Priča o smrti

Imala sam šesnaest godina kad je umro tata. Bila je sredina kolovoza. Bilo je vruće iako je bilo jutro i nisam sigurna što sam točno imala na sebi. Možda jednu od onih kratkih pidžama sa Snoopyjem. Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam se polaganim korakom vraćala u dvorište, nakon što su bolničari proglasili smrt i ostavili ga da leži tamo na zemlji, pogledala u nebo i pomislila: ”Ali ništa se nije promijenilo”. Neke su ptice pjevale u pozadini, vrućina je polako nadolazila i ništa oko mene nije potvrdilo da se išta značajno dogodilo. Nije krenuo prolom oblaka odjednom. Nije se smrknulo nebo uz dramatičnu glazbu u pozadini. Nije bilo klečanja po podu uz krikove. Bilo je samo hodanje kroz dvorište i razmišljanje kako se sve promijenilo. A sve je ostalo isto. U tom trenutku, tada, još uvijek raščupana od spavanja i u pidžami, u dvorištu u kojem smo živjeli sve te godine, bila sam bolno svjesna toga koliko je naš život ništavan. Zanemariv.

Jer evo, ja sam upravo izgubila tatu. Čovjeka od jedva trideset i šest godina. A nije ni listić pao s grane.

***

Godinama nakon borim se s neodgovorenim pitanjima i nesavladivim žaljenjem. Sanjam ga i sada, uvijek pokušavajući uloviti sve što mi pobjeglo. Da li zbog moje mladosti ili našeg odnosa koji je patio jer je vječno bio na cesti, njegova smrt za mene je oduvijek bila crna rupa. Velika crna rupa koja se nastanila negdje duboko u meni i tako otvorila prostor koji nikad neće biti popunjen. Sve ono što sam željela znati o njemu, o sebi, ostalo je nepoznato. Sve ono što je trebalo doći s godinama, nije dobilo priliku. On je bio tata kojeg sam uvijek bila željna, koji mi je uvijek nedostajao. A onda je spletom okolnosti život moju želju učinio karikaturom. Otišla sam u toliki ekstrem da na trenutke nisam sigurna je li uopće ikada bio tu. Jer to i je svojstvo crne rupe – da s vremeno usiše i sve ono što postojalo izvan nje. Dok ne ostane ništa.

***

Šest dana prije dogovorenog termina za carski rez, vodila sam zadnji razgovor s mamom. Jako je plakala jer ne može doći u Njemačku, napokon prijeći taj put koji odgađamo od početka njene bolesti. A to je bila grižnja savjesti koja me izjedala od kada se razbolila. Jer tko je mogao pomisliti da će šest mjeseci nakon našeg seljenja moja mama saznati da ima metastaze po cijelom tijelu? Tješila sam je da će doći čim bude mogla. Još samo malo. Jesen samo što nije tu. Samo dok rodim i smislit ćemo način kako organizirati put avionom. Naravno da hoćemo. Pa ne postoji osoba koju želim više ovdje od nje! I tako sam ja tješila nju da treba još malo izdržati, ona je smirivala mene pred operaciju, a Morana se glupirala na video pozivu. Još jedan od svakodnevnih razgovora koji su pokušali zamijeniti to što fizički nismo tamo. Još jedan od razgovora koji je pokušavao popuniti prazninu jer nikada do sada nismo bili ovako dugo odsutni.

Više se nismo čuli. Počela je neobično dugo spavati. Zatim nije više mogla pričati. Dok se nije potpuno ugasila. Moje drugo dijete imalo je mjesec i jedan dan kad je moja mama prestala disati tisuću i tristo kilometara udaljena od nas.

I nisam joj mogla otići ni na sprovod.

***

Noći u bolnici, dok malo novorođenče spava sklupčano kraj mene, nevjerojatno su duge kada razmišljaš o ljudima do kojih ne možeš doprijeti. Nikada nisam bila toliko sama kao tada. U nezavidnoj situaciji u kojoj sam samo željela vidjeti svoju mamu. Samo joj čuti glas. Pokazati joj bebu i čuti njeno oduševljenje. Reći joj da me boli. Da me strah i da mi fali. Jer nitko te ne može umiriti kao mama. Nitko ne prepoznaje razliku u tonu tvog glasa kao mama. Moja mama je bila još tu. A nije bila tu.

NIJE BILA TU!!

Ljudi često govore o situacijama u kojima su se našli na dnu, kada su bili potpuno beznadni, ostali bez svega što imaju i sl. A ja do sada zaista nikad nisam mogla reći tako nešto. Uvijek sam imala osjećaj da mogu gurati dalje. Jer uvijek sam gurala. Ali ovaj trenutak, baš tu dugu noć u bolnici, bila sam sigurna da znam kakav je to osjećaj. Osjećaj kada nema apsolutno ništa što možete napraviti da pomognete sebi. Da pomognete njoj. Ona je bila tamo, odsječena od svijeta. A ja sam bila ovdje, primorana da u potpunosti utonem u novu ulogu, u novo razdoblje, s najvećim utegom na prsima.

Znala sam u tom trenutku da ona nikada neće vidjeti mog sina.

Znala sam da više nikada neću vidjeti nju.

Mama je disala još mjesec dana. A onda više nije.

***

Do sada nisam pisala o njenoj smrti. Ja, koja pišem o svemu jer tako procesuiram, nemam ništa za reći na tu temu. Ne jer ne želim. Ne jer ne mogu. Ne jer me sram ili je bolno ili ne želim da me se osuđuje. Ne pišem o njenoj smrti jer nema riječi koje mogu opisati kako sam se osjećala. Kako se još uvijek osjećam. Sve riječi su šuplje, prazne, nedovoljno teške. O njoj ne mogu pisati ni sada. Jer moja mama nije netko tko može stati u jedan tekst. Ali njena smrt je nešto s čime se moram nositi iako i sada ne znam kako.

Mamina smrt za mene je došla u potpuno drugačijem obličju od tatine. Tata je umro kada sam imala šesnaet. Umro je u trenutku u kojem sam živjela u svojoj tinejdžerskoj glavi, nesposobna za stvarnu komunikaciju s odraslima oko sebe. On je umro baš onda kada sam bila najviše koncentrirana na sebe i tako sam njegovu smrt i doživjela – nešto što je naštetilo meni, nešto što je ranilo mene, nešto što je utjecalo na mene. Nizala sam pitanja na koja nikada neću dobiti odgovor i razmišljala o svom tati, osobi koja je živjela godinama kraj mene bez da sam ga zapravo poznavala. Željela sam, ali nisam znala kako. A onda je bilo kasno.

Mama je umrla kada sam imala trideset i dvije. Mama je umrla nakon što smo toliko upoznale jedna drugu kroz moju preobrazbu u majku. Pokazala mi je jednu nježnu i emotivnu stranu sebe koja je najbolje zasjala kada bi bila sa svojom unukom. Naš odnos bio je oduvijek težak, ali uvijek toliko isprepleten, simbiozan i blizak. Ja nisam bila ja bez nje, ona nije imala nikoga osim nas. Mama je uvijek bila tu, a zrelost je pomogla da budemo sve bliže čak i kad smo bile toliko daleko. I onda je umrla. I njenom smrću, za mene su poništene sve niti koje su nas vezale. Sve je uništeno.

Kada je mama umrla, moj fokus je u potpunosti prebačen na djecu. Na novorođenče koje treba mamu i na šestogodišnjakinju koja prolazi gubitak na najvišoj razini. Ja sam ostala po strani. I takva, po strani, zahvaljujem bogu što ih imam oboje u ovom gubitku jer ne znam kako bi to izgledalo da imam vremena i prostora otvoreno prolaziti kroz svoju tugu, kroz svoj gubitak. Najstrašniji segment u ovome svemu nije šteta koja je nanešena meni. Nije kao kad sam izgubila tatu. Ovaj put mi strava prolazi niz kralježnicu jer znam da ništa što smo pokušavali očuvati i sačuvati – ne može biti sačuvano. Ovaj put ja nisam izgubila ni blizu onoliko koliko je izgubila moja – mama.

Ljudi često govore kako ne treba biti sebičan ili škrtica jer ‘ništa ne možeš u grob ponijeti’. I to je istina – ništa materijalno ne možete ponijeti sa sobom. Ali znate što? Ne možete ponijeti ni išta drugo. Ni uspomene ni osjećaje ni ono što je bilo srž vašeg bića. Svaki put kad je slikala Moranu 320 puta u minuti, svaka snimka koja je snimana, proslijeđena i spremljena za gledanje kad se toga poželimo, svaka čestitka koja gleda iz staklenog ormara, svaki poljubac i pjesmica i dječja nespretna anegdota. Sve je to ostalo ovdje. U njenom mobitelu, na profilima društvenih mreža, u mailovima i na malim papirićima. Sve što ju je podsjećalo na nas, ostalo je ovdje. A ona je otišla. Bez ičega.

I točno to je agonija s kojom ne znam kako živjeti.

Uvijek sam smatrala neukusnim kada su ostavljani profili društvenih mreža preminulih osoba. Moja mama je razmišljala jednako i ostavila mi sve šifre ‘za kasnije’. Ali ja niti jedan nisam obrisala. Jer u tom trenutku nisam znala da sam ja ta koja će i dalje dobivati podsjetnike na uspomene, i kako će ti podsjetnici djelovati kao utjeha. Jer nama ostaju uspomene, mi smo oni koji i dalje možemo nositi misao na nju sa sobom.

Ali ona ne može.

I sumornija pomisao nikada do sada nije mi prošla kroz glavu.