Brodska magnolija u snijegu

Ako bih u ovom trenutku morala pogledati 365 dana unatrag, mogla bih vam reći da mi je ovo bez pretjerivanja najteža godina u životu. Godina u kojoj sam rodila sina, izgubila mamu i s ostatkom svijeta dočekala korona virus. A to su samo velike stvari! Ova godina toliko me izudarala, iscijedila i umorila da sam na trenutke radila na osnovnom auto-pilotu, bez ikakve snage da učinim išta više od minimuma. Izgubila sam vjeru u ljude, odmaknula sam se od svega i svih, isključila sve signale osim onih koji su neophodni. Samo kako bih preživjela.

I svejedno, u svemu tome nikako mi nije bilo jasno zašto ne pišem. Za nekoga tko se liječi pisanjem, bilo je izrazito netipično da nemam potrebu reći – ništa. I pravdala sam se time da je sve već rečeno, da nikog ionako ne zanima, da nemam vremena i da sam preumorna. Možda je sve to istina. A možda samo nisam znala odakle početi.

I nemojte mi uzeti za zlo – ne znam odakle početi niti sada.

Ali sinoć se dogodila jedna sitnica. Jedna sitnica koja je ponovno pokazala kako je život ipak pun malenih slučajnosti, znakova koji bljesnu, ako smo ih spremni vidjeti. A kod mene se ispostavilo da je to opet nekako bila – magnolija. Magnolija o kojoj sam pisala prije točno godinu dana. (tekst je ovdje i strašno ga volim) I dok sam ja žalila za propuštenim kadrom ispod magnolije, zapravo sam pisala oproštajno pismo, a da to nisam niti znala. Ili jesam. Ali sam se molila da nisam u pravu. Jer moja posveta magnoliji bila je vapaj za mamom. Bila je molitva za poštedom. Jer sam bila jako trudna, a ona je bila jako bolesna. I rekla mi je da niti ona ove godine (2019.) nije vidjela rascvjetanu magnoliju. Padala je kiša danima, a ona je bila slaba. Tješila sam ju – čekanjem. Jedino čime sam mogla. Tješila sam je obećanjem da propuštena magnolija nije ništa strašno jer je iduća naša. Iduća, kada ćemo se prošetati zajedno ispod nje. Ona i ja. I moje dvoje djece.

Dogovor je postignut. 

I nikada ostvaren.

Godinu dana kasnije, moji letovi za posjetiti didu i baku, i mamin grob, otkazani su. Korona virus natjerao nas je sve da se zatvorimo. Da se okrenemo k sebi. Da se sjetimo kako je dovoljno sjediti u pidžami na podu dnevne sobe i igrati Čovječe ne ljuti se. Da se fokusiramo na naše male zajednice i prigrlimo modernu tehnologiju pa tako budemo blizu i onima koji fizički nisu tu. I dok svi pokušavamo izvući nešto pozitivno iz svega ovoga, elementarne nepogode pogađaju sve one koje i dalje volim, a koji su daleko. Pa se tako smijemo preko telefona apsurdu situacije, moja obitelj gleda moju djecu kako odrastaju preko videa, komentiramo tetinu radnu obavezu, branimo baki izlazak iz dvorišta i pravimo se kao da živimo neku malo blažu verziju rata koja će proći i poslije donijeti nešto ljepše. Znamo, jer smo i to već prošli. Jer moramo misliti pozitivno, jer moramo imati plan, jer moramo zadržati privid normalnog stanja (barem zbog djece). I održavamo ga, Instagram mi je svjedok!

U svemu tome, dolazi mi slika na mobitel, istu večer kao i onda kada sam prije godinu dana napisala tekst o magnoliji. Od osobe koja je obitelj, od osobe koja zna da smo blizu i kad to nismo. I na slici je brodska magnolija. Moja magnolija. Zagrnuta u sniježni pokrivač. Tako krhka i nevjerojatno lijepa. Tamo je. Procvjetala je bez obzira na viruse, snježne vijavice i potrese. Bez obzira što nema nikog da je vidi. 

Ali tamo je.

I prelijepa je. 

I ako sam trebala pronaći metaforu u njoj, recite joj – pronadjena je.