Gastarbajterica u raljama izolacija

U ovom trenutku bih mogla staviti jedno šesnaest linkova koji vode na moje tekstove u kojima govorim kako mi Hrvatska ne fali. Uopće. Ovdje sam loš gastarbajter, ovdje neodređene nacionalnosti, ovdje upozoravam nadobudne. A to su samo neki. “Dobit ćete razglednicu iz afričke zemlje Safari, zbogom žohari!” i te fore. I ono, nije da to NIJE istina, ja zaista mislim da se neću vratiti živjeti u Hrvatsku osim ako me netko ne natjera. (Ili ako zaradim brdo love s poslom na pola radnog vremena pa si kupim stan u Zagrebu i pola godine dolazim šetkat, pit kavu i tako to, naravno.) Ali izolacija potaknuta koronom me natjerala da se suočim s jednom bolnom (za moj ponos) istinom – izgleda da nisam baš tako raskrstila s milom mi domovinom.

Kad nam je korona virus zalupio sva vrata pred nosom, mi smo bili u fazi odbrojavanja tjedana do godišnjeg u Hrvatskoj. Imali smo divne planove koji su uključivali proljetne šetnje Korzom, kavu u Greenu, obiteljsko krštenje Bebija i puno puno druženja. I u trenutku otkazivanja svih letova, razmišljala sam samo o Morani, o njenom razočarenju jer se već bila pripremila vidjeti baku, uju, obići sve hrvatske prijateljice i prirediti si temelje za ljetni dolazak. Meni nije toliko teško palo u startu jer smo, iako tisuću dvjesto kilometara udaljeni, navikli ići u Hratsku svaka tri mjeseca (ponekad i češće) zbog moje mame. Zapravo nam je ovo trebala biti najduža pauza od šest mjeseci. A kako mi je bolno razmišljati o povratku od kada mame nema, pomislila sam da ovo i nije toliko loše. Svi zaslužujemo malo odmoriti od ceste, aviona i vječnih dolazaka i odlazaka.

Sve će biti ok, nije propast svijeta, mislila sam. To je samo privremena izolacija. Taman će nam još bolje sjesti godišnji u sedmom mjesecu! Njega ćemo produžiti i pustiti Moranu da se nauživa s prijateljima i obitelji, da se nakupa, nasunča i proživi svoje najljepše dječje ljeto prije škole. Prošlo je morala propustiti zbog bratovog rođenja, zato će ovo biti nenadmašno!

A sada već prolaze tjedni i situacija se ne stišava. Ništa ne jenjava. Puno rjeđe se spominje neki konačan datum kraja, a sve češće čujemo fraze poput ‘novo normalno’ i ‘kraj godine’. A ja sam uočila da sam pomalo izgubila kompas. Već danima sanjam Brod i hvata me panika pri pomisli da ne znamo kad ćemo moći u Hrvatsku! U cijelom tom kaosu sam si morala priznati da nisam baš takav dijasporski izrod jer je postalo vrlo očito da mi je potrebna ‘kava na Korzu’ barem dva puta godišnje da bih ostala mentalno pribrana. I da, vrlo sam svjesna ironičnosti situacije.

I ne mogu sada zaključiti što je točno glavni krivac mojoj nostalgiji – to što smo se od samog početka toliko često vraćali da jednostavno nikad nismo skinuli flaster i odvikli se od života u Hrvatskoj ili je problem puno dublji pa tako ja zapravo volim i dalje imati česte kontakte sa svima i svime što sam ostavila iza sebe, dokle god imam opciju pobjeći u izgnanstvo kad me sve to umori. Nisam sigurna ni koja od tih opcija je zapravo zdravija i bezbolnija. Ali svakako je nešto o čemu sam razmišljala već neko ozbilno vrijeme, uzimajući u obzir Moranino skoro kretanje u školu, pa sam time i betoniranje našeg rasporeda. Izolacija je samo ubrzala proces.

Možda je ovdje samo u pitanju ‘zabranjeno voće’ jer znamo da trenutno ne smijemo mrdnuti nigdje, a možda i banalno žaljenje što znam da sam u ovom trenutku trebala piti tursku kavu kod bake na kauču dok se nadvikujem s preglasnim tv-om. Bilo što god, svakako mi je dalo materijala za razmišljanje jer sam do sada mislila da mi je svaki dolazak zapravo opterećenje; radostan, ali naporan bljesak u mom pretrpanom rasporedu. Sad kad se raščistio i raspored i bljeskovi, nisam više tako sigurna.

Već sada nam je ova izolacija pomogla da se koncentriramo sami na sebe, da otkrijemo neke zaboravljene stvari i poradimo na odnosu s najbližima, a meni se čini da će meni pomoći i oko dešifriranja mojih toplo-hladnih odnosa sa Hrvatskom. Moji osjećaji nikad neće biti u potpunosti pozitivni, ali očito je vrijeme da prihvatim da ljubav koja je nastajala godinama, ipak neće samo tako nestati. I s godinama će godišnji uključivati sve više stranih lokacija i dani ‘kod kuće’ će se smanjivati, ali poprilično je jasno da će kava na slavonskobrodskom Korzu, okupanom proljetnim suncem, ostati nekakva konstanta koja će se povezivati sa srećom.

Jer i kad je bilo najgore, ti trenuci mira su bili neprocjenjivi. A sada, s vremenskim odmakom, i lijepo i ružno postaje od neprocjenjive važnosti, kao nešto što nas je izgradilo u osobu koja smo sada.

Uostalom, turska kava kod bake se ne odbija. Čak ni kada ne znamo koliko ćemo čekati na nju.

#misusovo