Život na porodiljnom

Službeno sam se ugnijezdila u ovu “život na porodiljnom“ fazu života. I voljela bih reći da mi je baš, eto, lijepo, ali zapravo me konstantno muči crv sumnje. Istina, ja sam jedna od onih groznih ljudi koji uživaju u svakoj sekundi letargije, ali ovaj put nekako stvari ne sjedaju onako kako bi trebale. Zašto? Jer ovaj put imam dvoje djece i, ovaj put, život na porodiljnom nije ladanje. Život na porodiljnom je – posao.

I to poprilično iscrpljujuć, da nadodam.

Kad se rodila Morana cijela prva godina prošla je u nekom oblačiću. Sve je trajalo taaaaaako dugo (grčevi, učenje dojenja, izbijanje zubića, čekanje da više napokon može sama sjedit jer ne mogu, brate, više ovo nosanje gdje mi visi preko ruke, a ja hodam ukočena!), a istovremeno je prošlo jako brzo. I život na porodiljnom nakon prvog djeteta je bio proces prilagodbe na život s tim istim djetetom. Na prebacivanje fokusa sa sebe na nekog drugog. I tu malo žališ svoju tužnu sudbinu jer ne možeš raditi sve ono što si radila prije (‘se netko još sjeća šta smo mi to uopće radile po cijele dane?!), ali zapravo tu nema neke više matematike.

Život na porodiljnom nakon drugog djeteta je držanje ravnoteže na žici dok balansiraš keramičke tanjure na nosu, rekla bih. I ništa od toga nema veze s tvojim životom već samo i isključivo s obavljanjem svega onoga što se zahtjeva od tebe da se obavi. Znam samo da većinu vremena ne znam gdje sam krenula i što radim, ali znam da sam na konju ako je za to vrijeme za mene zalijepljeno samo jedno dijete. I ovaj put NIŠTA ne prolazi sporo! Ništa! Trepneš i prošlo je pola godine! Također, ako sam ikada ikome rekla nešto u maniri ‘sve je samo stvar organizacije’, ja vam se ovim putem najdublje ispričavam. Jer očito nisam imala pojma o čemu pričam.

Moranin porodiljni sam provela u tome da savladam održavanje djeteta na životu i to je bilo to. Ali dijete je imalo pauze, dijete je imalo popodnevno spavanje, dijete je imalo dvije bake i ostalu rodbinu. Pa sam ja tako, u trenucima u kojima sam uživala u svom majčinstvu udaljena od svog (najčešće uspavanog) čeda, znala satima čitati knjigu, pisati blog, peglati si životopis (za kasnije). Gledala serije, kuhala, čistila, prala. Ležala na kauču i blejala u plafon. Razmišljala kako nas lažu ovi mediji koji kažu da nema posla u državi, a moje sve frendice prijepodne na poslu, nemam s kim kavu piti. Tako nekako.

Tiborov porodiljni provodim na malo drugačiji način. Za početak, recimo samo da moj muž smatra uspjehom kad ga za ručak ne dočeka pašteta. Kruh ionako mora usput kupiti. Mislim, ipak sam ja supruga i majka već godinama tako da se križarski ratovi svakodnevno (i uspješno) vode na polju veša, usisavanja i ručkova podebljanih dohranom. Jer djeca moraju biti čista, nahranjena, a i vole se valjati po podu. Šetamo se u svim vremenskim uvjetima jer je zdravo (i jer netko voli spavati SAMO u kolicima). Režemo karton od dostavnih paketa i pravimo aute, bojamo vodenim bojama bebi iznad glave. Čitamo slikovnice s knjigama u zraku da se ne mogu usliniti i slažemo memory jednom rukom jer dojenje ima svoj raspored. Tako da još uvijek držim ravnotežu na ovom porodiljnom.

Ali jedna stvar mi je promakla u planiranju. Zaboravila sam da ću ovaj put imati – dvoje djece.

I koliko god se čini da moraš imati kvocijent inteligencije štuke da ti promakne TAKVA informacija, meni nekako eto je. Ne zato što ne znam da imam još jedno dijete. (Taj dio sam ipak prokljuvila) Već zato što sam u kalkulaciji zaboravila uvrstiti #vrijemezamamu. I tu je došlo do raspada sistema. Na ovom porodiljnom imam ozbiljnih problema s manjkom vremena – za disanje.

Čovjeka zapravo iznenadi koliko stvari ipak ne može raditi simultano. Oh, maj gad, jesu li nam lagali za multitasking?! Jer koliko god se trudila, ja naprosto ne mogu pisati dok istovremeno kuham i nosim dijete u klokanici. Mogu biti na instagramu dok mi je ruka uklještena ispod usnulog djeteta, ali onda ne mogu vaditi veš iz mašine. Mogu čitati dok spava, ali ne u mraku. Ili mogu gledati seriju, ali ne dok je budan. Mogu odmarati kad beba spava, ali ne ako želi spavati samo u šetnji. Kao što se mogu posvetiti isključivo sebi – ali ne ako ne želim izgubiti na vremenu koje provodim s njima.

A u ovih skoro pa šest mjeseci života na porodiljnom, još ni jednom nisam mogla svjesno izabrati vrijeme za sebe na štetu vremena koje provodim s njima. I tu je kvaka. Tehnički bih mogla na silu ugurati vrijeme za sebe. Ali ne želim. I zato me grize savjest.

Jer to bi značilo nemati girls night out na Frozen 2. To bi značilo propustiti sve detalje njenog dana koje mi ispriča u šetnji (a do sada nikad nije pričala). To bi značilo uštedjeti si pola sata češljanja tuđe kose, ali i nemogućnost da se čuje omanji operni nastup. Na ovom porodiljnom naučila sam da, zapravo, s dvoje djece uvijek imam jedno dijete koje me u tom trenutku treba. I to je nemjerljiva privilegija svake majke. Biti potreban. Ali je i popriličan teret. Jer to znači da uvijek mogu pronaći nešto što bi trebala napraviti ili gdje biti prije nego se posvetim sebi.

Koji je zaključak? Samo taj da me iznenadio život na porodiljnom. Opet! Čovjek bi pomislio da mi ne ide baš dobro procjena budućih situacija. Znala sam da će potres na emotivnom polju biti manji jer smo znali što nas čeka i širom otvorili ruke. I ljubav je zaista umnožena. Ali nisam očekivala ovoliki potres na logističkom polju. Iznenadilo me kako vrijeme odjednom curi na sve strane. Kako imam osjećaj da mi se dan dijeli na presvlačenja, hranjenje, planiranje spavanja za vrijeme aktivnosti velikog djeteta, razvažanje i šetanje i pripremu za krevet. I to je sve. I TO JE SVE!! Nema vremena za druge stvari! Dok ih oboje potrpamo u krevete, od mog mozga ostane samo žvaka. Pa tako naručujem ukrase i suđe za Moranin rođendan već peti dan, aktivno. Srećom, u ovom krugu nam prijatelji imaju djecu pa nemaju ni oni vremena za nas tako da je taj problem riješen! Svaki zadatak koji zahtjeva moju punu koncentraciju se obavlja minimalno tri dana, a pisanje teksta (koje inače traje oko 2h) se proteže i na četiri dan. Sve što želim napraviti kako treba (a ne miješati grašak lijevom rukom) traje minimalno tri puta duže nego je trajalo do sada.

Iznenadilo me koliko mi fali taj kreativni dio vlastitog života. Koliko mi fali moći u ponoć ostati pisati do tri. Koliko mi fali posao. Koliko mi fali osjećaj da mogu otići odraditi nešto što zahtjeva moju punu koncentraciju, a da istovremeno ne moram brinuti za mališane jer znam da su zbrinuti. Jer život na porodiljnom, iako pršti od ljubavi, svede tvoj mantalni kapacitet na onaj trećerazrednog autopilota. A to nakon nekog vremena umori čovjeka. Prvi put sam imala osjećaj da moram pronaći sebe u ulozi majke. Na ovom porodiljnom imam osjećaj da moram pronaći način da zadržim sebe, one sebe koja postoji i odvojeno od uloge majke.

I čini mi se da će to biti vraški posao – prvenstveno jer ne vidim kada da ga uguram u raspored! A do tada ću se tješiti svojim starim tekstom i činjenicom da će biti lakše. Obećala sam! Valjda onda i hoće.

#misusovo