Zločesta mama – titula koju zarađujem svakodnevno

44. dan izolacije je svanuo. Slovima: četrdeset i četvrti dan. Ne znam koliko sam u tih sedam tjedana puta zagalamila, zaprijetila se, pregovarala i potkupljivala. Smirivala, nosala, tješila, uspavljivala. Znači, nije puno drugačije nego inače – osim što je. Inače nemamo ogromnu kuglu stresa u dnevnom boravku koja s nama provodi svaku minutu svakog dana i podsjeća da ne znamo koliko će ovo još trajati i hoće li se životi, za kojima toliko žudimo, ikada vratiti u prvobitno stanje.

Ono što ne olakšava cijelu situaciju je i moj poriv da svaku večer kad djeca zaspu, odem malo u kut. Jer sam zaslužila. Jer koliko god se trudila i radila i obećavala sama sebi da ću ujutro bolje – opet do kraja dana budem zločesta mama. Nekad nezasluženo. Ali češće obratno. Jer, vidite, nikako da se popnem na zelenu granu kad je u pitanju jednak odnos prema djeci. I sad sam već pomalo luda od cijele situacije!

Od kada se Tibor rodio bila sam izrazito ponosna na to kako smo hendlali cijeli taj proces dolaska novog člana u obitelj. Morana je bila presretna i zaista nismo imali nikakvih problema s ljubomorom. A kako bismo i imali kad je to NJEN brat?! Njen brat kojeg si je ona zaželila! (Njene riječi.) I ljubav je cvjetala jer je njen brat bio s njom kad je ona to željela, a mamu joj nije preotimao previše – ipak je tu bio tata koji bi došao s posla i preuzeo dio tereta. Od samog starta smo joj nudili da bira želi li vrtić ili dane kod kuće i gotovo uvijek je izabrala vrtić. Tako bi ona dobila svoje prevoljene prijatelje i vrijeme koje provodi u vrtiću, a ja sam se posvetila bratu. Maženje, ljubljenje, nosanje i sve ono što malim bebama treba. Dok bismo, oko dva, došli po nju u vrtić, ona je bila puna doživljaja, a on spreman za spavanje. I svaki dan imali smo samo našu malu šetnju u kojoj bi ona meni sve ispričala, prepričala, pokazala i odglumila, kao da smo same na svijetu. Kod kuće je onda bila zabavljena bratom kojeg toliko voli, a tata bi se pojavio kroz iduća četiri sata, taman da ispunimo i zajedničko vrijeme.

A onda je došla korona. I ja sam postala zločesta mama.

Zločesta mama koja mazi jedno dijete i galami na drugo. Mama koja pokušava održati mir, ali je to previše teško jer su određene šestogodišnjakinje, koje žive u mom stanu, odlučile da se sva nepravda na svijetu mora ispraviti baš ove sekunde, u našem dnevnom boravku. Ne pomaže ni to što je Tibor baš u najslađoj bebećoj fazi. Sada guguće od jutra do mraka, diže se i puza, istražuje svaki kutak i smije se svemu. Sve mu je novo i zanimljivo i njegova interakcija nikada ne prestaje. Željan je pažnje i željan je nježnosti – od svih nas. Sve što čovjek želi je ušuškati ga i maziti se s njim. A Morana gleda okom sokolovim i bilježi sportski rezultat. Njega si nosila, sad moraš mene! (Nosila ga iznad glave 3 sekunde, nju ne mogu ni dići toliko.) Zašto se on kupa u maloj kadi, a ja ne? (Jer on stane, a ona ne.) Hoću i ja stati u vreću za spavanje, to je moja vreća! (Veličina 86/92.) Ona bi imala piknik kad ja moram praviti ručak, ona bi da glumimo party kad njega stavljam spavati, ona bi da joj pletem pletenice kad on ima žutu minutu. Ali kad ja oslobodim raspored i ostavim sve da joj se posvetim – onda ona ne bi. I guramo taj kamen uzbrdo svakog dana toliko da bi nam i Sizif čestitao. I dok ga tako guramo, svejedno idemo ja šumom, ona drumom.

Naravno, nije sve baš tako crno ili bijelo i malo pretjerujem kada govorim da nisam sposobna biti majka bez vrtića. Ali ću svejedno odgovorno tvrditi da je izrazito teško biti mama bez socijalnog života šestogodišnjakinje! Jer upravo to nam se dogodilo. Ona, u potpunosti izbačena iz kolosijeka, zahtijeva SVU pažnju! Ja sam ta koja treba preuzeti ulogu tete u vrtiću, svih prijatelja i prijateljica, babysitterice, učiteljice baleta i trenera plivanja. Ali i dalje trebam ostati mama – sa svim šetnjama, malim projektima koje radimo kod kuće, s uvijek spremnim ručkom i slikovnicom za uspavljivanje. Ona sada želi da sam ja na raspolaganju uvijek i da mi se raspored ne preklapa. Nikada. A ja tek sada nikako ne mogu pohvatati sve konce jer nemam niti sekunde vremena za predah.

A ona me treba! Ona je djevojčica sa šest godina koja je puna pitanja, koja želi znati sve o svemu, koju frustrira što ne razumije sve što se oko nje događa i koja želi trčati ususret odrastanju, ali biti i mamina mala curica. Ona je snažna mala Zlatokosa koja je izgubila baku, dobila brata i završila u kućnom pritvoru, sve u devet mjeseci. I puna je tuge, bijesa, nemoći i suza. Ona testira granice jer ne zna drugačije i očekuje od mene da držim kontrolu.

A ja kontrolu moram sjeckati jer – nismo same na svijetu.

I svaki dan se osjećam kako podbacujem jer mi je previše žongliranja na tristo strana u minimalno kvadrata. Glava mi je puna i pokušavam održati ravnotežu, ali to postaje sve teže. Jer želim biti tu za nju, ali želim i disati. Njena pitanja me dovode pred zid jer joj ne mogu ponudi sve odgovore, a to me čini još nervoznijom jer me podsjeća na to koliko toga ne znamo. Ni o općem stanju ni o budućnosti. Jer izolacija je i meni i podnosim je sve teže. Njena potreba da uzme sve što joj je potrebno u ovom trenutku mene ostavlja potpunom bez snage. Pa tako svake večeri ili klonem jer sam dala sve što sam imala ili me grize savjest jer sam trebala više, mogla bolje.

Iako je pitanje koliko je to istina. Jer sam sve svjesnija bolne istine da kako ona odrasta, ja ću zločesta mama biti sve više. A ovi ekstremni uvjeti samo pokazuju stvarno stanje na malo banalniji način. Volim ju više od života i želim da to zna. Ali isto tako, učim ju životu i moja zadaća ne može biti samo udovoljavanje njenim prohtjevima. Bez obzira što smo u teškoj situaciji. Jer činjenica je da su u teškoj situaciji svi i da se moramo prilagoditi. A ja sam, i na izmaku snaga, svejedno odlučila da ću stojički prihvatiti svoju titulu i svoju grižnju savjesti kad ode spavati, jer se nadam da će to dovesti do toga da će s vremenom, i ona naučiti, da mama ne popušta baš zato jer ju voli. Svjesno sam odabrala da će moje vrijeme i dalje biti potrošeno na ulogu mame i odgajatelja. Jer ne mogu biti sve, a od svega onoga što ovo ludo vrijeme zahtijeva od nas, ova uloga je i dalje prioritet. Koliko god malo zabavna ponekad bila i meni i njoj.

A do tada – bit ću još neko vrijeme zločesta mama. Tako mi je valjda zapisano u zvijezdama.