Zmaj na putu – loše vijesti u trudnoći

Zadnjih tjedan dana ne spavam. Ležim budna do trenutka u kojem se onesvijestim od umora, a onda se par sati kasnije trgnem kao da se otimam iz smrtnog zagrljaja. Nema prijelazne faze, nema elegantnog protezanja ni uživanja u toplom krevetu. Zapravo samo uplašeno osluškujem bebu i pokušavam nastaviti sa svojim dnevnim obavezama. I to je sve. I čekam da osvane sedmi dan, onaj kada se Bog odmarao, kako bih otišla na detaljniju analizu i doppler test u prenatalnu polikliniku. I saznala je li ovo najgori dan u mom životu. A vjerujte mi, konkurencija za tu titulu je žestoka.

Prije desetak dana osvanula je obavijest na info ploči kako se pojavio ‘Ringelröteln’ virus u vrtiću. Na što nisam obraćala previše pažnje jer, kao i sve u vrtiću, možda ćeš pokupit i preboljeti, možda nećeš i ok. Dok mi teta nije skrenula pažnju na obavijest. I dok sam ja prevrtala očima i pripremala se da se (opet) branim kako Morana nema osip već dermatitis, uočila sam kako ona ne priča o njoj već o meni. Jer taj virus zna biti opasan za trudnice, kaže ona meni, pa nek napomenem doktorici. A kako sam imala redovan pregled sutradan, usput sam to spomenula sestri dok mi je vadila krv. Pa je ona odmah izvadila više za obradu, ‘ali neka se ne brinem’. I nek obavezno kažem doktorici.

Kod doktorice sam prošla istu proceduru: šanse su minimalne, budite bez brige, nije ništa strašno, većina ljudi je to preboljela, a ako vas ne zovemo, ne brinite, to samo znači da su nalazi u redu. I ja sam otišla kući bez brige i pameti jer čak i opasni interneti kažu da se radi o relativno bezopasnom virusu koji se očituje osipom po obrazima i blagom temperaturom, a jednom kad ga prebolite, ne možete ga više dobiti. Kod nas je poznat pod nazivom ‘peta bolest’, što samo potvrđuje njegovu minornost – nije dovoljno relevantan niti da ima vlastito ime već je ‘samo peta po redu otkrivena bolest koja se očituje uz nekakav osip i blagu temperaturu’. Uostalom, čemu se brinuti, pa nitko od nas nema nikakve simptome, nitko nije bio bolestan i zaista nema mjesta panici.

Dok nisam vidjela da imam propušten poziv od doktorice u 10 do 9. A oni rade tek od 9.

Od tada kreće limb naizmjenične panike, plakanja, negiranja i gledanja u jednu točku čekajući da vrijeme brže prođe. Da, pozitivna sam na Parvovirus B29 i pokazuje da je infekcija novog datuma. To znači da se možda ništa neće dogoditi. Ali to istovremeno znači da u određenim postocima ovaj virus izaziva pobačaje u prvom tromjesečju, a kasnije razvoj anemije koja može rezultirati fetalnim hidropsom. Koji zatim dovodi do skupljanja vode oko organa, neuroloških oštećenja, ali i potencijalne smrti. U prijevodu, možda neće biti ništa. A možda će biti najgora moguća solucija. I ne postoji pravi način da se išta od toga spriječi. Nema antibiotika, nema infuzije, nema ni lakog ni teškog puta. Negdje pomogne transfuzija, negdje ne pomogne ništa. Generalno, od virusa koji niti ne znaš da imaš, možeš ostati bez svega. A ženi u 34. tjednu trudnoće, vjerujte mi, to je sve. Cijeli svijet.

I dok sam plakala pred doktoricom, nešto što očito radim samo u trudnoćama, ona mi je objašnjavala kako se ‘ne trebam brinuti’, ali moram ići na teljnije pretrage u prenatalnu kliniku. Srećom, jedna od boljih mi je u naselju. I ne mogu vam objasniti niti opisati tih sedam dana čekanja. Iščitavanja, preklinjanja, poricanja cijele situacije i smišljanja ‘rješenja’, kao da ja zapravo imam ikakvo pravo glasa. I strašan je taj trenutak gdje vrijeme mora proći, ali stoji. A dok stoji, sav okolni život se i dalje odvija. Tu su i dalje plivanja i baleti i ručkovi i vagon dječje robice koju treba oprati, kao i kinderbet kojeg treba složiti. I što sada s tim?!

Trebam li stati sa svim pripremama dok ne vidimo rezultate? Jesam li sama kriva što sam se previše radovala što sve ide dobro? Koje su šanse da meni, koja uvijek nađe način da uspije imati peh u životu, ovo sada prođe bezbolno i bez ikakvih komplikacija? I što da ja sad radim, slažem robicu kao da se ništa ne događa?

Da, baš to sam učinila. Ljuta zbog konstantnih udaraca koji dolaze sa svih strana, a pogotovo iz sektora ‘neizlječivih bolesti najbližih članova obitelji‘, odlučila sam da ništa ne staje. I ne samo što ne staje već sam u tih sedam dana napravila SAV posao koji sam odgađala. Sve je oprano, opeglano, presvučeno, pripremljeno. Od bodija veličine 50 do jajeta s novom presvlakom. Morana se čak i za ime odlučila! Naručila sam sve što je falilo i pripremila se za porod, bolnicu, prijavu nakon poroda i sve ostalo.

Jer morala sam raditi nešto, a opraštanje od bebe koja se veselo (iako i dalje naopačke) rita u mom stomaku ne dolazi u obzir!

Srijeda je osvanula, a ja sam otišla na pregled. I saznala da se ponekad u životu uspijem provući u onu skupinu sretnika. Jer sam se ipak zarazila u trenutku kada je trudnoća bila toliko uznapredovala da jednostavno virus više ne može imati utjecaja na razvoj bebe. Par tjedana ranije i ishod ne bi bio takav – doktorove riječi, ne moje. Ali pregledali smo protočnost, pregledali sve klijetke i pretklijetke, organe i kosti i sve ostalo što je maleni zmaj dozvolio da vidimo. Lice i dalje sakriva, ali guza je bila tu na izvol’te jer valjda drugačije nismo ni zaslužili. I sve je bilo u redu. Sve je u redu.

Taj osjećaj olakšanja teško je opisiv. Ne zato što je euforičan već nekako jer se očituje – prazninom. Osjećate samo nedostatak nečega negativnog. Nema slavlja, nema vatrometa, nema grandioznih izjava niti suza radosnica. Samo osjećaj kao da je kamion napokon maknut s vaših prsa, ništa više.

I koja je pouka ovog teksta? Zapravo je nema i to je možda najtužniji segment. Jer nema pravila. Virus koji sam ja pokupila, apsolutno je bezopasan i ni po čemu zastrašujuć ili koban. Ali može takav biti za bebu. I nema načina na koji sam ga ja mogla izbjeći, kao i što nema prave procedure kojom se može izliječiti ili ‘popraviti’. I takve stvari nas uporno uče koliko je toga van naše kontrole. Jer ljudi su mi spremni izbiti Colu iz ruke jer sam trudna i ne mislim na dijete i deru se na mene kad vješam zavjese jer sam trudna i ne mislim na dijete, križaju se kad čuju da vozim bicikl i ljudi koji me maltene ne poznaju mi daju savjete o stvarima koje ih se ne tiču, samo zato što sam trudna, a oni znaju da ne mislim na dijete. Ali kad su velike i zaista opasne stvari u pitanju, rijetko kada ćete biti upozoreni na vrijeme. Jer vas život neće upozoriti.

Tako da nema univerzalnog savjeta poput ‘nemoj sjedit na ladnom betonu’. Kamo sreće da ima! Ali toxoplasmozu možete dobiti od mačke, a možete i od neoprane salate. Vrtićke bolesti ne možete izbjeći ako imate dijete u vrtiću, a genetske poremećaje možete detektirati na vrijeme, ali ih ne možete spriječiti. I u takvim situacijama, baš kao i kod bolesti moje mame koja se cijelo vrijeme paralelno razvija, čovjek vidi koliko je minoran. Koliko je malen i beznačajan i koliko nema nikakav utjecaj nad velikim stvarima. Koliko zaista svaki sretan trenutak treba svjesno cijeniti. Jer možda nam život nije instagramičan pa ne možete pokazivati ‘sreću’ raji okolo, ali svako zdravo dijete, živ i aktivan roditelj, svaka do kraja iznešena trudnoća i svaki dan koji provedete s ljudima koje volite zaista nešto znače – znače da imate sreće. Da, čak i kad muža želite zadaviti kuhinjskom krpom jer nije oprao suđe, a rekao je da hoće.

I nisam sada postala Ana Bučević i neću vam govoriti ništa o tome kako je moje očajničko pranje veša za bebu donijelo dobre vijesti jer ‘sam ja tako odlučila’. Istina je da sam i dalje bolno svjesna toga da ništa nije gotovo dok nije gotovo. Toliko je još stvari u ovoj trudnoći, u ovom životu koje mogu poći krivo, ali danas ću ipak biti zahvalna što smo izbjegli ovaj metak. Što smo ipak ‘imali sreće’. A sada idem sastavljati kinderbet kako bih bila spremnija za sve ono što dolazi nakon ove faze – ja ću osobno držati fige da je to faza vrištanja i nespavanja uz jednog zdravog glasnog zmaja. Kojemu je sestra odabrala ime bez obzira na to što je guza i dalje jedino što nam pokazuje.