Stvari oko kojih se svađamo – nakon djece

Kažu da se vrlo konkretan postotak razvoda braka dogodi upravo u prvoj godini od rođenja djeteta. Kažu, također, da je dolazak djeteta jedan od najstresnijih događaja u životu. Ono što moje prijateljice kažu meni je: kako nas nitko nije upozorio ranije?! Ali je. Naravno da je. Svi smo upozoreni samo, kako to obično biva, nitko od nas to nije spreman čuti. Ne dok se prvi put krvnički ne posvađamo. A onda negdje između prljavih pelena, podočnjaka, kapi protiv grčeva i upaljenih grudi, taman negdje oko tri ujutro, kada u pola svađe shvatite da ne znate oko čega ste se krenuli svađati, uhvatite se kako panično razmišljate ‘zar je ovo sada moj život?!’

Odgovor je škakljiv. Jer i je i nije. Da, ovo je vaš život trenutno. I ne, neće trajati vječno.

Ono što sam ja uočila je da se drugačije svađamo sada, s drugim djetetom, nego što smo se svađali s prvim. I tako sam ponosna na nas kao par koji je evoluirao od običnih egzistencijalističkih svađa do te nove razine sitničavosti i zamjeranja. Prekrasno, kažem vam! Sposobnost da se svađamo oko najdebilnije gluposti naprosto zaslužuje neku vrstu ordena. Ti si danas ostavio žličicu na sudoperu prije spavanja, ako me dočeka još jedna prljava žličica ujutro doživjet ću slom živaca, ne znaš ti kako je meni i sl. Umjetnost, kažem vam. Ali nas dvoje smo kroz ovih uskoro petnaest godina zajedništva (majko sveta), od čega je šest u kombinaciji s ovim patuljcima koji žive u našem stanu, naučili da nema odustajanja dokle god ima ljubavi. A očito je ima jer ja drugo objašnjenje nemam.

Svađamo se i mirimo, pamtimo si najsitnije propuste, a opraštamo najveće, guramo jedno drugo naprijed i ne damo si odustati. I baš zato što oduvijek imamo zdrav odnos i otvorenu komunikaciju, znali smo da će djeca unijeti potres i pokušali se pripremiti na to. Pa opet nismo mogli predvidjeti koliki.

S Moranom je sve bilo odmah u glavu. Odjednom si postao novo biće preko noći. Ali ni sam nisi siguran tko je to točno. Odjednom si roditelj. Odjednom je tu kraj tebe to malo biće koje je u potpunosti ovisno o tebi, a ti nemaš pojma što radiš. Dojenje, spavanje, šetanje, nunanje. Grčevi, zubi, skokovi u razvoju i regresije spavanja. Nije dosta što ne spavaš nikad, nego još uz to imaš osjećaj da si ti sam sada netko koga ne poznaješ! Osjećaš se drugačije, izgledaš drugačije, razmišljaš na drugačiji način i prioriteti su skroz novi i, odjednom, vrlo teški za rasporediti. Možda bi i volio upoznati tog novog sebe, ali, kao što rekoh, nespavanje, sisanje, nosanje i tako to. Nema se kad!

I nas dvoje, do jučer zalijepljeni jedno za drugo sa blaženim osmjehom i rukom na stomaku, više ne možemo pronaći način niti da budemo na istom kauču, a kamoli u zagrljaju. Njemu nedostaje žena, a meni nedostaje – samoća. Neću nikada zaboraviti kada smo jednu večer premoreni, ali skladni u odbijanju odlaska u krevet (jer ako ne pogledamo jednu seriju, ne živimo), kroz smijeh rezimirali kako nam život više nikad neće biti isti. On je napomenuo sjetno kako bi volio, zamisli, bar na jednu večer da sami odemo u hotel. Sjećam se kako sam tada pomislila kao bi moja fantazija uključivala hotelsku sobu i mene SAMU! Da mogu leći na sred kreveta, uzeti daljinski u ruke i da me nitko ne treba, ne želi i ne dira barem šest sati! Naime, Morana je imala baš duge seanse dojenja i imala sam osjećaj da nikad nismo razdvojene! Moja realnost je izgledala skroz drugačije od njegove i to je bio najteži dio za prihvatiti. Za naučiti funkcionirati zajedno, ali ovaj puta u skroz različitim ulogama.

Ali ta kratka epizoda (o kojoj sam više pisala ovdje) pokazala mi je da se naša percepcija, moja i njegova, prvi put u životu baš razlikovala. Njemu sam falila ja. A sebi sam falila isto – ja! Naprosto sam imala baš veliki problem prihvatiti da i dalje mogu biti ista osoba uz to što sam i mama. Za mene je bilo izrazito teško naučiti da sve to koegzistira u jednoj ženi. I odgovoran roditelj, i organizirana kućanica, i opuštena alternativka, i muževa ljubavnica, ali i prijateljica. Jer ja sam sebi bila samo – umorna.

Ali nosili smo se sa svim tim dan po dan. Puno smo pričali. Puno smo šutili. Puno smo se i svađali. Ali nismo odustali sve dok nismo pronašli svoje uloge. I ponovno je sve došlo na svoje mjesto, još i bolje nego ikad prije. Jer sad nas je bilo troje. Pa što ne bismo sve opet poremetili i imali još jednu štrucu? Koja odlična ideja! I taman nekako u doba kada smo se pripremali da će nas biti četvero, sa svojom prijateljicom sam prolazila njenu ‘prvo dijete’ fazu. I smijale smo se zajedno kroz njene konstatacije da je bilo lijepo nekad imati muža, ali se ne sjeća više jer sada ima samo frenda, tješila sam je kroz njene dileme oko povratka na posao i grižnje savjesti, odrađivale smo hitne kave kada ti treba netko tko te razumije jer nije muško, a kroz svo to vrijeme, ja sam paralelno gladila svoj stomak i samopouzdano se smješkala jer nas to neće zadesiti. Mi smo to već prošli. Mi znamo!

I bila sam u pravu. To smo prošli. Ali nas je dočekala nova razina. Kao u igrici, sad smo na težem nivou. I nije baš toliko zabavno, da vam pravo kažem! Jer sada više nemamo dilema oko sebe kao roditelja. Nema više nesigurnosti i straha, kao što je bilo s Moranom. Nema više egzistencijalističkih turbolencija niti pronalaženja u novim ulogama. Čak sada, drugi puta, toliko više uživamo u bebi. Oslobođeni straha, u potpunosti smo koncentrirani na njega umjesto na sebe. Sve znamo i sve možemo i uigrali smo se puno brže nego što sam očekivala. Na brzinu smo se organizirali i svi su konci u našim rukama, a ljubav se samo udvostručila. Samo nam kronično nedostaje – vremena! I eto plodnog tla da se svađamo.

Ali sad smo već level: pro. Sada si štopamo minute u kupaonici i kada je čiji red za ponovno uspavljivanje. Sada se smatra odmorom ako si samo s jednim djetetom vani/u trgovini/na priredbi/kod doktora. Kada on očajno zavapi da nikada neće imati vremena za sebe, ja u glavi odmah zbrojim onih dva puta po 45 minuta u tramvaju + one barem tri kave što je popio u uredu uz komp, a znam da je imao i pauzu za ručak! Ej, topli ručak! Na miru! A ne smijem ni pomisliti da svo to vrijeme paralelno sluša odraslu muziku po vlastitom izboru. Ili ne sluša. Sjedi u tišini! Zamisli luksuza!

I tako su naše svađe sada samo maratoni koji nemaju neku svrhu. Nitko se tu ne pronalazi niti ne gubi, nitko nema problema sa vlastitim prihvaćanjem ili potrebom za učenjem. Nitko se ovdje ne brine kad će na dijetu, u teretanu ili pročitati knjigu kao što se ne spominje ni date night – osim ako će nas ići četvero i vratit ćemo se do 7 jer je vrijeme za spavanje. Ovdje se sada samo odmjeravaju snage. On radi od jutra do sutra i umoran je, a ja se podsmjehnem jer ‘ne znaš ti šta je umor dok nisi dojio 9 puta u jednoj noći’. Ja očekujem zlatnu medalju jer sam u jednom danu obavila tjedni šoping s dvoje djece, balet, šetnju i složila veš (a i kiša je padala!), a on mi onda nabaci kec na desetku kad nakon posla odvede jedno dijete na bazene, a onda okupa i uspava drugo i sredi kuhinju. Njemu je dosta života pa zaspi u 10 na kauču s mobitelom u ruci, a ja ga ne probudim da mogu odspavati bar do prvog dojenja bez njegovog hrkanja.

Sve se mjeri. Sve se bilježi. Sve se vrednuje. A štoperica radi konstantno. I smiješni smo sami sebi tako premoreni dok se mjerkamo ispod oka. Jer on svejedno misli da ja lakiram nokte dok sjedim kod kuće u pidžami i ne znam kako je njemu, a ja mu zamjeram jer nikad nije iskusio što znači godinu dana biti na porodiljnom i ne zna kakva je sloboda od 8 do 18 isključiti mozak za sve što je ‘kod kuće’. A onda svejedno cijeli vikend provedemo zajedno vani i sretni smo svaku sekundu koju provodimo zajedno. Da, čak i dok se deremo na jedno dijete, a drugo se dere na nas. I svejedno se stignemo razbacati po kući i skuhati, oprati, rezati Moranine projekte, presvlačiti krevete i djecu, ležati s njima na podu ili gledati crtiće. Nema zaostalih računa i nagomilanog veša. Nema propuštenih obaveza i zanemarivanja društvenih kontakata. Ali ima poneka dostava hrane i poneki dan kad se predamo i kažemo da nam je previše. Ipak nas je samo dvoje koji brinemo za svo četvero. Ali smo tim i to planiramo i ostati. Planiramo još dugo biti sretnici!

I zapravo je smiješno što si sve ljudi u braku znaju reći i oko čega su se spremni svađati kada voda dođe do grla. Bitno je samo ne prijeći granicu. I znati dvije stvari. Prva je da će proći i ta teška prva godina. Jer dijete, koliko god bilo voljeno i željeno, unosi potres u svaku obitelj. I dvoje ljudi koje je godinama učilo da budu isti u svemu, sada moraju zauzeti pomalo različite uloge, a opet se nadopunjavati. I to je teško. Svađamo se i svađat ćemo se i dalje, to je neizbježno. Zato je bitna druga stvae – pobrinuti se da ste si i dalje sigurna zona. Ako jeste, sve je ok. Bit će sve ok.

A sada me ispričajte, moram mu se ići izbrojati jer je on ovaj tjedan dva puta imao društveni život dok sam ja nosila bebu sa sobom u kupatilo da piškim. Nema smisla da se ne posvađamo ovaj tjedan. Srećom, tek je srijeda!!

#misusovo