjek bi pomislio da bi ipak bila malo bolja u tome da je to moja izabrana karijera, zar ne? Ali kada to nije nešto što je izabrano, neminovno je da se krene slagati – nezadovoljstvo. A kako svi znamo da u majčinstvu ništa ne prolazi bez grižnje savjesti, ovo u kombinaciji može biti poprilično ubitačno. Pitajte me kako znam.

Ako niste novi ovdje, znate za moju ‘idi mi, dođi mi’ vezu s poslom. O tome sam pisala i ovdje i ovdje i ovdje. Znam, super sam. Jedan od kamena spoticanja, o kojima rijetko govorim, je upravo kombinacija odgoja, karaktera i horoskopa, ako ćemo iskreno. Ja sam jarac. I kao takva, ne vjerujem u horoskope, osim kad su jarci u pitanju. Jer u tom slučaju, sve je točno. I ako znate ponešto o horoskopu, znat ćete i to da su jarci hladni tvrdoglavi oportunisti. Da su tradicionalisti uvijek bistre glave koji žive za red, raspored i hijerarhiju. Kao pravi jarac, mračna sam i istetovirana i djelujem kao da me nije briga tko što misli o meni, kao i kako tko drugi živi svoj život. I taj dio je točan. Ali je i točan dio da mislim da treba streljati one koji se ne drže hijerarhije. Jer zna se što se mora i kako se mora.

Jednako tako, kao jednog jarca, vrlo me boli moj profesionalni neuspjeh. I dalje mi je apsolutno nevjerojatno da nemam posao na koji dolazim slayat 8 sati dnevno. Sad ćemo biti u potpunosti iskreni pa reći i da bih se ubila sad odmah ove sekunde da uz njih dvoje, u Njemačkoj, moram ići na posao 8 sati dnevno. Koji je moj problem, pomislit ćete već sada nadrkano?! Ne brinite, smisao postoji, vjerujte mi.

Moje mentalne dubioze zadnje četiri godine su me dovele do par zaključaka: jedan je taj da mentalno mogu toliko više nego što sam ikad mogla zamisliti. Dugo mi je trebalo da se pomirim s tim da ‘karijera‘ freelancera zapravo ne treba navodnike. Sve ovo što ja radim nije niti jednostavno niti lako niti oduzima malo vremena. Ali i meni samoj trebalo je sto godina da prihvatim da tu ne idu navodnici. Ja ne ‘radim‘. Ja zaista radim i dobivam pare za to što napravim. Istina, ne idem svaki dan na posao odraditi svojih 8 sati, ali to i dalje ne znači da ne radim. (Ovo nije uvjeravanje vas – ovo je moj unutrašnji monolog u kojem sam sama sebi to morala pojasniti.)

I kada sam napokon prihvatila da ne postoji posao i ‘posao‘, da čovjek ili radi ili ne, otvorili su mi se svjetovi. Veliki raskošni svjetovi puni mogućnosti. Nakon što sam kročila na u svoju najdražu zgradu svog najdražeg radija, shvatila sam da ja zaista mogu sve ono što sam pomišljala. I to u rasporedu koji si ja složim, onoliko dana koliko meni odgovara. Ali racionalnom tradicionalnom jarcu (ili mojoj baki, koja nije jarac, kakve li ironije) u sebi to nisam smjela priznati. Jer kakav je to posao gdje ne ideš svaki dan i ostaješ puno radno vrijeme? Kakav je to posao gdje nemaš ugovor za stalno i dravu da ti osigura kreditnu sposobnost? Odjednom je ispalo da zaista karijeru možeš izmisliti i izgraditi iz ničega. Da ne moraš državu vući za rukav, a štelu još manje. Sve što sam studirala godinama, čitala cijeli život, proučavala, gledala, lovila putem: sve je to i dalje tu. I moguće je napraviti moju verziju svega.

Nebitno radi li se o radijskim prilozima, internetskim stranicama, društvenim mrežama, youtube-u ili podcastima. Sve je to moguće. Sa dobrim idejama, radom i dobrom organizacijom. Na tren sam pomislila da je možda zaista netko odškrinuo vrata, prvenstveno mog uma, i da je vrijeme da zakoračim.

A onda se dogodilo još nešto.

Jarac u meni je šapnuo: “Pogledaj si raspored, kozo.”

I znate što je najgore? Bio je u pravu.

A to je segment u kojem nitko, barem ne u mom svijetu, ne govori. Svi mi znamo za žene poduzetnice, svi mi plješćemo podcastima iz spavaće sobe i osmjehujemo se na story boomerang koji obuhvaća bebu koja pravi nered, pokipjeli ručak i laptop u krilu. Ali jeste li ikada pokušali živjeti tako? Jer ja pokušavam već neko vrijeme i – melje me.

Melje me i čini me nadrkanom nezadovoljnom čangrizavom osobom. Koja je još i žensko pa nekad kombinaciju začinimo i PMS-om.

Zašto ovo sve govorim i koga to zanima?

Jer želim reći da ni ja, kao žena, nisam godinama vidjela što to točno znači. Zaboravimo sada faze neudane tetke, bake u mirovini ili studentice koja žudi za razmjenom, a prodaje kokice u Cinestaru između predavanja. Vratimo se na fazu mame.

Biti mama je jebeno teško. Ali JEBENO TEŠKO. Samo emotivni teret je toliko zahtjevan i opširan da ga je uopće nemoguće predočiti nekome tko nije prošao isto. A o rasporedu poslova da ne govorim. Čak i da imate najboljeg partnera na svijetu, posao nikad nije 50/50. Pogotovo ne dok su djeca mala. Biologija je to tako odredila. A društvo naslagalo ostatak – pa kad si već kod kuće, nek on spava, mora raditi, ti ionako dojiš. Kad si već kod kuće, slaži, peri, kuhaj, spremaj po nekoliko puta u krug. Kad si već kod kuće i od starta pratiš dječje doktore, vrtiće, aktivnosti i prijatelje, nastavi i kasnije u životu, nema smisla da se sad tu netko miješa. Ljubav je golema, ali i teret je isto.

I onda u taj raspored, u taj raspored koji radi kao pogon na traku, dan i noć, 0-24, vi trebate ubaciti posao. Trebate ubaciti kreativni rad. Trebate ubaciti ‘vrijeme za sebe’ koje će zadovoljiti i vaše potrebe, a ne samo potrebe veselog trojca (ili koliko vas već ima u vašoj zajednici). A ja sam osoba, kao i sto milijuna drugih, koja žudi za mentalnim radom. Kao što mi treba teretana 3x tjedno da rzbitrim mozak, tako mi treba i intelektualni rad. A trenutno nemam vremena ni za jedno.

I kada upadnem u tu crnu rupu, a upadam u nju često u zadnje vrijeme, moj intelektualni sat (tako je, biološki je odradio svoje) upali sve alarme koje ima. Jer imam 33 godine. 34 za par mjeseci, da se ne lažemo. A ja hvatam par sati tjedno (!!) vremena da pokušam udariti temelje nečemu što sam trebala prije barem 5 godina. Istina, nisam tada znala sve ono što znam sada, ali uz ove brojke na leđima, naprosto se ne mogu osloboditi tog osjećaja da su mi dani odbrojani. Da kasnim sama na svoj termin.

Ne za uspjeh – već za biti ostvarena u tom veoma važnom polju u životu. Jer mogu više. Želim više. Toliko toga imam za reći, ispričati, pokazati i naučiti, a čini mi se da nikada neću imati priliku.

Jer sam izabrala biti majka?

Odbijam vjerovati u to.

Jer ako je to istina, onda je vrlo otužna. (I navodi me da vrištim: “Gdje ste sad sve vi ‘ja nisam feministica‘ da mi dođete i objasnite tu ravnopranost o kojoj govorite, koja je ostvarena i za koju se ne trebamo boriti jer ženi treba cvijet za 8. mart jer je lijepa?!”) Ali čini mi se i vrlo realna.

Ne znam koji je zaključak ovog teksta, kao što to često kod mene biva. Možda samo zato što ovo još uvijek nije završena priča. Ali je priča za koju sam sve više svjesna da MORA biti ispričana. Jer ja nisam samo mama. Za mene to nije dovoljno. Ja sam osoba koja ima potrebe i izvan vešeraja i kuhinje i, u ovom trenutku, se utapam u pokušaju da to i ostvarim.

Hoću li se uspjeti izboriti za svoje mjesto i ostvariti barem dio od svega onoga za što imam kapacitet? Ne znam. Ali sve sam sigurnija da moram pokušati. Jer to dugujem sebi. Dugujem to svojoj djeci. Pogotovo ovoj maloj, ženskoj, koja mora znati da ima povratka čak i kad pustiš da te nosi struja. Da ima nade ako se zainatiš, iako su ti prepreke puno brojnije nego drugima. Da naš identitet nije samo ono što radimo, i da možemo birati svoje puteve. Ali isto tako da je naš identitet i ono što osjećamo – a svi moji porivi vrište za pomakom.

Čekala sam do sada da mi se život desi. Više ne čekam. Bilo bi dosta.